Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-323/12 (L. A. iz Brčkog)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pozitivne obaveze
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Nekretnina
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 17d, 28
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 17d, 28
- Zakon o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 17d, 28
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 17d, 28
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-323/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 323/12, rješavajući apelaciju Ljubomira Andrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14) u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubomira Andrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000633 10 Rev od 1. novembra 2011.
godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003 0 Gž 07 000015 od 16. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P 1504/05 od 25. oktobra 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ljubomir Andrić iz Brčkog (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnio je 19. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000633 10 Rev od 1. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003 0 Gž 07 000015 od 16. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 1504/05 od 25. oktobra 2006. godine. Apelant se, također, žali i na dužinu trajanja postupka.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Općine Lukavac, koju zastupa općinski pravobranilac (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 19. decembra 2014. godine, Općinski sud 24. decembra 2014. godine i tuženi 26. decembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 26. augusta 2005. godine Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete pričinjene na njegovoj imovini koju je napustio 1995. godine. Općinski sud je održao pripremno ročište 28. marta, te ročišta za glavnu raspravu 25. i 29. septembra 2006. godine.
6. Općinski sud je Presudom broj P-1504/05 od 25. oktobra 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime sredstava potrebnih za izgradnju objekata koje je imao 30. aprila 1991. godine isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Iz obrazloženja presude proizlazi da apelant u toku postupka nije dokazao da je tužena njegove nekretnine stavila pod svoju upravu i da ih je dodijelila trećem licu na privremeno korištenje, odnosno da je na bilo koji način raspolagala njima. S tim u vezi je ukazano da ni samom apelantu nije poznato da li su njegove nekretnine koristile izbjeglice. Nadalje, ukazano je da je područje na kom su se nalazile apelantove nekretnine do septembra 1995. godine kontrolirala Vojska RS, nakon toga izvjesno vrijeme i Armija BiH, a zbog čega tužena apelantove nekretnine nije mogla smatrati napuštenim u smislu člana 5. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94), a shodno čemu nije imala ni obavezu iz člana 7. navedenog Zakona da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za proglašenje napuštenim predmetnih nekretnina, niti je za to imala inicijativu od državnih organa, društvenih organizacija, udruženja građana i građana u smislu člana 8. spomenutog zakona. Stoga, Općinski sud je zaključio da tužena nije odgovorna, u smislu člana 9. Zakona o upravi u FBiH, da naknadi štetu apelantu pričinjenu na njegovim nekretninama, kao ni da uspostavi prijašnje stanje kakvo je bilo 1991. godine, a koje nekretnine su uništila prognana lica. Nadalje, ukazano je da stupanjem na snagu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ broj 11/98) 4. aprila 1998. godine nadležni organi prestaju da preduzimaju radnje kojim se nekretnine u vlasništvu građana proglašavaju napuštenim, ili se stavljaju pod upravu općine, a da apelant ničim nije dokazao da je tužena poslije navedenog datuma na bilo koji način raspolagala njegovim nekretninama. Stoga je zaključeno da tužena nije dužna da nadoknadi štetu apelantu, kao ni da uspostavi stanje kakvo je bilo ni u smislu člana 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti.
7. Protiv presude Općinskog suda apelant je izjavio žalbu 27. oktobra 2006. godine. Nakon odgovora na žalbu dostavljenog 4. decembra 2006. godine spis je dostavljen Kantonalnom sudu 4. januara 2007. godine.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 003 0 Gž 07 000015 od 16. novembra 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude, ocijenivši da je prvostepeni sud sve provedene dokaze ocijenio savjesno i brižljivo, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbio, istovremeno usvajajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer, shodno članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao činjenične navode da mu je šteta nastala uslijed propusta organa i zaposlenih tužene u smislu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama o čemu je prvostepeni sud dao valjane razloge u svojoj odluci.
9. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je 28. decembra 2009. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Spis je po izjavljenoj reviziji dostavljen na odlučivanje Vrhovnom sudu 2. marta 2010. godine.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 P 000633 10 Rev od 1. novembra 2011. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. Iz obrazloženja presude proizlazi da su kao neosnovane ocijenjene apelantove tvrdnje da je u postupku pred redovnim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka. S tim u vezi je ukazano da je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja i izveo pravilan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP. Također, ukazano je da su dati valjani, jasni i potpuni razlozi koje prihvata i ovaj sud, jer nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i dokazima koji se nalaze u spisu. Nadalje, neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim je ukazano da kod činjenice da tužena nije apelantove napuštene nekretnine stavila pod svoju upravu, niti njima raspolagala – njihovom dodjelom na privremeno korištenje u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana iz 1993. godine, ne može se zasnovati odgovornost tužene u smislu člana 17d. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03), te čl. 172. stav 1. i 180. ZOO. S tim u vezi, apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava sa pozivanjem na čl. 2, 5, 7. i 10. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ocijenjeni su neosnovanim. Vrhovni sud je ukazao da je Zakon na koji se apelant pozvao prestao da važi 4. aprila 1998. godine, kada je stupio na snagu Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. Nadalje, ukazano je da je članom 3. ovog zakona određeno da su samo nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine primjenom Zakona iz 1993. godine ostale pod upravom općine, pa da samo za štetu na tim nekretninama općina odgovara u smislu člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. Po ocjeni Vrhovnog suda, kod utvrđene činjenice da tužena nije svojom odlukom stavila apelantove nekretnine pod svoju upravu i na način propisan Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, ne može postojati osnov po kom bi odgovarala za štetu nastalu pljačkom i devastacijom od nepoznatih počinilaca u ratnom i poratnom periodu, jer bi u suprotnom bila odgovorna za svu štetu na svim nekretninama nastalim do 4. aprila 1998. godine. Nadalje, ukazano je da ne postoji odgovornost tužene ni u smislu člana 154. stav 1. ZOO, jer su štetu počinila nepoznata lica, kao ni u smislu člana 172. ZOO u vezi sa članom
308. Zakona o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93) za nezakonit i nepravilan rad organa tužene, jer od vremena kad je apelant napustio nekretnine, one nisu stavljene pod upravu tužene, a zbog čega ne postoji odgovornost ni u smislu člana 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. Najzad, ukazano je da devastacija privremeno napuštenih kuća tokom rata i u poslijeratnom periodu nastala pljačkom nepoznatih počinilaca predstavlja akt uništenja imovine, ali ne rezultira posebnim slučajem odgovornosti tužene iz člana 180. ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), k) i
f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.
12. Apelant je u prilog tvrdnji o povredi prava na imovinu u opširnim navodima obrazložio da su javne vlasti propustile ispuniti pozitivnu obavezu i preduzeti adekvatne mjere u svrhu zaštite njegove privremeno napuštene imovine, a koja, po njegovom mišljenju, proizlazi iz relevantnih odredaba Zakona o privremeno napuštenoj imovini koji je bio na snazi u relevantnom periodu. Zbog ovog propusta, po apelantovom mišljenju, miješanje javne vlasti u njegovo pravo na imovinu ne zadovoljava princip zakonitosti i nema legitiman cilj. Nadalje, apelant tvrdi da odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva da mu se isplati naknada za oštećenje imovine nameće pretjeran teret ponovne izgradnje uništene imovine vlastitim sredstvima kojih i nema zbog čega je onemogućen da je obnovi i ostvari pravo na njeno uživanje. U vezi s tim, ukazuje i da su javne vlasti, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, bile dužne da mu imovinu koju je napustio prije 4. aprila 1998. godine vrate sa opisom njenog stanja (čl. 11, 12. i 15. navedenog zakona), te da mu isplate naknadu za njeno oštećenje od trenutka kada je napuštena do trenutka vraćanja u posjed (član 17d. stav 3. i član 17a. navedenog zakona). Također, apelant je istakao da su javne vlasti njegovu imovinu kontrolirale osam godina, da mu u sudskim postupcima osporavaju pravo oko šest godina, da je za sve ovo vrijeme onemogućen da se vrati u svoje ranije mjesto prebivališta, te da mu država nameće pretjeran teret obnove imovine sredstvima kojih nema ili pretjeran teret življenja u drugoj sredini bez imovine.
13. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, povrede principa jednakosti stranaka u postupku, da nije imao garancije nezavisnog i nepristranog suda, da je sudski postupak trajao nerazumno dugo. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apelant je ukazao na relevantne odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, ZOO i Zakona o državnoj upravi FBiH shodno kojim je, po njegovom mišljenju, tužena bila dužna da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za formalno proglašenje nekretnine napuštenom, da zbog propusta da to učini postoji uzročna veza sa nastalom štetom i time i odgovornost tužene koja je dozvolila da se imovina kontinuirano uništava u dužem periodu ne preduzimajući ništa s tim u vezi. Također, apelant tvrdi da su redovni sudovi njegov zahtjev odbili pogrešno primjenjujući član 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana s obzirom na to da se u vrijeme kada je postupak vodio ovaj zakon više nije ni primjenjivao, te da su proizvoljno postupili kada nisu primijenili član 17d. u vezi sa članom 17a. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. Povreda principa jednakosti oružja, po apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da su sudovi nezakonito tražili od njega da dokazuje da li je u njegovom odsustvu tužena formalno nekretninu proglasila privremeno napuštenom. Po njegovom mišljenju, zakonska je pretpostavka da su nadležni organi proveli ovaj postupak, pa je na tuženom bio i teret dokazivanja da to nije učinio, odnosno kako je tvrdila da ovaj postupak nije provela, trebalo je da to i dokaže. Najzad, u ovom djelu još ukazuje da mu je na taj način nametnut pretjeran teret, jer ovu činjenicu ni objektivno nije mogao dokazati: tužena je akte o proglašenju imovine napuštenom donosila u njegovom odsustvu, ove akte mu nije dostavljala, sva dokumentacija je u njenom posjedu, tužena nije imala pravni interes da ovu dokumentaciju dostavi sudu. U prilog tvrdnji da su povrijeđene garancije nezavisnog i nepristranog suda apelant je ukazao na drugačije odluke u istovrsnim predmetima, te, kako navodi, kampanju koju su u medijima vodile javne vlasti u povodu izvršenja odluke u predmetu Kulišić, a zbog čega su sudovi, pod pritiskom javne vlasti, počeli donositi negativne odluke tumačeći iste zakonske odredbe.
14. Apelant tvrdi da je, zbog stava sudova da vlast nije odgovorna za oštećenje privremeno napuštenih nekretnina koje formalno nije proglasila napuštenim i stavila pod svoju upravu, doveden u diskriminirajući položaj u odnosu na lica čiju imovinu su iste vlasti na istom području proglasile privremeno napuštenom i stavile pod svoju upravu po službenoj dužnosti zbog čega su ovim licima priznata prava na kompenzaciju za oštećenu imovinu. Apelant tvrdi i da je osam godina od javne vlasti bio onemogućen kao vlasnik srpske nacionalnosti da pristupi svojoj imovini, a da su u isto vrijeme pripadnici „muslimanske nacionalnosti“ imali neometan pristup i bespravno uništavali njegovu imovinu.
15. Apelant tvrdi da su, zbog propusta javne vlasti da preduzme mjere i zaštiti predmetne nekretnine, njegova porodica i on, njihovim uništavanjem, lišeni jedinog doma koji su imali.
16. Apelant tvrdi i da mu sudovi osporenim odlukama uskraćuju pravo na naknadu štete i mogućnost da obnovi uništene nekretnine, čime njegovoj porodici i njemu potpuno onemogućavaju da se vrate u svoj predratni dom.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svoje presude, te ukazao da njome nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da primjena prava nije bila proizvoljna.
18. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da su apelantovi navodi neosnovani iz razloga koji su sadržani u obrazloženju presude ovog suda.
19. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije iznio hronologiju postupka, te s tim u vezi ukazao da se radilo o složenom činjeničnom i pravnom pitanju, pa da ne smatra da je postupak pred ovim sudom trajao nerazumno dugo. Također, neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ukazano da se apelacioni navodi svode na tvrdnje identične onim o kojim je već raspravljeno u postupku pred redovnim sudovima i za koje je zaključeno da su neosnovane.
20. Tužena se u odgovoru na navode iz apelacije pozvala na, kakao je navela, nesporno utvrđenje redovnih sudova, te ukazala da odluka CRPC-a nije dovoljna da bi tužbeni zahtjev bio osnovan, odnosno da bi to značilo i njenu pasivnu legitimaciju u smislu člana 123. ZPP. Nadalje, ukazano je da je tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na sve vrste potraživanja zbog nastupanja apsolutne zastare, odnosno da je rok za podnošenje tužbe istekao u decembru 2000. godine. U prilog ovom navodu ukazano je na Presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž 283/03 od 4. maja 2005. godine. Također, ukazano je i na stav zauzet u Presudi Vrhovnog suda broj 07-0-Rev-06- 00859 od 8. maja 2007. godine o pasivnoj legitimaciji općina u ovoj vrsti sporova. Najzad, ukazano je da je Ustavni sud u predmetu broj AP 3672/08, a u kom je jedan od apelanata bio i apelant Ljubomir Andrić, apelaciju odbacio kao neosnovanu u povodu postupka koji je vođen po istom pravnom osnovu i na istom lokalitetu u kritičnom periodu, te je zaključeno da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na povratak, pravo na zabranu diskriminacije.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Nekretnine iz stava 1. ovog Zakona stavljaju se pod upravu opštine na čijem se području nalaze (u daljnjem tekstu: opština).
Član 5.
Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovog porodičnog domaćinstva napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.
(…) Član 7.
Postupak za proglašenje poljoprivrednog gazdinstva, poljoprivrednog i šumskog zemljišta i šuma, te neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta privremeno napuštenim i za njihovo stavljanje pod upravu opštine, pokreće i vodi po službenoj dužnosti opštinski organ uprave nadležan za poljoprivredu i šumarstvo, a za stambene zgrade i stanove, opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: nadležni organ).
Član 8.
Inicijativu za pokretanje postupka iz člana 7. ovog zakona može dati državni organ, politička organizacija, društveno organizacija, udruženje građana i građani.
(…) Član 10.
Napuštene nekretnine i pripadajuće pokretne stavri, nadležani organ je dužan popisati, obezbijediti i o njima voditi posebnu evidenciju.
(…) Član 11.
Ako su ispunjeni uslovi iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnine privremeno napuštenom i o njihovom stavljanju pod upravu opštine. (…) Smatra se da su nekretnine pod upravom opštine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. ovog zakona.
(…) Član 28.
Opština odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stavrima koje su stavljene pod njenu upravu.
22. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službeni list RBiH", br. 11/93 i 13/94 - u daljem tekstu - Zakon) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u svojini građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 2.
Danom stupanja na snagu ovog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji (u daljem tekstu: nadležni organi) prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu opštine.
Član 3.
Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom opštine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 15.
Vraćanje nekretnine u posjed vlasniku vrši se uz prisustvo službenog lica nadležne službe opštine iz člana 11. stav 1. ovog zakona.
O vraćanju nekretnine i uvođenju vlasnika nekretnine u posjed vodi se zapisnik koji, pored ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari u njemu.
U slučaju kada zapisnik iz vremena kada je nekretnina napuštena ne postoji, nadležni organ vrši kontrolu nekretnine u vrijeme donošenja rješenja iz člana 12. ovog zakona (…).
Član 17a.
Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine.
(…) Član l7d.
(…) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(…) Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 180.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
(…)
24. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 134.
(...)
(3) Ako se isprava nalazi kod organa vlasti ili pravne osobe kojoj je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, a sama stranka ne može isposlovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno osobi, da ispravu dostave sudu.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000633 10 Rev od 1. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. decembra 2011. godine a apelacija je podnesena 13. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), k) i
f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
31. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, da je povrijeđen princip jednakosti oružja, da su mu uskraćene garancije u pogledu nezavisnog i nepristranog suda, te, najzad, da je postupak trajao nerazumno dugo.
Dužina postupka
32. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je postupak po njegovoj tužbi pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo.
33. Ustavni sud zapaža da je apelant 26. augusta 2005. godine pokrenuo parnični postupak radi naknade štete koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 1. novembra 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste šest godina i četiri mjeseca.
34. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak radi naknade materijalne štete, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
35. Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom trajao nešto više od dvije godine, isto toliko i pred Kantonalnim sudom, te, najzad, pred Vrhovnim sudom oko dvije godine. Iz dokumenta predočenog Ustavnom sudu, kao ni iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti da je trajanje postupka pred tri sudske instance od šest godina i četiri mjeseca, koji je i pravosnažno okončan, bilo nerazumno dugo, te da je rezultiralo povredom apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku.
36. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
37. Apelant tvrdi i da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, jer nije poštivan princip jednakosti stranaka u postupku, te, najzad, da nije uživao garancije da o njegovom tužbenom zahtjevu odlučuje nezavisan i nepristrasan sud.
38. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apelant je ukazao na relevantne odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, ZOO i Zakona o državnoj upravi FBiH shodno kojim je, po njegovom mišljenju, tužena bila dužna da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za formalno proglašenje nekretnine napuštenim, da zbog propusta da to učini, postoji uzročna veza sa nastalom štetom i time i odgovornost tužene koja je dozvolila da se imovina kontinuirano uništava u dužem periodu ne preduzimajući ništa s tim u vezi. Također, apelant tvrdi da su redovni sudovi njegov zahtjev odbili pogrešno primjenjujući član
28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana s obzirom na to da se u vrijeme kada je postupak vodio, ovaj zakon više nije ni primjenjivao, te da su proizvoljno postupili kada nisu primijenili član 17d. u vezi sa članom 17a. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana.
39. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u povodu više apelacija od kojih je jedna bila i apelantova, u Odluci o dopustivosti broj AP 3672/08 od 12. oktobra 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je ukazao na stav usvojen u Odluci broj AP 3364/08 od 9. marta 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je, razmatrajući tu apelaciju, naročito istakao da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kada su utvrdili da apelant nije dokazao da je sporna nekretnina proglašena napuštenom i stavljena pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogao potraživati štetu od tužene. Identičan stav Ustavni sud je usvojio i u nizu predmeta koji su pokretali isto činjenično i pravno pitanje kao i u konkretnom slučaju (vidi, Odluka o dopustivosti broj AP 3093/11 od 15. januara 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4344/11 od 15. januara 2014. godine, Odluka o dopustivosti AP 4105/ 12 od 10. aprila 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 2843/13 od 6. novembra 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 1025/13 od 18. decembra 2014. godine). Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u navedenom predmetu može primijeniti i u konkretnom slučaju.
40. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju dali jasne i argumentirane razloge za svoje odluke kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev, tj. da apelant nije dokazao da je sporna nekretnina proglašena napuštenom i stavljena pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogao potraživati štetu od tužene. Također, Ustavni sud primjećuje da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
42. Nadalje, apelant tvrdi da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku i da mu je nametnut pretjeran teret da dokazuje da je tužena njegove nekretnine proglasila napuštenim s obzirom na to da je rješenje o proglašenju imovine napuštenom donosila tužena koja nije imala interes da ga u postupku i predoči. U prilog ovim navodima apelant je istakao i da je odgovornost tužene, shodno relevantnim odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, odnosno Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, zakonska pretpostavka, pa je na njoj bio i teret dokazivanja da ne postoji njena odgovornost.
43. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da je članom 7. ZPP određeno da je svaka strana dužna da iznese činjenice na kojim temelji svoj zahtjev i da izvede dokaze kojim se te činjenice utvrđuju. Nadalje, članom 123. ZPP je određeno da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a članom 126. ZPP da, u slučaju kada sud postojanje neke odlučne činjenice ne može utvrditi na temelju izvedenih dokaza, primjenjuje pravilo o teretu dokazivanja. Najzad, članom 134. ZPP je propisano da, u slučaju kada se kao dokaz u postupku koristi isprava koja se nalazi kod organa koji vrši javna ovlaštenja, a sama stranka ne može isposlovati da joj se isprava preda, takvu ispravu po prijedlogu stranke pribavit će sud.
44. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant nije dokazao da je tužena njegovu imovinu proglasila napuštenom i da je stavila pod svoju upravu. Na drugoj strani, tužena je tvrdila da su se apelantove nekretnine nalazile u zoni ratnih djelovanja, tj. da su najprije bile pod kontrolom Vojske RS, a zatim Armije BiH, zbog čega ove nekretnine nije ni mogla smatrati napuštenim u smislu člana 5. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, te voditi po službenoj dužnosti postupke proglašenja nekretnina napuštenim u smislu člana 7. navedenog zakona. Također, u postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno da tužena nije raspolagala ovim nekretninama ni nakon stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, tj. nakon 4. aprila 1998. godine. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da mu je bila uskraćena mogućnost da dođe do rješenja tužene o proglašenju njegove nekretnine napuštenom, odnosno eventualne odluke tužene o raspolaganju njegovom nekretninom, pa da se shodno tome koristio mogućnošću iz člana 134. ZPP, proizlazi da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
45. Nadalje, apelant tvrdi da mu je uskraćena garancija da o njegovom tužbenom zahtjevu odlučuje nezavisan i nepristrasan sud. U prilog ovim tvrdnjama apelant se pozvao na dvije presude istih sudova o, kako navodi, istom činjeničnom i pravnom pitanju, te ukazao na novinske naslove koji, po njegovom mišljenju, ukazuju na pritisak kojem su sudovi bili izloženi i zbog kojeg su odustali od stava usvojenog u presudama na koje ukazuje.
46. Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.
47. Ustavni sud primjećuje da iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih uz apelaciju ne proizlazi da se u konkretnom slučaju pokreće pitanje subjektivne ili lične nepristrasnosti. U vezi sa eventualnom objektivnom nepristrasnošću, Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na dvije presude iz kojih, suprotno njegovim navodima, proizlazi da se radilo o drugačijim činjeničnim i pravnim pitanjima. Naime, u jednom slučaju tužena je raspolagala napuštenom imovinom iako prethodno nije provela postupak proglašenja nekretnine napuštenom, a u drugom slučaju je provela postupak i nekretninu proglasila napuštenom, stavila pod svoju upravu i njome raspolagala. U skladu sa ovakvim utvrđenjem, u navedenim slučajevima je i utvrđena odgovornost tužene shodnom primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana i ZOO. Shodno navedenom, te imajući u vidu i citirane odluke Ustavnog suda u kojim je predmet preispitivanja bio identičan stav redovnih sudova u povodu istog činjeničnog i pravnog pitanja kao i u apelantovom slučaju, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode ni u ovom dijelu.
48. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, povrede principa jednakosti stranaka u postupku i principa nezavisnog i nepristrasnog suda.
Pravo na imovinu, pravo na dom i pravo na povratak
49. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, jer javne vlasti nisu ispunile svoju obavezu i preduzele mjere da zaštite njegovu imovinu, pa su ga na taj način onemogućili da ostvari i pravo na povratak, te pravo na dom. Imajući u vidu da se navodi o propustu javne vlasti da ispuni pozitivnu obavezu i zaštiti njegovu imovinu, u suštini, svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII. Pravo na zabranu diskriminacije
50. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Po njegovom mišljenju, diskriminiran je na nacionalnoj osnovi, jer mu je tužena kao vlasniku srpske nacionalnosti onemogućila pristup imovini, istovremeno dozvoljavajući, kako navodi, pripadnicima „muslimanske nacionalnosti“ da njegovu imovinu uništavaju i pljačkaju, kao i zbog stava redovnih sudova da tužena nije bila dužna zaštititi njegovu imovinu, odnosno proglasiti je napuštenom, a zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na one čija je imovina proglašena napuštenom. Shodno navedenom, proizlazi da se apelantovi navodi o diskriminaciji vezuju za pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu i, s tim u vezi, primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, te u nedostatku dokaza da je apelant na bilo koji način osporenim odlukama onemogućen da pristupi svojoj imovini, Ustavni sud zaključuje i da su apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak koji je pravosnažno okončan pred tri sudske instance trajao šest godina i četiri mjeseca, te kada su, uz poštivanje principa jednakosti stranaka i nezavisnog i nepristrasnog suda, redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa navedenim pravima kada se kršenje ovih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić