Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1314/12 (H. T. i M. T.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1314/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1314/12, rješavajući apelaciju Hamze Tursuma i Mehe Tursuma, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hamze Tursuma i Mehe Tursuma podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000341 11Rev od 28. februara 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hamza Tursum i Meho Tursum (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 10. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 000341 11Rev od 28. februara 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i RMK „Kakanj“, suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 26. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 3. i 7. aprila 2015. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlučujući o tužbi apelanata protiv tuženog radi naknade štete, v. s. 125.000,00 KM, Općinski sud u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 36 0 P 000341 06 P od 26. decembra 2008. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantima isplati naknadu štete u preciziranim iznosima za svakog apelanta ponaosob.

6. U obrazloženju presude sud je naveo da su apelanti pokrenuli postupak protiv tuženog radi naknade štete, jer je tuženi na stambenim objektima apelanata prouzrokovao štetu koja se ne može sanirati, a nastala je isključivo radnjama tuženog, miniranjem na udaljenosti 200-250 m od objekata apelanata, da bi samom eksploatacijom na površinskom kopu došlo do stvaranja vještačkih jezera akumulacijom vode, koja je bila iznad nivoa objekata, pa je šteta nastala djelovanjem podzemnih voda i seizmičkih efekata koji su uticali na stabilnost objekata koji su usljed toga neuslovni za stanovanje. Tuženi je osporio tužbeni zahtjev ističući da radovi nisu u uzročnoj vezi s oštećenjima na objektima.

7. Općinski sud je proveo dokazni postupak u toku kojeg su pročitani Ekspertiza o uticaju rudarskih radova na odlagalištu „Bijele Vode“, naselje Hausovići (u daljnjem tekstu: Ekspertiza), dopuna Ekspertize, Izvještaj o procjeni vrijednosti objekata u naselju Hausovići, odobrenje o gradnji Općinske komisije za urbanizam i građevinarstvo i stambeno-komunalne poslove od 18. novembra 1982. godine i rješenje o odobrenju izgradnje općinskog organa od 7. oktobra 1987. godine. Saslušani su i radnici Rudarskog instituta Tuzla (koji su dopunili nalaze iz Ekspertize). Iz Ekspertize koju je Općinski sud vrlo podrobno citirao proizlazi da na terenu postoje specifičnosti koje se ogledaju u neregularnoj zatalasanosti padine koja nije u cijelosti posljedica normalne denundacije i erozije, s pukotinama u središnjem dijelu, čiji opis ukazuje na starije i novije pokretanje zemljišta. U Ekspertizi je uz detaljan opis analizirana i voda koja se taloži. Dalje proizlazi i da je tuženi u bočnom dijelu odlagališta vršio miniranja čime su se stvorili uslovi za oticanje vode iz jezera. U Ekspertizi je navedeno da je kontrolna analiza uticaja miniranja obavljena s maksimalnim količinama upotrijebljenog eksploziva, te je iz prethodne analize stabilnosti u normalnim uslovima zavodnjenosti terena u području klizišta bez uticaja navedeno miniranje. Sud je prezentirao dio Ekspertize u kojem je navedeno da provedene analize ukazuju na to da uticaj miniranja nije uticao na opće stanje terena u mjeri u kojoj bi direktno uzrokovao pojave njene nestabilnosti u smislu lokalnih pokretanja padine, te su uzroci klizišta višestruki i uglavnom prirodni. Na osnovu uvida u tehničku dokumentaciju tuženog iz Ekspertize proizlazi da se može donijeti zaključak da obavljena miniranja nisu mogla uticati na pokretanje terena. Na osnovu zaključka iz Ekspertize, Općinski sud je zaključio da je tuženi obavljao svoju djelatnost i miniranja, a s obzirom na konstatovane potrese iz nalaza ne isključuje se u potpunosti uticaj miniranja na oštećenja objekata apelanata na koje su uticali i drugi prirodni faktori.

8. Općinski sud se referirao i na dodatna pojašnjenja iz Ekspertize, te Pravilnik o tehničkim normativima pri rukovanju eksplozivnim sredstvima i miniranju u rudarstvu, te je zaključio da tuženi prije izvođenja miniranja nije izvršio prethodno snimanje stanja zemljišta i objekata na koje bi eventualno miniranje moglo imati negativni uticaj, pa na snimljeno tzv. nulto stanje sačinio adekvatan projekt miniranja koji bi eliminisao u potpunosti štetne posljedice na objekte apelanata. Općinski sud je naveo da je miniranje vršeno na udaljenosti 300-600 m od objekata apelanata, pa je zaključio da se tuženi bavi opasnom djelatnošću, pozvao se na odredbe čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i zaključio da tuženi nije dokazao da se ekskulpirao za nastalu štetu na objektu apelanata, a što je bio obavezan (član 154. ZOO-a). Općinski sud je pri odlučivanju o visini naknade štete imao u vidu da tuženi obavlja opasnu djelatnost, a da se šteta od opasne djelatnosti ne može ni djelomično umanjiti time što je štetni efekt radnje tuženog povećan drugim faktorima (nestabilni teren, klizište), jer u slučaju sadejstva ljudske radnje i drugih događaja kod prouzrokovanja štete za sve štetne posljedice odgovara lice koje je preduzelo štetnu radnju.

9. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 36 0 P 000341 09 Gž od 17. novembra 2010. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tuženi učinio spornim da li je on odgovoran za štetu usljed opasne djelatnosti, odnosno zbog radnji miniranja, ili ne postoji uzročna veza između nastale štete i opasne djelatnosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je nesporno tuženi obavljao poslove miniranja, a obavljanje tih poslova predstavlja opasnu djelatnost. Osim toga, iz nalaza predstavnika Instituta proizlazi da tuženi nije izvršio snimanje objekata i zemljišta, kao i da nije sačinio projekt miniranja. Kako tuženi nije izvršio prethodne obaveze, Kantonalni sud je naveo da je materijalna šteta na objektima apelanata nastala usljed opasne djelatnosti tuženog. Sud je utvrdio i da se tuženi mogao ekskulpirati da je prije izvođenja miniranja utvrdio tzv. nulto stanje. Kako tuženi te činjenice nije dokazao, sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je materijalna šteta na objektima apelanata nastala usljed opasne djelatnosti, te je tuženi dužan nadoknaditi je u skladu s članom 173. ZOO-a.

11. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 36 0 P 000341 11 Rev od 28. februara 2012. godine, kojom je reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tuženi obavljao poslove miniranja radi eksploatacije uglja, da prije nego je preduzeo miniranje nije izvršio pripremne radnje, a iz Ekspertize proizlazi da miniranje koje je izvodio tuženi nije uticalo na oštećenje objekata apelanata. Pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju, tj. da miniranja nisu uticala na oštećenje objekata, prema stavu Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su obavezali tuženog na naknadu materijalne štete zbog oštećenja stambenih objekata jer radovi tuženog nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s oštećenjima na objektima apelanata. Prema ocjeni suda, radovi miniranja predstavljaju opasnu djelatnost, pa rudnik koji obavlja rudarske radove odgovara za štetu prema principu objektivne odgovornosti (čl. 173. i 174. ZOO-a). Da bi apelanti ostvarili pravo na naknadu štete dovoljno je da dokažu da su pretrpjeli štetu i da ona potiče od opasne djelatnosti, izuzev ako se dokaže da opasna djelatnost nije bila uzrok štete, što je u konkretnom predmetu utvrđeno. Stoga je irelevantno što tuženi nije izvršio pripremne radnje prema odredbama Zakona o rudarstvu i Pravilniku o tehničkim normativima pri rukovanju eksplozivnim sredstvima i miniranju u rudarstvu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) usvojio reviziju tuženog, te ukinuo obje nižestepene presude tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti prvenstveno navode povredu procesnog i materijalnog prava (pozivanje Vrhovnog suda na član 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku), te navode da je Vrhovni sud trebao, nakon što je utvrdio drugačije činjenično stanje i drugačije ocijenio dokaze, u smislu člana 250. stav 2. ZPP, usvojiti reviziju i vratiti predmet na ponovni postupak. Osim toga, odluka Vrhovnog suda je suprotna i traženju tuženog da se ukine drugostepena presuda i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak i kao takva izlazi van zahtjeva tuženog. Apelanti navode praksu Vrhovnog suda koji je u identičnim predmetima drugačije odlučio (u prilog tome dostavljaju Presudu Vrhovnog suda broj 70 0 P 000726 10Rev od 15. decembra 2011. godine), te se pozivaju na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 1076/09. Osim toga, dodatnu sumnju u pravosudni sistem apelantima izaziva činjenica da je predsjednik Vijeća u predmetu Vrhovnog suda 70 0 P 000726 10 Rev bio član u Vijeću u njihovom predmetu, imajući u vidu različite odluke. Apelanti navode da Vrhovni sud nije obrazložio svoju odluku, pa je time proizvoljno primijenio materijalno pravo. I u urgenciji koju su dostavili Ustavnom sudu apelanti su se ponovo pozvali na slučajeve (njihove komšije) u čiju korist su donijete odluke, suprotno njihovom predmetu, ukazujući na Odluku Ustavnog suda broj AP 951/12 (u kojoj je tuženi kao apelant osporio odluke kojim mu je utvrđena obaveza naknade štete tužiocima).

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da pri donošenju svojih odluka apelantima nisu uskraćena ljudska prava na koja ukazuju u apelacijama, te da primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna.

15. Tuženi je u svom odgovoru naveo da je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu pozitivnopravnih propisa, te da su svi apelacioni navodi neosnovani, što je detaljno obrazložio. V.Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 250.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

(2) Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 000341 11Rev od 28. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 31. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

22. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Ustavni sud zapaža da se postupak okončan osporenom presudom odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). S obzirom na navedeno, nesporno je da apelanti u postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom slučaju poštovane garancije prava na pravično suđenje.

26. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo, izašao van okvira odlučivanja u reviziji, donio odluku suprotnu dosadašnjoj praksi, kao i da presudi nedostaje valjano obrazloženje.

27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

29. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nižestepenih sudova, do kojeg se došlo na osnovu Ekspertize i saslušanjem svjedoka, proizlazi da miniranje koje je izvodio tuženi nije uticalo na oštećenje objekata apelanata. Pri takvom činjeničnom obrazloženju Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su obavezali tuženog da naknadi štetu, jer njegove radnje nisu u uzročnoj vezi s oštećenjem objekata apelanata. Vrhovni sud se pozvao na odredbe čl. 173. i 174. ZOO-a, te je naveo da opasna djelatnost (miniranje) u konkretnom slučaju nije uzrok nastanka štete, i da su, u takvim okolnostima, irelevantni propusti tuženog, jer oštećenja nisu uzrokovana miniranjem. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoje odlučenje odnosno usvajanje revizije tuženog i preinačavanje nižestepenih odluka, u procesnom smislu, utemeljio na odredbi člana 250. stav 1. ZPP, pri čemu je za takvu odluku dao iscrpno obrazloženje u kojem Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne može pronaći proizvoljnost. Naime, iz obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi izveo drugačiji zaključak u vezi s primjenom materijalnog prava, a ne kako apelant prezentira da je drugačije utvrdio činjenično stanje, te u vezi s navedenim Ustavni sud ne može pronaći bilo šta što bi upućivalo na povredu prava na pravično suđenje. Naime, Vrhovni sud je na osnovu dokaza koje su proveli nižestepeni sudovi i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno (u okviru nižestepenih sudova) kada je tuženi obavezan na plaćanje naknade za štetu, zbog čega je Vrhovni sud, u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 250. stav 1. ZPP, donio osporenu odluku. S obzirom na navedeno, nesporno je da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o situaciji reguliranoj odredbom člana 250. stav 2. ZPP (da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno), zbog čega Ustavni sud apelacione navode istaknute u tom pogledu smatra neosnovanim, osobito imajući u vidu da iz revizije tuženih proizlazi da su reviziju izjavili i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a taj revizioni osnov nesporno sadrži ovlaštenje Vrhovnog suda da zavisno od okolnosti svakog konkretnog predmeta može, ako utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu, o čemu se u konkretnom slučaju i radi. Stoga se u okolnostima konkretnog slučaja pokazuju neosnovanim navodi apelanata da je Vrhovni sud postupajući na navedeni način izašao van okvira odlučivanja u reviziji.

30. Ustavni sud primjećuje da apelanti upućuju na praksu Vrhovnog suda koja je identično činjenično pravno pitanje riješila na drugačiji način, uz pozivanje na standarde iz Odluke Ustavnog suda AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine. Međutim, Ustavni sud na osnovu dostavljene dokumentacije zaključuje da se ne radi o identičnim predmetima, jer su u dostavljenim presudama (u kojima je riješeno drugačije u odnosu na situaciju apelanata) nižestepeni sudovi utvrdili da je opasna djelatnost-miniranje inicirala nastanak štete, što pravi ključnu razliku među predmetima. Osim toga, navodi apelanata da je isti sudija učestvovao i donosio drugačije odluke u drugim predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (sa suštinskom razlikom koja je navedena) potpuno su irelevantni u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, dakle na činjenična utvrđenja te relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je utemeljena osporena presuda, Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelanata, obrazloženje suda u tom pogledu sadrži jasne i precizne argumente koji su u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije, pa navode o proizvoljnoj primjeni prava, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni dokaza smatra neosnovanim.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude, u smislu utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su s tim u vezi navodi apelanata o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

33. Apelanti se žale na to da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode o kršenju ovog prava posebno ne obrazlažu, već svoje navode zasnivaju na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti navodi apelanata već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1314/12 (H. T. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio