Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-607/12 („Soko Zrakoplovstvo“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova
- Odluka o izmjeni odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Odluka o privremenom uređivanju prodaje stanova
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni i dopuni odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova
Predmeti (1)
AP-607/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 607/12, rješavajući apelaciju „Soko Zrakoplovstvo“ d.d. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 15. travnja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija „Soko Zrakoplovstva“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007746 11 Rev od 15. studenog 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 007746 10 Gž od 14. listopada 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 007746 03 P od 7. svibnja 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Soko Zrakoplovstvo“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 8. veljače 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 007746 11 Rev od 15. studenog 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 007746 10 Gž od 14. listopada 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 007746 03 P od 7. svibnja 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Nedima Kapetanovića (u daljnjem tekstu: tuženi), kao sudionika u postupku, zatraženo je 17. prosinca 2014. godine i 4. veljače 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. prosinca 2014. godine, Općinski sud 23. prosinca 2014. godine, a tuženi 18. veljače 2015. godine. Kantonalni sud nije dostavo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je protiv tuženog kod Općinskog suda pokrenuo parnični postupak radi raskida ugovora i predaje u posjed stana koji se nalazi u Mostaru, u Ulici akademika Ivana Zovke broj 15/1, lamela A, površine 83 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U tužbi je naveo da je 20. prosinca 1989. godine tuženom izdao pod zakup predmetni stan koji je kao službeni stan evidentiran u listi namjenskih službenih stanova. Sa tuženim je, kako je dalje navedeno, zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana kojim je utvrđeno da je korištenje stana tuženog vezano za obnašanje poslova i radnih zadataka, da je zaključen na određeno vrijeme i da se ne smatra stanom u zakonskom smislu. Pošto je tuženi stan koristio do travnja 1992. godine, kada je napustio i svoje radno mjesto na koje se nakon završetka rata nije vratio, apelant je zatražio da se raskine ugovor o zakupu i da mu tuženi preda u posjed predmetni stan u koji se ponovo uselio 23. travnja 2003. godine na temelju „imovinskih zakona“ i odluke CRPC-a.
6. Tuženi je u odgovoru na tužbu potvrdio da je 20. prosinca 1989. godine sa apelantom zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana, ali da je taj ugovor apsolutno ništav, jer je zaključen suprotno prinudnim propisima. Naime, odlukom od 23. listopada 1989. godine apelantov prednik, „Soko VI“ Mostar, mu je kao radniku i kadru dodijelio predmetni stan na korištenje u službene potrebe. Sa apelantovim prednikom je zaključio ugovor o zakupu iako je trebao zaključiti ugovor o korištenju stana, jer se radi o kadrovskom, a ne o službenom stanu, kako tvrdi apelant. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tvrdeći da apelant nije vlasnik stana.
7. Općinski sud je Presudom broj 07 58 P 007746 03 P od 7. svibnja 2010. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio u cjelini apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o zakupu predmetnog stana od 20. prosinca 1989. godine, zaključen između apelanta i tuženog, da se tuženom naloži da apelantu preda stan ispražnjen od stvari i osoba u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Također je odbijen apelantov prijedlog da se odredi privremena mjera osiguranja na način da se zabrani uknjižba, zabilježba ili bilo kakva druga promjena na predmetnom stanu.
8. U obrazloženju presude je navedeno da su u postupku izvedeni dokazi uvidom u opsežnu pismenu dokumentaciju a nakon ocjene svih dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Općinski sud je, osim nespornih činjenica koje se tiču zaključenja ugovora o zakupu predmetnog stana i vraćanja u posjed tuženom odlukom CRPC-a od 8. listopada 2002. godine, istaknuo sporne činjenice koje se odnose na status stana, odnosno smatra li se stan službenim ili kadrovskim, je li apelant mogao na predmetnom stanu steći stanarsko pravo, kao i apelantovu spornu aktivnu legitimaciju. Sukladno uputama Vrhovnog suda iz ranije presude kojom je ukinuta, također, ranija presuda Kantonalnog suda u istom predmetu na okolnost je li sporni stan kao službeni ostao u apelantovoj imovini nakon privatizacije (kao dio poslovnog fonda), Općinski sud je zatražio podatke od nadležne Agencije za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija). Agencija je uz dopis dostavila sudu evidenciju početne bilance u pogledu „stambenih zgrada i stanova“ u kojoj nije iskazana novčana vrijednost u konvertibilnim markama na temelju čega je zaključeno da u aktivnoj podbilanci u apelantovu imovinu nije ušao niti jedan stan. Prema odredbama čl. 4. i 5. Zakona o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ broj 12/98), stvari, prava, kapital i obveze poduzeća iskazuju se u početnoj bilanci stanja po knjigovodstvenoj vrijednosti na dan pripreme početne bilance, što predstavlja temelj za utvrđivanje početne vrijednosti poduzeća za privatizaciju. Prema odredbi članka 6. istog zakona, vrijednost u početnoj bilanci se iskazuje u konvertibilnim markama i tako iskazana poslije prihvaćanja od ovlaštenog tijela, postaje bilanca privatiziranog subjekta. Budući da apelant u aktivnoj podbilanci nije iskazao vrijednost stanova u konvertibilnim markama, proizlazi da predmetni stan nije ušao u apelantovu imovinu u postupku privatizacije, pa apelant, po ocjeni Općinskog suda, nije aktivno legitimiran tužbom tražiti raskid ugovora i predaju u posjed. U konkretnom slučaju privatizacija apelanta je okončana rješenjem koje je postalo pravomoćno 13. rujna 2003. godine, što je utvrđeno ne temelju podataka Agencije od 18. svibnja 2006. godine, a tužba je podnesena 14. rujna 2006. godine, dakle, nakon privatizacije. Iz svih navedenih materijalnih dokaza proizlazi, kako je zaključio Općinski sud, da apelant nije vlasnik predmetnog stana. Osim toga, istaknuto je da je Odlukom o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ br. 7/00, 16/00, 48/00 i 32/02) tačkom Xa propisano da stanovi koji su u vlasništvu poduzeća, nakon privatizacije poduzeća, prodaje općina na čijoj se teritoriji nalazi stan. U pogledu sporne činjenice koja se tiče statusa predmetnog stana, Općinski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o kadrovskom, a ne službenom stanu. S tim u svezi, Općinski sud je istaknuo da je tuženom predmetni stan dodijeljen za službene potrebe prema odredbama čl. 56a. i 56b. Pravilnika o stambenim odnosima poduzeća „Soko Vazduhoplovna industrija Mostar“ koje su ukinute Odlukom Ustavnog suda SRBiH od 13. rujna 1990. godine broj 47/90, te ocijenjeno da navedene odredbe nisu sukladne tadašnjem Ustavu SRBiH i da su suprotne zakonu. Prema tome, kako je dalje zaključeno, predmetni stan nije mogao biti dodijeljen tuženom kao službeni stan, jer su odredbe na temelju kojih je dodjela izvršena proglašene neustavnim. Dalje, u odredbi članka 4. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano je da se ne smatraju stanom u smislu tog zakona stanovi vezani za obnašanje određene funkcije dok funkcija traje i koji se utvrde općim aktom davatelja stana na korištenje. U tom smislu apelantov pravni prednik je bio dužan u općem aktu odrediti koji se stanovi smatraju službenim stanovima, kako predviđa ZSO. Nesporno je dalje da je tuženi obnašao poslove u informacijskom sustavu zbog kojih mu je stan dodijeljen, da mu je Rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK broj UPI-09-03-25-19/04 od 12. rujna 2007. godine priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu i da je na temelju tog rješenja sa JSP „Dom“ Mostar 5. prosinca 2007. godine zaključio ugovor o korištenju stana, a potom ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sa Gradom Mostarom.
9. Kantonalni sud je, odlučujući o prizivu, donio Presudu broj 58 0 P 007746 10 Gž od 14. listopada 2010. godine kojom je apelantov priziv odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud je istaknuo da je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i da je stoga ožalbena prvostupanjska presuda pravilna i zakonita. S tim u svezi je istaknuto da je ocjenom svih provedenih dokaza utvrđeno da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe za raskid ugovora o zakupu, jer vrijednost predmetnog stana nije iskazana novčano prema posebnom zakonu i odredbi članka 8. stavak 1. Zakona o privatizaciji poduzeća. Imajući u vidu da stanove koji su bili u vlasništvu poduzeća nakon privatizacije prodaje općina na teritoriju na kojem se stan nalazi, te imajući u vidu da nakon završene privatizacije apelant nije ostao vlasnik stana (već prodaju vrši općina), to apelant kao nevlasnik nije aktivno legitimiran tužbom tražiti raskid ugovora i predaju u posjed.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 007746 11 Rev od 15. studenog 2011. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je istaknuo da su na temelju činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi donijeli pobijanu odluku iz razloga koje su naveli, a koje je kao pravilne u potpunosti prihvatio Vrhovni sud. Osim toga, apelant je upućen na obrazloženje drugostupanjske presude, jer je ocijenjeno da bi se razlozi nepotrebno ponavljali, a naročito u pogledu statusa predmetnog stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U obrazloženju navoda o kršenju navedenih prava apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i u svezi s tim na pogrešan zaključak redovitih sudova da se u konkretnom slučaju radi o kadrovskom, a ne o službenom stanu. Takav stav sudovi su potkrijepili činjenicom da predmetni stan nije ušao u apelantovu imovinu i da stoga nije aktivno legitimiran tražiti raskid ugovora o zakupu, zanemarujući potpuno činjenicu da se prije okončanja privatizacije apelant pismeno obraćao tuženom radi otkaza ugovora o zakupu. Za apelanta je potpuno nejasno odlučenje da se predmetni stan podvede u kategoriju kadrovskog stana kada iz svih materijalnih dokaza proizlazi da se radi o službenom stanu na kojem tuženi nikako nije mogao steći stanarsko pravo. Smatra da u osporenim presudama nije razjašnjeno suštinsko pitanje koje se tiče dodjele stana tuženom, jer iz svih provedenih dokaza proizlazi da je predmetni stan tuženom dodijeljen na privremeno korištenje - dok traje njegov radni odnos, a ne trajno. Budući da mu je radni odnos prestao u travnju 1992. godine, za apelanta je irelevantna činjenica što je tuženi ostvario povrat i zaključio ugovor o korištenju stana kada mu taj stan nikada nije dodijeljen na trajno korištenje.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da apelantova prava na koja se poziva u apelaciji nisu povrijeđena zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.
13. Općinski sud je naveo da sudska presuda koja je predmetom apelacije sadrži sve odgovore u svezi sa navodima iz apelacije iz kojih razloga nema potrebe za detaljnijim odgovorom.
14. Tuženi je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbijen, jer predmetni stan nije ušao u apelantovu imovinu koja je privatizirana. Osim toga, stan nije službeni, već kadrovski i kao takav mu je dodijeljen a potpuno je pogrešno apelantovo mišljenje da ugovor o zakupu koji je zaključio u vrijeme dodjele stanu daje status službenog stana, jer se u vrijeme dodjele mogao zaključiti samo i isključivo ugovor o zakupu kako za kadrovske, tako i za službene stanove.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84-373, 12/87-367, 36/89- 924, „Službeni list RBiH“ broj 2/93-24, „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:
1) prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, u barakama i slično);
2) prostorije za smještaj pojedinaca (hoteli, domovi za samce-„samački domovi“, domovi za studente, učenike, penzionere i slično);
3) stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);
4) stanovi vezani za vršenje određene funkcije kad funkcija traje, koji se utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje;
[...] Član 24.
1) Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa opštim aktom. 2) Opštim aktom utvrđuju se kriteriji za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.
3) Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva, kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika.
4) Opštim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u preduzećima i drugim pravnim licima i zadacima predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno.
[...]
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Članak 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI. Dopustivost
17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 007746 11 Rev od 15. studenog 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 12. prosinca 2011. godine a apelacija je podnesena 8. veljače 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant osporava odluke redovitih sudova ukazujući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda tiče načina na koji su redoviti sudovi u osporenim odlukama primijenili materijalno pravo u pogledu tumačenja spornog pravnog pitanja koje se odnosilo na uvjete za raskidanje ugovora o zakupu predmetnog stana od 20. prosinca 1989. godine, odnosno je li se u konkretnom slučaju radilo o službenom ili kadrovskom stanu.
23. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
25. U kontekstu odlučenja osporenih presuda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o apelantovoj aktivnoj legitimaciji i o statusu stana, od Agencije pribavio podatke kako bi se utvrdilo je li apelant vlasnik predmetnog stana ili nije. Budući da, prema relevantnim odredbama Zakona o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka, u postupku privatizacije predmetni stan nije ušao u apelantovu imovinu, proizašao je zaključak da apelant nije vlasnik stana i da nije aktivno legitimiran tražiti raskid ugovora o zakupu, odnosno predaju u posjed stana. Osim toga, kod rješavanja sporne činjenice koja se tiče statusa stana, redoviti sudovi su istaknuli da je tuženom predmetni stan dodijeljen za službene potrebe prema odredbama članka 56a. i 56b. Pravilnika o stambenim odnosima poduzeća „Soko Vazduhoplovna industrija Mostar“ koje su kao neustavne ukinute Odlukom Ustavnog suda SRBiH od 13. rujna 1990. godine broj 47/90, pa je zaključeno da predmetni stan nije službeni, jer su odredbe na temelju kojih je dodjela izvršena proglašene neustavnim. Dalje, redoviti sudovi su istaknuli odredbu članka 4. stavak 1. ZSO kojom je propisano da se ne smatraju stanom u smislu tog zakona stanovi vezani za obnašanje određene funkcije dok funkcija traje i koji se utvrde općim aktom davatelja stana na korištenje. U tom smislu apelantov pravni prednik je bio dužan u općem aktu odrediti koji se stanovi smatraju službenim stanovima, kako predviđa ZSO, a to nije učinjeno, niti je nakon završene privatizacije predmetni stan ušao u apelantovu imovinu.
U svezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka rješavao slična činjenična i pravna pitanja u ovisnosti od konkretne situacije (vidi, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3102/09 od 6. prosinca 2012. godine, AP 3537/09 od 20. prosinca 2012. godine, dostupne na web-stranici www.ustavnisud.ba). Budući da se suštinsko pitanje koje apelant problematizira u svojoj apelaciji odnosi na aktivnu legitimaciju i status stana, te u svezi s tim na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud napominje da je u pogledu statusa stana dodijeljenog po istoj pravnoj osnovi i na istoj adresi odlučivao u predmetu broj AP 1421/10 od 22. listopada 2013. godine (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1421/10 od 22. listopada 2013. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba) kojom je apelacija B.K. i A.K. odbijena kao neutemeljena. Ustavni sud je, razmatrajući navedenu apelaciju u kojoj se, također, postavilo pitanje pravne valjanosti akta o dodjeli stana - ugovora o zakupu na temelju kojeg je sudionik u tom postupku u svojstvu tuženog V.N. od 1990. godine koristio stan (na istoj adresi kao i predmetni stan), odnosno „tko u konkretnoj situaciji ima jače pravo na spornom stanu“, apelanti B.K. i A.K. kao upisani suvlasnici ili tuženi V.N. kao prijeratni korisnik stana, zaključio da su redoviti sudovi utvrdili činjenice prema kojima je tuženom V.N. omogućeno da sporni stan koristi trajno, a ne u svojstvu zakupca iako je pravna osnova za useljenje u stan, također, ugovor o zakupu, jer mu je to omogućeno Odlukom Ustavnog suda SRBiH od 13. rujna 1990. godine. Pri tome je u osporenim odlukama jasno navedeno: „Obzirom na navedene ustavne i zakonske odredbe, davatelj stana na korištenje može davati radnicima kadrovski stan na trajno korištenje radi zadovoljavanja osobnih i obiteljskih stambenih potreba, a iznimno i službeni stan, pod uvjetima utvrđenim zakonom. Stoga, utvrđivanje osporenim odredbama (članak 56a. i 56b.) odluke da radnik kome se dodjeljuje kadrovski stan na korištenje stječe prava utvrđena ugovorom o zakupu, a ne stanarsko pravo koje mu osigurava da taj stan trajno koristi, po ocjeni Ustavnog suda, nisu u suglasnosti sa Ustavom i u suprotnosti su sa zakonom“.
26. Budući da predmetna apelacija pokreće gotovo identično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u cijelosti poziva na obrazloženje dano u citiranoj Odluci broj AP 1421/10. Navedeno stoga što je tijekom predmetnog postupka nesporno utvrđeno da se tuženi u predmetni stan uselio na temelju ugovora o zakupu i da mu je prema Odluci Ustavnog suda SRBiH od 13. rujna 1990. godine omogućeno da ga koristi trajno, a ne u svojstvu zakupca. Osim toga, tuženom je odlukom CRPC-a predmetni stan vraćen u posjed u travnju 2003. godine nakon čega je zaključio ugovor o korištenju stana sa JSP „Dom“ Mostar u prosincu 2007. godine a potom i ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sa Gradom Mostarom. Uz to, kako iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi, apelant nije dokazao svoje pravo vlasništva na predmetnom stanu, a stoga ni aktivnu legitimaciju za raskid ugovora o zakupu i predaju u posjed stana.
27. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i stav Ustavnog suda usvojen u citiranoj odluci, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
28. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, iznoseći navode identične onim koje se odnose na kršenje prava na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već ispitani i za koje je zaključeno da su neutemeljeni. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode ispituje posebno i zaključuje da su, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redoviti sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja dojam proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
30. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić