Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2175/12 (NIGD „DNN“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Kleveta
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Dokazni postupak
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2175/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2175/12, rješavajući apelaciju NIGD „DNN“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD „DNN“ d.o.o.
Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 066998 11 Gž od 17. januara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 066998 05 P od 31. maja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. NIGD „DNN“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Banjaluci, kog zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 066998 11 Gž od 17. januara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 066998 05 P od 31. maja 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom Odlukom o dopustivosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1280/12 od 15. maja 2012. godine, dostupna na internet-adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelantova apelacija podnesena protiv presude Okružnog suda iz prethodne tačke ove odluke, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Okružnog suda.
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i pravnog zastupnika tužioca Tome Kovača iz Beograda (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 4. avgusta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 29. avgusta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužilac je 17. septembra 2005. godine tužbom pokrenuo postupak protiv printanog medija dnevne „Nezavisne novine“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantov printani medij), radi naknade nematerijalne štete. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 066998 05 P od 31. maja 2011. godine, kojom je apelantov printani medij obavezan da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete u vidu satisfakcije zbog povrijeđenog ugleda, časti i dostojanstva isplati iznos od 3.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve preciznije navedeno u stavu 1 izreke presude. Istom presudom, i to stavom 2, odbijen je zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štete (do iznosa od 21.000,00 KM koji je potraživan preciziranim tužbenim zahtjevom), zakonske zatezne kamate i troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je tužilac kao razlog za pokretanje postupka u tužbi naveo da su u izdanju od 9. avgusta 2005. godine apelantovog printanog medija, i to na naslovnoj i petoj strani tog izdanja, iznesene tendenciozne i neistinite informacije o njemu. Naime, u tužbi je pojašnjeno da je u spornom izdanju apelantovog printanog medija apostrofirano da je tužilac Karadžićev saradnik koji se bavio kriminalom, zatim da je 1992. godine po tužiočevoj naredbi onemogućen izlazak konvoja od oko 5.000 Srba iz Sarajeva, koji su u to vrijeme držani na stadionu na Grbavici, da je tužilac u to vrijeme kao visoki funkcioner Republike Srpske bio uključen u sve i svašta što se može nazvati kriminalnim aktivnostima, da je tužilac sa područja Ilidže izvršio prebacivanje nove državne pekare vrijedne više miliona maraka, što je poslužilo kao početni kapital za osnivanje pekare „Aleksandrija“, te da su 1992. godine u tužiočevoj organizaciji prodavane saobraćajne dozvole nestale iz sefa rukovodstva policije Republike Srpske, što je povezano s krađom vozila marke „Golf“ iz sarajevskog TAS-a. Iz obrazloženja proizilazi da je apelant u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio navode iz tužbe, te je, između ostalog, ukazao na to da, prema uobičajenoj sudskoj praksi, tužilac ne bi imao pravo na sudsku zaštitu ukoliko prethodno nije uputio zahtjev za ispravku objavljenog spornog teksta, u smislu člana 8 Zakona o zaštiti od klevete.
7. Osnovni sud je na osnovu dokaza sprovedenih tokom postupka (uvid u naslovnu i petu stranu spornog izdanja od 8. avgusta 2005. godine, te saslušanjem svjedoka Mile Blagojevića, čije svjedočenje sud nije prihvatio zbog konfuznosti iskaza, i Zorice Kusmuk, čiji je iskaz sud prihvatio kao objektivan), ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao izreci presude.
8. Uvidom u apelantovo sporno izdanje od 8. avgusta 2005. godine, Osnovni sud je utvrdio da je na 5. strani objavljen intervju koji je vodila novinarka Zorica Kusmuk sa Miletom Blagojevićem, jednim od bivših komandanata Srpske dobrovoljačke garde, pod naslovom „Karadžićev saradnik koji se bavio kriminalom“. Osnovni sud je sadržinu teksta interpretirao na strani 4 obrazloženja u kom je Mile Blagojević iznosio pojedinosti o tužiočevim kriminalnim aktivnostima tokom 1992. godine, vezano za sprječavanje izlaska 5.000 Srba iz Sarajeva, prebacivanjem državne pekare sa Ilidže u Bijelu gdje je tužilac, zahvaljujući toj opremi, osnovao pekaru „Aleksandrija“, prodaji saobraćajnih dozvola i sl., a na pitanje novinarke upućeno Miletu Blagojeviću da li ima dokaze za svoje tvrdnje Blagojević je odgovorio: „Ja lično nemam. Poznato je da kada lopov krade ne ostavlja dokumentaciju. Nije problem organizovati komisiju, otvoriti istragu i saslušati svjedoke.“
9. Ocjenom sprovedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da objavljeni intervju nije zasnovan na istinitim informacijama, već da se bazira na nedovoljno provjerenim informacijama, koje su u suprotnosti sa izvedenim dokazima, jer apelant nije dokazao da nema njegove odgovornosti, imajući u vidu odredbu člana 1 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, koja definiše prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog. Istaknuto je da pojam „prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja“, s aspekta građanske odštetne odgovornosti koju poznaje Zakon o zaštiti od klevete, prepoznaje, utvrđuje i definiše sud u svakom konkretnom slučaju, prema odredbama procesnog zakona i osnovanosti izvedenih dokaza stranaka.
10. U vezi s tim, Osnovni sud je pojasnio da je osnov za odgovornost za naknadu štete za klevetu sadržan u članu 5 Zakona o zaštiti od klevete kao lex specialis u odnosu na druge propise, te odredbi člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je kao osnov odgovornosti propisana subjektivna odgovornost. Prema ocjeni Osnovnog suda, tako objavljene informacije u spornom intervjuu dovele su do povrede prava tužiočeve ličnosti i povrede njegovog ugleda, jer objavljeni intervju je kod javnosti mogao da izazove osudu, a kod takvog vida štete od pravnog značaj je definisanje šta se smatra sadržinom prava ličnosti. Osnovni sud je u vezi s tim pojasnio da je to pravo usmjereno na zaštitu od protivpravnog objavljivanja neistinitih informacija, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju u kontekstu svega onoga što je predmet izražavanja. Osnovni sud je istakao da je na osnovu navoda iz tužbe došao do spoznaje da je nakon objavljenog spornog intervjua tužilac imao određenih problema koji su se manifestovali u vidu štete koju je trpio kao poslovan čovjek, kao i posljedice koje je imala njegova porodica, zatim da je tužilac bio izložen sudu javnosti, usljed čega je povrijeđen njegov ugled, s tim što se apelantove novine izdaju u velikom tiražu i prodaju po cijeloj BiH. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu i odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, te član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
11. Osnovni sud je imao u vidu da predmet ovako nastale štete predstavlja materijalno dobro koje je vezano za psihičku stranu ličnosti oštećenog, pa je novčana naknada jedan od vidova satisfakcije, koja se oštećenom i daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara, a iznošenje neistinitih činjenica negativno se odrazilo i na odnos tužioca u porodici, radnom mjestu, sredini u kojoj živi i radi, što je sve kod tužioca prouzrokovalo duševne bolove. Stoga je Osnovni sud primjenom odredbe člana 200 stav 2 ZOO-a odlučio kao u stavu 1 izreke presude, uz ocjenu suda da je dosuđena naknada u iznosu od 3.000,00 KM proporcionalna i da predstavlja satisfakciju za pretrpljenu štetu i srazmjerna je šteti, u smislu odredbe člana 11 Zakona o zaštiti od klevete. Zakonsku zateznu kamatu prvostepeni sud je dosudio na osnovu odredbi člana 277 stav 2 ZOO-a, dok je tužiočev zahtjev za naknadu nematerijalne štete i zakonskih zateznih kamata preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je zasnovao na odredbama čl. 386, 387 i 396 ZPP (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na strani 8 osporene presude).
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 066998 11 Gž od 17. januara 2012. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu u stavu 1 izreke presude potvrdio, uz istovremeno odbijanje tužiočevog zahtjeva za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu.
13. Okružni sud je, ispitujući presudu u dijelu u kom se žalbom osporava, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, zaključio da je žalba neosnovana. Naime, Okružni sud je u vezi s tim pojasnio da se žalbom ukazuje na to da tužilac nije dokazao postojanje, niti visinu štete, te da je postojanje duševnih bolova bilo nužno dokazati saslušanjem tužioca kao oštećenog ili odgovarajućim vještačenjem.
14. U vezi s tim apelantovim prigovorom Okružni sud je naveo da činjenično stanje i pravni zaključak prvostepenog suda imaju svoju podlogu u sprovedenim dokazima, koji ni navodima žalbe nisu dovedeni u pitanje. Okružni sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbu člana 10 Evropske konvencije, koja propisuje da su mediji dužni da objave tačne, nepristrasne i objektivne informacije s provjerenim činjenicama, uz poštovanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih. Sagledavajući prvostepenu odluku u svjetlu žalbenih prigovora, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno sproveo postupak, utvrdio sve pravno relevantne činjenice, izvršio ocjenu dokaza u skladu s odredbama čl. 8 i 123 stav 2 ZPP, te naveo sve razloge o odlučnim činjenicama i pravilno odlučio. Dalje je Okružni sud pojasnio da je u spornom izdanju apelantovog printanog medija od 8. avgusta 2005. godine objavljen sporni intervju s Miletom Blagojevićem, a da apelant prethodno nije ni pokušao da provjeri sporne informacije, niti je u postupku pred sudom ponudio dokaze u tom smislu, te da stoga postoji osnov za tužiočevo obeštećenje jer su o tužiocu iznesene neistinite činjenice, što predstavlja klevetu kojom mu je nanesena šteta. Okružni sud je pojasnio da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu dokazivanja postojanja duševnih bolova jer kod utvrđivanja naknade štete zbog klevete nije potrebno utvrđivati intenzitet i dužinu pretrpljenih duševnih bolova već koliko iznesena kleveta može da šteti časti i ugledu tog lica po shvatanjima sredine u kojoj živi, kao i generalno usvojenim društvenim normama. Okružni sud je odlučio kao u izreci na osnovu odredbi čl. 226 i 235 stav 1 ZPP.
15. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 066998 12 Rev od 17. maja 2012. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, zbog neispunjavanja uslova iz člana 237 ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Ustavni sud smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. U navodima apelacije se, između ostalog, ističe da u nižestepenim postupcima nije sproveden niti jedan dokaz na okolnosti dokazivanja visine štete, zbog čega je drugostepena presuda arbitrarna i krši apelantova ustavna prava. Zatim se navodi da je teret dokazivanja štete i njene visine uvijek na tužiocu, a u postupku pred prvostepenim sudom nije proveden niti jedan dokaz, ni vještačenje, niti je saslušan tužilac, jer je tokom postupka tužilac morao da dokaže da je trpio duševne bolove. Ukazuje se na to da saopštavanje određenih činjenica, makar i neistinitih, ne znači da je automatski došlo do štete, jer šteta nije opštepoznata, niti je nesporna stvar, jer štetu apelant nije priznao. Apelant smatra da se navodi istaknuti u tužbi i navodi tužiočevog punomoćnika ne mogu smatrati relevantnim dokazima za utvrđivanje visine štete, ukoliko nisu priznati ili ako nije riječ o opšteprihvaćenim činjenicama, ukazavši na kršenje odredbi procesnog prava (čl. 7, 8, 123, 127, 191 i 291 ZPP). Navodi da ako slijedom raspravnog principa, koji je okosnica parničnog postupka, nisu sprovedeni dokazi kojima se utvrđuje šteta i njena visina, onda sud nije ni mogao da primijeni relevantni zakon. U vezi s primjenom relevantnog zakona kod delikta klevete apelant je ukazao na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 7/09 od 9. novembra 2011. godine, koju je u relevantnom dijelu citirao.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri pravnom stavu izraženom u osporenoj odluci jer pred navedenim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant neosnovano pozvao.
18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju informisao Ustavni sud da je spis arhiviran, a potom uništen u majskim poplavama, te da se trenutno prema naredbi predsjednika nalazi u fazi rekonstrukcije, te da će spis, nakon obnove, a ukoliko bude potrebno, proslijediti na uvid.
19. Tužilac je u odgovoru na apelaciju ocijenio neosnovanim sve apelantove prigovore predloživši da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana. V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opšti dio Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Član 5. stav 1.
Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
Obaveza ublažavanja Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
Naknada štete Član 11. stav 1.
(1) Obeštećenje se vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je osoba koja je načinila štetu stekla novčanu korist učinjenim iznošenjem ili prenošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljen zbog štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot osobe koja je prouzrokovala štetu.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 066998 11 Gž od 17. januara 2012. godine, protiv koje je apelant izjavio reviziju koja je odbačena rješenjem Vrhovnog suda od 15. maja 2012. godine, nakon čega je apelant 8. juna 2012. godine, u roku propisanom članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, podnio predmetnu apelaciju. Budući da je revizija odbačena kao nedozvoljena zbog procesnih razloga, proizilazi da je konačna odluka u postupku Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 066998 11 Gž od 17. januara 2012. godine. Navedenu presudu apelant je primio 10. februara 2012. godine i protiv nje je 5. aprila 2012. godine, dakle blagovremeno, u roku od 60 dana, podnio apelaciju evidentovanu pod brojem AP 1280/12, koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2 ove odluke). Time je apelant obezbijedio mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uslove propisane članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
29. Apelant kao izdavač (u smislu člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete) tuženog printanog medija osporava presude redovnih sudova ukazujući na to da šteta nije opštepoznata, da šteta mora da se dokazuje, da je teret dokazivanja bio na tužiocu i da se iz navoda istaknutih u tužbi i navoda tužiočevog punomoćnika nisu mogli utvrditi dužina i intenzitet trajanja duševnih bolova, što je osnov za utvrđivanje visine štete, a što je sve u konkretnom slučaju izostalo.
30. U vezi s tim prigovorima koji se u suštini svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda u postupku utvrđivanja činjenica, ali i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava, odnosno na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
32. Ustavni sud podsjeća na to da je pitanje utvrđivanja naknade nematerijalne štete za klevetu u kontekstu kršenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije razmatrao u svojoj praksi rješavajući predmet broj AP 1203/05 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 7/07, tačke 31˗37). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, iskazao da se postojanje štete ocjenjuje prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kog je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Sem toga, u citiranoj odluci Ustavni sud je našao da je pogrešan stav Kantonalnog suda u Sarajevu da je za postojanje duševnih bolova dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete, pojasnivši da ni Zakon o zaštiti od klevete, ni ZOO ne poznaju institut mogućeg nastanka štete kao kriterijum za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete za klevetu. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da sud, u skladu s odredbom člana 200 ZOO-a, dosuđuje pravičnu naknadu, odnosno nematerijalnu naknadu ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, te da su redovni sudovi dužni da utvrde da je nematerijalna šteta zaista nastupila.
33. Ustavni sud podsjeća i na to da je u predmetu AP 1067/06 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1067/06 od 13. septembra 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačke 32 i 33) raspravljao slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu navoda o povredi člana 10 Evropske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud se posebno osvrnuo na karakter naknade nematerijalne štete, te je u vezi s tim naveo da je novčana naknada nematerijalne štete jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo je delikatan i složen postupak, jer nema nekog opšteg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati predlaganje izvođenja dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete, da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete. Iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200 stav 2 ZOO-a, prema kom sud ocjenjuje značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade, uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja.
34. U navedenoj odluci Ustavni sud je takođe istakao da, posmatrano s aspekta člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10 Evropske konvencije, jer ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu (vidi Evropski sud, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Sem toga, kako je navedeno u citiranoj odluci, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredbi odgovarajućih Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja, čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (vidi već citiranu Odluku AP 1203/05).
35. Konačno, Ustavni sud je u citiranoj odluci (op. cit. AP 1067/06 tačka 34) naveo da je diskreciono pravo suda u vezi s visinom nematerijalne štete zbog klevete ograničeno upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih principa.
36. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi, iako su razmatrani u kontekstu navoda o povredi prava iz člana 10 Evropske konvencije, a ne u kontekstu navoda o povredi prava na pravično suđenje, mogu analogno primijeniti i u konkretnom slučaju. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud, dakle, treba da sagleda osporenu presudu u kontekstu apelantovih tvrdnji da su osporene odluke donesene proizvoljno, bez utvrđivanja svih relevantnih principa, kako to propisuju odredbe relevantnih zakonskih propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Navedeno zapravo upućuje na zaključak da apelant prigovora načinu na koji je naknada nematerijalne štete utvrđena, što upućuje na zaključak da se apelantovi prigovori svode na prigovore u vezi s visinom dosuđene naknade. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi prilikom utvrđivanja visine naknade štete imali u vidu odredbe člana 200 stav 2 ZOO-a i člana 11 Zakona o zaštiti od klevete.
37. Ustavni sud podsjeća na to da odredba člana 200 ZOO-a ne propisuje detaljne i prisilne norme o tome kako sud treba da postupa prilikom utvrđivanja visine naknade nematerijalne štete, već je citiranom normom postavljen tek zakonski okvir unutar kog sud treba da postupa u svakom konkretnom slučaju, tj. po slobodnom sudijskom ubjeđenju i savjesti, imajući u vidu specifičnost svakog slučaja, posebno intenzitet oštećenikove psihičke poremećenosti i cilj kom služi predmetna naknada, imovinske prilike jedne i druge strane i slično. Dakle, obaveza suda je da u svakom konkretnom slučaju ocijeni sve okolnosti, pri čemu treba da vodi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kom eventualno dosuđena naknada služi.
38. Ustavni sud ističe da je odmjeravanje visine novčane kazne kao vid novčane satisfakcije za pretrpljene duševne bolove izazvane klevetom izuzetno složen postupak, kom treba da pristupi vrlo pažljivo i uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja, te uz uvažavanje zakonskog okvira kojim je ova materija regulisana. Ustavni sud naglašava da redovni sudovi prilikom odmjeravanja visine novčane naknade imaju pravo na slobodnu procjenu koja svakako nije apsolutna, jer je ta sloboda ograničena relevantnim zakonskim okvirom. Ustavni sud naglašava da, shodno odredbi člana 200 stav 2 ZOO-a, da bi se oštećeniku moglo priznati pravo na novčanu satisfakciju zbog nematerijalne štete koja mu je uzrokovana pretrpljenim duševnim bolovima potrebno je ne samo faktičko postojanje štete već i ubjeđenje suda da je u konkretnom slučaju pravično dosuditi naknadu koju opravdavaju postojeće okolnosti konkretnog slučaja. Na koji način će sudovi utvrditi navedene okolnosti svakako je stvar suda i njegove slobodne procjene, pri čemu sud, kako je već naglašeno, svoju odluku mora zasnovati na prihvatljivoj analizi relevantnih principa, uz uvažavanje relevantnog zakonskog okvira. Ustavni sud podsjeća i na to da odredba člana 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete kao lex specialis, koju su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, propisuje da se obeštećenje vrši isključivo s namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, te da dosuđena nadoknada mora da bude proporcionalna prouzrokovanoj šteti, pri čemu se u obzir uzimaju sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je lice koje je načinilo štetu steklo novčanu korist učinjenim iznošenjem ili prenošenjem izražavanja i sl.
39. Imajući u vidu prethodno izneseno u kontekstu konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučivali o tužiočevom tužbenom zahtjevu, koji je zbog iznesene klevete u apelantovom printanom mediju tražio isplatu naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova nastalih objavljivanjem spornog intervjua. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu dosudivši tužiocu iznos od 3.000,00 KM, za koji su ocijenili da je proporcionalan nastaloj šteti i da predstavlja satisfakciju za pretrpljenu štetu, te da je dosuđeni iznos srazmjeran šteti. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, utvrdili da je apelantov printani medij objavio neistinite informacije o tužiocu, što apelant i ne dovodi u sumnju, a da prethodno nisu provjerene sporne informacije, na osnovu čega je zaključeno da je apelant objavljivanjem spornih informacija oklevetao tužioca, čime su tužiocu povrijeđeni čast i ugled. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom odlučenja posebno istakli da predmet tako nastale štete predstavlja materijalno dobro koje je vezano za psihičku stranu ličnosti oštećenog, pri čemu novčana naknada predstavlja jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara (čast i ugled). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju posebno imali u vidu okolnosti koje su nastupile kod tužioca i kod njegove porodice i uopšte njegovog okruženja iznošenjem neistinitih činjenica.
40. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi posebno naglasili da se iznošenje spornih činjenica negativno odrazilo kako na samog tužioca tako i na njegov odnos u porodici, te na njegov društveni i poslovni život, što je kao rezultat kod njega prouzrokovalo duševne bolove. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi pojasnili da prilikom odlučivanja o visini naknade štete zbog klevete nije potrebno utvrđivati intenzitet i dužinu pretrpljenog duševnog bola, već koliko iznesena kleveta može da šteti časti i ugledu tog lica po shvatanjima sredine u kojoj živi i generalno usvojenim društvenim normama. Ustavni sud još zapaža da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio u žalbi, te da je Okružni sud dodatnom analizom osporene prvostepene presude u svjetlu apelantovih identičnih prigovora utvrdio da su žalbeni prigovori neosnovani, što je potkrijepljeno relevantnim obrazloženjem. Ustavni sud podsjeća na to da je Okružni sud naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, pravilno sproveo postupak, utvrdio sve pravno relevantne činjenice, izvršio ocjenu dokaza u skladu s relevantnim odredbama ZPP, te naveo razloge o odlučnim činjenicama. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne vidi nijedan razlog da dato obrazloženje smatra proizvoljnim.
41. Apelantove prigovore da su redovni sudovi propustili da sprovedu relevantne dokaze kako bi odmjerili visinu štete Ustavni sud ne može da prihvati opravdanim, prije svega imajući u vidu već izraženi stav Ustavnog suda da je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog opšteg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati predlaganje izvođenja dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete, da bi se na osnovu tog odredila visina nastale štete, već da je stvar suda i njegove slobodne procjene na koji način će utvrditi relevantne okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu svakako ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa (op. cit. AP 1067/06).
42. Podržavajući navedeni stav iz citirane odluke, uzevši u obzir okolnosti konkretnog slučaja, data obrazloženja redovnih sudova i apelantove suštinske prigovore, Ustavni sud smatra da u svjetlu slobodne procjene suda, dakle, bez ograničenja u pogledu sprovođenja dokaza prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica, u okviru redovnih sudova nije izostala prihvatljiva analiza relevantnih principa uz poštovanje relevantnog zakonskog okvira, te uz uvažavanja svih okolnosti konkretnog slučaja. U prilog zaključku da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja nisu postupali pukim automatizmom govori i činjenica da su redovni sudovi tužiočevom tužbenom zahtjevu udovoljili samo djelimično do iznosa od 3.000,00 KM, zaključivši, u skladu sa svojim diskrecionim ovlašćenjima i činjenicama utvrđenim u toku postupka, da taj iznos korespondira stepenu tužiočevog povrijeđenog ugleda, časti i dostojanstva, dok je tužiočev tužbeni zahtjev preko tog iznosa (do iznosa od 21.000,00 KM) odbijen.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 7/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 7/09 od 9. novembra 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) neosnovano stoga što u okolnostima konkretnog slučaja u okviru redovnih sudova nije bio proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Uz to, Ustavni sud naglašava da je u ovoj odluci afirmisao stav da prilikom odmjeravanja visine štete nema ograničenja u pogledu dokaza na osnovu kojih će se utvrditi relevantne činjenice, pri čemu sudovi, u okviru svoje slobodne procjene, koja je ograničena isključivo relevantnim zakonskim okvirom, izvode prihvatljivu analizu svih relevantnih principa, što sve navedeno u konkretnom slučaju nije izostalo.
43. Stoga, imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaju nije bilo proizvoljnosti redovnih sudova u segmentu činjeničnog stanja, niti u segmentu primjene prava, pa Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
44. U odnosu na apelantov prigovor koji se tiče kršenja prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant pozivanje na kršenje citiranog člana nije posebno obrazložio, već da kršenje navedenog prava zapravo dovodi u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke raspravljajući identične prigovore u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud u odsustvu preciziranih navoda u vezi s kršenjem prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i te navode smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u okviru svoje slobodne procjene prilikom odmjeravanja visine novčane naknade, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, dali prihvatljivu analizu relevantnih principa, pri čemu su poštovali relevantni zakonski okvir.
46. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u kontekstu odmjeravanja visine novčane naknade na ime povrijeđenog ugleda, časti i dostojanstva, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić