Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1137/12 (M. K.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1137/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1137/12, rješavajući apelaciju Milke Kulišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milke Kulišić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001283 10 Rev od 12. januara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001289 od 10. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2328/04 od 20.

maja 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milka Kulišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sižja-Lukavac, koju zastupa Vesna Jugović, advokat uz Tuzle, podnijela je 26. marta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 001283 10 Rev od 12. januara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08- 001289 od 10. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2328/04 od 20. maja 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Lukavac, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 30. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. januara 2015. godine, Kantonalni sud i tužena 9. januara 2015. godine i Općinski sud 15. januara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je u augustu 2004. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tužene sa zahtjevom da joj tužena na ime naknade štete za uništenu šumu isplati iznos od 27.839,48 KM. U tužbi je navela da je vlasnik parcele, u naravi šuma, koju je nesmetano koristila do septembra 1995. godine, kada ju je zbog ratnih okolnosti napustila, a po povratku 2001. godine ustanovila da je šuma uništena i posječena. Apelantica je svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelila pismenim podneskom od 28. marta 2008. godine u skladu sa procjenom vještaka šumarske struke. Tužena je osporila postavljeni tužbeni zahtjev (osnov i visinu), ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja.

6. Općinski sud je Presudom broj P-2328/04 od 20. maja 2008. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, u cjelini odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

7. U obrazloženju presude je navedeno da su se nakon izlaganja tužbe i odgovora na tužbu postavila dva sporna pitanja, i to pitanje odgovornosti tužene za nastalu štetu i pitanje zastare potraživanja. S tim u vezi je istaknuto da je apelantica svoj tužbeni zahtjev utemeljila na propustu tužene da njenu imovinu (šumu) proglasi napuštenom u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, jer u tom slučaju, po apelanticinom mišljenju, šumu ne bi uništila treća lica. Općinski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza, utvrdio da je apelantica 7. novembra 2000. godine tuženoj podnijela zahtjev za uvođenje u posjed nekretnina, da je tužena povodom tog zahtjeva donijela rješenje 13. marta 2001. godine, a 9. jula 2001. godine je apelanticu uvela u posjed nekretnina (kako proizlazi iz rješenja i zapisnika o uvođenju u posjed), te da apelantica prilikom uvođenja u posjed nije imala primjedaba na zapisnik. Zatim su navedene nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je apelantica svoju imovinu (kuću i parcele pod šumom) napustila u septembru 1995. godine i da tužena tim nekretninama ni na koji način nije raspolagala, niti ih je davala na privremeno korištenje trećim licima. Osvrćući se na apelanticinu tvrdnju da je tužena prema odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (u daljnjem tekstu: Zakon o privremeno napuštenim nekretninama) bila obavezna čuvati njenu imovinu, Općinski sud je istakao da je primjena tog zakona prestala stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) od 4. aprila 1998. godine. Odredbom člana 2. Zakona o prestanku primjene propisano je da „danom stupanja na snagu tog zakona nadležni organi u FBiH prestaju sa poduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu općine“. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, kao i obavezu apelantice da svoje tvrdnje dokaže prema članu 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je ocijenio da apelantica neosnovano od tužene traži da joj naknadi štetu u vidu isplate novčanog iznosa, jer u postupku nije dokazala da je tužena u periodu od 1995. godine, kada je apelantica napustila svoju imovinu, pa do 1998. godine, kada je stupio na snagu Zakon o prestanku primjene, njene nekretnine stavila pod svoju upravu, niti da ih je dala trećim licima (korisnicima), niti da je izdala naređenja za eksploataciju (sječu šume). Stoga je zaključeno da u konkretnom slučaju ne postoji uzročno-posljedična veza između nastale štete i nepravilnih (nezakonitih) radnji tužene. Osim toga, odgovornost tužene ne postoji ni po općim pravilima odgovornosti za štetu, jer odredba člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predviđa odgovornost društveno-političke zajednice za oštećenje nečije imovine koje je nastalo usljed akta nasilja ili terora prilikom javnih demonstracija ili manifestacija koje je ona bila dužna spriječiti, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Budući da, po ocjeni Osnovnog suda, ne postoji odgovornost tužene za nastalu štetu, prihvaćen je prigovor nedostatka pasivne legitimacije a, osim toga, ocijenjeno je da je i prigovor zastare potraživanja osnovan. S tim u vezi, u obrazloženju presude je navedena odredba člana 376. stav 1. ZOO kojom je propisan rok od tri godine za potraživanje naknade prouzrokovane štete koji počinje teći od dana saznanja za štetu. Imajući u vidu da je apelantica za štetu saznala uvođenjem u posjed svojih nekretnina 19. jula 2001. godine, rok zastare je počeo teći 20. jula 2001. i istekao 20. jula 2004. godine, a zastara je nastupila 21. jula 2004. godine. Pošto je apelantica tužbu sudu podnijela 4. augusta 2004. godine, dakle, nakon proteka zakonom propisanog subjektivnog roka od tri godine, Općinski sud je zaključio da je njeno potraživanje zastarjelo. U pogledu apelanticinog prigovora da je šteta nastajala kontinuirano, u periodu od 1996. do 2002. godine, i da stoga prigovor zastare nije osnovan, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke koji je proveden na okolnost visine štete proizlazi da se sječa stabala dogodila 2001. ili 2002. godine, dakle, nakon što je tužena apelantici predala u posjed njene nekretnine (9. jula 2001. godine) i da tužena ni u kom slučaju ne može biti odgovorna za nastalu štetu.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-08-001289 od 10. maja 2010. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda od 20. maja 2008. godine. Nakon što je osporenu presudu preispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je naveo da žalba neosnovano ukazuje na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP isticanjem da provedeni dokazi nisu ocijenjeni u smislu odredbe člana 8. ZPP. Kantonalni sud, naime, suprotno navodima iz žalbe, smatra da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio sve provedene dokaze, zasebno i ukupno, te je dovodeći ih u međusobnu vezu izveo pravilan činjenični i pravni zaključak da je tužbeni zahtjev neosnovan i stoga je odbijen usvajanjem prigovora nedostatka pasivne legitimacije i prigovora zastarjelosti potraživanja. Kantonalni sud je ponovio zaključke iz prvostepene presude proistekle iz činjeničnog utvrđenja, te naglasio da, u situaciji kada je apelantica bila u posjedu svojih nekretnina, do septembra 1995. godine od kada su one bile u zoni ratnih djejstava i kada nijedan organ tužene sa njima nije raspolagao, niti ih je proglasio napuštenim, niti ih dao na korištenje trećim licima, neosnovanim se ukazuju apelanticini žalbeni prigovori da joj je tužena dužna naknaditi štetu. Razloge koje je naveo prvostepeni sud u pogledu materijalnopravnih prigovora nedostatka pasivne legitimacije i zastarjelosti potraživanja Kantonalni sud je u cjelini prihvatio kao valjane i na zakonu zasnovane, jer apelantica, u smislu člana 123. stav

1. ZPP, nije dokazala činjenične navode tužbe da joj je šteta nastala usljed propusta tužene, a sve u vezi sa članom 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama.

9. Vrhovni sud je povodom apelanticine revizije izjavljene protiv presude Kantonalnog suda donio Presudu broj 70 0 P 001283 10 Rev od 12. janaura 2012. godine kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je, nakon preispitivanja osporene presude u granicama revizionih navoda i po službenoj dužnosti, zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, da je neosnovan revizioni prigovor vezan za nezakonit i nepravilan rad organa tužene, jer iz stanja spisa proizlaze nesporne činjenice prema kojima tužena apelanticine nekretnine nije proglasila napuštenim i nije ih stavila pod svoju upravu, niti ih je dala trećim licima, ili je na bilo koji način raspolagala njima. U pogledu revizionog prigovora kojim je ukazano na uzročno-posljedičnu vezu između nepravilnog i nezakonitog rada tužene u preduzimanju mjera zaštite njene imovine (šume) i nastale štete, a sve u vezi sa odredbom člana 17.d) stav 3. Zakona o prestanku primjene, Vrhovni sud je ukazao na pravilne stavove oba nižestepena suda koji se odnose na nedostatak pasivne legitimacije i zastarjelost potraživanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kojima je propisano da građani imaju pravo na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava, odnosno na kompenzaciju ukoliko im imovinu nije moguće vratiti. U opširnoj apelaciji je opisala tok postupka i donošenja osporenih odluka, ukazujući posebno na nepotpuno i pogrešno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, ukazala je na pogrešnu ocjenu dokaza, ističući da sudovi nisu brižljivo ocijenili sve dokaze posebno, međusobno i ukupno, jer iz zapisnika o uvođenju u posjed proizlazi da je uvedena u posjed objekta, a ne šume koja je uništena i za koju je tražila naknadu štete. Prema odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, tužena je bila obavezna da štiti njenu privremeno napuštenu imovinu na način da je po službenoj dužnosti proglasi napuštenom i da je po povratku preda u posjed bez oštećenja, a ne da dozvoli kontinuirano uništavanje. S obzirom na to da tužena to nije učinila po službenoj dužnosti, ne može se, po apelanticinom mišljenju, osloboditi odgovornosti i upravo se u tome ogleda uzročno-posljedična veza između nepravilnog i nezakonitog rada tužene i nastale štete. Osim toga, naglasila je da je šteta nastajala kontinuirano, u periodu od 1996. do 2002. godine, pa je stoga, osim pogrešnog stava u pogledu nedostatka pasivne legitimacije, potpuno pogrešan stav sudova prema kojem je njeno potraživanje zastarjelo.

11. Apelantica smatra da joj je neosnovano nametnuta obaveza dokazivanja činjenice na okolnost da li je tužena u njenom odsustvu predmetne nekretnine formalno proglasila napuštenim ili nije, iako je to po službenoj dužnosti svakako trebalo da učini, čime je narušena procesna ravnopravnost stranaka. Također, smatra da sudovi nisu bili nepristrasni i nezavisni, jer su u istovrsnim postupcima, prije medijske kampanje koja je započela pod utjecajem vlasti, donosili potpuno drukčije odluke usvajajući ovakvu vrstu tužbenih zahtjeva. U okviru prava na pravično suđenje ukazala je na prekomjernu dužinu trajanja postupka koji je proistekao iz jednostavnog zahtjeva za povrat imovine a trajao je više od sedam godina.

12. Kršenje prava na imovinu apelantica obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno pogrešnim stavom sudova prema kojem tužena nije bila obavezna da zaštiti njenu imovinu, konkretno šumu u njenom vlasništvu, i da spriječi nepoznata lica na kontinuirano uništenje i sječu šume. Takav stav je protivan općim principima i pozitivnoj obavezi države da osigura prava i slobode, odnosno da spriječi povredu prava na imovinu. Odbijanjem njenog zahtjeva za naknadu oštećenja imovine nametnut joj je neproporcionalanan teret ponovne obnove uništene šume, a time je direktno onemogućena da u svojoj imovini mirno uživa.

13. Navode u pogledu prava na nediskriminaciju apelantica je obrazložila svojim etničkim porijeklom i nemogućnošću da svoju imovinu koristi u periodu od augusta 1995. godine do jula 2001. godine i stavom suda da tužena nije bila dužna zaštititi njenu imovinu. Time je, kako je istakla, stavljena u diskriminirajući položaj u odnosu na lica druge nacionalnosti kojima je omogućeno bespravno uništavanje njene imovine. Uskraćivanjem prava na naknadu štete prekršeno joj je pravo na povratak iz Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima, čija je suština uspostava stanja iz 1991. godine i neometano uživanje imovine.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je ostao kod razloga datih u obrazloženju svoje presude i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Kantonalni sud navode iz apelacije smatra neosnovanim, jer je presuda tog suda zakonita i pravilna.

16. Općinski sud smatra da ispitivanje merituma apelacije nije potrebno, jer se navodi apelacije svode na ponavljanje navoda iz redovnog sudskog postupka koji se tiču primjene materijalnog prava i istaknutih prigovora koji su prihvaćeni. U pogledu prigovora koji se tiče dužine postupka, za koje, također, smatra da su neosnovani, Općinski sud je naveo sljedeće: da je tužba podnesena 4. augusta 2004. godine, uređena po pozivu suda u novembru 2006. godine, na apelanticin prijedlog provedeno vještačenje u novembru 2007. godine i sudu dostavljen nalaz u februaru 2008. godine a presuda u predmetnoj pravnoj stvari donesena 20. maja 2008. godine. S tim u vezi je napomenuto da je postupak pred tim sudom trajao tri godine i devet mjeseci, ali da su se, zbog neurednosti tužbe, procesne pretpostavke za vođenje parnice stvorile tek u decembru 2006. godine i da se u pogledu činjeničnih i pravnih pitanja radi o složenom predmetu. Osim toga, uredujući sudija je na predmetu radio intenzivno uprkos velikom broju predmeta kojima je taj sud zadužen. Uzimajući u obzir sve navedene okolnosti, Općinski sud smatra da su navedeni razlozi razumni i objektivni za trajanje postupka koji se, gledajući u cjelini, ne može u odlučujućoj mjeri staviti na teret Općinskom sudu.

17. Tužena smatra da je apelacija potpuno neosnovana i da je u osporenim presudama usvojen jasan i pravilan stav u pogledu pasivne legitimacije koji je prihvaćen i odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 3672/08 gdje je apelacija odbačena kao neosnovana, a postupk iz kog su proistekle osporene presude vođen je po istom pravnom osnovu i na istom lokalitetu u kritičnom periodu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenejm imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstarcijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete. Član 360.

Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kom je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade štete Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

19. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službeni list RBiH» br. 11/93 i 13/94) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u vlasništvu građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 2. stav 2.

Nadležni organi iz stava 1. ovog člana rješavaju o pravima vlasnika da stupe u posjed njihovih nekretnina koje su proglašene privremeno, odnosno trajno napuštenim i pravima privremenih korisnika napuštenih nekretnina.

Član 3.

Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 17. d.

[...] (3) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom, ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena i zapečaćena i obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku.

[...]

20. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 001283 10 Rev od 12. januara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica ukazuje i na kršenje iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog proizvoljnog stava redovnih sudova da tužena nije odgovorna za naknadu štete, konkretno da su prigovori nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja osnovani.

27. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka rješavao slična činjenična i pravna pitanja u zavisnosti od konkretne situacije (vidi odluke o dopustivosti br. AP 2678/09 od 18. aprila 2012. godine, AP 3188/09 od 30. oktobra 2012. godine, AP 1758/09 od 18. septembra 2012. godine, dostupne na web-stranici www.ustavnisud.ba). Budući da se suštinsko pitanje koje apelantica problematizira u svojoj apelaciji odnosi na pasivnu legitimaciju i odgovornost tužene, te, u vezi s tim, pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud napominje da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju odlučivao u Odluci broj AP 1551/10 od 17. jula 2013. godine (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/10 od 17. jula 2013. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba) kojom je navedena apelacija odbijena kao neosnovana. Ustavni sud je, razmatrajući navedenu apelaciju proisteklu iz zahtjeva za naknadu štete u vezi sa poslijeratnim dešavanjima i oštećenjem imovine, istakao da su „redovni sudovi, polazeći od činjeničnog utvrđenja prema kojem nesporno proizlazi da apelantova nekretnina nije bila stavljena pod upravu tužene (općine), niti je ona njome raspolagala, bez obzira na to što je nadležna za vraćanje i onih nekretnina koje nisu bile proglašene napuštenim, ne može biti odgovorna za sve nekretnine koje su napuštene do 1998. godine. S tim u vezi je citirana odredba člana 17.d) Zakona o prestanku primjene u kojoj je definirano od kada teče odgovornost tužene za pričinjenu štetu na nekretninama koje su proglašene napuštenim u postupku koji je propisan zakonom i koje su stavljene pod upravu tužene“. Ustavni sud je u navedenom predmetu ocijenio da su redovni sudovi u osporenim odlukama usvojili stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim. Naime, „redovni sudovi su, imajući u vidu odredbe ZOO kojima je propisana odgovornost za štetu, jasno ukazali da se apelantov tužbeni zahtjev ne može promatrati odvojeno od odredaba Zakona o prestanku primjene i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene“ i da apelant nije dokazao da je tužena u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti je svojim radnjama skrivila nastanak štete.

28. Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u Odluci broj AP 1551/10 može primijeniti i u konkretnom slučaju, budući da je apelantica svoj tužbeni zahtjev utemeljila na odredbama Zakona o prestanku primjene i Zakona o izmjenama i dopunama, tvrdeći da joj je tužena svojim nezakonitim radnjama prouzrokovala štetu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o apelanticinom zahtjevu, imajući u vidu, prije svega, odredbe ZOO kojima je propisana odgovornost za štetu prema općim i posebnim pravilima, usvojili stavove koji se ni u kom slučaju ne mogu ocijeniti proizvoljnim. Naime, odredbe ZOO su dovedene u kontekst sa odredbama Zakona o prestanku primjene i Zakona o izmjenama i dopunama iz kojih su redovni sudovi nedvojbeno zaključili da tužena nije pasivno legitimirana u postupku i da je, stoga, ovaj materijalnopravni prigovor koji je tužena istakla osnovan. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka utvrđene nesporne činjenice iz kojih proizlazi da apelanticine nekretnine, uključujući i parcelu pod šumom koja je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva, nisu bile proglašene napuštenim, te stoga nisu bile stavljene pod upravu tužene, niti je tužena njima raspolagala, da je tužena, odlučujući o zahtjevu za povrat, apelantici vratila nekretnine i uvela je u posjed u julu 2001. godine (bez obzira na to što nisu bile proglašene napuštenim), da u postupku nije dokazano da se radi o šteti koja je nastala terorističkim aktivnostima propisanoj u odredbi člana 180. ZOO (već o mogućoj šteti koja ima uzročno-posljedičnu vezu sa poslijeratnim dešavanjima), te da, stoga, ne postoji odgovornost tužene ni po ovom osnovu, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U takvoj situaciji prigovor zastare potraživanja nije opširno obrazlagan osim što je ocijenjeno da je i on osnovan zbog proteka subjektivnog roka od tri godine (člana 376. stav 1. ZOO) i da sve i da nije tako, odnosno da apelanticino potraživanje nije zastarjelo, ne bi moglo dovesti do drukčijeg rješenja konkretne pravne stvari zbog nepostojanja odgovornosti tužene, odnosno zbog nedostatka pasivne legitimacije. U skladu s navedenim, podržavajući vlastitu praksu iz predmeta broj AP 1551/10, Ustavni sud smatra da nisu utemeljeni navodi apelacije kojima je ukazano na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da stoga u ovom segmentu nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Što se tiče navoda apelacije koji se tiču nepristrasnog suđenja a koje apelantica dovodi u vezu s prekomjernom dužinom trajanja postupka tvrdnjom da su sudovi u istovrsnim postupcima, prije medijske kampanje koja je započela pod utjecajem vlasti, donosili potpuno drukčije odluke usvajajući ovakvu vrstu tužbenih zahtjeva, Ustavni sud zapaža da su i ovi navodi dovedeni u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelantica, osim isticanja da zbog prozvoljnog tumačenja materijalnog prava do kojeg je došlo pod utjecajem vlasti, nije ponudila nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da su sudovi koji su odlučivali o apelanticinoj tužbi, žalbi i reviziji bili pristrasni, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

30. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka koji su, kako je navedeno, stavljeni u kontekst nepristrasnosti suda, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica nije jasno definirala u čemu se ogleda kršenje ovog prava. Imajući u vidu trajanje postupka kao cjeline, zatim, da je odlučivanje o apelanticinom zahtjevu na tri sudske instance trajalo sedam godina i da su sudovi meritorno riješili o njenom zahtjevu, proizlazi zaključak da su apelanticini navodi paušalni i da sami po sebi ne pokreću pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može konstatirati da osporene presude redovnih sudova krše apelanticina ustavna prava, nego upravo suprotno, da sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je njen tužbeni zahtjev odbijen, odnosno razloge zbog kojih je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelanaticini navodi kojima je ukazao na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da stoga nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelantica je, također, u apelaciji istakla da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica zasniva na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Ostali navodi

33. Nadalje, apelantica navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

34. U konkretnom slučaju apelantica navode o diskriminaciji koju obrazlaže nacionalnom pripadnošću i onemogućavanjem pristupa svojoj imovini od septembra 1995. godine do jula 2001. godine obrazlaže pogrešnim stavom redovnih sudova prema kojem tužena nije bila dužna da štiti i čuva njenu imovinu. Međutim, apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

35. Što se tiče prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. stav 1. Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud napominje da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu sa garancijama prava iz Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena.

36. U okolnostima konkretnog predmeta proizlazi nesporna činjenica da je apelantici imovina koju je napustila za vrijeme neprijateljstava 1995. godine vraćena u posjed 2001. godine, te da je apelantica nezadovoljna zbog stanja u kojem joj je vraćen dio te imovine, konkretno stanjem parcele koja se nalazila pod šumom, a ne stanjem objekta u kojem živi, zbog čega je protiv tužene podnijela tužbu radi naknade štete. Taj postupak je, kako je u prethodnim tačkama navedeno, proveden po procesnim pravilima ZPP uz relevantnu primjenu odredaba ZOO i Zakona o prestanku primjene, tako što je tužbeni zahtjev odbijen. Iz navedenog proizlazi da osporenim odlukama, u kojima su sudovi odlučivali u okviru postavljenog apelanticinog tužbenog zahtjeva radi naknade štete, nije dovedeno u pitanje apelanticino pravo na povrat imovine u smislu citirane odredbe II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije i u ovom dijelu neosnovani, te da ne postoji kršenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. stav 1. Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantnih odredaba ZOO i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, odlučili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

39. Osim toga, u postupku u kojem je odlučivano o naknadi štete radi devastiranja imovine (šume) tokom rata nije raspravljano o apelanticinom povratku na svoju imovinu koja joj je nesporno vraćena u posjed 2001. godine iz čega proizlazi da osporenom presudom nije povrijeđen princip povratka iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1137/12 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio