Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-462/12 (Z. Z.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-462/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 462/12, rješavajući apelaciju Zijada Zečevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Zečevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 001128 10 Rev od 26. oktobra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 001128 09 Gž od 29. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 001128 00 P od 21.
septembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zijad Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lišnje, općina Prnjavor, podnio je 30. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 001128 10 Rev od 26. oktobra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 001128 09 Gž od 29. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 001128 00 P od 21. septembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Republike Srpske i Općine Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužene), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 24. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 23. decembra 2014. godine zatraženo da u roku od osam dana Ustavnom sudu dostavi na uvid kompletan spis tog suda broj 78 0 P 001128 00 P.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. decembra 2014. godine, Okružni sud 19. januara 2015. godine, Osnovni sud 1. decembra 2014. godine i Pravobranilaštvo 3. decembra 2014. godine. Osnovni sud nije u ostavljenom roku dostavio traženi spis na uvid.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj P-541/00 od 27. maja 2002. godine odbijen je u cjelini apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužene predaju u posjed stolarski objekt i pokretne stvari (mašine) u tom objektu koje su navedene u izreci presude, ili da nadoknade štetu u iznosu od 150.000 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na odredbi člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), konkretno na odgovornosti države za štetu nastalu uništenjem imovine. Naime, apelant je u tužbi naveo da je stolarski objekt i mašine koristio do aprila 1992. godine, kada je, zbog ratnih okolnosti, napustio svu svoju imovinu. Za vrijeme boravka u inozemstvu saznao je da je njegov stolarski objekt uništen 1993. godine, zbog čega je zatražio da mu tuženi vrate stvari i objekt u stanju u kakvom su se nalazili prije nego što su uništeni. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je istakao nesporne činjenice, i to da je apelant bio vlasnik stolarskog objekta i mašina u objektu koji su uništeni u požaru 26. februara 1993. godine. Kao sporno se postavilo pitanje odgovornosti tuženih za nastalu štetu i njihove obaveze da je namire. S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio da tužene nisu odgovorne za štetu koja je pričinjena apelantu, jer je odredbom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO, koji je stupio na snagu 8. marta 1996. godine, brisan član 180. ZOO kojim je regulirana odgovornost države za štetu nastalu uništenjem imovine fizičkih lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija koje su, po važećim propisima, bili dužne da spriječe takvu štetu. Prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke apelant je potvrdio da su nepoznati počinioci uništili njegove mašine i stolarski objekt aktom nasilja i terora za vrijeme rata 1993. godine, a kako nije dokazao da su stolarski objekt i mašine u njemu u faktičkoj vlasti tuženih, već, naprotiv, da su uništeni u požaru, to je zahtjev za predaju u posjed, po ocjeni Osnovnog suda, potpuno neosnovan. Pored navedenog zahtjeva, apelant je zatražio da mu tužene za uništene stvari nadoknade štetu ukoliko se u postupku utvrdi da zahtjev za predaju u posjed nije osnovan. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da se zahtjev za nakandu štete blagovremno mogao postaviti samo protiv počinioca djela koji je uništio apelantovu imovinu, a ne protiv tuženih, jer, kao što je prethodno utvrđeno, ne postoji odgovornost tuženih za uništenje apelantovih stvari, pa je stoga neosnovan i njegov zahtjev da mu tužene nadoknade štetu.
6. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1786/02 od 9. februara 2005. godine apelantova žalba je uvažena i presuda Osnovnog suda ukinuta u cjelini, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je ocijenio da je prvostepena presuda zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka, jer je „prvostepeni sud odlučio o nečem drugom u odnosu na ono što je tužitelj (apelant) zahtijevao“ zbog čega je i sama presuda nerazumljiva i zbog čega nisu mogle biti ispitane njena zakonitost i pravilnost. Naime, Okružni sud je istakao da je apelant konačnim prijedlogom zatražio da se usvoji njegov tužbeni zahtjev sadržan u podnesku od 5. oktobra 2001. godine a u tom podnesku je tražio predaju u posjed određenih pokretnih stvari uz mogućnost da se tužene ove obaveze oslobode ukoliko mu solidarno isplate iznos od 150.000 KM sa kamatom od 26. februara 1993. godine. Ovako postavljen tužbeni zahtjev, po ocjeni Okružnog suda, sadrži samo jedan zahtjev i on se odnosi na predaju u posjed određenih pokretnih stvari, a ne na naknadu štete. Preostali dio nije zahtjev, već mogućnost da se tužene oslobode prethodne obaveze ukoliko apelantu isplate traženi iznos novca, pri čemu nije bitno da li taj iznos novca odgovara pravoj vrijednosti pokretnih stvari. Odbijajući apelantov zahtjev za povrat stvari ili isplatu iznosa na ime naknade štete, prvostepeni sud je, po mišljenju Okružnog suda, odlučio o nečemu što apelant nije ni tražio, zbog čega je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
7. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 78 0 p 001128 00 P od 21. septembra 2009. godine kojom je odbijen apelantov stvarnopravni zahtjev za predaju u posjed i slobodno raspolaganje stolarskog objekta i mašina u njemu, kao i obligacionopravni zahtjev kojim je tražio da mu tužene nadoknade materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 179.928,10 KM. U obrazloženju ove presude je navedeno da je, nakon analize provedenih dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, ocijenjeno da među strankama nije sporno da je predmetni stolarski objekt izgorio zajedno sa mašinama unutar objekta u požaru koji se desio 1993. godine. Kao sporno se postavilo pitanje aktivne i pasivne legitimacije, te zastarjelosti potraživanja. Imajući u vidu da je apelant postavio stvarnopravni i obligacionopravni zahtjev, Osnovni sud je krenuo od odredbe člana 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) prema kojoj vlasničku tužbu za predaju individualno određene stvari može podići vlasnik stvari protiv držaoca koji nema vlasništvo na stvari s tim što vlasnik, u smislu navedenog materijalnopravnog propisa, mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. To znači da se ova dva uvjeta moraju kumulativno ispuniti. S obzirom na to da je apelant dokazao da je bio vlasnik stolarskog objekta i pokretnih stvari u njemu, pa samim tim dokazao svoju aktivnu legitimaciju, ispunjen je prvi uvjet iz prethodne odredbe. Međutim, apelant nije dokazao da se stvari koje potražuje u svom tužbenom zahtjevu nalaze u faktičkoj vlasti tuženih, budući da su nesporno uništene u požaru, zbog čega je njegov stvarnopravni zahtjev za predaju u posjed na temelju člana 37. ZOVPO odbijen. U pogledu drugog obligacionopravnog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da je apelant, zbog uništenja stvari i nemogućnosti da mu ih tužene vrate, zatražio da mu nadoknade štetu u novčanoj protuvrijednosti, u vezi s kojim su tužene istakle prigovor zastare potraživanja. Odlučujući o ovom materijalnopravnom prigovoru, Osnovni sud je naveo odredbe čl. 360. i 376. ZOO, prema kojima zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, odnosno prema kojim potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od saznanja za štetu (subjektivni rok), a u svakom slučaju zastarijeva u roku od pet godina od nastanka štete (objektivni rok). Osnovni sud je, osim toga, naveo da zastarjelošću ne prestaje pravo, već prestaje mogućnost da se sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. Imajući u vidu da je apelant tužbu sudu podnio 29. decembra 2000. godine, a da se štetni događaj u kom je uništena njegova imovina desio 26. februara 1993. godine, te da je ratno stanje ukinuto Odlukom Narodne skupštine RS od 19. juna 1996. godine (do kada je bio zastoj zastarijevanja), od kada teku rokovi zastare, proizlazi da je, shodno odredbi iz člana 376. stav 1. ZOO, nastupila zastarjelost potraživanja iz kojih razloga je Osnovni sud odbio i obligacionopravni zahtjev za naknadu štete.
8. Okružni sud je Presudom broj 78 0 P 001128 09 Gž od 29. decembra 2009. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude odbio, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda.
9. Vrhovni sud je donio Presudu broj 78 0 P 001128 10 Rev od 26. oktobra 2011. godine kojom je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju ove presude je naglašeno da se drugostepena presuda pobija samo u dijelu u kom je, zbog proteka roka zastarjelosti, apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete odbijen. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio sadržaj odredbe iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO i nespornu činjenicu u pogledu datuma nastanka štete u vrijeme ratnih događanja, zbog čega je kao dan početka toka roka zastarjelosti ustanovljen 19. juni 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Od tog datuma je, kako je dalje obrazloženo, postalo moguće podnijeti tužbu za naknadu štete nadležnom sudu i od tada počinje teći subjektivni i objektivni rok zastare. S obzirom na to da je apelant tužbu u konkretnoj parnici podnio 29. decembra 2000. godine sa zahtjevom za povrat uništenih stvari ili naknadu iznosa izraženog u novcu, a podneskom od 7. oktobra 2001. godine izričito zahtijevao da se tužba od dana podnošenja smatra tužbom radi priznanja prava vlasništva i predaje stvari ili isplate iznosa, sa preciznim zahtjevom za vraćanje stvari i stolarskog objekta u ispravnom stanju, Vrhovni sud je izveo zaključak da tužba za naknadu štete nije ni podnesena. Naime, zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa predstavlja facultas altetrnativu koja, u suštini, nije poseban zahtjev u procesnom smislu, već mogućnost da se tuženi oslobode obaveze povrata stvari ako apelantu isplate određeni novčani iznos. Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda, ne može smatrati da je apelant u vrijeme podnošenja tužbe, kao ni u završnoj riječi na ročištu od 27. maja 2002. godine, dakle, prije donošenja ukinute prvostepene presude, postavio zahtjev za naknadu štete. Apelant je takav zahtjev postavio tek u ponovnom postupku, na pripremnom ročištu od 7. oktobra 2008. godine, i taj datum se smatra kao dan podnošenja zahtjeva za naknadu štete. Imajući u vidu da se početak toka roka zastarjelosti potraživanja za naknadu štete nastale u ratu računa od 19. juna 1996. godine, posljednji dan za podnošenje tužbe bio je 19. juni 2001. godine, kada je isticao objektivni rok zastare od pet godina od dana nastanka štete propisan u odredbi iz člana 376. stav 2. ZOO. Iz izloženog, po mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su, zbog proteka roka zastarjelosti potraživanja, odbili apelantov zahtjev za naknadu štete. Osim navedenog, Vrhovni sud je u pogledu zahtjeva za povrat uništenih stvari naglasio da revizijom nije ukazano na taj dio drugostepene presude, niti se ona u tom dijelu pobija, ali je bitno istaći da je u dijelu apelantovog zahtjeva za povrat stvari pravilno odlučeno, jer je nesporno da su apelantove stvari uništene i da se ne nalaze u posjedu tuženih. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da drugostepena presuda nema nedostataka istaknutih u reviziji, kao ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno, zbog dužine trajanja postupka, pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava od redovnih sudova na svim nivoima, istakavši da je ishod svih postupaka za njega nepovoljan jer je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Smatra da odbijanje njegovog zahtjeva zbog zastarjelosti prava na podnošenje tužbe nije prihvatljivo i da su sudovi trebali voditi računa o zastoju zastarijevanja, kao i osnovu tužbe, budući da je svoj zahtjev utemeljio na odgovornosti tuženih za uništene stvari, konkretno odredbi člana 180. ZOO koja je važila u vrijeme uništenja stvari. Apelant je ukazao da su sudovi trebali da mu pomognu u konkretiziranju njegovog tužbenog zahtjeva, jer u početku trajanja postupka nije ga zastupao advokat kao stručno lice i u situaciji kada je nesporno da je njegova imovina uništena, preostala je, po njegovom mišljenju, samo mogućnost obeštećenja, makar u tužbi i nije izričito naglasio da je u pitanju „zahtjev za naknadu štete“. Osim navedenog, ukazao je na trajanje konkretnog postupka van razumnih granica i zatražio da mu se odredi naknada na ime nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u njenom obrazloženju, te da i dalje ostaje kod datih razloga. Smatra da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje i da je stoga apelacija neosnovana.
12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, naglasivši da navedenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava. U pogledu dužine trajanja postupka, Okružni sud je u odgovoru istakao da su i ovi navodi neosnovani, budući da je spis na rješavanje o žalbi dostavljen tom sudu 4. novembra 2009. godine, a presuda donesena 29. decembra 2009. godine.
13. Osnovni sud je istakao da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je u apelaciji ukazao i da je presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava.
14. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju iznijelo hronologiju postupka, istakavši da su neutemeljeni i da su nisu ničim dokazani navodi apelacije i da je stoga apelantovo pozivanje na kršenje prava na pravično suđenje i imovinu paušalno i neutemeljeno. Predloženo je da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 180.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje Ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.
Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.
To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 383.
Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
16. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 17/93) član 180. briše se.
17. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 001128 10 Rev od 26. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. decembra 2011. godine a apelacija je podnesena 30. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Suština navoda apelacije se sa aspekta prava na pravično suđenje svodi na tvrdnju da su redovni sudovi, prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenili materijalno pravo zanemarjujući da je tužbenim zahtjevom traženo obeštećenje, odnosno novčani iznos za stvari koje su u ratu nesporno uništene.
27. U vezi sa navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud napominje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise.
29. U kontekstu navedenog i suštinskog pitanja koje apelant problematizira, dakle zastarjelosti potraživanja naknade štete, Ustavni sud napominje da se primjenom odredbi o roku zastare u postupcima vezanim za naknadu štete bavio u brojnim svojim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja u ostvarivanju građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3/06, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, zatim Odluke o dopustivosti br. A 2248/06 i AP 1576/06, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www. ustavnisud.ba. kao i Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, Serija A broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
30. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u vezi sa zastarjelošću potraživanja naknade štete redovni sudovi na sve tri instance nisu imali dilemu da je apelantov zahtjev neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud u obrazloženju odluke osvrnuo na sve revizione prigovore, naglasivši da se drugostepena presuda pobija samo u dijelu u kom je zbog proteka roka zastarjelosti tužbeni zahtjev za naknadu štete odbijen, koje je dovoljno jasno obrazložio na način koji, suprotno apelantovom stajalištu, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Vrhovni sud je ponovio nesporne činjenice koje se tiču okolnosti i dana nastanka štete na apelantovoj imovini, te je u vezi s tim istakao da je kao dan početka toka roka zastarjelosti ustanovljen 19. juni 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Imajući u vidu da je apelant prilikom podnošenja tužbe od 29. decembra 2000. godine tražio priznanje prava vlasništva na stvarima i njihov povrat ili isplatu određenog novčanog iznosa koji ne predstavlja poseban zahtjev u procesnom smislu, nego samo mogućnost da se tuženi oslobode obaveze koja je prethodno zatražena (predaja stvari), to je kao pravilno potvrđeno stajalište iz drugostepene presude prema kojem apelant tužbom nije ni tražio naknadu štete. Vrhovni sud je, zatim, pojasnio da je apelant zahtjev za naknadu štete postavio tek u ponovnom postupku (nakon ukidanja prvostepene presude od 27. maja 2002. godine) na ročištiu od 7. oktobra 2008. godine, kada je, pored postojećeg stvarnopravnog zahtjeva, istakao i obligacionopravni zahtjev za naknadu štete. Imajući u vidu odredbu člana 376. st. 1. i 2. ZOO, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su zbog proteka roka zastarjelosti apelantov zahtjev za naknadu štete odbili.
31. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda, niti u zaključku da je apelant u smislu relevantnih odredbi čl. 376. st. 1. i 2. u vezi sa članom 360. ZOO izgubio pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze, konkretno naknade štete, te da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni zaključuje da u ovom dijelu osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na suđenje izvan granica razumnog roka, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode dovodi u vezu sa odbijanjem njegovog zahtjeva za naknadu štete, koje je isticao i u postupku pred Vrhovnim sudom. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i to da je apelant tužbu radi predaje u posjed podnio 29. decembra 2000. godine povodom koje su donesene dvije odluke i da je u ponovnom postupku, pored postojećeg zahtjeva, istakao i zahtjev za naknadu štete 7. oktobra 2008. godine povodom kojih su donesene tri meritorne presude, proizlazi da je u periodu nešto dužem od 10 godina doneseno ukupno pet odluka od kojih su četiri meritorne, što samo po sebi ne pokreće pitanja u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku. Osim toga, apelant nije jasno definirao u čemu i na koji način mu je ovo pravo prekršeno, zbog čega je ocijenjeno da su navodi apelacije u ovom dijelu paušalni i da ne pokreću sama po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nisu utemeljeni apelantovi navodi kojima je ukazivao na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te paušalno dužinu trajanja postupka, te su stoga neosnovani navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant je u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava ukazao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iznoseći navode identične onim koje se odnose na kršenje prava na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode ispituje i u odnosu na pravo na imovinu koji su također, neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić