Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1246/12 („Krajina-osiguranje“ a.d. Banja Luka - Krajina)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izmakla dobit(dobitak)
- Propisano zakonom
- Aktivna legitimacija
- Obligaciono- pravni odnosi
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1246/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1246/12, rješavajući apelaciju „Krajina-osiguranja“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Krajina-osiguranja” a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004294 11 Rev od 31. januara 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Krajina-osiguranje“ a.d. Banja Luka - Krajina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 004294 11 Rev od 31. januara 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Dunav-osiguranja“ a.d. Banja Luka, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 26. februara 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. marta 2015. godine, dok tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Privredni sud) broj 57 0 PS 004294 06 PS od 22. marta 2011. godine utvrđeno je da je apelant vanknjižni vlasnik poslovnog prostora u Banjoj Luci, te je naloženo tuženom da apelantu preda u posjed poslovni prostor u Srpcu, na preciziranoj adresi i katastarskoj parceli. Takođe, istom presudom obavezan je tuženi da isplati apelantu iznos od 45.012,00 KM na ime ostvarene koristi za korišćenje apelantovog poslovnog prostora u periodu od 1. novembra 2000. godine do 1. novembra 2010. godine sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
6. U obrazloženju presude Privredni sud je naveo da je apelant pokrenuo postupak protiv tuženog, navodeći da je pravni sljednik organizacije za osiguranje „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo i legalni vlasnik poslovnog prostora kojeg koristi tuženi. Nadalje je navedeno da je tuženi pribavio saglasnost Opštine da koristi poslovni prostor, ali je Opština stavila van snage odluku o davanju saglasnosti tuženom na korišćenje poslovnog prostora. Apelant je, takođe, navodio da je početkom rata izvršio vlasničku transformaciju na način da je ranija Filijala Banja Luka - organizacija za osiguranje „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo osnovana u samostalnu organizaciju za osiguranje „Krajina-osiguranje“ d.d. Banja Luka, te da je izvršen upis osnivanja kod Osnovnog suda u Banjoj Luci, a odlukom od 28. februara 1994. godine izvršen je upis dijela društva - Filijala Gradiška sa ispostavom u Srpcu. Nakon preciziranja tužbenog zahtjeva apelant je tražio da sud utvrdi da je apelant pravni sljednik „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo na imovini prednika ranijih filijala Banja Luka i Gradiška, te da je po tom osnovu vanknjižni vlasnik poslovnog prostora, pa da sud naloži tuženom da mu poslovni prostor preda i da apelantu isplati iznos od 45.012,00 KM na ime ostvarene dobiti zbog korišćenja prostora sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, navodeći da je poslovni prostor svojina organizacije za osiguranje „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo. Takođe je naveo da su bivši radnici „Sarajevo-osiguranja“ nastavili da rade kao organizacioni oblik „Kosing-osiguranja“ dok se ne izvrši konačna dioba bilansa između bivših osiguravajućih kuća u oba entiteta i u državama bivše SFRJ.
7. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka u toku kojeg je izvršen uvid u odluke o upisu preduzeća u sudski registar, odluke o registraciji preduzeća, odluke o osnivanju društva (apelanta) od 1992. godine, uvid u obavijesti o likvidaciji šteta, rješenja Opštinskog suda u Sarajevu, ugovora o kupoprodaji između „11. novembra“ Srbac i ZOIL-a PJ Sarajevo od 1977. godine (za navedeni poslovni prostor) i drugu materijalnu dokumentaciju, Privredni sud je donio odluku kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Privredni sud je zaključio da apelant jeste pravni sljednik bivšeg ZOIL-a Sarajevo - Filijala Banja Luka i Gradiška s obzirom na to da je naslijedio obaveze ovih filijala, a samim tim i njihova prava. Nadalje, sud je zaključio da je tuženi na osnovu odluke Opštine Srbac uveden u posjed poslovnog prostora, jer je zaposlio i prihvatio radnike ZOIL-a Sarajevo, ali ta činjenica nije od značaja za utvrđenje pravnog sljedništva, odnosno ne daje mu pravo da se pojavi kao titular prava svojine. Nadalje, Osnovni sud je naveo istorijat, odnosno da je apelantov pravni prednik zaključio kupoprodajni ugovor za poslovni prostor, te da se ima smatrati pretpostavljenim vlasnikom. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, te je naveo da apelant ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari. Sud je zaključio da apelant ima pravni osnov (kupoprodajni ugovor koji je zaključio njegov prethodnik), koji nije sproveden u zemljišnim knjigama, a tuženi drži poslovni prostor u posjedu bez pravnog osnova koji je otpao kada je Opština Srbac stavila van snage zaključak kojim je poslovni prostor dodijeljen tuženom. Zbog svega navedenog, sud je obavezao tuženog da apelantu preda u posjed poslovni prostor.
8. Nadalje, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa apelantovim potraživanjem za izgubljenu dobit zbog nekorišćenja ovog poslovnog prostora (za period 10 godina unazad), te je sud utvrdio da je tuženi dužan da isplati apelantu na ime zakupnine za period od deset godina 45.012,00 KM sa zakonskom kamatom u istom iznosu.
9. Viši privredni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) donio je Presudu broj 57 0 PS 004294 06 Ps od 22. marta 2011. godine kojom je žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Takođe, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
10. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant pravni sljednik bivšeg ZOIL-a Sarajevo - filijale Banja Luka i Gradiška, jer je naslijedio obaveze ovih filijala, a samim tim i njihova prava, što proizilazi iz utvrđenih dokaza. Viši sud je naveo da je prvostepeni sud jasno i temeljno obrazložio apelantovu aktivnu legitimaciju pa pošto je apelantov pravni prednik zaključio ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, apelant se ima smatrati pretpostavljenim vlasnikom i tuženi je dužan predati mu u posjed poslovni prostor, jer je njegov osnov za korišćenje (odluka Opštine Srbac) stavljen van snage. Okružni sud je potvrdio i da je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo - odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i ZOO. Osim toga, Viši sud je naveo da je sudska praksa zauzela stav da je apelant pravni sljednik bivšeg ZOIL-a Sarajevo - Filijala Banja Luka, što proizilazi i iz materijalnih dokaza, pa je apelant aktivno legitimisan. Viši sud je naveo da prvostepena presuda ne utvrđuje da je apelant vlasnik poslovnog prostora, već da je pretpostavljeni vlasnik i da kao takav ima jače pravo od tuženog koji poslovni prostor koristi bez pravnog osnova.
11. Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 004294 11 Rev od 31. januara 2012. godine kojom je reviziju tuženog usvojio, presudu Višeg suda preinačio i odlučio da se žalba tuženog usvaja, presuda Privrednog suda preinačava i tužbeni zahtjev odbija.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo činjenično stanje i pravne stavove nižestepenih sudova. Vrhovni sud je, zatim, naveo da je poslovni prostor kupio ZOIL Sarajevo - Filijala Banja Luka i da se taj poslovni prostor nalazio u posjedu navedenog kupca do 1992. godine. Takođe, nesporno je da je apelant osnovan odlukom Zbora radnika ZOIL-a Sarajevo - Filijala Banja Luka, na osnovu čega je izvršen upis u registarskom ulošku Osnovnog suda dioničarskog društva „Krajina-osiguranje“. Takođe, nesporno je da je apelant u članu 7 Statuta odredio da je pravni sljednik ZOIL-a Sarajevo - Filijala Banja Luka. Međutim, Vrhovni sud je naveo da ZOIL Sarajevo - Filijala Banja Luka i sada „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo nisu nikada zaključili ugovor kojim regulišu reorganizaciju njihove strukture i statusne promjene. Faktičko osamostaljivanje dijela osiguravajućeg društva nije bio zajednički ugovorni izraz volja, niti je ispoštovana procedura propisana članom 187a) Zakon o preduzećima koji je bio na pravnoj snazi u to vrijeme. Osim toga, Republika Srpska nije donijela propise kojim se regulišu prava i obaveze novonastalih pravnih lica osnovanih na imovini organizacionih dijelova nekog pravnog lica čije je sjedište van teritorije Republike Srpske. Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti da je apelant pravni sljednik ZOIL-a Sarajevo - Filijala Banja Luka posebno kada se ima u vidu upis u sudski registar apelanta kod Osnovnog suda u Banjoj Luci i upis Društva za osiguranje „Sarajevo-osiguranje“ kod Kantonalnog suda u Sarajevu. Vrhovni sud je, takođe, pojasnio da se činjenica da je apelant preuzeo obaveze bivšeg ZOIL-a osiguranja - Filijala Banja Luka ne može tumačiti kao osnov za pravno sljedništvo, jer to ne slijedi ni iz prakse suda. Povodom ovog pitanja, prema mišljenju Vrhovnog suda, sud je prihvatio da pravna pozicija osiguranika (trećih lica) ne može biti nezaštićena u smislu odredbe člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) bez obzira što faktičke promjene nisu i pravno regulisane. Stoga je Vrhovni sud, u kontekstu pravne zaštite trećih lica, prihvatio da osiguravajuća društva na teritoriji Republike Srpske, koja su osnovana na imovini osiguravajućih društava čije je sjedište u Federaciji Bosne i Hercegovine, preuzimaju prava i obaveze tih društava kada su u pitanju treća lica i njihova zaštita.
13. Osim toga, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 41 Zakona o svojinskopravnim odnosima. Vrhovni sud je istakao da pretpostavljeni vlasnik ostvaruje pravo na tužbu po osnovu jačeg prava na posjed (vindikaciona tužba ili actio publiciana) kada, kao kvalifikovani posjednik ustaje protiv posjednika koji ima pravno slabiji posjed sa zahtjevom da mu ovaj vrati stvar na kojoj je izgubio svoj posjed. Vrhovni sud je istakao da se bitni uslov za podnošenje publicijanske tužbe sastoji u kvalifikovanom posjedu (zakonit, savjestan i istinit). Apelant, prema stavu Vrhovnog suda, nije dokazao da je bio u posjedu poslovnog objekta, a kako nije pravni sljednik bivšeg ZOIL-a Sarajevo - Filijala Sarajevo, kvalifikovanost posjeda ne može proizilaziti iz činjenice da je apelant u odluci o osnivanju i statutu naveo da je pravni sljednik. Isto se odnosi na činjenicu da je apelant preuzeo imovinu u Banjoj Luci i Gradišci. Vrhovni sud je, takođe, naveo da na osnovanost apelantovog zahtjeva ne utiče činjenica da je Opština Srbac povukla saglasnost na pravo tuženog da koristi poslovni prostor. Iako je jasno da tuženi nema pravni osnov da poslovni prostor drži u posjedu, kod činjenice da nije regulisan odnos između matičnog preduzeća i novonastalih društava, aktivna legitimacija za njegovu predaju, kao i potraživanje naknade štete na ime korišćenja prostora jeste na strani vlasnika, odnosno društva za osiguranje „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U veoma opširnoj apelaciji apelant osporava zaključak Vrhovnog suda, navodeći da je presuda Vrhovnog suda proizvoljna, nezakonita, protivna utvrđenom činjeničnom stanju, obrazloženje je protivno izvedenim dokazima a razlozi donošenja presude kontradiktorni i protivni domaćem i međunarodnom pravu. Apelant se poziva na Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, ističući da je apelant jedino osiguravajuće društvo na teritoriji Republike Srpske sa većinskim državnim kapitalom. Apelant se poziva i na član 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske, kao i Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH, navodeći da poslovni prostor nije bio privatna, već državna svojina. Smatra da primjenom (i ovog) zakona Vrhovni sud nije mogao da odbije apelantov tužbeni zahtjev i da zaštitu nesavjesnoj strani. Apelant navodi da je registrovan kao pravni sljednik, a ne samo „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo, zbog čega smatra da Vrhovni sud registraciju pravnog sljedništva kod dva različita suda različito tumači, ne osvrćući se na odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka (čl. 2, 3 i 4). U apelaciji se nadalje ističe kako je apelant preuzeo obaveze ranije filijale (i upućuje na stav Ustavnog suda da ko je preuzeo imovinu mora da plaća i obaveze), te osporava zaključak Vrhovnog suda da je samo „Sarajevo-osiguranje“ pravni sljednik. Apelant ističe da su on i „Jahorina-osiguranje“ pravni sljednici bivšeg ZOIL-a Sarajevo na teritoriji Republike Srpske, ali je apelant društvo sa pretežnim dijelom državnog kapitala, te poslovni prostor koji je društvena, odnosno državna svojina pripada apelantu kao jedinom državnom osiguravajućem društvu u Republici Srpskoj. Takođe, navodi da je uspio na osnovu ugovora o kupoprodaji izdejstvovati upis prava svojine, pa revizioni sud nije nadležan da poništava upis. Osim toga, apelant ističe da ugovor o kupoprodaji (koji je zaključio njegov pravni prednik) nije protivan Okvirnom zakonu o privatizaciji i s obzirom na to da je apelant osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske u koju ulazi i poslovni prostor, kao i da je apelant upisan u sudski registar, a niko nije osporavao upis - jače pravo svojine ima apelant u skladu sa članom 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Apelant napominje da je pozivanje suda na odredbu člana 187a) Zakona o preduzećima proizvoljno, kao i da odnosi pravnih sljednika nisu ni bili predmet parnice. Apelant traži da Ustavni sud utvrdi povrede apelantovih prava i ukine osporenu presudu.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod obrazloženja datog u presudi.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 63/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/93) u relevantnom dijelu glasi: Član 41.
Lice koje je pribavilo određenu stvar po pravnom osnovu ili na zakonit način, a nije znalo ili nije moglo znati da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati njen povraćaj od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijim pravnim osnovom.
17. U Zakonu o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90) relevantni dio glasi:
GLAVA VIA. STATUSNE PROMJENE PREDUZEĆA
Član 187a.
Odluku o statusnoj promjeni preduzeća (podjeli, spajanju ili pripajanju) donosi organ upravljanja.
Preduzeća nastala podjelom, spajanjem s drugim preduzećima ili pripajanjem drugom preduzeću, solidarno odgovaraju za obaveze preduzeća koja su prestala da postoje.
Međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnim promjenama uređuju se ugovorom.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant osporava navedene presude Višeg i Okružnog suda, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Apelant smatra da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da je ocjena dokaza bila proizvoljna i nelogična.
26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda iz koje proizilazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
28. U konkretnom slučaju pogrešna primjena materijalnog prava se, prema apelantovom mišljenju, između ostalog, ogleda u činjenici da je Vrhovni sud utvrdio da apelant nema aktivnu legitimaciju, kao i da taj sud nije primijenio relevantne odredbe Zakona o prenosu sredstava iz društvene u državnu svojinu, kao i Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka, a pogrešno utvrđene činjenice ogledaju se u stavu suda da apelant nije pravni sljednik na teritoriji Republike Srpske ZOIL-a Sarajevo - Filijala Banja Luka.
29. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud konstatovao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant formiran na imovini bivšeg ZOIL-a Sarajevo iako nije izvršena podjela nekretnina, niti diobni bilans sa matičnim preduzećem, kao i da je preuzeo obaveze i imovinu iz čega su zaključili da je apelant pravni sljednik. Međutim, na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi (dakle, na istim sprovedenim dokazima), Vrhovni sud je utvrdio da apelant ZOIL Sarajevo - Filijala Banja Luka i „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo nikada nisu zaključili ugovor kojim regulišu reorganizaciju strukture i statusne promjene društva, a faktičko osamostaljivanje apelanta nije izraz zajedničke volje i nije sprovedeno u skladu sa ranije (i sada) važećim odredbama Zakona o preduzećima. Nadalje, Vrhovni sud je pojasnio svoj stav i činjenicom da postoji društvo na teritoriji Federacije BiH koje je pravni sljednik, te objasnio zašto je u praksi Vrhovnog suda prihvaćeno da osiguravajuća društva (uključujući apelanta) koja su osnovana na teritoriji Republike Srpske na imovini osiguravajućih društava čije je sjedište u Federaciji Bosne i Hercegovine preuzimaju prava i obaveze tih društava. Zbog navedenog, Vrhovni sud je usvojio reviziju tuženog i preinačio nižestepene presude na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
30. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao iscrpne razloge za zaključak da apelant, s obzirom na relevantne odredbe člana 187a) Zakona o preduzećima, nije pravni sljednik ZOIL-a Sarajevo - Filijala Banja Luka, budući da ZOIL Sarajevo - Filijala Banja Luka nije sa „Sarajevo-osiguranjem“ d.d. Sarajevo, u skladu sa navedenim odredbama zakona, zaključio ugovor kojim regulišu reorganizaciju njihove strukture i statusne promjene. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je, stoga, apelantov tužbeni zahtjev neosnovan zbog čega je preinačio presudu nižestepenog suda i u konačnici odbio apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te relevantne odredbe Zakona o preduzećima na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje, Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima, u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost, pa se, s obzirom na navedeno, u cijelosti pokazuju neosnovanim apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na navedeno, dakle, na činjenična utvrđenja, te relevantne odredbe materijalnog prava - član 187a) Zakona o preduzećima, na kojim je utemeljena osporena presuda, Ustavni sud smatra, suprotno apelantovim navodima, da obrazloženje suda u tom pogledu sadrži jasne i precizne razloge koji su, u skladu sa standardima člana 6 Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud dodatno pozvao i na odredbe člana 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, obrazlažući kada pretpostavljeni vlasnik ostvaruje pravo na tužbu po osnovu jačeg prava na posjed, ističući da je za to bitan uslov kvalifikovani posjed, a da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je pravni sljednik vlasnika predmetnog poslovnog prostora, niti da je bio u posjedu spornog poslovnog prostora. Stoga se pokazuju neosnovanim navodi apelantovi o proizvoljnoj primjeni prava, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni dokaza.
31. S druge strane, apelantova tvrdnja iznesena tek u apelaciji da je uspio na osnovu ugovora o kupoprodaji izdejstvovati upis prava svojine bez konkretizacije kada i kako je to uradio, te da revizioni sud nije nadležan da poništava upis, sama po sebi ne predstavlja relevantan navod koji može uticati na drugačuju odluku u konkretnoj pravnoj stvari, jer se o ovoj činjenici nije izjašnjavao redovni sud u osporenoj presudi.
32. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava u cijelosti zadovoljava kriterijume i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da su, s tim u vezi, apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi
34. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne obrazlaže posebno kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na činjenično stanje, utvrđeno u postupku pred nižestepenim sudovima, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić