Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-139/12 (A. M. iz Ljubuškog)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-139/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 139/12, rješavajući apelaciju Anice Mlinarević, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 15. travnja 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Anice Mlinarević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 000383 10 Rev od 27. rujna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Anica Mlinarević iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 7. siječnja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 000383 10 Rev od 27. rujna 2011. godine. Od apelantice je zatraženo da dopuni apelaciju 18. prosinca 2014. godine, što je ona i učinila 23. prosinca 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3826/10 od 23. prosinca 2013. godine, u okviru koje je razmatran i apelantičin predmet broj AP 132/12, odbacio kao nedopuštenu apelantičinu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 000383 10 Rev od 27. rujna 2011. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
3. Ustavni sud je Rješenjem broj AP 139/12 od 9. prosinca 2014. godine usvojio apelantičin zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 139/12 od 23. prosinca 2013. godine.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te D.H. i V.J. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. prosinca 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 11. veljače 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. prosinca 2014. godine, Kantonalni sud 22. prosinca 2014. godine, a tuženi 24. prosinca 2014. godine. Općinski sud je odgovor dostavio 20. veljače 2015. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Općinski sud je Presudom broj 63 0 P 000383 08 P od 31. ožujka 2009. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 000383 09 Gž od 16. listopada 2009. godine, odbio kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor, zaključen 31. srpnja 1998. godine između D.H. i V.J. kao tuženih, ništav, te da je kao takav nepostojeći. Također, apelantica je obvezana da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u označenom iznosu. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantica u tužbi, kao činjenice na kojim je temeljila tužbeni zahtjev, istaknula da tuženi D.H. ni usmeno ni pismeno nije obavijestio njezinog supruga i nju o namjeri da proda stambeni dio iako oni imaju pravo preče kupovine. Općinski sud je ukazao da, sukladno čl. 527. do 533. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pravo preče kupovine djeluje samo između prodavca i kupca, što nisu i okolnosti konkretnog slučaja, pa je apelantičino pozivanje na pravo preče kupovine u smislu ZOO ocijenjeno neutemeljenim. Nadalje, ukazano je da zakonsko pravo preče kupovine na nekretninama, propisano člankom 31. Zakona o prometu nekretnina, prema kojem je vlasnik koji namjerava prodati stambenu zgradu ili stan kao poseban dio zgrade, dužan nekretninu prethodno ponuditi na prodaju suvlasniku, nositelju stanarskog prava, odnosno općini na čijem području se nekretnina nalazi. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tuženi D.H. u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio vlasnik stambenog dijela zgrade s južne strane (etažni vlasnik), pa kao vlasnik sa dijelom 1/1 nije bio obvezan nuditi svoj stambeni prostor apelantici i njezinom suprugu na prodaju obzirom da oni nisu suvlasnici stambenog dijela zgrade s južne strane kao posebnog dijela zgrade, pa stoga nemaju zakonsko pravo preče kupovine u smislu članka 31. Zakona o prometu nekretnina. Nadalje, ukazano je da, i kada bi apelantica i njezin suprug imali pravo preče kupovine, onda bi, sukladno članku 36. istog zakona, sudskim putem mogli zahtijevati da se ugovor o prodaji poništi i da im se pod istim uvjetima ta nekretnina prenese s tim da bi tužbu trebali podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za prodaju i uvjete prodaje. S tim u vezi je ukazano da iz iskaza apelantičinog supruga proizlazi da je za prodaju saznao u razdoblju srpanj – listopad 2007. godine a da su tužbu za „poništenje“ ugovora zaključenog 31. srpnja 1998. godine podnijeli 3. lipnja 2008. godine. Nadalje, ukazano je da, čak i u slučaju da apelantici i njezinom suprugu pripada pravo preče kupovine, a ne pripada, povreda prava preče kupovine nije razlogom za ništavost ugovora kako je u tužbi traženo, već samo može biti razlogom za poništenje ugovora, i to podnošenjem tužbe u roku određenom zakonom (članak 36. Zakona o prometu nekretnina) i uz zahtjev da se nekretnina, na koju je pravo usmjereno, pod istim uvjetima prenese na onog tko želi realizirati pravo preče kupovine.
8. Kantonalni sud je još istaknuo i da je apelantičin tužbeni zahtjev bio postavljen sukladno zakonu, trebao bi biti odbijen zbog proteka objektivnog roka od jedne godine iz članka 36. stavak 2. Zakona o prometu nekretnina, koji počinje teći od dana zaključenja ugovora. Stoga su neutemeljenim ocijenjene apelantičine tvrdnje da je početak roka trebalo računati od dana kad je saznala za predmetni ugovor, 16. listopada 2007. godine, a ne od dana kada je on i zaključen, tj. 31. srpnja 1998. godine.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 63 0 P 000383 10 Rev od 27. rujna 2011. godine apelantičinu reviziju, izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude je ukazano da iz razloga koji se navode u obrazloženju revizije (da sud nije utvrdio da je namjera stranaka bila da zajednički izgrade jedinstveni objekt i da kao suvlasnici neće prodavati trećim osobama) slijedi da su revizijski razlozi u suštini prigovori na činjenična utvrđenja zbog čega se, prema članku 240. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), revizija ne može izjavljivati, pa revizijski sud ne može preispitivati, niti procjenjivati utvrđene činjenice za koje je vezan. Nadalje, ukazano je da je, sukladno članku 36. stavak 2. Zakona o prometu nekretnina, apelantica imala mogućnost tražiti poništenje predmetnog ugovora najkasnije u roku od jedne godine od dana zaključenja predmetnog ugovora. Obzirom da je ugovor zaključen 31. srpnja 1998. godine, a tužba podnesena 3. lipnja 2008. godine, Vrhovni sud je zaključio da je protekao objektivni rok od jedne godine iz citirane odredbe u kojem je mogla tražiti poništenje predmetnog ugovora, pa da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, tj. članak 36. stavak
2. Zakona o prometu nekretnina kada su apelantičin tužbeni zahtjev odbili kao neutemeljen.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica tvrdi da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda povijeđena prava iz članka II/3.(a), (d), (e), (f), (k) i (m) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz nečitke apelacije proizlazi da apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog činjenice da njezin suprug nije sačinio nikakav ugovor sa tuženim D.M., već mu je po dogovoru ustupio južni dio kuće, da su kuću zajedno gradili, te da je tuženi obećao da će, u slučaju da bude prodavao dio kuće, prvo ponuditi njezinom mužu i njoj, što nije učinio. Apelantica smatra da ona i njezin suprug imaju zakonsko pravo da kuća bude ponuđena prvo njima. Nadalje, apelantica tvrdi da im kupac dijela kuće pravi velike probleme. Najzad, u prilog apelaciji dostavila je i rješenja za koja tvrdi da su u Općinskom sudu u Ljubuškom skrivana od nje, te da je na temelju ovih rješenja „blokirana“.
11. Na zahtjev Ustavnog suda apelantica je dostavila i presude Općinskog i Kantonalnog suda. Uz dopunu je, u prilog tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, dostavila i pismena obraćanja JKP „Ljubuški“ iz 2007. godine zbog postavljanja novog mjerila za vodu za južni dio zgrade, Općinskoj građevinskoj inspekciji iz 2007. godine zbog iskopavanja i radova koje je poduzimao V.J. u zajedničkom dvorištu, općinskom stambeno-komunalnom inspektoru iz 2006. godine zbog izvođenja građevinskih radova V.J., po kojim, kako tvrdi, nije ništa urađeno, te poziv Općinskog suda od 31. ožujka 2009. godine za plaćanje sudske takse na odluku. Najzad, apelantica je istaknula da su „najnovija“ dešavanja da je u katastru njihovom dvorištu „promijenjena kultura sa 113 m na 88 m , da su se obraćali „geometrima u Grudama i Sarajevu“, ali da do sada nisu dobili nikakav odgovor.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istaknuo da presudom tog suda nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje, niti je primjena prava bila proizvoljna.
13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da niti jedno od prava na koja se apelantica pozvala nije povrijeđeno presudom Vrhovnog suda u kojoj je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te u kojoj su dani precizni i logični razlozi koji nisu dovedeni u pitanje apelantičinim navodima.
14. Općinski sud je istaknuo da u parničnom postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji, te da je sud svoju odluku zasnovao na dokazima obje strane koji su provedeni na glavnoj raspravi, te shodno tome pravilno primijenio materijalno pravo.
15. Tuženi su se u odgovoru na navode iz apelacije pozvali na razloge i obrazloženja iz osporene presude Vrhovnog suda. Također, dostavljen je i odgovor na apelaciju broj AP 1541/09 u kom su sudionici u postupku bili apelantica i njezin suprug, tuženi V.J. i njegovo društvo „Sarela“, te ukazano i na više parnica koje su vodili ili još vode navedeni sudionici, odnosno koje su apelantica i njezin suprug izgubili. Najzad, u prilogu je dostavljena i pisana izjava tuženog D.H. koja je dostavljena Kantonalnom sudu u postupku koji je bio predmetom razmatranja u Odluci Ustavnog suda broj AP 1541/09.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i "Službene novine RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94, 33/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 36.
Ako vlasnik ne učini ponudu u smislu čl. 29. do 32. ovog zakona, odnosno ako nakon učinjene ponude proda nepokretnost trećem licu pod povoljnijim uslovima, lice koje ima pravo preče kupovine može sudskim putem zahtijevati da se ugovor o prodaji poništi i da se njemu pod istim uslovima ta nepokretnost prenese.
Tužba iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je imalac prava preče kupovine saznao za prodaju i uslove prodaje a najkasnije u roku od jedne godine od dana zaključenja ugovora.
VI. Dopustivost
17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 000383 10 Rev od 27. rujna 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 7. studenog 2011. godine a apelacija je podnesena 7. siječnja 2012. godine. Obzirom na to da je posljednji dan roka za podnošenje apelacije 6. siječanj 2012. godine bio neradni dan za poštu iz koje je apelantica apelaciju poslala (vidi, Ustavni sud, Rješenje broj AP 139/12 od 9. prosinca 2014. godine, točka 9), Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su joj njome povrijeđena prava iz članka II/3.(a), (d), (e), (f), (k) i (m) Ustava Bosne i Hercegovine. Ove ustavne odredbe odgovaju čl. 2, 5, 6. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te članku 1. Protokola broj 1 i članku 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
(...)
24. Apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
25. U svezi s ovim apelantičinim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, jer očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje).
27. Ustavni sud primjećuje da je apelantica u postupku pred redovitim sudovima tražila da se proglasi ništavim ugovor o kupoprodaji nekretnine, zaključen između tuženih, tvrdeći da je njezinom suprugu i njoj pripadalo pravo preče kupovine. Na temelju provedenih dokaza, redoviti sudovi su, pored ostalog, utvrdili da je ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen između tuženih 31. srpnja 1998. godine, te da je tužba podnijeta 3. lipnja 2008. godine, što ni apelantica ne osporava u apelaciji. Obzirom na ovako činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova, Vrhovni sud je prihvatio stavove i obrazloženja nižestupanjskih sudova prema kojima konkretna situacija ne predstavlja situaciju u kojoj bi sud mogao utvrditi ništavost predmetnog ugovora. Pored toga, ukazao je da je u konkretnom slučaju, i kada bi bila riječ o zahtjevu za poništenje predmetnog ugovora, protekao objektivni rok od jedne godine od dana zaključenja ugovora iz članka 36. stavak
2. Zakona o prometu nekretnina u kojem je bilo moguće tražiti poništenje konkretnog ugovora, pa da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su apelantičin tužbeni zahtjev odbili kao neutemeljen.
28. U svezi s apelantičinim tvrdnjama da su u Općinskom sudu skrivana rješenja od nje i da joj nisu dostavljena, Ustavni sud primjećuje da se radi o Rješenju Općinskog suda broj 63 0 P 000383 10 I od 29. rujna 2010. godine kojim je djelomično usvojen apelantičin prigovor protiv rješenja o izvršenju tog suda od 1. rujna 2010. godine, te Rješenju Kantonalnog suda broj 63 0 P 000383 10 Gži od 8. studenog 2010. godine kojim je odbijen apelantičin priziv na rješenje kojim je njezin prigovor djelomično usvojen. Ustavni sud primjećuje da su u oba slučaja rješenja donijeta po apelantičinom prigovoru, odnosno prizivu, te da iz navedenih rješenja, kao i apelantičinih navoda nije moguće zaključiti na koji način su ona bila od utjecaja na odlučivanje o njezinom tužbenom zahtjevu.
29. Najzad, u svezi s apelantičinim ukazivanjem na obraćanja različitim općinskim tijelima koja, kako tvrdi, nisu dala rezultate, u prilog tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud primjećuje da apelantica ne navodi, a to nije moguće zaključiti ni iz obrazloženja osporenih presuda, da su ovi dokumenti bili predočeni u postupku pred redovitim sudovima, odnosno da je apelantica bila onemogućena da ih predoči kao dokaze.
30. Sukladno navedenom, a suprotno apelantičinim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su na tako utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo.
31. Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. Pravo na imovinu i pravo na dom
32. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda provrijeđena i prava iz članka II/3.(k) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
Ostali navodi
33. Apelantica tvrdi da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena i prava iz članka II/3.(a), (d) i (m) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 2. i 5. Europske konvencije i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Obzirom na to da apelantica ne navodi izričito u čemu se ogleda povreda navedenih prava, kao da ni iz obrazloženja odluka redovitih sudova, odnosno osporene presude Vrhovnog suda nije moguće zaključiti da se predmetni postupak ticao odlučivanja o navedenim apelantičinim pravima, Ustavni sud smatra da nema potrebe da se upušta u ispitivanje apelacije u ovom dijelu.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili relevantne činjenice od čijeg utvrđenja je i ovisila primjena materijalnog prava, odnosno da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
35. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na dom iz članka II/3. (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada se kršenje navedenih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić