Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-936/12 (I. S.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanovi JNA
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Lišavanje imovine
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Upravni spor
  • Građanski postupak
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-936/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 936/12, rješavajući apelaciju Ivana Sigura, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 15. travnja 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ivana Sigura.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna osigurati apelantova prava sukladno standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

ožujka 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja apelantovog zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivan Sigur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Vučina, odvjetnik iz Mostara, podnio je 9. ožujka 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 002902 10 Uvp od 5. siječnja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U002902 09 U od 22. travnja 2010. godine, Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-09-04-25-137/05 od 27. travnja 2009. godine i Rješenja Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 07/II-3-208/99 od 11. ožujka 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Odjela zatraženo je 18. prosinca 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. prosinca 2014. godine, a Odjel 27. siječnja 2015. godine. Kantonalni sud i Ministarsvo nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Odjela broj 07/II-3-208/99 od 15. lipnja 2007. godine apelantu nije priznato stanarsko pravo na stanu u Mostaru, u Ulici kneza Višeslava broj 77/B/V, površine 79 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), i stan mu nije vraćen u posjed.

6. Ministarstvo je, rješavajući o apelantovom prizivu, donijelo Rješenje broj UPII-09-04-25- 137/05 od 11. prosinca 2008. godine kojim je poništeno rješenje Odjela od 15. lipnja 2007. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.

7. Odjel je, rješavajući o prijedlogu za obnovu postupka, donio Rješenje broj 07/II-3-208/99 od 11. ožujka 2009. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana i odlučeno da mu se stan ne vraća u posjed. U obnovljenom postupku Odjel je utvrdio da je apelant pravovremeno, 9. ožujka 1999. godine, podnio zahtjev za povrat predmetnog stana uz koji je priložen Ugovor o korištenju stana broj 40-678/80 od 14. listopada 1980. godine, da je apelantu prestala profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije, u činu vazduhoplovno-tehničkog zastavnika I. klase, 22. studenog 1993. godine i da apelant u Njemačkoj, u koju se potom uselio, nije imao odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu. Naime, iz pismene dokumentacije koju je dostavio u ponovljenom postupku proizlazi da je apelant u Njemačkoj imao ograničen boravak na jednom području te zemlje, da je imao radnu dozvolu i radno mjesto iz čega je proizišao zaključak da je apelant 27. ožujka 1995. godine bio uposlenik tvrtke i da, stoga, nije mogao imati status izbjeglice, odnosno da suprotno nije dokazao. Slijedeći tako utvrđeno činjenično stanje, Odjel je zaključio da se apelant, na temelju članka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dounama), ne smatra izbjeglicom i raseljenom osobom, pa mu samim tim na stanu na kojem je stekao stanarsko pravo nije priznato pravo na povrat i posjed stana.

8. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII-09-04-25-137/05 od 27. travnja 2009. godine kojim je apelantov priziv odbijen i rješenje Odjela od 11. ožujka 2009. godine potvrđeno. U obrazloženju rješenja su ponovljene nesporne činjenice da je apelant pravovremeno podnio zahtjev za povrat stana u statusu nositelja stanarskog prava na temelju Ugovora o korištenju stana koji je zaključio sa Direkcijom za upravljanje i gazdovanje vojnim stambenim fondom broj 40-678/80 od 14. listopada 1980. godine. Međutim, kako je dalje obrazloženo, iz pismene dokumentacije koju je dostavilo Federalno ministarstvo obrane proizlazi da je apelant 27. ožujka 1995. godine imao status uposlenika u tvrtki u Njemačkoj, a ne status izbjeglice, pa se, sukladno relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene, ne smatra izbjeglicom ili raseljenom osobom. Obzirom na tu činjenicu, apelantu nije priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu zbog čega je odbijen njegov zahtjev za povrat stana. U prizivnom postupku je utvrđeno da je prvostupanjski postupak pravilno proveden, te da je, prema tome, prvostupanjsko rješenje zasnovano na zakonu.

9. Kantonalni sud je, odlučujući u upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv rješenja Ministarstva, donio Presudu broj 07 0 U 002902 09 U od 22. travnja 2010. godine kojom je tužba odbijena. Kantonalni sud je u presudi ponovio činjenična utvrđenja iz upravnog postupka i naglasio nepobitnu činjenicu prema kojoj je apelant stekao status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu zaključenjem ugovora od 14. listopada 1980. godine i da je stan napustio po izbijanju ratnih djejstava 1992. godine. Predmetni stan je, potom, proglašen napuštenim i dodijeljen je na korištenje Mariji Zovko a apelant je pravovremeno podnio zahtjev za povrat stana i uvođenje u posjed. Apelant u tužbi nije pobijao zaključak koji se odnosi na pripadnost oružanim snagama izvan teritorija BiH nakon 19. svibnja 1992. godine, nego je suština tužbenih navoda usmjerena na dokazivanje da je prije 14. prosinca 1995. godine u Njemačkoj stekao odobrenje za boravak u statusu izbjeglice. S tim u svezi, Kantonalni sud je na temelju dokumentacije u spisu, kao i na temelju nove dokumenatcije koju je apelant dostavio uz tužbu zaključio da nema dokaza da je apelant u Njemačkoj imao status izbjeglice u smislu članka 3a. Zakona o prestanku primjene, a dokument koji je dostavio pod nazivom „duldung“, što u doslovnom prijevodu znači „toleriranje boravka“, po svojoj suštini predstavlja jednu vrstu vize za sve osobe koje su se po raznim osnovama nalazile u Njemačkoj, a ne isključivo za izbjeglice. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je u upravnom postupku pravilno utvrđeno da je apelant u oružanim snagama izvan teritorija BiH ostao nakon 19. svibnja 1992. godine i da nije imao status izbjeglice u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine, te da stoga ne ispunjava uvjete za povrat predmetnog stana u posjed. Zbog navedenog, tužba je odbijena kao neutemeljena.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 002902 10 Uvp od 5. siječnja 2012. godine odbio apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je ponovio činjenice utvrđene u upravnom postupku, napominjući da presudom čije je izvanredno preispitivanje apelant tražio nije povrijeđen federalni zakon, niti pravila postupka koja su mogla biti od utjecaja na rješenje konkretne upravne stvari. Naime, Vrhovni sud je povodom sporne činjenice koja se tiče apelantovog statusa u Njemačkoj prije 14. prosinca 1995. godine istaknuo da prijavljeni boravak i važeća radna dozvola „duldung“ ne mogu imati presudan značaj za rješenje konkretne upravne stvari, jer ne dokazuju boravak u priznatom zaštićenom statusu ili statusu izbjeglice. Kantonalni sud je, po ocjeni Vrhovnog suda, naveo jasne i precizne razloge za rješenje konkretne upravne stvari uz poštivanje apelantovih procesnih prava zbog čega se ne može zaključiti da se radi o bilo kakvoj povredi zakona ili apelantovih ustavnih prava.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatra da su odluke utemeljene na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da je u pogledu njegovog statusa u Njemačkoj izveden potpuno pogrešan zaključak iako iz dokumentacije koju je prezentirao u upravnom postupku proizlazi da je za vrijeme boravka u Njemačkoj stekao status izbjeglice. Osporenim odlukama je pogrešno primijenjen članak 3a. Zakona o prestanku primjene, a s tim u svezi i načelo materijalne istine. Ovo zbog toga što iz svih zvaničnih uputa u svezi s tumačenjem izraza „duldung“ koji je stekao u Njemačkoj proizlazi da se poistovjećuje sa statusom izbjegličkog i da mu je stoga taj status trebao biti priznat u postupku iz kojeg su proizašle osporene odluke. Stoga su mu, kako je naglasio, prekršena temeljna ljudska prava, i to pravo na pravično suđenje, dom i imovinu. Posebice je naglasio da je osobi inicijala I.Š., koja je u istom razdoblju boravila u Njemačkoj i imala status „duldung“, priznat status izbjeglice kod istih državnih tijela pred kojima je i apelant vodio postupak i omogućen joj je povratak u prijeratni dom, dok je u njegovom slučaju pogrešnim tumačenjem riješeno potpuno suprotno. Smatra da postupak radi povrata predmetnog stana nije zakonito proveden, niti su utvrđene sve činjenice koje su značajne za povrat stana.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije, jer osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava o čemu su u tom pogledu dani razlozi u obrazloženju presude.

13. Odjel je u odgovoru naveo da je apelantov zahtjev za povrat stana riješen sukladno pozitivnim propisima i da stoga navodi apelacije nisu utemeljeni, jer su sve osporene odluke donesene na temelju relevantnih pozitivnih zakonskih propisa.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase:

Članak 3. st 1. i 2.

Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskog kućanstva kao što je utvrđeno člankom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stavak 1. ovog članka primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo vratiti se u svoje domove prema članku 1. Aneksa VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. travnja 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustile iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase: Članak 1.

U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) članak 3.a mijenja se i glasi:

"Iznimno od odredbe članka 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo obrane čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stavka 1. ovog članka, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu."

VI. Dopustivost

16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 002902 10 Uvp od 5. siječnja 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 5. ožujka 2012. godine a apelacija je podnesena 9. ožujka 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant ukazuje da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Navodi iz apelacije se, u biti, odnose na apelantovu nemogućnost da se vrati u posjed tzv. vojnog stana na kojem je bio nositelj stanarskog prava.

U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su navodi apelacije u ovom predmetu bitno činjenično i pravno slični pitanjima koja je Ustavni sud već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 Risto Marković i dr. od 23. studenog 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je najprije ukazao na presudu Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. svibnja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj se Europski sud bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne, tzv. vojne stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obvezujući ugovor za koje je utvrđivao jesu li sudjelovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriju Bosne i Hercegovine, te jesu li ili ne u međuvremenu, od napuštanja predmetnih stanova, iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

21. U odluci na koju se Ustavni sud poziva Europski sud je naglasio da, sukladno Daytonskom mirovnom sporazumu i domaćim zakonima koji su doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice, svi nositelji stanarskog prava u Bosni i Hercegovini, po pravilu, imaju pravo vratiti svoje predratne stanove, te ih otkupiti po veoma povoljnim uvjetima.

22. U svezi s pitanjima su li apelanti imali „imovinu“, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 1011/08 zaključio da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda, stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da predmetni stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

23. Dalje, u svezi s pitanjem je li osporenim odlukama došlo do miješanja u imovinu apelanata, Ustavni sud je zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, ukazano je na predmet Mago i dr. protiv BiH u kojem je Europski sud razmatrao dvije skupine aplikanata. U svim slučajevima iz navedene odluke Europski sud je utvrdio da otkazivanje stanarskih prava aplikantima, odnosno onemogućavanje da se oni vrate u svoje predratne stanove predstavlja lišavanje imovine u smislu drugog pravila članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S tim u svezi, Ustavni sud je zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, da je miješanje bilo propisano zakonom (članak 3a. Zakona o prestanku primjene) s ciljem jačanja socijalne pravde (legitiman cilj).

24. U odgovoru na pitanje je li postignuta pravična ravnoteža, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1011/08 podsjetio na to da je Europski sud u već navedenoj odluci Mago i dr. protiv BiH izrazio dva stava: da je došlo do kršenja članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju u pogledu gđe Ljeposave Mago (točka 102), „jer je ona lišena svoje imovine zbog službe gospodina Mage u snagama VJ tijekom i nakon rata, te da u konkretnim okolnostima njegov status nije trebao biti uzet u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu za povrat stana gđe Mago“ a […] da su gospodin Jovan Radović i gospodin Vase Krstevski lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u VJ tijekom i nakon rata u Bosni i Hercegovini.

25. Dovodeći u svezu navedeno sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je u postupku iz kojeg je proizašla osporena presuda nesporno utvrđeno da je apelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu na temelju ugovora o korištenju stana od 14. listopada 1980. godine, da je stan napustio po izbijanju ratnih sukoba na području Mostara 1992. godine, da je u času prestanka profesionalne vojne službe u prosincu 1993. godine imao čin zastavnika I. klase i da nakon 19. svibnja 1992. godine, pa do prestanka profesionalne vojne službe nije prekidao radnopravni status u Vojsci Jugoslavije. Sporna činjenica koja se tiče apelantovog statusa u Njemačkoj u koju se uselio nakon prestanka profesionalne vojne službe u prosincu 1993. godine rasvijetljena je na temelju pismene dokumentacije koju je apelant ponudio u dokaznom postupku pod njemačkim nazivom „duldung“, a iz koje se ne vidi, kako je zaključeno u svim odlukama donesenim u upravnom postupku i sporu, da je apelant, u smislu članka 3a. Zakona o prestanku primjene, stekao status izbjeglice iz čega bi crpio pravo na povrat predmetnog stana, zbog čega je njegov zahtjev za povrat stana odbijen. Imajući u vidu vlastitu praksu izraženu u Odluci broj AP 1011/08 i stavove iznesene u toj odluci, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelantu oduzeta imovina temeljem odredbe članka 3a. Zakona o prestanku primjene bez dovođenja navedene odredbe u svezu sa odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o prestanku primjene, kojom je propisano pravo na povratak sukladno Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

26. Obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, iz istih razloga Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na imovinu apelanta, jer mu je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice u pogledu ispunjenja uvjeta da se njegovo predratno stanarsko pravo kompenzira kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelanta stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud napominje da, obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno provesti postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica, zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH, koja će, odlučujući o apelantovom zahtjevu, utvrditi je li apelant nakon napuštanja predmetnog stana stekao status izbjeglice (raseljene osobe) i je li obzirom na sve okolnosti slučaja njegov zahtjev za povrat stana mogao biti odbijen temeljem odredbe članka 3a. Zakona o prestanku primjene. Potom će Vlada FBiH apelantu osigurati prava sukladno standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. ožujka 2012. godine (objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12), u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

Ostali navodi u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na poštivanje doma

27. Imajući u vidu zaključke iznesene povodom povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma iz članka II/3.(e) i (f), odnosno članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, bez utvrđivanja činjenica u pogledu ispunjenja uvjeta da mu njegovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, na apelanta stavile prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.

29. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-936/12 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio