Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1985/11 (S. U., Š. B., Š. Š., A. Š. i H. Š.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Legitimno očekivanje
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1985/11

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1985/11, rješavajući apelaciju Sabahe Uščuplić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sabahe Uščuplić, Šuhrete Babić, Ševke Šahbegovića, Amira Šahbegovića i Hajrudina Šahbegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000066 09 Rev od 23. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 255 od 27. januara 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sabaha Uščuplić, Šuhreta Babić, Ševko Šahbegović, Amir Šahbegović i Hajrudin Šahbegović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sejfo Saračević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000066 09 Rev od 23. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 255 od 27. januara 2009. godine. Na zahtjev Ustavnog suda apelanti su 23. februara 2015. godine dopunili apelaciju dostavom rješenja o nasljeđivanju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonskog zastupnika Općine Vlasenica (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 21. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 31. marta 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobranilaštvo 2. aprila 2014. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj O-60/91 od 16. novembra 1999. godine utvrđeno je da zaostavštinu iza umrle Samije Šahbegović čine nekretnine upisane u zk. ul. broj 174 KO Vlasenica, kojima odgovaraju nekretnine upisane u p. l. broj 686 KO Vlasenica, te su za nasljednike predmetnih nekretnina proglašeni apelanti s dijelovima pobliže navedenim u izreci rješenja.

6. Presudom Osnovnog suda broj P-157/2002 od 20. februara 2004. godine obavezane su prvotužena i drugotužena da apelantima na ime naknade materijalne štete za uništeni i uklonjeni porodični stambeno-poslovni objekt (koji se nalazio na zemljištu označenom kao k. č. broj 5/50, upisanom u zk. ul. broj 174 KO Vlasenica, odnosno p. l. broj 686 KO Vlasenica) solidarno isplate iznos od 58.752,00 KM, te štetu za pokretne stvari koje su uništene pri uništenju i uklanjanju porodičnog poslovnog-stambenog objekta, u kojem su se nalazile, u iznosu od 20.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da apelantima naknade troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu (tj. preko dosuđenog iznosa naknade materijalne štete, te u odnosu na trećetuženog GP "Radnik" Vlasenica) tužbeni zahtjev apelanata je odbijen kao neosnovan.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti u tužbi od 10. maja 2002. godine istakli da su bili suvlasnici i suposjednici predmetnih nekretnina i pokretnih stvari, koje su naslijedili iza Samije Šahbegović (na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj O-60/91 od 16. novembra 1999. godine). Osnovni sud je naveo da su apelanti ukazali na to da su 1992. godine privremeno napustili Vlasenicu, da su nakon okončanja rata podnijeli zahtjev nadležnom organu za vraćanje nekretnina u posjed, te da su tek iz odluke nadležnog organa, koja je donesena povodom njihovog zahtjeva, saznali da je njihov porodični stambeno-poslovni objekt porušen na osnovu odluke SO Vlasenica. Osnovni sud je naveo da su, s druge strane, prvotužena i drugotužena istakle da nisu doprinijele rušenju i uklanjanju porodičnog stambeno-poslovnog objekta, kao ni uništenju i otuđenju pokretnih stvari, te istakle da je šteta koja je predmet tužbenog zahtjeva nastala u toku ratnih djelovanja, budući da nakon okončanja rata predmetnog objekta nije bilo. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je uviđajem na licu mjesta, uz prisustvo stranaka i vještaka geometra, utvrdio da se na zemljištu ne nalazi porodični stambeno-poslovni objekt, te da je na tom zemljištu izgrađen tržni centar. Osnovni sud je naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da se porodična kuća apelanata sastojala od prizemlja i sprata, da je izgrađena oko 1940. godine, da je građena od cigle koja se sastoji od zemlje i piljevine, te pokrivena drvenom daskom. Osnovni sud je naveo da iz rješenja SO Vlasenica od 20. maja 1998. godine, kojim je izvršeno izuzimanje nacionaliziranog neizgrađenog građevinskog zemljišta od apelanata, proizlazi da prilikom izuzimanja zemljišta nije bilo porodične kuće apelanata na tom zemljištu, a što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka. Prema ocjeni Osnovnog suda, sve navedeno ukazuje na to da je do rušenja i uklanjanja porodične kuće apelanata, zajedno sa pokretnim stvarima koje su se nalazile u kući, došlo u periodu od 1992. do 1995. godine, na nezakonit način i da su to učinila nepoznata lica, a da prvotužena i drugotužena, koje su bile dužne da zaštite napuštenu imovinu apelanata, nisu spriječile nastanak štete. Pri tome, Osnovni sud je naveo da apelanti u predmetnom postupku nisu nijednim dokazom dokazali koje su pokretne stvari ostale u porodičnoj kući koja je srušena i uništena, samo su dostavili popis stvari bez dokaza. Osnovni sud je naveo da stoga nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je procijenio vrijednost pokretnih stvari prema spisku koji su dostavili apelanti. Međutim, Osnovni sud je naveo da smatra da su tužioci, s obzirom na općepoznate okolnosti prilikom napuštanja svoje porodične kuće, ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, u porodičnoj kući imali pokretnu imovinu kako u stambenom prostoru tako i u poslovnom prostoru, te da je ona uništena ili otuđena prilikom rušenja porodične kuće, te da im pripada pravo na naknadu štete. Također, Osnovni sud je naveo da, s obzirom na okolnosti nastanka štete, napuštanja porodične kuće tužilaca, te složenosti dokazivanja koje su pokretne stvari ostale u kući, sud smatra da se količina stvari koje su ostale može utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama. Osnovni sud je naveo da je stoga prema svojoj ocjeni odredio naknadu štete za pokretne stvari u iznosu od 20.000,00 KM, u skladu s odredbama člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Odlučujući o žalbama apelanata i tuženih protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-239/04 od 3. marta 2005. godine, kojom je žalbe djelimično uvažio, prvostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem su prvotužena i drugotužena obavezane da apelantima na ime naknade štete za uništeni stambeno-poslovni objekt solidarno isplate iznos od 58.752,00 KM, te u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev apelanata (preko dosuđenog iznosa) odbijen, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda, u dijelu u kojem su prvotužena i drugotužena obavezane da apelantima na ime naknade štete za pokretne stvari solidarno isplate iznos od 20.000,00 KM, potvrđena.

9. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženih protiv drugostepene presude (u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi štete za pokretne stvari), donio je Rješenje broj Rev-404/05 od 19. aprila 2007. godine, kojim je reviziju usvojio, drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem su prvotužena i drugotužena obavezane da apelantima na ime naknade materijalne štete za pokretne stvari solidarno isplate iznos od 20.000,00 KM, te je u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

10. Odlučujući ponovo o žalbi prvotužene i drugotužene protiv prvostepene presude (u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi štete za pokretne stvari), Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-Gž- 07-000 255 od 27. januara 2009. godine, kojom je žalbu uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem su prvotužena i drugotužena obavezane da apelantima na ime naknade materijalne štete solidarno isplate iznos od 20.000,00 KM, tako što je tužbeni zahtjev apelanata u tom dijelu odbio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženih da je prvostepeni sud, odlučujući o zahtjevu apelanata za naknadu štete za pokretne stvari, nepravilno primijenio odredbe člana 127. ZPP. Naime, Okružni sud je ukazao na to da odredbe člana 127. ZPP sadrže pravilo o utvrđivanju iznosa štete ili visine nekog iznosa prema ocjeni suda, bez dokazivanja, te da je za primjenu navedene zakonske odredbe (imajući u vidu tužbeni zahtjev za naknadu štete za uništene pokretne stvari) bilo potrebno izvođenjem dokaza utvrditi koje su se pokretne stvari nalazile u stambenom objektu apelanata, njihovu amortiziranost i vrijednost. Okružni sud je naveo da je, s druge strane, odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna da sudu ponudi dokaze kojima će dokazati svoje činjenične navode na kojima zasniva svoj zahtjev. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz sadržaja spisa, apelanti kao tužioci nisu pružili dokaze na navedene okolnosti, na osnovu kojih bi se utvrdila istinitost činjeničnih navoda na kojima zasnivaju svoj zahtjev za naknadu štete za pokretne stvari. Imajući u vidu navedeno, te odredbe čl. 123. i 126. ZPP prema kojima su stranke dužne da dokazuju svoja činjenična utvrđenja, a što apelanti nisu učinili, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti odredbe člana 127. ZPP.

11. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 118 0 P 000066 09 Rev od 23. februara 2011. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su apelanti u konkretnom slučaju svoje potraživanje naknade štete za pokretne stvari zasnivali na činjenici njihovog postojanja i otuđenja, odnosno uništenja. Vrhovni sud je ukazao na to da je stoga na apelantima, u smislu odredaba člana 7. stav 1, člana 102. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, bio teret dokazivanja tih i drugih relevantnih činjenica (svojstva tih stvari koje bi odredile njihovu novčanu vrijednost) bitnih za presuđivanje. Vrhovni sud je naveo da, međutim, apelanti nisu to učinili na način iz kojeg bi nesumnjivo proizlazila osnovanost njihovog tužbenog zahtjeva u tom dijelu, tako da je drugostepeni sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP) odlučio kao u izreci drugostepene presude. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na to da sud prema svojoj slobodnoj ocjeni (član 127. ZPP) može odlučivati samo kada odlučuje o visini štete, pod uvjetom da je utvrđeno da apelantima pripada pravo na naknadu štete, i to u slučaju kada se iznos te štete ne može utvrditi ili bi se mogao utvrditi samo sa nerazmjernim teškoćama. Vrhovni sud je naveo da se, dakle, o postojanju stvari za koje se traži naknada štete (o čijoj visini bi se eventualno moglo odlučivati saglasno odredbama člana 127. ZPP) nije moglo suditi slobodnom ocjenom (kako je pogrešno učinio prvostepeni sud) već na osnovu dokaza (koje apelanti kao tužioci nisu dokazali) koji bi ukazivali na postojanje pokretnih stvari i način njihov nestanka. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da se nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, koji je urađen na zahtjev apelanata (slijedom čega nema snagu dokaza iz člana 147. ZPP), suprotno navodima apelanata, nisu mogle utvrđivati činjenice koje su relevantne za presuđivanje. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je vještak finansijske struke obavio samo procjenu novčane vrijednosti stvari prema spisku koji su mu dostavili apelanti, te njegov nalaz ne dokazuje da su te pokretne stvari zaista postojale i da su uništene ili otuđene, odnosno način na koji su uništene ili otuđene.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da im je radnjama organa prvotužene i drugotužene oduzeto pravo na neometano uživanje njihove imovine, te da je stoga pogrešan zaključak redovnih sudova (tj. Vrhovnog suda i Okružnog suda) da apelanti nisu dokazali da su pretrpjeli štetu. Naime, apelanti navode da su sudu dostavili dokaz u vidu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, da se navedeni vještak izjasnio o pokretnim stvarima koje su uništene i o njihovoj vrijednosti, te da su, osim toga, apelanti istakli dovoljno činjenica i dokaza za usvajanje njihovog tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, apelanti smatraju da su u toku postupka dokazali koje pokretne stvari su u pitanju, da su ih čak taksativno naveli i odredili visini na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, tako da je na osnovu toga prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 127. ZPP. Osim toga, apelanti navode da je u toku postupka utvrđeno, a da je to i općepoznato, da u Vlasenici nije bilo ratnih djelovanja, te da je šteta nastupila uslijed miniranja i rušenja džamije, a da se njihova imovina nalazila u neposrednoj blizini džamije.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju osporene odluke tog suda dati detaljni i opširni razlozi koji su opredijelili taj sud da odluči kao u izreci osporene presude, te zašto u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredaba člana 127. ZPP. Vrhovni sud je naveo da apelanti tokom postupka nisu dokazali ni kako su ostali bez pokretnih stvari (za koje traže novčanu naknadu) – jesu li one otuđene ili su uništene zajedno sa stambenim objektom, slijedom čega nije bilo moguće udovoljiti njihovom zahtjevu, čak i da su dokazali da se to eventualno otuđenje ili uništenje može pripisati krivici tuženih ili da im se po drugom osnovu može staviti na teret.

14. Pravobranilaštvo je navelo da su u konkretnom slučaju apelanti samoinicijativno, bez rješenja suda o određivanju vještačenja, angažirali vještaka finansijske struke koji je sačinio "pregled" pokretnih stvari i to prema kazivanju apelanata. Pravobranilaštvo je ukazalo na to da je navedeni vještak u svom nalazu istakao da nije utvrđivao tačnost pokretnih stvari iz spiska, jer to nije bio njegov zadatak. S obzirom na navedeno, Pravobranilaštvo smatra da nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke ne može predstavljati vjerodostojan dokaz u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete, tako da sud nije ni mogao primijeniti odredbe člana 127. ZPP. Također, Pravobranilaštvo je ukazalo na to da su, u smislu relevantnih odredaba ZPP, stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima utvrđuju te činjenice, ali da apelanti u predmetnom postupku nisu predložili adekvatne dokaze na osnovu kojih bi se utvrdile odlučne činjenice.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

16. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 102. stav 1.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000066 09 Rev od 23. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 7. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

21. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

22. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Prilikom razmatranja toga da li su povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi imaju li apelanti "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti tužbenim zahtjevom tražili naknadu materijalne štete za uništene pokretne stvari koje su se, kako apelanti tvrde, nalazile u objektu (koji je uništen u toku rata) čiji je vlasnik bila njihova prednica. Pri tome, Ustavni sud ističe da iz Rješenja Osnovnog suda broj O-60/91 od 16. novembra 1999. godine proizlazi da su apelanti iza prednice Samije Šahbegović naslijedili nekretnine pobliže navedene u izreci tog rješenja, dok pokretne stvari nisu navedene kao zaostavština njihove prednice. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesporno da se imovinski interes apelanata, koji se zasnivao na zahtjevu za naknadu štete, ne može okarakterizirati kao "postojeća imovina", u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda.

27. Međutim, za Ustavni sud, shodno vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, ostaje još da utvrdi da li su apelanti imali bar "legitimno očekivanje" da će ostvariti pravo na naknadu materijalne štete u predmetnom sudskom postupku, tj. da će njihov tužbeni zahtjev biti riješen u njihovu korist, u smislu odredaba člana 154. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su prvostepenom presudom Osnovnog suda prvotužena i drugotužena obavezane da apelantima na ime naknade materijalne štete za pokretne stvari solidarno isplate iznos od 20.000,00 KM. Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, da je Osnovni sud ukazao na to da apelanti nisu dokazali koju su to pokretnu imovinu imali, ali da sud smatra (dakle, pretpostavlja) da su imali pokretnu imovinu, te da im stoga pripada pravo na naknadu štete, o čijoj visini je odlučio prema svojoj slobodnoj ocjeni, shodno odredbama člana 127. ZPP. Ustavni sud ukazuje na to da je, s druge strane, osporenom presudom Okružnog suda, koja je kao pravilna potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata.

28. Naime, Ustavni sud zapaža da su se Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka pozvali na odredbe člana 7. stav 1, člana 102. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP (prema kojima su stranke dužne, između ostalog, da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev), te na odredbe člana 126. ZPP kojima je propisano da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključili da apelanti (kao tužioci) u postupku nisu dokazali činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali svoj tužbeni zahtjev (budući da nisu izveli nijedan dokaz o tome), slijedom čega su i odlučili kao u dispozitivu svojih odluka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazali na to da sud, u smislu odredaba člana 127. ZPP, ne može prema svojoj slobodnoj ocjeni odlučivati o postojanju pokretnih stvari (kako je to učinio prvostepeni sud), već samo o visini naknade štete i to pod uvjetom da je u toku postupka, na osnovu izvedenih dokaza, utvrđeno postojanje pokretnih stvari za koje se traži naknada štete. Što se tiče navoda apelanata da nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke predstavlja dokaz o postojanju pokretnih stvari, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao na to da je vještak finansijske struke obavio samo procjenu novčane vrijednosti stvari prema spisku koji su mu dostavili apelanti, te da se time ne dokazuje postojanje pokretnih stvari za koje apelanti traže naknadu (kako je to uostalom zaključio i prvostepeni sud). Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP s odlučenjem Okružnog suda i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih suda.

29. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na Odluku broj AP 1178/09 (u kojoj su predmet apelacionog ispitivanje bile odluke redovnih sudova donesene u postupku naknade štete za pokretne stvari) kojom je Ustavni sud odbacio kao nedopuštenu apelaciju podnesenu protiv tih odluka zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1178/09 od 18. septembra 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ističe da je redovni sud, u tom sudskom postupku, na osnovu izvedenih dokaza (saslušanjem tužiteljice i svjedoka u tom postupku), utvrdio postojanje pokretnih stvari i njihovo otuđenje, a zatim, primjenom odredaba člana 127. ZPP, prema svojoj slobodnoj ocjeni odlučio o njihovoj vrijednosti (smatrajući da su u pitanju stvari koje je tužiteljica koristila niz godina, da se radi o stvarima koje prema vrsti i količini odgovaraju površini stana i broju lica koja koriste stan). Međutim, za razliku od tog predmeta, u konkretnom predmetu apelanti u toku sudskog postupka nisu izveli nijedan dokaz na osnovu kojeg bi sud eventualno mogao izvesti zaključak o postojanju pokretnih stvari za koje su tražili naknadu štete, a što su, u smislu relevantnih odredaba ZPP, bili dužni.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete za pokretne stvari, budući da apelanti nisu dokazali "postojanje štete", u smislu odredaba člana 154. ZOO-a (tj. jednu od osnovnih pretpostavki prema općim principima odgovornosti za štetu). Naime, Okružni sud i Vrhovni sud su primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključili da apelanti (kao tužioci) u predmetnom postupku nisu dokazali činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali svoj tužbeni zahtjev (jer nisu izveli nijedan dokaz o tome), slijedom čega su i odlučili kao u dispozitivu svojih odluka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelanti u konkretnom slučaju nisu mogli imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na naknadu materijalne štete u predmetnom sudskom postupku, tj. da će njihov tužbeni zahtjev biti riješen u njihovu korist (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2552/07 od 25. februara 2010. godine, tačke 52-53; dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli imati legitimno očekivanje da će u sudskom postupku ostvariti pravo na naknadu materijalne štete, u smislu odredaba člana 154. ZOO-a.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1985/11 (S. U., Š. B., Š. Š., A. Š. i H. Š.) | Sudska praksa | Aktio