Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2543/12 (J. S., N. K., H. M., S. M. i D. D.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Propisano zakonom
  • Pasivna legitimacija
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2543/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2543/12, rješavajući apelaciju Jasmina Salkića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Jasmina Salkića, Nedžada Kudelića, Hasede Mulalić, Suada Mamića i Derviša Durakovića, podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 001192 10 Rsž od 7. maja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 001192 05 P od 17. maja 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Salkić, Nedžad Kudelić, Haseda Mulalić, Suad Mamić i Derviša Duraković, svi iz Bužima (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 001192 10 Rsž od 7. maja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 001192 05 P od 17. maja 2010. godine. Apelanti su podneskom od 19. augusta 2014. godine dostavili traženu punomoć za zastupanje.

2. Apelanti su 11. marta 2013. godine, preko istog advokata, podnijeli novu apelaciju koja je zavedena pod brojem AP 1024/13, kojom su osporili Rješenje Vrhovnog suda Federacija BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 Rs 001192 12 Rev od 6. decembra 2012. godine, koje su ishodili tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Budući da ove apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 2543/12 i AP 1024/13, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2543/12

4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Kantonalnog pravobranilaštva Bihać, kao zakonskog zastupnika tuženog Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: USK), zatraženo je 7. augusta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 12, odnosno 22. augusta 2014. godine. Zakonski zastupnik USK u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelanti su 7. maja 2005. godine, kao zaposlenici Općine Bužim, tužbom protiv USK pokrenuli radni spor radi isplate duga na ime razlike različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa, s pripadajućom kamatom, uz naknadu troškova postupka.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je Presudom broj 18 0 P 001192 05 P od 17. maja 2010. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev na način pobliže preciziran u izreci presude. Iz obrazloženja presude proizlazi da je USK 28. aprila 2006. godine sudu dostavio odgovor na tužbu u kojem je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer apelanti s tuženim USK nisu ni u kakvom poslovno-pravnom odnosu, budući da su apelanti zaposlenici Općine Bužim kod koje ostvaruju prava iz radnog odnosa. Dalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da punomoćnik apelanata na pripremnom ročištu održanom 12. juna 2009. godine nije osporio istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije, tvrdeći da se u konkretnom slučaju radi o grešci, a ne o subjektivnom preinačenju tužbe, te je na ročištu ispravio naziv tuženog, tako da je umjesto USK kao tuženu stranu označio Općinu Bužim.

9. Općinski sud je ove navode punomoćnika apelanata smatrao preinakom tužbe, tako da je zapisnik s pripremnog ročišta dostavio zakonskom zastupniku novooznačene tužene radi izjašnjenja da li pristaje na preinaku tužbe u subjektivnom smislu, na što Općina Bužim u odgovoru nije pristala, odnosno nije pristala da stupi u parnicu umjesto prvobitno tužbenog USK. Osim toga, USK koji se već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari nije dao svoj pristanak za preinaku tužbe na način na koji je to učinio punomoćnik apelanata, pa je zbog svega navedenog Općinski sud rješenjem odbio preinačenje tužbe na novooznačenu tuženu Općinu Bužim.

10. Kako je punomoćnik apelanata ostao kod tužbe protiv USK, koju apelanti, dakle, nisu povukli, ostajući i dalje kod tužbenog zahtjeva, koji su podneskom od 12. aprila 2010. godine konačno opredijelili, odnosno uskladili s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, Općinski sud je nastavio postupak po podnesenoj tužbi.

11. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je nesporno zaključio (što je proizašlo iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke) da su apelanti u utuženom periodu bili zaposlenici Općine Bužim, a ne USK. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev za isplatu naknada iz radnog odnosa mogao biti usmjeren samo prema Općini Bužim, a ne prema tuženom USK, ocijenivši da je osnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije (o čemu se Općinski sud iscrpno izjasnio na str. 5. i 6. osporene presude). Naime, Općinski sud je u vezi s tim, između ostalog, naglasio da je punomoćnik apelanata u konkretnom slučaju izvršio preinaku tužbe, u smislu odredbe člana 58. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da nije izvršio ispravku u nazivu tuženog kao pravne osobe, već je označio novog tuženog Općinu Bužim, koja nije organ u sklopu tuženog USK, kako to punomoćnik apelanata tvrdi. U tom pravcu je još naglašeno da je za subjektivnu preinaku tužbe potreban pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu umjesto prvobitno tuženog, na što u konkretnom slučaju Općina Bužim nije pristala, te je isto tako potreban pristanak prvobitno tuženog, ukoliko se prvobitno tuženi već bio upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Kako je USK već u odgovoru na tužbu istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, čime se već tada upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, zbog čega je zatražen njegov pristanak na subjektivnu preinaku tužbe, čemu se on usprotivio, pa je u takvim okolnosti Općinski sud jedino i mogao postupiti na način kako je postupio, odnosno da rješenjem odbije prijedlog za preinaku tužbe u okolnostima kada apelanti nisu povukli tužbu.

12. Općinski sud nije mogao da prihvati navode punomoćnika apelanata da je na pripremnom ročištu označavanjem Općine Bužim izvršena samo ispravka, a ne i preinaka tužbe. U tom pravcu Općinski sud je pojasnio da službeni naziv Općine Bužim, kao organa državne službe u okviru USK, nije USK Općina Bužim, već je prema članu 4. Statuta općine Bužim naziv općine „Općina Bužim“, a u čl. 5. Statuta je navedeno da je područje općine dio državnog teritorija BiH i FBiH u sastavu USK. Dalje je naglašeno da je pristanak tuženog na kojeg je tužba preinačena uvjet (između ostalih) za subjektivno preinačenje tužbe, prema čl. 58. ZPP-a, te je u konkretnom slučaju bilo neophodno tražiti pristanak Općine Bužim da stupi u parnicu umjesto prvobitno tuženog, pa kako Općina Bužim nije dala svoj pristanak, to je odbijena preinaka tužbenog zahtjeva punomoćnika apelanata na novooznačenog tuženog. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na osnovu odredbe člana 386. ZPP-a.

13. Odlučujući o žalbi apelanata Kantonalni sud je Presudom broj 18 0 Rs 001192 10 Rsž od 7. maja 2012. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 58. ZPP-a pravilno postupio kada je zatražio saglasnost za subjektivnu preinaku tužbe zatraživši saglasnost i od prvobitno označenog tuženog i od novooznačenog tuženog. Kantonalni sud je u tom pravcu pojasnio da se kod subjektivnog preinačenja (kada tužitelj tuži drugu osobu umjesto prvobitno označenog tuženog i kada to tužilac učini u toku postupka i utvrdi da prvobitno tuženi nije pasivno legitimiran) ne može govoriti o ispravci tužbe, kako to tvrdi punomoćnik apelanata, već o preinaci tužbe u subjektivnom smislu, jer su apelanti, kao zaposlenici Općine Bužim, tužili USK a ne Općinu Bužim. Dalje je naglašeno da je st. 2. i 3. člana 58. ZPP-a za preinaku tužbe u subjektivnom smislu potreban pristanak prvobitno tužene osobe koja se već upustila u raspravljanje o glavnoj stvari, te pristanak novooznačenog tuženog, pa budući da je u tom pravcu izostao pristanak USK, odnosno Općine Bužim, pri čemu apelanti nisu povukli tužbu, Općinski sud je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev.

14. Odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 247. ZPP-a, Rješenjem broj 18. 0 RS 001192 12 Rev od 6. decembra 2012. godine reviziju odbacio primjenom odredbe člana 237. st. 2. i 3, te čl. 362. stav 2. tačka 2. sve iz ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukazuju, između ostalog, da redovni sudovi nisu uvažili razloge koje su apelanti tokom postupka isticali u vezi s greškom prilikom označavanja tuženog jer se, prema ocjeni apelanata, radilo samo o grešci u pisanju, a nikako o preinačenju tužbe u subjektivnom smislu. Ističu da Općinu Bužim u vrijeme pisanja tužbe nije zastupalo općinsko, već kantonalno pravobranilaštvo, tako da je prilikom označavanja tuženog izostavljeno da se navede i Općina Bužim. Ističu da im, kada je greška uočena, nakon što je USK s pravom istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, Općinski sud nije dozvolio da isprave grešku u označavanju tuženog jer iz činjeničnog opisa tužbe proizlazi da su apelanti zaposlenici Općine. Ukazuju još da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu, koji je po zakonu hitan, o čemu redovni sudovi nisu vodili računa. U kontekstu dužine trajanja postupka, koji je po zakonu hitan, apelanti su naveli da su tokom postupka tražili izuzeće postupajućih sudija, te su Visokom sudskom i tužilačkom vijeću podnijeli pritužbu na rad sudije Milana Reljića. Dakle, imajući u vidu sve apelacione navode apelanti suštinski ukazuju na procesne propuste redovnih sudova prilikom postupanja, te na dužinu trajanja ovog postupka, koji je po zakonu hitan. Zbog dužine trajanja postupka apelanti su zatražili naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 2.500,00 KM.

16. U apelaciji AP 1024/13 apelanti su suštinski identične navode proširili i na rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena njihova reviziju zbog neispunjavanja zakonskih uvjeta iz ZPP-a. Zbog svega navedenog traže da Ustavni sud usvoji apelacije i utvrdi kršenje njihovog prava na pravično suđenje i imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da i dalje ostaje kod pravnog stanovišta koji je iznesen u obrazloženju presude predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju hronološki opisao tok postupka naglasivši da su neki od tužitelja u predmetnom postupku, nakon što je USK istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, u periodu od decembra 2006. godine do marta 2009. godine povukli tužbe, tako da je sud, shodno tome, donosio rješenja o povlačenju tužbe. Općinski sud je na kraju naglasio da i dalje ostaje kod stava iznesenog u osporenoj presudi, te da apelantima u ovom postupku nisu prekršena prava na koja su se pozvali.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 57. st. 1. i 2.

(1)Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2)Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocjeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.

Član 58. st. 1. i 2.

(1)Tužilac može, u roku iz člana 57. ovog zakona, svoju tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitno tuženog tuži drugu osobu.

(2)Za preinaku tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu umjesto prvobitno tuženog. Ako se prvobitno tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je njegov pristanak.

Član 60. stav 1.

(1)Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom.

Član 72.

Kad je u ovom zakonu predviđeno da stranka može staviti određen prigovor ili prijedlog ili poduzeti kakvu drugu parničnu radnju, dok se tuženi ne upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, takav prigovor odnosno prijedlog može se staviti dok sud ne primi odgovor na tužbu.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ovim apelacijama apelanti osporili i presudu Kantonalnog suda i rješenje Vrhovnog suda. Međutim, s obzirom na to da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 18 0 Rs 001192 12 Rev od 6. decembra 2012. godine revizija odbačena kao nedopuštena, proizlazi da je ona u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni suda konstatuje da je u konkretnom, u smislu ranije iznesenog stava, konačna odluka Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 001192 10 Rsž od 7. maja 2012. godine.

23. Dakle, u konkretnom slučaju konačna odluka koja je podobna za apelaciono razmatranje je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 21. maja 2012. godine, a apelacija u predmetu AP 2543/12 je podnesena 5. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti pobijaju navedene odluke tvrdeći da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, iz navoda apelacije proizlazi da apelanti ukazuju da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje „u razumnom roku“, kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)

28. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu u okviru kojeg su apelanti tražili isplatu naknada proisteklih iz radnog odnosa, pa Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da u ovom postupku apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A)U odnosu na apelacione navode o proizvoljnoj primjeni procesnog prava

29. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju ove odluke redovnih sudova kojima je odbijen njihov tužbeni zahtjev iz procesnih razloga, odnosno zbog promašene pasivne legitimacije jer su apelanti propustili da pravilno označe tuženi organ. Apelanti smatraju da se nije radilo o subjektivnom preinačenju tužbe, već samo o grešci u pisanju koju im redovni sudovi nisu dozvolili da koriguju.

30. U vezi s ovim prigovorima apelanata kojim ukazuju na kršenja prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljne primjene procesnog prava, odnosno relevantnih odredaba ZPP-a, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

32. Ispitujući osnovanost apelantovih navoda Ustavni sud uočava da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili da su apelanti, kao zaposlenici Općine Bužim, pokrenuli radni spor protiv USK, koji je u odgovoru na tužbu istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije budući da sa apelantima nije, niti je bio u bilo kakvom poslovno-pravnom odnosu koji bi ga obavezivao. Ustavni sud zapaža da je upravo navedena okolnost potaknula apelante da na pripremnom ročištu izvrše korekciju u označavanju tuženog, dakle nakon što se USK već upustio u raspravljanje glavne stvari, u smislu odredbe člana 60. stav 1. ZPP-a, tako da su umjesto USK, kao tuženu, označili Općinu Bužim, što su redovni sudovi ocijenili kao preinaku tužbe u subjektivnom smislu. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe ZPP-a, prije svega čl. 57. i 58. ZPP-a, koje za preinačenje tužbe propisuju neophodnost pristanka i prvobitno označenog tuženog (USK) i novooznačenog tuženog (Općine Bužim), na šta navedeni organi nisu pristali, zbog čega je Općinski sud rješenjem odbio prijedlog apelanata. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe Statuta Općine Bužim iz kojih je proizašlo da službeni naziv općine „Općina Bužim“, koja, kao jedinica lokalne samouprave, prema Statutu, predstavlja dio državne teritorije BiH i FBiH u sastavu USK. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti, nakon odbijanja zahtjeva za preinačenje tužbe u subjektivnom smislu, nisu povukli tužbu (neki od tužitelja su u periodu od 2006. do 2009. godine pojedinačno povlačili tužbu) već su postupak nastavili protiv USK u okviru kojeg je na temelju provedenih dokaza (vještačenje vještaka finansijske struke) nesporno utvrđeno da tužbeni zahtjev nije mogao biti usmjeren protiv USK, već isključivo protiv Općine Bužim, zbog čega je u suštini tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Dovodeći navode apelacije u kontekst datih obrazloženja redovnih sudova, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP-a koje su u konkretnom slučaju primijenjene, činjenicu da je parnica već počela teći dostavljanjem tužbe na odgovor USK, u smislu člana 60. stav 1. ZPP-a, Ustavni sud iz obrazloženja redovnih sudova ne zapaža proizvoljnost u segmentima na koje su apelanti neosnovano ukazali. Osim toga, apelanti pored navoda koje su tokom postupka već isticali, a koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, pri čemu su dali iscrpne razloge za zaključak o njihovoj neosnovanosti, nisu ponudili relevantne dokaze i argumente kojim bi svoje navode potkrijepili. Stoga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava, te zaključuje da je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima koji su ispitani u prethodnim tačkama ove odluke.

B)Pravo na suđenje „u razumnom roku“

34. Ustavni sud zapaža da apelanti ovaj postupak osporavaju i s aspekta njegove dužine trajanja, jer je od dana podnošenja tužbe 7. jula 2005. godine, pa do donošenja rješenja Vrhovnog suda 6. decembra 2012. godine prošlo više od sedam godina (sedam godina i pet mjeseci).

35. Ustavni sud zapaža da je u ovom postupku, nakon što su apelanti, kako tvrde, „korigovali“ naziv tuženog po istaknutom prigovoru u odgovoru na tužbu o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženog USK, Općinski sud je rješenjem odbio prijedlog za preinačenje tužbe, budući da su se tome, shodno odredbama čl. 57. i 58. stav 2. ZPP-a, protivili USK i Općina Bužim, kao novooznačena tužena. Ustavni sud podsjeća da se u vezi s tim Ustavni sud iscrpnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Zatim, iz priloženih dokaza proizlazi da apelanti, s obzirom na navedenu okolnost, nisu povukli tužbu, kao što su to učinili neki tužitelji, već su postupak nastavili protiv USK, koji nije bio u poslovno-pravnom odnosu s apelantima, što je dodatno potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Dakle, u takvoj situaciji kada apelanti vode postupak za koji ne mogu imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa zahtjevom jer je tužbeni zahtjev bio usmjeren na organ s kojim apelanti nisu bili u poslovno-pravnom odnosu, apelanti se ne mogu efikasno ni pozivati na to da su sudovi neopravdano odugovlačili postupak i da su na taj način prekršili njihovo pravo na odluku „u razumnom roku“ (vidi, mutatis mutandis, između ostalih, Ustavni sud, odluka br. AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine, AP 561/10 od 13. marta 2013. godine, AP 3410/11 od 7. oktobra 2014. godine, AP 4859/11 od 13. januara 2015. godine i AP 2125/12 od 17. marta 2015. godine, sve dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

36. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu da se radi o radnom sporu, koji je po zakonu hitan, ali isto tako je imao u vidu i činjenicu da je apelante zastupao advokat, dakle kvalifikovana osoba, koja je morala znati gdje apelanti rade, kako bi tužbeni zahtjev bio usmjeren protiv organa koji je s apelantima (bio) u poslovnom odnosu, te samim tim i odgovoran za eventualnu isplatu traženih naknada. Ustavni sud također podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu da su apelanti tokom postupka zbog, kako tvrde, odugovlačenja postupka tražili izuzeće sudija, te da su podnosili pritužbe na rad pojedinih sudija, ali da ti navodi u okolnostima konkretnog slučaju nisu mogli uticati na drugačije odlučenje. Naime apelanti, zbog promašene pasivne legitimacije, nisu mogli ni imati legitimno očekivanje da će uspjeti u ovom parničnom postupku koji su stoga nepotrebno i bezuspješno vodili i pored činjenice što su neki od tužitelja tokom postupka povukli tužbu.

37. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. S obzirom da u konkretnom slučaju nije utvrđena povredu prava na pravično suđenje u odnosu na suđenje „u razumnom roku“ Ustavni sud smatra neosnovanim zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu naknade nematerijalne štete.

Pravo na imovinu

39. U vezi s navodima apelanata da je osporenim odlukama došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud primjećuje da apelanti ove navode ničim nisu obrazložili, te da se oni u suštini odnose na proizvoljnu primjenu procesnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud i ove ničim obrazložene navode iz istih razloga smatra neutemeljenim.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata zbog promašene pasivne legitimacije, za što u obrazloženjima osporenih presuda nije izostalo jasno i argumentovano obrazloženje utemeljeno na relevantnim odredbama procesnog prava, pri čemu nije povrijeđeno ni pravo apelanata na suđenje u „razumnom roku“ u situaciji kada apelanti nisu mogli imati legitimno očekivanje da će uspjeti u postupku koji je bio usmjeren protiv organa koji s njima nije bio u poslovno-pravnom odnosu.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2543/12 (J. S., N. K., H. M., S. M. i D. D.) | Sudska praksa | Aktio