Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-315/12 (G. R.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Izvršni postupak
- Propisano zakonom
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-315/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 315/12, rješavajući apelaciju Gorana Rubila, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 15. travnja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Gorana Rubila.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog duljine trajanja izvršnog postupka koji je okončan zaključkom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 086302 03 I od 14.
prosinca 2011. godine.
Odbija se apelacija Gorana Rubila podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 086302 11 GŽ od 24.
listopada 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa pravom na pravično suđenje.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Goranu Rubilu, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja izvršnog postupka.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, sukladno članku 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud / Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Goran Rubil (u daljnjem tekstu: apelant) iz Slavonskog Broda, kojeg zastupa Sanela Hidanović, odvjetnica iz Orašja, podnio je 16. siječnja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 086302 11 GŽ od 24. listopada 2011. godine. Apelant je 11. svibnja 2012. godine dopunio apelaciju na način da je dostavio zaključak Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 08630203 I od 14. prosinca 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, kao i od Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo, kao suprotne strane u postupku, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Također, Ustavni sud je zatražio od Općinskog suda da dostavi cjelokupni spis na uvid.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. ožujka 2015. godine, a Općinski sud je dostavio odgovor i traženi spis 19. ožujka 2015. godine. Pravobraniteljstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku, koji je istekao 5. ožujka 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Orašju, donesenom po apelantovoj tužbi protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: tužena ili izvršenik), obavezana je tužena da apelantu na ime naknade plaće isplati iznos od po 860,00 KM za siječanj 2002. godine sa zakonskom zateznom kamatom koja počinje teći 1. veljače 2002. godine (i tako iznos od 860,00 KM za svaki mjesec pojedinačno naveden sa zakonskom kamatom) do siječnja 2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. veljače / 2003. godine do isplate, kao i „da nastavi [apelantu] plaćati iznos od 860,00 KM mjesečno do reguliranja prava na mirovinu“, kao i da mu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 924,00 KM.
6. Apelant je na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Orašju podnio prijedlog za izvršenje pred Općinskim sudom u kojem je kao tuženu označio kao izvršenika („dužnika“), te predložio da se, radi namirenja potraživanja utvrđenog navedenom presudom, odredi izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika koji se vode na računu kod UPI banke. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-26510/03-A od 18. lipnja 2004. godine je odlučeno da sud „određuje predloženo izvršenje i odlaže provođenje do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obveza iz izvršnih odluka sukladno članku 3. Zakona o privremenom odlaganju potraživanja na temelju izvršnih odluka na teret proračuna i članku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na temelju izvršnih odluka na teret proračuna Federacije BiH“.
7. Apelant je 7. kolovoza 2006. godine podnio prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju kojim je tražio zateznu kamatu na troškove postupka. Općinski sud je 30. studenog 2006. godine donio rješenje o izvršenju - nastavak broj I 26510/03, kojim je odredio predloženo izvršenje i odredio troškove postupka apelanta u iznosu od 240,00 KM.
8. Dopisom od 6. veljače 2007. godine apelant je obavijestio sud da je banka samo djelomično postupila po rješenju o izvršenju od 18. lipnja 2004. godine (isplatila mu glavni dug i kamate), ali da je ostao neisplaćen dio kojim je tužena, odnosno izvršenik obvezan da apelantu „nastavi plaćati iznos od 860,00 KM mjesečno do reguliranja prava na mirovinu“. Stoga je apelant predložio da sud naloži UPI banci da neisplaćeni novčani iznos po navedenoj presudi isplati, dakle, od veljače 2003. do veljače 2007. godine, u mjesečnim iznosima od po 860,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaki iznos iz prethodnog mjeseca, koja počinje teći prvog dana narednog mjeseca, i to na način što će cijeli iznos isplatiti odjednom, kao i da troškove izvršnog postupka, iznos od 720,00 KM, prenese sa računa izvršenika na apelantov račun.
9. Općinski sud je zaključkom broj I-26510/03 u nekoliko navrata u razdoblju od 19. travnja 2007. godine do 9. lipnja 2008. godine tražio od izvršenika informaciju je li apelant regulirao pravo na mirovinu. Na dopise suda izvršenik je odgovorio tek 14. travnja 2009. godine, navodeći (između ostalog) da izvršna isprava nije podobna za izvršenje. /
10. Apelant je obavijestio Općinski sud 30. svibnja 2008. godine da je izvršenik promijenio banku i broj žiroračuna, te je, sukladno tome, apelant tražio da se rješenje o izvršenju dostavi novoj banci izvršenika - UniCredit banci. UPI banka je obavijestila sud da nije poslovna banka Federacije Bosne i Hercegovine na temelju čega je Općinski sud 24. lipnja 2008. godine pozvao apelanta da navede novu banku i račun ili da odredi novi predmet izvršenja i sredstvo izvršenja. Apelant je 4. srpnja 2008. godine (pozivajući se na svoj dopis od 30. svibnja 2008. godine) naveo novu banku i novi račun izvršenika. Općinski sud je zaključkom broj I-26510/03 od 27. listopada 2008. godine dostavio UniCredit banci rješenje o izvršenju-nastavak, te je banka obavijestila sud (16. veljače 2009. godine) o problemima u svezi sa izvršenjem u odnosu na neprecizirane nadnevke računanja zatezne kamate.
11. Općinski sud je donio zaključak broj 65 0 I 086302 03 I ( stari broj I-26510/03) od 15. svibnja 2009. godine kojim je konstatirao da je izvršenje određeno rješenjem o izvršenju-nastavak od 30. studenog 2006. godine u cijelosti provedeno. U obrazloženju je navedeno da je po apelantovom prijedlogu doneseno rješenje o izvršenju-nastavak od 30. studenog 2006. godine samo u dijelu naplate zateznih kamata na troškove parničnog postupka i troškove izvršenja koje je provedeno, pa se u odnosu na rješenje o izvršenju-nastavak od 30. studenog 2006. godine postupak smatra dovršenim.
12. Općinski sud je zaključkom broj 65 0 I 086302 03 I ( stari broj I-26510/03) od 15. svibnja 2009. godine naložio UniCredit banci da obavijesti sud da li je i u kom iznosu, te za koji period isplaćivala apelantu iznose po dozvoljenom i odgođenom izvršenju od 18. lipnja 2004. godine. Također, Općinski sud je naveo da je apelant 6. veljače 2007. godine predložio nastavak odgođenog rješenja o izvršenju o kojem će sud odlučiti zasebnom odlukom nakon izjašnjenja izvršenika o čemu će obavijestiti banku, a do donošenja odluke „nalaže se UniCredit banci da rješenje o izvršenju zadrži u vidu pljenidbe sredstava do daljih uputa suda“.
13. Općinski sud je 2. srpnja 2009. godine pozvao apelanta da dostavi punomoć za odvjetnika, te dokaze u vezi sa eventualno ostvarenom mirovinom, kao i izvršnu ispravu sa potvrdom o izvršnosti. Apelant je 21. srpnja 2009. godine dostavio traženo Općinskom sudu uz uređeni prijedlog za izvršenje u kojem je naveo da nije namiren u svom potraživanju isplatom iznosa od 18.242,68 KM. Apelant je na poziv suda (od 15. listopada 2009. godine) obavijestio Općinski sud da je postupio po nalogu suda. Također, na traženje suda Federalni zavod MIO dostavio je 15. siječnja 2010. godine potvrdu za apelanta o reguliranju prava na mirovinu. Općinski sud je opet pozvao apelanta (12. veljače 2010. godine) da dostavi dokaze o reguliranju prava na mirovinu na što je apelant odgovorio dopisom od 26. veljače 2010. godine. /
14. Apelant je 5. ožujka 2010. godine podnio Općinskom sudu uređeni prijedlog za izvršenje. U tom prijedlogu apelant je naveo da nije namiren u svom potraživanju isplatom iznosa od 18.242,68 KM, budući da je sudskom odlukom izvršenik obvezan isplaćivati apelantu iznos od 860,00 KM (mjesečno) do reguliranja prava na mirovinu. Naveo je da je Općinski sud rješenjem o izvršenju u izvršnom postupku apelanta odredio predloženo izvršenje koje obuhvaća i ovu obvezu izvršenika, te je istaknuo da mu je mirovina regulirana sa 16. travnjem 2007. godine. Stoga je apelant, sukladno tome, precizirao svoje potraživanje do 16. travnja 2007. godine, i to za travanj 2007. godine iznos od 430,00 KM (što predstavlja pola mjesečne plaće). Obzirom na zaključke suda od 2. srpnja 2009. godine i 12. veljače 2010. godine, apelant je tražio da sud naloži UniCredit banci da novčani iznos za koji je određeno izvršenje rješenjem o izvršenju od 18. lipnja 2004. godine prenese na račun apelantovog odvjetnika. Apelant je istaknuo da se neisplaćeno potraživanje odnosi na mjesečne iznose od po 860,00KM za razdoblje od veljače 2003. godine do veljače 2007. godine sa zakonskom kamatom na način preciziran u prijedlogu, kao i iznos od 430,00 KM za travanj 2007. godine sa zakonskom kamatom koja teče od 1. svibnja 2007. godine na način da se cijeli iznos isplati odjednom, kao i da se apelantu plate troškovi izvršnog postupka u ukupnom iznosu od 4.025,0 KM.
15. Općinski sud je 23. ožujka 2010. godine donio Rješenje o izvršenju-nastavak broj 65 0 I 086302 03 I kojim su određeni predloženo izvršenje i apelantovi troškovi u iznosu od 760,00 KM.
16. Protiv rješenja o izvršenju apelant je izjavio prigovor 31. ožujka 2010. godine u odnosu na dio kojim su određeni troškovi postupka. Izvršenik je, također, izjavio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju-nastavak.
17. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 086302 03 I ( stari broj I-26510/03) od 30. prosinca 2010. godine kojim je djelomično usvojio prigovor izvršenika, pa je Rješenje o izvršenju-nastavak broj 65 0 I 086302 03 I od 23. ožujka 2010. godine stavio van snage u dijelu naplate apelantu zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose od po 860,00 KM, počev od 1. ožujka 2003. godine do isplate, kao i na iznos od 430,00 KM počev od 1. svibnja 2007. godine; iznose od po 860,00 KM na ime naknade plaće za razdoblje od 1. siječnja 2006. godine do 1. ožujka 2007. godine, kao i iznos od 430,00 KM za travanj 2007. godine. U ostalom dijelu koji se odnosi na naplatu apelanta u iznosu od po 860,00KM na ime naknade plaće za razdoblje od 1. ožujka 2003. godine do 1. prosinca 2006. godine i troškova izvršenog postupka u iznosu od 760,00 KM rješenje o izvršenju je održano na snazi. Apelantov prigovor izjavljen protiv / rješenja o izvršenju od 23. ožujka 2010. godine je odbijen kao neutemeljen. Također, odbijen je apelantov zahtjev za isplatu troškova postupka za sastav odgovora na prigovor u ukupnom iznosu od 1.651,50 KM. Rješenjem je utvrđeno da u neosporenom dijelu rješenje o izvršenju od 23. ožujka 2010. godine ostaje neizmijenjeno.
18. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je uvidom u pravomoćnu ispravu Općinskog suda u Orašju, na temelju koje se traži izvršenje, vidljivo da nije određena isplata zakonskih kamata na iznose od 860,00 KM počev od 1. ožujka 2003. godine pa do isplate, pa je u odnosu na taj dio odbio prigovor izvršenika osnovan.
19. Također, Općinski sud se pozvao na odredbu članka 47. stavak 1. točka 9. Zakona o izvršnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZIP), koji propisuje da se prigovor može podnijeti zbog razloga koji sprečavaju izvršenje. S tim u svezi, Općinski sud je utvrdio da entiteti odgovaraju za obveze entitetskih vojski koje su nastale do 31. prosinca 2005. godine (članak 72. Zakona o obrani Bosne i Hercegovine - Ustavni sud primjećuje da je u rješenju greškom napisano „Zakon o obrani u FBiH“) i da je Vlada FBiH odgovorna za dugove, zaduženja, kao i ostale obveze nastale do 1. siječnja 2006. godine (sukladno članku 6. stavak 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o obrani u FBiH), a koje činjenice izvršenik nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg proistječe odluka, odnosno predmetna izvršna isprava. Sukladno tome, prema mišljenju suda, osnovan je prigovor izvršenika u odnosu na isplatu plaća za razdoblje od 1. siječnja 2006. godine do 1. ožujka 2007. godine u iznosima od po 860,00 KM mjesečno, odnosno plaće za travanj 2007. godine u iznosu od 430,00 KM, jer postoji razlog koji sprečava izvršenje donesenog rješenja o izvršenju u smislu odredbe članka 47. stavak 1. točka 9. ZIP-a.
20. Također, Općinski sud je naveo da je troškove postupka apelantu dosudio sukladno članku 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 720,00 KM i na ime zahtjeva za dostavu podataka upućenog Federalnom zavodu za MIO u iznosu od 30,00 KM sa administrativnom taksom u iznosu od 10,00 KM, a koje izvršenik nije osporio. Ostale troškove koje sud nije prihvatio i koje nije odredio rješenjem o izvršenju od 23. ožujka 2010. godine Općinski sud nije ocijenio neophodnim za određivanje izvršenja, imajući u vidu činjenicu da je izvršenik dužan tražitelju izvršenja u izvršnom postupku nadoknaditi samo one troškove koji su bili potrebni za izvršenje u smislu odredbe članka 16. stavak 4. ZIP-a. Dalje, obzirom da je apelantov prigovor odbijen kao neutemeljen, sud je odbio i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav prigovora protiv rješenja o izvršenju sukladno članku 386. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi sa člankom 21. ZIP-a. U pogledu troškova sastava odgovora na prigovor sud je naveo da se ne radi o potrebnim troškovima, jer / sukladno članku 16. stavak 4. ZIP-a u svezi sa člankom 48. st. 2. i 3. ZIP-a ne postoji obveza tražitelja izvršenja da da odgovor na prigovor.
21. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 I 086302 11 Gž od 24. listopada 2011. godine kojim je prizive odbio kao neutemeljene.
22. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, prije svega, utvrdio što je zaključak prvostupanjskog suda po prigovorima apelanta i izvršenika i ukratko naveo navode iz apelantovog priziva. Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen apelantov navod da mu je opravdan zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na svaki neisplaćeni anuitet do konačne isplate, jer (kako je i prvostupanjski sud pravilno utvrdio) pravomoćnom presudom Općinskog suda u Orašju nije utvrđena isplata zakonskih zateznih kamata na iznose od 860,00 KM od 1. ožujka 2003. godine do isplate. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o troškovima izvršnog postupka apelanta, pozivajući se na relevantne zakonske propise, odnosno članak 16. stavak 4. ZIP-a, članak 386. stavak 2. ZPP u svezi sa člankom 21. ZIP-a i člankom 48. st. 2. i 3. ZIP-a, te je naveo razloge koje je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je naveo da je ocijenio i ostale prizivne navode, ali da ih neće obrazlagati, jer nisu značajni za drugačije donošenje odluke suda.
23. Općinski sud je dostavio zaključak UniCredit banci 30. prosinca 2010. godine kojim je naložio banci da provede rješenje o izvršenju u dijelu u kojem je ostavljeno na snazi. UniCredit banka je obavijestila Općinski sud (4. svibnja 2011. godine) da je izvršila u cijelosti navedeno izvršenje u ukupnom iznosu od 30.000,00 KM.
24. Općinski sud je donio zaključak broj 0 I 086302 03 I od 14. prosinca 2011. godine kojim je konstatirano „da je izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju - nastavak broj 65 0 I 086302 03 I od 23. ožujka 2010. godine, i to u dijelu u kojem je održano na snazi Rješenje broj 65 0 I 086302 03 I od 30. prosinca 2010. godine provedeno sukladno obavijesti UniCredit banke od 4. svibnja 2011. godine, čime je izvršni postupak dovršen, sve u smislu članka 64. [ZIP-a].“
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. / Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant osporava zaključak suda da mu ne pripada zakonska zatezna kamata za potraživanja od 1. veljače 2003. godine, a što apelant dovodi u svezu sa pravomoćnom presudom kojom je utvrđena obveza izvršenika prema apelantu i sukladno odredbama ZOO. Apelant ističe da je padanjem u docnju dužnik obvezan i na plaćanje kamata. Apelant, također, osporava zaključak sudova u dijelu koji se odnosi na apelantova potraživanja od 1. siječnja 2006. godine do odlaska u mirovinu, odnosno obrazloženje da izvršenik nije sukladno zakonu pasivno legitimiran. Apelant ističe da je Federacija BiH preuzela obvezu, sukladno odredbama Zakona o obrani, da isplati potraživanja bivšeg Federalnog ministarstva obrane. Apelant je bio uposlenik FMO, presuda je donesena prije stupanja na snagu Zakona o obrani kojim se ukida FMO. Osim toga, apelant osporava zaključak sudova u svezi sa visinom dosuđenih troškova izvršnog postupka, ističući da je apelant imao „kvalificiranog opunomoćenika“ i koji, u suštini, predstavljaju troškove zastupanja. Apelant u apelaciji, također, ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, jer je izvršni postupak trajao „sedam godina“, te traži novčanu nadoknadu zbog dužine trajanja postupka. U dopuni apelacije apelant je obavijestio Ustavni sud da je primio zaključak od 14. veljače 2011. godine „kojim se konstatira da je izvršni postupak (a koji je predmet ustavne apelacije) dovršen“.
b) Odgovor na apelaciju
26. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjsko rješenje, protiv kojeg je apelant izjavio priziv, doneseno 30. prosinca 2010. godine, dostavljeno na postupanje Kantonalnom sudu 15. travnja 2011. godine, a po prizivu je odlučeno 24. listopada 2011. godine zbog čega se izjasnio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.
27. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je izvršni postupak okončan u cijelosti.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 74/11) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za prigovor / Članak 47.
Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a osobito:
9) ako je na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaknuti u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja.
29. Zakon o obrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 88/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 72. stavak 2.
(Prijenos drugih prava i obveza) (2) Osim ako nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obveza iz stavka (1) ovog članka odobrenog sukladno članku 73. ovog Zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. siječnja 2006.
30. Zakon o prestanku važenja Zakona o obrani Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 2/06):
Članak 1.
Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 34/04) prestaje važiti 01. siječnja 2006. godine.
Članak 6.
Ministarstvo obrane BiH i Federalno ministarstvo obrane u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu Zakona o obrani BiH sačinit će sveobuhvatan popis ostalih prava i obveza Federalnog ministarstva obrane i predložiti plan o prijenosu prava i obveza na Ministarstvo obrane BiH.
Osim ukoliko nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obveza iz stavka 1. ovog članka, odobrenom sukladno Zakonu o obrani BiH, Vlada Federacije je i dalje odgovorna za dugove, zaduženja i ostale obveze Federalnog ministarstva obrane nastale do dana propisanog u članku 1. ovog Zakona.
/
VI. Dopustivost
31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 18. studenog 2011. godine a apelacija je podnesena 16. siječnja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1). Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant pobija rješenje Kantonalnog suda, tvrdeći da su mu tim rješenjem povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
/ Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku izvršenja pravomoćne sudske presude, a izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 464/04 od 17. veljače 2005. godine, stavak 27, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 40/05). Obzirom na navedeno, proizlazi da apelant, kao tražitelj izvršenja, u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. A)U odnosu na apelacijske navode u svezi sa primjenom materijalnog prava
38. Iz navoda apelacije, u suštini, proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer je po prigovoru, a potom prizivu izvršenika rješenje o izvršenju stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je apelant potraživao zakonsku zateznu kamatu na iznos od 860,00 KM za razdoblje od 1. ožujka 2003. godine, kao i za iznos isplate naknade plaće od 860,00 KM za razdoblje od 1. siječnja 2006. godine. Također, apelantu nisu dosuđeni troškovi izvršenja u traženom iznosu, te osporava rješenje i u tom dijelu.
39. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. / travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmetno izvršenje pravomoćne sudske odluke dopušteno rješenjem o izvršenju od 18. lipnja 2004. godine, te da je u jednom dijelu izvršeno (odnosi se na apelantova potraživanja za razdoblje od siječnja 2002. godine do siječnja 2003. godine sa zakonskom kamatom na navedene mjesečne novčane iznose počev od početka narednog mjeseca do isplate). Apelant je poslije toga tražio nastavak izvršenja, odnosno precizirao zahtjev u svezi sa dijelom koji mu nije isplaćen, te je i Općinski sud donio rješenje o izvršenju-nastavak od 23. ožujka 2010. godine, a protiv kojeg rješenja su apelant i izvršenik izjavili prigovor. Postupajući po prigovoru izvršenika, Općinski sud je utvrdio da je on utemeljen u dijelu koji se odnosi na obvezu isplate zakonske zatezne kamate za razdoblje od 1. ožujka 2003. godine, kao i za apelantovo potraživanje od 1. siječnja 2006. godine do mirovine (16. travnja 2007. godine). S tim u svezi, Općinski sud se pozvao na relevantne zakonske odredbe, kao i izvršio uvid u pravomoćnu presudu na temelju koje je traženo izvršenje, te je zaključio da u pravomoćnoj presudi nije utvrđeno apelantovo pravo na zakonsku kamatu za iznose od po 860,00 KM počev od 1. ožujka 2003. godine do ostvarivanja prava na mirovinu. Dalje, Općinski sud se u dijelu potraživanja koji se odnosi na naknadu plaća za razdoblje od 1. siječnja 2006. godine pozvao na odredbe članka 47. stavak 1. točka 9. ZIP-a, kao i na materijalne propise u svezi sa Zakonom o obrani Bosne i Hercegovine i Zakonom o prestanku primjene Zakona o obrani Federacije Bosne i Hercegovine, te je utvrdio da izvršenikova obveza, sukladno pozitivnoj zakonskoj regulativi prestaje sa 1. siječnjem 2006. godine, pa je u odnosu na apelantova potraživanja u svezi sa naknadom plaće od 1. siječnja 2006. godine usvojio prigovor izvršenika i stavio izvan snage rješenje o izvršenju u ovom dijelu. Također, Općinski sud je jasno obrazložio zašto je dosudio troškove izvršnog postupka apelantu u iznosu od 760,00 KM, odnosno zašto je ostali dio odbio. Rješenje Općinskog suda od 30. prosinca 2010. godine (kojim je odlučeno o prigovorima apelanta i izvršenika) potvrđeno je u postupku po prizivima apelanta i izvršenika rješenjem Kantonalnog suda od 24. listopada 2011. godine. Imajući u vidu utvrđenja redovitih sudova, te odredbe relevantnih / zakona na kojim je utemeljeno osporeno rješenje, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, u osporenom rješenju, odnosno njegovom obrazloženju, ne može naći elemente proizvoljnosti, ili bilo što što bi ukazivalo na povredu principa zagarantiranih pravom na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud za svoje odlučne razloge dao razložno i argumentirano obrazloženje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da izrekom pravomoćne presude, koja predstavlja izvršni naslov u predmetnom postupku, nije utvrđeno pravo na zatezne kamate, već je utvrđeno samo apelantovo pravo na naknadu plaće ubuduće, do umirovljenja. Zbog navedenog je irelevantno i bespredmetno za konkretan slučaj apelantovo pozivanje na povredu materijalnog prava, i to zbog navoda da je trebalo primijeniti članak 277. ZOO koji propisuje kamatu u slučaju docnje. Također, sud je jasno obrazložio zbog čega je odbio apelantov zahtjev za troškove izvršnog postupka (više od 760,00 KM). Obrazloženje Kantonalnog suda Ustavni sud smatra dovoljno jasnim i sukladnim propisanim zakonskim odredbama. Zbog svega navedenog, u osporenom rješenju Ustavni sud ne nalazi ništa proizvoljno u odlučenju suda koje se temelji na odredbi članka 47. stavak 1. točka 9. ZIP-a, kao i na drugim materijalnim propisima, niti može ustanoviti bilo kakve elemente koji bi ukazivali na „povredu prava na jednakost pred zakonom“. Ustavni sud smatra da obrazloženje suda u tom pogledu sadrži jasne i precizne argumente koji su sukladni standardima članka 6. Europske konvencije, pa apelantove navode o proizvoljnoj primjeni prava smatra neutemeljenim.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u svezi sa ovim dijelom apelacije nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
B)Pravo na suđenje u razumnom roku
43. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog činjenice da je izvršni postupak koji je pokrenut 2003. godine trajao sedam godina, što predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku.
a) Relevantni principi
44. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju / koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
45. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Europskog suda, da članak 6. stavak 1. Europske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sustave tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23).
b) Razdoblje koje se uzima u obzir
46. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak izvršenja prijedlogom od 4. studenog 2003. godine, a zaključkom Općinskog suda od 14. prosinca 2011. godine Općinski sud je utvrdio da se postupak izvršenja apelanta smatra dovršenim. U svezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti duljinu predmetnog postupka koji je, zbog izvršenja pravomoćne presude, trajao dulje od osam godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
47. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Europskog suda, smatra žurnim i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obvezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom postupku. Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije primjećuje da je, nakon podnošenja prijedloga za izvršenje (4. studenog 2003. godine), Općinski sud donio rješenje o izvršenju (18. lipnja 2004. godine), ali je njime odgođeno provođenje. Apelant je, nakon što mu je djelomično izvršena pravomoćna presuda, tražio da se nastavi izvršenje, precizirajući u čemu se sastoji dio koji nije izvršen, i to dopisom od 1. veljače 2007. godine, a Općinski sud je zaključkom od 15. svibnja 2009. godine konstatirao da je rješenje o izvršenju - nastavak (od 30. studenog 2006. godine) provedeno u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate i troškove postupka. Apelant je uredio prijedlog za izvršenje 2010. godine. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju-nastavak 23. ožujka 2010. godine, a u zaključku Općinskog suda od 14. prosinca 2011. godine navedeno je da se postupak smatra dovršenim, jer je rješenje provedeno, kako proizlazi iz obavijesti banke.
48. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud me može da ne primijeti da duljina trajanja izvršnog postupka, više od osam godina, ne zadovoljava standard „razumne duljine“. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio da se nastavi postupak 2007. godine, / te je u nekoliko navrata uredio prijedlog za izvršenje, ali to nikako ne može utjecati na činjenicu da je postupak u cijelosti trajao nerazumno dugo. Iz spisa koji je dostavljen Ustavnom sudu, u apelantovim radnjama Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka. Iz spisa proizlazi da je apelantu do 2007. godine djelomično izvršena uplata za jedan dio po pravomoćnoj presudi, ali apelant je obavijestio sud 6. veljače 2007. godine da isplatom ovog dijela nije namiren u cijelosti po pravomoćnoj presudi. Općinskom sudu su nakon toga trebale tri godine da donese rješenje o izvršenju - nastavak od 23. ožujka 2010. godine. Ustavni sud primjećuje da je sve vrijeme trajanja postupka Općinski sud bio aktivan, kao i da su po prigovoru i žalbi redoviti sudovi postupali u relativno primjerenim rokovima (odlučili po prigovorima i po žalbi, te je Općinski sud na koncu i donio zaključak od 14. prosinca 2011. godine kojim se postupak izvršenja smatra dovršenim). Međutim, ta okolnost nije mogla izmijeniti nespornu činjenicu da je cjelokupni postupak izvršenja pravomoćne presude trajao osam godina i mjesec dana iako se predmetni postupak, prema relevantnim odredbama ZIP-a (članak 5), smatra žurnim.
49. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da razdoblje od osam godina, koliko je bilo potrebno da se postupak izvršenja dovrši, ne može smatrati razumnim sa aspekta standarda prava na pravično suđenje.
50. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog duljine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
51. Apelant je tražio novčanu satisfakciju zbog neprimjerenog trajanja izvršnog postupka. Prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te da se ona, u smislu stavka 2. navedenog članka, određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
52. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost kao što je to u konkretnom slučaju. Obzirom na to da je predmetni / postupak trajao osam godina, te da se radi o žurnom postupku, Ustavni sud je utvrdio da je apelantu potrebno isplatiti iznos od 2.400,00 KM, što je obveza Vlade Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi
53. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na efikasan pravni lijek.
54. U svezi sa navodima o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje ( u svezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava u osporenom rješenju), koje je Ustavni sud ispitao i za koje nije utvrdio povredu. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu neutemeljeni.
55. U svezi sa povredom prava na efikasan pravni lijek, Ustavni sud primjećuje da, osim paušalnog navođenja povrede ovog prava, apelant nije naveo u čemu se ona sastoji. Zbog navedenog, imajući u vidu ostale navode iz apelacije, Ustavni sud zaključuje da povredu ovog prava apelant dovodi u svezu sa pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u tijeku izvršnog postupka apelant imao na raspolaganju i da je koristio pravne lijekove (prigovor i priziv) a činjenica da oni nisu rezultirali u apelantovu korist ne dovodi u pitanje pravo na efikasan pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na efikasan lijek neutemeljeni.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog duljine trajanja izvršnog postupka, imajući u vidu činjenicu da je postupak izvršenja pravomoćne sudske presude trajao više od osam godina.
57. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada je redoviti sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP a dano obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. /
58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje u svezi sa pogrešnom primjenom ZIP-a i ZPP.
59. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje, jer je apelant imao i koristio pravo na prigovor i priziv u izvršnom postupku, a sama činjenica da je nezadovoljan konačnim rješenjem ne utječe na povredu ovog prava.
60. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić /