Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1993/14 (Đ. S.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Hipoteka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1993/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1993/14, rješavajući apelaciju Đevdane Slatina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Đevdane Slatina.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan postupak uknjižbe založnog prava, a postupak se trenutno nalazi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu povodom žalbe protiv Rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu broj 65-0-DN II-01-7474 od 4. aprila 2011. godine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča predmetni postupak, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Đevdane Slatina podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 309044 14 Gž 2 od 18. februara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đevdana Slatina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) povodom žalbe na Rješenje Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65-0-DN II-01-7474 od 4. aprila 2011. godine i dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom povodom žalbe na Presudu Općinskog suda broj 65 0 P 309044 12 P od 28. novembra 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju podnescima od 14. maja, 3, 5, 16. i 17. juna, 26. augusta, 13. oktobra i 9. decembra 2014. godine, te 14. i 19. januara 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od apelantice je 5. januara 2015. godine zatraženo da precizira apelaciju na način da decidirano navede koje postupke osporava i da navede odredbe Ustava i/ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a za koje smatra da su povrijeđene.
3. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 18. februara 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara i 3. marta 2015. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak uknjižbe založnog prava
6. Općinski sud je donio Rješenje broj 065-0-DN II-01-7474 od 4. aprila 2011. godine, kojim je na osnovu Zahtjeva Federalnog ministarstva finansija – Porezne uprave, Kantonalnog poreznog ureda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni porezni ured), broj 13-9-01-15-5-1317-2/10 TJ od 28. marta 2011. godine, u podulošku broj 4727, Općina Centar, u koloni Upisi „C“ lista, određena uknjižba založnog prava – zakonske hipoteke na ½ nekretnina u „A“ listu i to dvoiposobnog stana u ulici Vrazova broj 12, ukupne površine 55 m , apelanticino vlasništvo, sa ½ za osiguranje novčanog potraživanja, poreznih obaveza u iznosu od 815,20 KM u korist Porezne uprave – Kantonalnog poreznog ureda Sarajevo.
7. Apelantica je 11. aprila 2011. godine izjavila žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 4. aprila 2011. godine.
8. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Kantonalni sud 29. aprila 2011. godine zaprimio navedeni predmet na postupanje povodom žalbe, te da postupak nije okončan.
Parnični postupak
9. Apelantica je 29. novembra 2012. godine podnijela tužbu protiv Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena).
10. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 309044 12 P od 28. novembra 2013. godine, kojom je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati iznos od 9.779,00 KM na ime zadržanog i nezakonito osporenog bankovnog računa, te da se tužena obaveže da joj isplati svu nastalu štetu u iznosu od 9.779,00 KM, kao i troškove parničnog postupka.
11. Apelantica je 29. novembra 2013. godine podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda od 28. novembra 2013. godine.
12. Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 309044 14 Gž 2 od 18. februara 2015. godine, kojom je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da su joj u konkretnim postupcima prekršeni pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je u veoma opširnoj apelaciji i dopunama apelacije paušalno osporila niz postupaka koje je vodila pred nadležnim sudovima odnosno tužilaštvima, a koji se odnose na uknjižbu založnog prava, zaštitu prava iz radnog odnosa, krivične prijave, upravne sporove, parnične postupke radi naknade štete i slično. Na traženje Ustavnog suda da precizira navode apelacije apelantica je dopunila/precizirala apelaciju na način da je osporila dužinu trajanja postupka uknjižbe založnog prava i dužinu trajanja parničnog postupka za povrat novčanih sredstava i naknadu štete.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju od 27. februara 2015. godine, koji se odnosi na postupak uknjižbe založnog prava, naveo da je predmet primljen na postupanje povodom žalbe 29. aprila 2011. godine i da nije donio odluku o žalbi. Kantonalni sud je istakao da odluka nije donesena jer je do 25. decembra 2012. godine predmetom bila zadužena sutkinja L. H., od 25. decembra 2012. godine do 5. januara 2015. godine sutkinja A. Š., a od 5. januara 2015. godine predmetom je zadužena sutkinja G. S., koja u referatu ima 690 spisa. Osim toga, sud je naveo da od 2011. godine, u skladu s Uputstvom VSTV-a, pravi planove rješavanja starih predmeta, tako da se predmeti rješavaju prema starosti inicijalnog akta, pa konkretni predmet zbog toga nije, do pisanja odgovora na apelaciju, uzet u rad, jer nije bio u Planu rješavanja za period januar – mart 2015. godine.
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju od 3. marta 2015. godine, koji se odnosi na parnični postupak, naveo da apelanticini navodi nisu osnovani zato što je postupak povodom žalbe proveden u optimalnom roku. Naime, Kantonalni sud je istakao da je o žalbi na presudu Općinskog suda odlučeno presudom od 18. februara 2015. godine, te da se, s obzirom na velik priliv predmeta povodom žalbi stranaka, postupilo u maksimalno optimalnom roku, tako da nisu povrijeđena apelanticina prava.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
20. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.
21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
23. Apelantica smatra da su joj zbog dužine trajanja postupaka povrijeđeni pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24). A. Postupak uknjižbe založnog prava a)Period koji se uzima u obzir
27. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut na osnovu zahtjeva Kantonalnog poreznog ureda od 28. marta 2011. godine, te da, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka jeste period od oko četiri godine.
b)Analiza razumnosti trajanja postupka
28. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni porezni ured podnio zahtjev za upis zakonske hipoteke na nepokretnoj imovini poreznog obveznika – apelantice, radi osiguranja neizmirenih poreznih obaveza u iznosu od 815,20 KM, te da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Ustavni sud smatra da je postupak značajan za apelanticu, budući da je Kantonalni porezni ured podnio zahtjev za upis zakonske hipoteke na apelanticinom stanu, koji predstavlja njen dom.
29. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio odluku nakon sedam dana (4. aprila 2011. godine), što se može smatrati ažurnim postupanjem. Međutim, ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da navedeni sud oko četiri godine nakon zaprimanja predmeta u rad nije uzeo predmet u rad, odnosno nije razmatrao predmet povodom apelanticine žalbe.
30. Kao obrazloženje zašto predmet nije uzet u rad, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo svoju obavezu da predmete rješava prema redoslijedu inicijalnog akta, koji je određen Planom rješavanja starih predmeta koji je donio VSTV. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stavovi 25-32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta ne može se smatrati vanrednom okolnošću nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta. Međutim, postupanje prema navedenom Planu rezultiralo je nepostupanjem povodom apelanticine žalbe u periodu od oko četiri godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda. Sve navedeno i naročito činjenica da Kantonalni sud, prema raspoloživim podacima iz spisa, oko četiri godine nije razmatrao apelanticinu žalbu, niti je njen predmet uvršten u Plan rješavanja starih predmeta, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da su zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B. Parnični postupak a)Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapaža da je apelantica ovom apelacijom osporila postupak povodom njene žalbe pred Kantonalnim sudom, koji u vrijeme podnošenja apelacije još uvijek nije bio odlučio. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju od 3. marta 2015. godine obavijestio Ustavni sud da je donio presudu o izjavljenoj žalbi (18. februara 2015. godine). Shodno navedenom, Ustavni sud će sagledati trajanje postupka kao cjeline koji je pokrenut 29. novembra 2012. godine i koji je okončan presudom Kantonalnog suda od 18. februara 2015. godine, odnosno koji je trajao oko dvije godine. b)Analiza trajanja postupka
33. Ustavni sud primjećuje da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tuženu da joj isplati iznose pobliže navedene u izreci presude, i to na ime zadržanog i nezakonito osporenog bankovnog računa i naknade štete. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su u konkretnom slučaju pokrenuta složena činjenična i pravna pitanja koja bi utjecala na trajanje postupka.
34. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud povodom apelanticine tužbe od 29. novembra 2012. godine donio presudu 28. novembra 2013. godine, tj. nakon jedne godine (11 mjeseci i 30 dana). Zatim, Kantonalni sud je povodom apelanticine žalbe podnesene 29. novembra 2013. godine donio presudu 18. februara 2015. godine, tj. nakon jedne godine, dva mjeseca i 20 dana.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da trajanje postupka u cjelini od oko dvije godine, pred dvije sudske instance, u predmetu koji zakonom nije određen kao hitan, i pored činjenice da nije pokretao složena činjenična i pravna pitanja, u nedostatku okolnosti koje bi ukazale na to da su redovni sudovi očigledno zanemarili i postupali suprotno obavezi da postupak okončaju bez odugovlačenja, ne predstavlja kršenje apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje.
36. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku neosnovani.
C. Ostali navodi
37. U pogledu apelanticinih navoda da su joj povrijeđeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da se navodi o kršenju tih prava u suštini svode na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku u vezi s postupkom uknjižbe založnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud neće razmatrati apelanticine navode kojima osporava niz postupaka u kojima tvrdi da su joj povrijeđeni pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, s obzirom na to da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente kojima bi potkrijepila te svoje tvrdnje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se ti apelanticini paušalni navodi o kršenju navedenih prava posebno ispituju. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku i uz mjere koje javna vlast preduzima s ciljem da otkloni zaostatke u radu, jer je provođenje tih mjera rezultiralo nepostupanjem Kantonalnog suda u predmetu rješavanja apelanticine žalbe u postupku upisa zakonske hipoteke, budući da Kantonalni sud oko četiri godine nakon podnošenja žalbe nije riješio predmet.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije kada je parnični postupak pred dvije sudske instance i u predmetu koji zakonom nije određen kao hitan trajao dvije godine, dva mjeseca i 20 dana, a u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su sudovi pri tom zanemarili ili prekršili obavezu da postupak okončaju bez odugovlačenja.
41. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić