Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3637/12 (S. D.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3637/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3637/12, rješavajući apelaciju Sulejmana Derviševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sulejmana Derviševića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 065580 11 Rev od 22. augusta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 065580 10 Gž od 15. februara 2011.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 065580 P od 15. juna 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sulejman Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Švedske, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 065580 11 Rev od 22. augusta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 065580 10 Gž od 15. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 065580 P od 15. juna 2010. godine. Apelant je 6. novembra 2012. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog Zdravka Tešanovića (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u postupku, zatraženo je 5. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 12. februara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud 12. marta 2015. godine. Okružni sud i tuženi nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 065580 P od 15. juna 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen 2. novembra 1994. godine između apelanta kao prodavca i tuženog kao kupca, kojim je apelant prodao tuženom nekretnine koje se nalaze u Banjaluci, pobliže navedene u izreci presude, pa je tuženi dužan priznati i trpjeti da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno i posjedovno stanje, uz istovremenu apelantovu obavezu da tuženom isplati iznos od 110.000,00 KM na ime povrata kupoprodajne cijene, kao i da se obaveže tuženi da apelantu na ime naknade koristi od upotrebe tuđe stvari isplati iznos od 100.000,00 KM, uz naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je predmetni ugovor apsolutno ništav zbog toga što je zaključen u toku rata i neposredne ratne opasnost, te da li je zbog takvih okolnosti apelant dobrovoljno zaključio taj ugovor. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant u svojim iskazima datim na zapisnik od 27. februara 2003. godine i 11. februara 2005. godine izjavio da je nakon zaključenja ovog ugovora odselio u Švedsku, da je 2000. godine podnio zahtjev nadležnim organima za povrat imovine, te da se odlučio za podnošenje tužbe "po želji sina, snahe i unuka, kako bi isti znali gdje su rođeni", kao i zbog toga što su te nekretnine prodate ispod vrijednosti u uslovima koji su postojali u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora. Osnovni sud je naveo da je apelant dalje izjavio da je njegov sin bio angažovan u Vojsci Republike Srpske, da je u proljeće 1993. godine napustio Banjaluku, te da je nekoliko puta dolazila vojna policija da traži njegovog sina, ali da apelant nije imao problema s vojnom policijom. Pri tome, apelant je izjavio da je u toku rata imao podstanara koji je bio angažovan u Vojsci RS-a koji se kasnije oženio, ali da nije imao posebne zaštite od tih lica jer je podstanar često bio na terenu, a njegova supruga van kuće. Osnovni sud je naveo da je apelant u svom iskazu od 27. februara 2003. godine, kod kojeg je ostao u toku cijelog postupka, izjavio "da se odlučio na zaključenje predmetnog ugovora iz razloga što su postojala ometanja od osoba u uniformama sa oružjem, koji su dolazili njegovoj kući na vrata i to u noćnim satima, a bilo je toga i po danu, a postojali su i telefonski pozivi". Takođe, Osnovni sud je naveo da je apelant u svom iskazu od 25. marta 2010. godine izjavio da je jedne prilike u večernjim satima jedno muško lice pokušalo da provali u kuću, ali da ga je on otjerao.
7. Osnovni sud je dalje naveo da je svjedokinja Stana Dervišević (apelantova snaha) izjavila da se jedne prilike javila na telefon u apelantovoj kući i da je tada neko rekao "da isprazne kuću", dok je druge prilike neko mnogo lupao na vrata, da je "imala osjećaj da će prizme poispadati", te da su se oni sakrili u podrum. Osnovni sud je naveo da je svjedokinja Ajša Silahić (sestra apelantove supruge) izjavila da je u toku rata često spavala u apelantovoj kući, te da je jedne večeri neko "lupao malo na prozor, malo na zadnji dio kuće, te su baterijom tražili ima li koga, i to je bila noć kada su donijeli odluku da se kuća proda", dok je svjedokinja Mira Jujić (apelantova komšinica) izjavila da je jedne prilike u apelantovom dvorištu vidjela dvoje uniformisanih lica koji su rekli "sad nam je pobjegao, a neće drugi put". Osnovni sud je naveo da je svjedokinja Hajrija Bahtijaragić (sestra apelantove supruge) izjavila da je u oktobru 1994. godine na vrata apelantove kuće došlo dvoje uniformisanih lica i jedno lice u civilu, te da su tom prilikom apelant i njegov kolega pobjegli preko dvorišta, nakon čega su se apelant i njegova supruga preselili kod svjedokinje i više se nisu vraćali u svoju kuću. Takođe, Osnovni sud je naveo da je svjedok Slobodan Jovanović (apelantov komšija) izjavio da je bio povjerenik u mjesnoj zajednici, da su bili organizovani oko čuvanja ulice i da mu nije poznato da su postojali fizički napadi na apelantovu kuću.
8. U vezi s navedenim, Osnovni sud je naveo da je apelant u toku postupka mijenjao svoj iskaz u pogledu posebnih okolnosti koje su uticale na zaključenje ugovora o kupoprodaji nekretnina. Naime, Osnovni sud je ukazao da je apelant u jednom iskazu tvrdio da su na vrata dolazila uniformisana lica, bez posebnog navođenja zbog čega su dolazila, da bi u toku postupka izjavio da su uniformisana lica dolazila na vrata i tražila njegovog sina, a da on lično nije imao problema s njima. Osnovni sud je dalje naveo da su apelantovi navodi da je bilo telefonskog uznemiravanja, takođe, neargumentovani, te da ni svjedokinja Hajrija Bahtijaragić, koja je izjavila da su se u toku rata intenzivno družili, nije u svom iskazu spominjala telefonske pozive i uznemiravanja. Takođe, Osnovni sud je naveo da je apelant u svom iskazu istakao da je su samo jednom lupali na vratima lica u civilu, dok je svjedokinja Hajrija Bahtijaragić izjavila da je jedne prilike neko lupao na vrata i da je apelant pobjegao preko dvorišta. Što se tiče iskaza svjedokinje Stane Dervišević, Osnovni sud je naveo da se postavlja logično pitanje da, ako je već lupanje bilo takvog intenziteta kako je izjavila svjedokinja, kako u tom momentu nisu reagovali podstanari koji su bili srpske nacionalnosti, zašto ih nisu zvali u pomoć, te zašto apelant nije u predmetnom postupku predložio saslušanje podstanara kao svjedoka. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je neprihvatljivo da apelant ne zna imena i prezimena lica koja su stanovala kod njega u toku rata kao podstanari. Osnovni sud je naveo da je na osnovu izloženog došao do uvjerenja da su apelantov iskazi i iskazi navedenih svjedoka dati s ciljem da apelant uspije s tužbenim zahtjevom u ovom postupku. Osnovni sud je ukazao da postojanje opštih ratnih okolnosti, bez utvrđenih konkretnih subjektivnih okolnosti koje su bitno uticale i ograničavale stvarnu volju da se ugovor zaključi, samo po sebi nije dovoljno da se smatra da je zaključeni ugovor o prometu nepokretnosti ništav. Osnovni sud je naveo da, s obzirom da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, samim tim nema mjesta primjeni odredaba člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti uslova za odlučivanje o protivtužbenom zahtjevu tuženog za dosuđenje novčanog iznosa na ime ulaganja u predmetne nekretnine.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 065580 10 Gž od 15. februara 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo cijenio svaki od dokaza posebno i sve dokaze zajedno u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, prema shvatanju Okružnog suda, prvostepeni sud je, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, cijenio sve dokaze, nakon čega je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, te je za svoj stav dao objektivno prihvatljivo obrazloženje, koje kao takvo prihvata i taj sud. Okružni sud je naveo da je prema shvatanju žalbe prvostepena presuda donesena iz tri razloga (zato što je apelant primio adekvatnu cijenu za prodatu kuću, zato što je podnio tužbu tek nakon sedam godina od okončanja rata, te zato što je tuženi bio savjestan i izvršio znatna ulaganja u predmetne nekretnine), te da se stoga nije ni mogao očekivati drugačiji ishod postupka. Međutim, Okružni sud je ukazao da su takvi navodi suprotni stanju spisa, budući da prvostepena presuda nije donesena iz tih razloga već iz razloga što apelant u predmetnom postupku nije dokazao da postoje posebne okolnosti koje su u bitnom uticale na formiranje njegove volje da zaključi predmetni ugovor, što je bio dužan u smislu odredaba čl. 7. i 123. ZPP-a.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 71 0 P 065580 11 Rev od 22. augusta 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da i po ocjeni tog suda izvedenim dokazima nije utvrđeno da ovaj ugovor nije zaključen dobrovoljno, odnosno da je apelant bio primoran da ga zaključi. Naime, Vrhovni sud je naveo da se na osnovu apelantovog iskaza i iskaza svjedoka, koji su svjedočili o prilikama u kojima se apelant nalazio u vrijeme zaključenja ugovora, ne može izvesti zaključak da su na apelantovoj strani postojale konkretne subjektivne okolnosti koje bi u vrijeme zaključenja ugovora isključivale postojanje dobrovoljnosti u smislu odredaba člana 28. ZOO-a, što bi sporni ugovor iz tog razloga činilo ništavim u smislu odredaba člana 103. ZOO-a. Vrhovni sud je ukazao da su apelant i svjedokinje Stana Dervišević, Ajša Silahić i Hajrija Bahtijaragić svjedočile o da su jednom nepoznata lica napala na apelantovu kuću, ali da pri tome nisu dali podudarne iskaze, što budi osnovanu sumnju u njihovu istinitost, kako je to zaključio prvostepeni sud, a takav zaključak prihvatio i drugostepeni sud. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao kako je apelant izjavio da je uspio otjerati lice koje je lupalo, svjedokinja Ajša Silahić da su nepoznata lica lupala na prozore i vrata, te da su svijetlili baterijskom lampom, a zatim otišli, svjedokinja Stana Dervišević da su nepoznata lica snažno lupala na vrata, te da su se oni sakrili u podrum, a svjedokinja Hajrija Bahtijaragić da su nepoznata lica lupala na vrata, te da su apelant i još jedna osoba pobjegli preko dvorišta. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je svjedok Slobodan Jovanović, koji se brinuo za red i čuvanje objekata u njihovoj ulici, te za kojeg nije sporno da je bio u bliskim i prijateljskim odnosima s apelantom, izjavio da nije bilo napada na apelantovu kuću i da mu se apelant nikada nije žalio da ima nekih neugodnosti. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da su opštepoznate okolnosti ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti nesumnjivo imale uticaja na apelantovo psihičko stanje, ali da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da su na apelantovoj strani, u vezi s ratnim dešavanjima, postojale i takve lične okolnosti koje bi svojim karakterom i intenzitetom uzrokovale zaključenje ugovora protivno njegovoj volji. Vrhovni sud je naveo da su ratno stanje i neposredna ratna opasnost, raspoređivanje apelanta na radnu obavezu na poslove koji nisu bili primjereni njegovom obrazovanju, te odlazak njegovog sina s porodicom iz Banjaluke, predstavljali događaje koji su mogli uticati na apelanta da kao pripadnik manjinskog naroda napusti Banjaluku. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da su takvi događaji bili dio opštih, ratnih dešavanja na cijelom području Bosne i Hercegovine, te da se kao takvi ne mogu smatrati radnjama koje su direktno uticale na apelanta da zaključi predmetni ugovor s tuženim.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je potpuno neprihvatljiv način na koji su redovni sudovi razmatrali dokaze u ovom postupku, te da za svoja odlučenja nisu dali valjana obrazloženja. Apelant navodi da iz njegovog iskaza, kao i iskaza saslušanih svjedokinja, proizlazi da je apelant, zbog njegove etničke pripadnosti, bio ugrožen u Banjaluci, tako da do zaključenja spornog ugovora sigurno ne bi došlo da nije bilo rata, te da taj ugovor nije u saglasnosti s onim što je bila njegova stvarna želja. Pri tome, apelant navodi da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da se iskazi svjedoka "ne podudaraju", iako je jasno da su svjedoci saglasno svjedočili o određenim životnim događajima koji su se dogodili prije skoro 20 godina, a koji jasno ukazuju u kakvoj teškoj situaciji i pod kakvim strahom je živio apelant u Banjaluci. Apelant dalje navodi da je u žalbi protiv prvostepene presude isticao da se prvostepena presuda nije mogla temeljiti na činjenici da je apelant podnio tužbu tek nakon sedam godina nakon okončanja rata, te da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je tuženi u svemu postupao savjesno. U vezi s tim, apelant navodi da o tim žalbenim navodima uopšte nema obrazloženja u drugostepenoj presudi, iako je prvostepena presuda zasnovana upravo na tim zaključcima prvostepenog suda, te da je apelant na to ukazivao i u reviziji protiv drugostepene presude, ali da ni Vrhovni sud nije odgovorio na te navode.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju presude tog suda. Vrhovni sud je naveo da su u predmetnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim. Vrhovni sud je naveo kako činjenica da apelant nije uspio u sporu sama za sebe ne može predstavljati povredu prava na koja je apelant ukazao u apelaciji, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje kod svoje odluke, te smatra da su činjenični navodi apelacije potpuno neosnovani. Stoga, Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 103. stav 1.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
15. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 065580 11 Rev od 22. augusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. oktobra 2012. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se ovaj postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
24. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno zaključili da apelant nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje su uticale na njega da zaključi ugovor o kupoprodaji nekretnina, kao i da za svoja odlučenja nisu dali valjana obrazloženja, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno ukazao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12; dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina, uz obrazloženje da apelant u ovom postupku nije dokazao da postoje posebne okolnosti koje su uticale na njega da zaključi taj ugovor, a zbog kojih bi taj ugovor bio ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO-a. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke na potpuno jasan i detaljan način interpretirao apelantov iskaz, kao i iskaze saslušanih svjedoka, te u vezi s tim detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio njihove iskaze, odnosno zašto na osnovu tih iskaza nije mogao izvesti zaključak da su, osim opštih ratnih okolnosti, postojale posebne okolnosti koje su uticale na apelantovu volju da zaključi ovaj ugovor. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju prvostepenog suda u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud ukazuje da su drugostepeni sud i Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, odnosno reviziji, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu izvođenja zaključka da apelant u ovom postupku nije dokazao da postoje posebne okolnosti koje su uticale na njega da zaključi ovaj ugovor, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Što se tiče apelantovih navoda da je prvostepena presuda zasnovana na činjenicama na kojima se nije mogla zasnovati, a da drugostepeni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode iznesene u tom pogledu, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u tom pogledu, tako da se apelantovi navodi izneseni u tom pravcu pokazuju kao potpuno neosnovani.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi
26. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tih prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić