Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-458/12 (V. Š. iz Višegrada)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Izmakla dobit(dobitak)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Zakup
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-458/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 458/12, rješavajući apelaciju Vlastimira Šijakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 76 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Vlastimira Šijakovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 000179 09 Rev od 17. novembra 2011. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Vlastimiru Šijakoviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Vlastimira Šijakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 000179 09 Rev od 17. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 000179 08 Gž od 26. avgusta 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljduskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljduskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vlastimir Šijaković iz Višegrada (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnio je 27. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 000179 09 Rev od 17. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 000179 08 Gž od 26. avgusta 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Industrije piva i sokova „SL pivara“ a.d. Vršac (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo i da dostavi na uvid spis broj 91 0 P 000179 08 P.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 19. decembra 2014. godine, Osnovni sud odgovor i spis, te tuženi odgovor 29. decembra 2014. godine. Okružni sud, kom je apelacija dostavljena na odgovor 18. decembra 2014. godine, do donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Nakon ostvarenog uvida Ustavni sud je spis broj 91 0 P 000179 08 P 9. marta 2015. godine vratio Osnovnom sudu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je, u svojstvu zakupodavca, sa tuženim, u svojstvu zakupca, 26. oktobra 1989. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u njegovoj porodičnoj kući. Tuženi je u navedenom prostoru otvorio prodavnicu alkoholnih i bezalkoholnih pića. Članom 7 ugovora o zakupu predviđeno je da ugovor prestaje kada zakupac prestane da obavlja djelatnost prodaje pića, a članom 15 da je zakupac, po prestanku zakupa, dužan poslovni prostor predati u stanju u kojem ga je i primio, što se utvrđuje zapisnikom koji će se sačiniti prilikom ispražnjenja prostorija.
7. Apelant je kod tuženog zasnovao radni odnos 13. novembra 1989. godine kao poslovođa u prodavnici koju je tuženi otvorio u zakupljenom poslovnom prostoru. Ugovor o zakupu je, zbog ratnih dešavanja, prestao u toku 1993. godine. Apelantov radni odnos je prestao 5. januara 1993. godine. Apelant je sa tuženim 5. februara 1994. godine u prostorijama tuženog u Vršcu sačinio zapisnik o sravnjavanju evidencije ambalaže između prodavnice u kojoj je radio kao poslovođa i tuženog, kada je utvrđeno koju ambalažu duguje bivša prodavnica.
8. Tuženi je u junu 1997. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta tražeći da ga sud obaveže da mu vrati ambalažu. Osnovni sud je donio Presudu broj P 45/97 od 17. jula 1997. godine kojom je tužbeni zahtjev u cjelini usvojio. Osnovni sud je na prijedlog tuženog donio Rješenje o izvršenju broj I 47/98 od 12. oktobra 1998. godine kojim je naložio apelantu da vrati tuženom navedenu ambalažu. Apelant je protiv tog rješenja izjavio prigovor, ističući da nema mjesta za prinudno izvršenje, da je spreman da preda ambalažu tuženom i da je on ne može predati sudu jer ne raspolaže dokazima da se radi o njegovoj ambalaži. Osnovni sud je rješenjem od 21. oktobra 1999. godine usvojio apelantov prigovor, obustavio postupak izvršenja i ukinuo sve sprovedene radnje.
9. PP „Šijak komerc“, čiji je osnivač i direktor bio apelant, 24. juna 1998. godine Osnovnom sudu je podnio prijedlog za izvršenje protiv tuženog. Prijedlog za izvršenje temeljen je na ispostavljenom računu za neizmirenu zakupninu koji tuženi nije osporio, niti je dobrovoljno ispunio svoje obaveze. Osnovni sud je Rješenjem broj Ip 56/98 od 8. jula 1998. godine dozvolio izvršenje pljenidbom novčanih sredstava tuženog na označenom računu. Protiv tog rješenja tuženi je izjavio prigovor, pa je Rješenjem Osnovnog suda broj Ip 56/98 od 11. septembra 1998. godine predmet dostavljen Privrednom sudu u Pančevu, kao stvarno i mjesno nadležnom. Postupak je okončan pred tim sudom rješenjem od 10. septembra 1999. godine povlačenjem tužbe.
10. Apelant je 16. juna 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu, tražeći da se tuženi obaveže da mu isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu na ime buduće štete, sve do ispražnjenja poslovnog prostora, isplaćuje mjesečno označeni novčani iznos.
11. Osnovni sud je Presudom zbog izostanka broj P 71/99 od 22. jula 1999. godine apelantov tužbeni zahtjev usvojio. Odlučujući po žalbi tuženog, Okružni sud je Presudom broj Gž 223/99 od 21. marta 2001. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
12. Tuženi je 5. novembra 2001. godine dostavio podnesak sudu u kom je predložio da, u svrhu racionalizacije i sprečavanja odugovlačenja postupka, sa apelantom zaključi vansudsko poravnanje ili sudsko poravnanje, shodno kom će apelant povući tužbu, a on odustati od zahtjeva za povraćaj ambalaže shodno Presudi broj P 45/97 i Rješenju o izvršenju broj I 47/98. U slučaju da to apelant ne prihvati, tuženi je istakao da će ostati kod zahtjeva za vraćanje ambalaže.
13. U ponovnom postupku Osnovni sud je, nakon četiri održana ročišta, donio Presudu broj P 49/01 od 15. maja 2002. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, da mu na ime buduće štete, sve dok ne oslobodi apelantov poslovni prostor, mjesečno plaća označeni novčani iznos, te da oslobodi apelantov poslovni prostor.
14. Protiv presude Osnovnog suda tuženi je 5. jula 2002. godine izjavio žalbu.
15. Okružni sud je Rješenjem broj Gž 416/02 od 20. juna 2003. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak Osnovnom sudu.
16. U ponovnom postupku Osnovni sud je, nakon dva održana ročišta, Presudom broj P 165/03 od 14. novembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, da mu na ime buduće štete, sve dok ne oslobodi apelantov poslovni prostor, mjesečno plaća označeni novčani iznos, te da oslobodi apelantov poslovni prostor.
17. Tuženi je 22. decembra 2003. godine protiv presude Osnovnog suda izjavio žalbu.
18. Okružni sud je Presudom broj Gž 18/04 od 4. marta 2004. godine žalbu tuženog odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
19. Tuženi je protiv presude Okružnog suda blagovremeno izjavio reviziju.
20. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev 142/04 od 5. decembra 2006. godine uvažio reviziju tuženog, ukinuo presudu Okružnog suda od 4. marta 2004. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
21. Okružni sud je Rješenjem broj 014 0 Gž 06 000 698 od 14. marta 2007. godine uvažio žalbu tuženog od 22. decembra 2003. godine, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
22. Osnovni sud je u ponovnom postupku, nakon četiri održana ročišta, Presudom broj 091 0 P 07 000 025 od 23. novembra 2007. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, da mu od označenog datuma pa do konačne isplate plaća mjesečno označeni iznos sa kamatom, te da odnese svoju ambalažu iz poslovnog prostora koji se nalazi u prizemlju apelantove kuće.
23. Apelant je protiv presude Osnovnog suda 3. decembra 2007. godine izjavio žalbu.
24. Okružni sud je Rješenjem broj 014 0 Gž 07 000690 od 12. marta 2008. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.
25. U ponovnom postupku, nakon pet održanih ročišta, Osnovni sud je Presudom broj 91 0 P 000179 08 P od 4. avgusta 2008. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da odnese svoju ambalažu iz apelantovog poslovnog prostora. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže na isplatu buduće štete, kao i kamata na svaki pojedinačni iznos naknade, koju je s tim u vezi tražio, odbijen je.
26. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant tražio oslobađanje poslovnog prostora i naknadu štete u vidu isplate zakupnine zbog nekorišćenja poslovnog prostora. Na osnovu iskaza svjedoka S.V., M.Đ. i Đ.Đ. utvrđeno je da je tuženi bio obavezan da vrši odvoz ambalaže, što on u postupku nije ni osporavao. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da tuženi nije dokazao da je htio da odveze svu ambalažu od apelanta, kao i da nije ponudio razumljivo obrazloženje zbog čega je njegova ambalaža ostala kod apelanta i nakon okončanja rata. S tim u vezi je ukazano i da je bez značaja činjenica da li je tuženi mogao nakon okončanja rata i prevesti ambalažu preko granice, jer je u svakom slučaju mogao da je skloni iz apelantovg poslovnog prostora. Dalje, na osnovu iskaza svjedoka D.D. i M.R. utvrđeno je da je od 1996. godine bilo više zainteresovanih za iznajmljivanje apelantovog poslovnog prostora, ali da apelant nije mogao da ga iznajmi, jer se u njemu nalazila ambalaža tuženog. Osnovni sud nije prihvatio tvrdnju tuženog da je sa preduzećem čiji je vlasnik bio apelant tokom 1996. i 1997. godine poslovao, da je dovozio robu u Višegrad i preuzimao ambalažu o čemu je predočio i otpremnice, pa da je apelant mogao da natovari i spornu ambalažu i vrati mu je i tako oslobodi svoj poslovni prostor. S tim u vezi je ukazano da je tuženi morao dokazati da je tražio od apelanta da preveze spornu ambalažu, a ne da putem suda pita apelanta zašto u periodu 1996. i 1997. godine nije natovario i spornu ambalažu. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je predočio apelant utvrđene su okolnosti visine štete. Osnovni sud je ukazao da se, shodno članu 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari. Dalje, ukazano je da, prema redovnom toku stvari, apelant poslovni prostor u svojoj kući izdaje u zakup, a što proizilazi iz činjenice da je ovaj prostor bio izdan tuženom, kao i da ga je apelant 29. avgusta 2011. godine izdao M.Đ. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu buduće štete je odbijen s obzirom na to da po članu 177 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud može obavezati tuženog na činidbu koja nije dospjela samo ako usvoji tužbeni zahtjev za izdržavanje, a što nije predmet spora u konkretnom slučaju.
27. Apelant je protiv presude Osnovnog suda izjavio žalbu 16. avgusta 2008. godine, a tuženi 1. septembra 2008. godine.
28. Okružni sud je Presudom broj 91 0 P 000179 08 Gž od 26. avgusta 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kom je apelantov zahtjev za naknadu buduće štete odbijen. Istom presudom žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete usvojen na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
29. U obrazloženju presude je ukazano da je apelant u toku postupka tvrdio da, zbog ponašanja tuženog koji je ostavio svoju ambalažu u njegovom poslovnom prostoru, prostor nije mogao izdavati zbog čega mu je nanesena šteta u vidu izmakle koristi. S tim u vezi je ukazano da je šteta, shodno članu 155 ZOO, umanjenje nečije imovine, a da bi postojala nečija odgovornost za štetu, shodno čl. 154, 155 i 158 ZOO, potrebno je da se ispune zakonske pretpostavke: da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje može pripisati u krivicu štetniku, te da postoji uzročna veza između radnje, odnosno propuštanja i nastale štete. Shodno navedenim odredbama, te imajući u vidu činjenično utvrđenje prvostepenog suda da su apelant i tuženi bili u zakupnom odnosu po osnovu ugovora koji su zaključili 26. oktobra 1989. godine, da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog kao poslovođa prodavnice tuženog koja je bila smještena u apelantovom poslovnom prostoru, da je ugovor o zakupu prestao i da tuženi nije obavljao djelatnost u poslovnom prostoru od 1993. godine, te da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P 45/97 od 17. jula 1997. godine utvrđeno da je apelant obavezan da vrati ambalažu tuženom, Okružni sud je zaključio da tuženi nije svojim ponašanjem prouzrokovao štetu apelantu. U vezi s tim je ukazano da tuženi svojim ponašanjem nije onemogućio apelanta da izdaje poslovni prostor u zakup a zbog čega nije ni došlo do štete. Polazeći od nesporne činjenice da je apelant u vrijeme trajanja zakupa bio u radnom odnosu kod tuženog, po ocjeni Okružnog suda, njegova obaveza je bila da se po prestanku radnog odnosa razduži sa zaduženim sredstvima tuženog (ambalažom), a na što upućuje i navedena presuda Osnovnog suda iz 1997. godine. Pored navedenog, ukazano je da je apelant poslovni prostor, i pored ambalaže tuženog, izdao 2001. godine a što, takođe, upućuje na zaključak da sporna ambalaža nije bila smetnja apelantu da poslovni prostor izdaje drugim licima, odnosno da je spornu ambalažu i ranije mogao prenijeti na drugo mjesto. Najzad, ukazano je i da je nesporno da tuženi, nakon prestanka ugovora o zakupu, nije ni bio u posjedu spornog poslovnog prostora. Shodno navedenom, te imajući u vidu član 189 stav 3 ZOO, Okružni sud je zaključio da nije ispunjen uslov za naknadu ovog vida štete, jer nema namjere sticanja, a dobitak koji se po subjektivnim procjenama i željama pretpostavlja da će nastupiti ne može se smatrati elementom integralne naknade štete. S obzirom na to da je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena, Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantove navode da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio preostali dio njegovog tužbenog zahtjeva, pa je prvostepena presuda, shodno članu 226 ZPP, u ovom dijelu potvrđena.
30. Apelant je protiv presude Okružnog suda 30. septembra 2009. godine izjavio reviziju.
31. Vrhovni sud je Presudom broj 91 0 P 000179 09 Rev od 17. novembra 2011. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu.
32. Vrhovni sud je ukazao da je šteta, u smislu člana 155 ZOO, između ostalog, i sprečavanje povećanja nečije imovine (izmakla korist). Uslov da nekome pripada pravo na dobit je da je dobit dopuštena i ona se priznaje samo ako postoji namjera sticanja. Dalje, ukazano je da je i za ovu vrstu naknade štete potrebno da se ispune uslovi iz čl. 154 stav 1 i 155 ZOO, a čije postojanje je obavezan, shodno čl. 7 stav 1 i 123 stav 1 ZPP, dokazati oštećeni. Ukazujući na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da je sporna ambalaža ostala kod apelanta kao zakupodavca i poslovođe u prodavnici tuženog, nakon prestanka ugovora o zakupu, da je pravosnažnom presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda iz 1997. godine apelant obavezan da tuženom ambalažu vrati, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav Okružnog suda da tuženi nije prouzrokovao štetu apelantu, jer svojim ponašanjem nije onemogućio apelanta da poslovni prostor izdaje u zakup, jer je apelantova obaveza bila da se po prestanku radnog odnosa kod tuženog razduži sa svim sredstvima tuženog, pa i spornom ambalažom. S obzirom na to da se naknada štete, u skladu sa članom 262 stav 2 ZOO, može zahtijevati samo od onog lica koje nije ispunilo svoju obavezu, zaključak Okružnog suda da je apelantov zahtjev za naknadu štete neosnovan ocijenjen je kao pravilan. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud, primjenjujući čl. 154, 155 i 158 ZOO, pravilno ocijenio dokaze i činjenice sprovedene i utvrđene u postupku, te da je, s tim u vezi, naveo razloge u obrazloženju presude saglasno članu 191 stav 4 ZPP. S tim u vezi je ukazano i da činjenice u pogledu postojanja i prestanka ugovora o zakupu, statusa apelanta kao poslovođe u prodavnici tuženog, presude na osnovu priznanja Osnovnog suda iz 1997. godine nisu bile ni sporne u postupku, pa da je neosnovana apelantova tvrdnja da je drugostepeni sud vršio ponovnu ocjenu dokaza mimo ocjene prvostepenog suda. Shodno navedenom, činjenica da Okružni sud nije posebno ocijenio i izjave saslušanih svjedoka M.Đ., Đ.Đ., S.V., D.D. i M.R. ocijenjena je bez značaja za pravilnost i zakonitost drugostepene presude. Neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo pozivanje na račun broj 01/1- 98 od 12. februara 1998. godine, spis broj I 47/98 i dopis od 27. marta 1998. godine, jer se radi o računu koji je apelant potpisao u svojstvu direktora preduzeća PP „Šijak komerc“, a ne kao fizičko lice, te o izvršnom postupku koji je pokrenulo to preduzeće. U vezi sa apelantovim pozivanjem na član 15 ugovora o zakupu, ukazao je da apelant gubi iz vida je u relevantnom periodu on bio poslovođa u radnji tuženog i njegove obaveze koje iz toga proističu o čemu se i sam izjasnio, saslušan u svojstvu stranke, tj. da mu je posao bio da vodi računa o robi, da čuva ambalažu, preda ambalažu, da vraća praznu ambalažu itd. Neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo ukazivanje na iskaz svjedoka S.V. da je tuženi kriv za nepreuzimanje ambalaže zbog visoke carine koju je trebalo da plati. U vezi s tim je ukazano na iskaz ovog svjedoka u kom je, takođe, navedeno da je početkom 1996. godine uspostavljena saradnja između tuženog i PP „Šijak komerc“, čiji je apelant bio direktor i osnivač, te da je po apelantovom pozivu isporučivana roba iz Užica u Višegrad. Neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo ukazivanje da je Vrhovni sud Rješenjem broj Rev 142/04 od 5. decembra 2006. godine odlučivao o reviziji suprotno članu 237 stav 2 ZPP. U vezi s tim je ukazano da je, pored novčanog potraživanja, apelant tražio i činidbu za koju nije označio vrijednost spora. Najzad, ukazano je da je ranije donesena drugostepena odluka u ovoj pravnoj stvari ukinuta po vanrednom pravnom lijeku i da ne postoji, pa je neosnovano pozivanje na stav usvojen u njoj.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
33. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Okružnog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvnecije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant tvrdi i da je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te je zatražio da mu bude određena naknada nematerijalne štete za svaku godinu trajanja postupka.
34. U prilog tvrdnji o povredi navedenih prava, apelant je u opširnim apelacionim navodima, u suštini, istakao da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Po njegovom mišljenju, Okružni i Vrhovni sud su ocijenili samo neke, ali ne i sve sprovedene dokaze, te su i one dokaze koje su razmatrali pogrešno ocijenili. S tim u vezi, ukazuje da su oba suda potpuno zanemarila iskaze svjedoka M.Đ., Đ.Đ., S.V., D.D. i M.R., kao i da iz presude na osnovu priznanja Osnovnog suda iz 1997. godine ne proizilazi da je on obavezan da preda ambalažu tuženom, već da mu je stavi na raspolaganje. Dalje, u opširnim navodima apelant ukazuje da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za odlučivanje po reviziji tuženog o kojoj je Vrhovni sud odlučio Rješenjem broj Rev 142/04 od 5. decembra 2006. godine, osporava stavove usvojene u ovoj odluci, te ukazuje na odluke Okružnog i Osnovnog suda koje su uslijedile nakon toga, do donošenja osporenih odluka. Po njegovom mišljenju, nezakonita odluka Vrhovnog suda iz 2006. godine uzrokovala je neopravdano dugo trajanje postupka, a ukazivanje na ovu odluku, kao i odluke koje su uslijedile nakon toga smatra dokazom proizvoljnog postupanja sudova pri ocjeni dokaza. Dalje, apelant ukazuje da u osporenim odlukama nije razjašnjeno šta znači razduženje sa sredstvima tuženog, tj. da li je to značilo da on treba da stavi na raspolaganje ambalažu tuženom, ili da mu je odveze u Vršac, kao i na osnovu koje zakonske odredbe je postojala njegova obaveza da se kao poslovođa razduži sa predmetnom ambalažom. U vezi s tim, ukazuje i da je zapisnik o sravnanju sa tuženim sačinjen 1994. godine, da je utvrđena količina ambalaže, te da je obaveza tuženog bila da dovozi i odvozi ambalažu.
b) Odgovor na apelaciju
35. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz osporene presude ovog suda, te zaključio da su apelantove tvrdnje o povredi navedenih prava neosnovane.
36. Osnovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke.
37. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je nad njim pokrenut stečajni postupak o čemu je predočio i rješenje nadležnog suda, da apelant nije prijavio svoja potraživanja, kao i da je za to protekao zakonom određeni prekluzivni rok. Shodno navedenom, ukazano je da u apelantov zahtjev da se potvrdi presuda Osnovnog suda, ili da se predmet vrati na ponovno odlučivanje nema više nikakvog učinka s obzirom na to da apelant eventualno potraživanje može ostvariti samo u stečajnom postupku, a da je rok za prijavljivanje potraživanja protekao prije četiri godine. Po ocjeni tuženog, apelant ima stvarnu legitimaciju samo u pogledu naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje.
V. Relevantni propisi
38. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (…) Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Član 189.
(…) (3) Pri ocijeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(…) Član 262.
(…) (2) Kada dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
(…)
39. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 i 45/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 217.
(…) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
(…)
VI. Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 91 0 P 000179 09 Rev od 17. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. decembra 2011. godine a apelacija je podnesena 27. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
44. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
45. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
46. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
47. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, te zbog činjenice da je postupak trajao nerazumno dugo.
Dužina postupka
48. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, zato što je postupak po njegovoj tužbi pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo.
49. Ustavni sud zapaža da je apelant 16. juna 1999. godine pokrenuo parnični postupak radi naknade štete koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 17. novembra 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste 12 godina i pet mjeseci.
50. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak radi naknade štete – izmakle dobiti, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
51. Ustavni sud primjećuje da je u postupku koji je trajao više od 12 godina pred redovnim sudovima doneseno ukupno 13 odluka. Na osnovu uvida u spis, kao i iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da su sudovi propustili u razumnim rokovima preduzimati procesne radnje, odnosno da je u nekom trenutku došlo do zastoja postupka koji bi se mogao pripisati neefikasnosti bilo kog od sudova pred kojim se postupak vodio. Međutim, ono što je karakteristično u okolnostima konkretnog slučaja jeste činjenica da je Okružni sud u periodu od 1999. godine do 2008. godine, odlučujući po pravnim lijekovima koje su koristili apelant i tuženi, četiri puta ukidao presudu Osnovnog suda i predmet vraćao na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. U nedostatku bilo kakvog obrazloženja od Okružnog suda za ovakvo postupanje, koji nije dostavio ni odgovor na apelaciju, proizilazi da je stalno ukidanje i vraćanje na ponovni postupak dovelo do gubitka djelotvornosti pravnih lijekova i nepotrebnog odugovlačenja postupka. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV) tim prije što je za pravni sistem svake države od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i da, shodno članu 217 ZPP, drugostepeni sud po žalbi odlučuje u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, koju može održati kad je to potrebno radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, utvrđivanja novih činjenica, ocjene novih dokaza ili izvođenja već izvedenih dokaza, kao i kada je došlo do povreda odredaba parničnog postupka pred prvostepenim sudom, odnosno upravo zbog razloga zbog kojih je drugostepeni sud i ukidao prvostepene presude i predmet vraćao na ponovno suđenje.
52. Imajući u vidu složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka koji je trajao 12 godina i pet mjeseci, kao i ponašanje Okružnog suda koji u pogledu razloga za ukidanje i stalno vraćanje na ponovni postupak nije ponudio niti jedno obrazloženje, Ustavni sud smatra da ne postoji niti jedan opravdan i objektivan razlog da se tek nakon 12 godina i pet mjeseci donese odluka o apelantovom zahtjevu za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti.
53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
54. U skladu sa članom 74 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
55. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajo više od 12 godina, apelantu je određena naknada u visini od 1.800,00 KM, koju mu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
56. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a što je, po njegovom mišljenju, rezultat pogrešne i selektivne ocjene sprovedenih dokaza, te da je, shodno tome, i materijalno pravo proizvoljno i pogrešno primijenjeno.
57. U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
58. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
59. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog i Okružnog suda proizilazi koje dokaze su sudovi ocijenili da bi utvrdili relevantne činjenice od kojih je zavisilo odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu, kao i zbog čega neki od sprovedenih dokaza, koji su i označeni u osporenoj presudi Vrhovnog suda, nisu bili značajni za donošenje drugačijeg zaključka. U tom smislu, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da su sudovi svoje odluke zasnovali samo na nekim od sprovedenih dokaza potpuno zanemarujući druge sprovedene dokaze. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su Vrhovni sud i Okružni sud zaključak da je apelantova obaveza bila da vrati ambalažu tuženom temeljili, prije svega, na pravosnažnoj Presudi na osnovu priznanja Osnovnog suda broj P 45/07 od 17. jula 1997. godine kojom je apelant obavezan da tuženom vrati ambalažu. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti apelantovu tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno tumačili ovu odluku, a shodno tome, ni njegove tvrdnje da je tuženi odvozio i dovozio ambalažu, pa da je bio obavezan i da je preuzme. Pri tome Ustavni sud primjećuje da ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji apelant ne tvrdi da ga je tuženi na bilo koji način onemogućio ili spriječio da izvrši svoju obavezu shodno navedenoj presudi Osnovnog suda. Slijedeći navedeno, redovni sudovi su zaključili da nije postojala obaveza na strani tuženog, pa da u tom smislu nisu ispunjeni uslovi iz člana 262 stav 2 ZOO prema kom se šteta može zahtijevati samo od onog ko nije ispunio svoju obavezu, kao i da apelant nije dokazao da su se stekli uslovi iz čl. 154, 155 i 158 ZOO, zbog čega su njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi i odbili. Naime, kod apelantove obaveze da ambalažu vrati tuženom koja je utvrđena pravosnažnom i izvršnom presudom i koju on nije ispunio proizilazi da na strani tuženog nije postojala obaveza koju on nije ispunio ili propuštanje koje bi se moglo dovesti u uzročnu vezu sa eventualnom štetom koju je apelant pretrpio, jer je ambalaža stajala u njegovom poslovnom prostoru koji, kako je tvrdio u postupku pred redovnim sudovima, nije mogao izdavati. Ovo tim prije što apelant, izuzev tvrdnje da je ambalažu stavio na raspolaganje tuženom, ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji ne tvrdi da je ambalažu pokušao i vratiti, a da je to tuženi neopravdano odbio.
60. Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nije izostala ocjena sprovedenih dokaza, kao i razlozi i obrazloženja zbog kojih neki od sprovedenih dokaza nisu bili značajni za donošenje drugačijeg zaključka redovnih sudova, te da je na osnovu sprovedenih dokaza i njihove ocjene utvrđeno činjenično stanje na koje je primijenjeno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene.
61. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog pogrešne i selektivne ocjene dokaza i, shodno tome, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava neosnovani.
Pravo na imovinu
62. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. Imajući u vidu da se navodi o povredi ovog prava svode na tvrdnje o pogrešnoj ocjeni dokaza i, s tim u vezi, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada se ukupno trajanje postupka od 12 godina i pet mjeseci može staviti na teret višem sudu koji je stalno ukidao odluke nižeg suda i predmet vraćao na ponovni postupak, koji pri tome nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženje za ovakvo postupanje koji bi se mogao smatrati objektivnim i razumnim za ovako dugo trajanje postupka.
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nije izostala ocjena sprovedenih dokaza, razlozi i obrazloženja zbog kojih neki od sprovedenih dokaza nisu uticali na drugačije utvrđenje, shodno čemu je i utvrđeno činjenično stanje na koje je primijenjeno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje ovog prava vezuje za pogrešnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
66. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić