Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2137/14 (D. Đ.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Dokaz
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2137/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2137/14, rješavajući apelaciju Drage Đenića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Đenića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 011658 14 Kž od 27. februara 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 011658 13 K od 10. oktobra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Drago Đenić iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 10. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 011658 14 Kž od 27. februara 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 011658 13 K od 10. oktobra 2013. godine. Apelant je predložio da se povodom njegove apelacije postupa hitno. Apelant je 25. septembra i 31. decembra 2014. godine ponovio zahtjev za hitno postupanje.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 8. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. januara 2015. godine, a Okružno tužilaštvo 16. januara 2015. godine.
4. Na zahtjev Ustavnog suda, Vrhovni sud je 30. januara 2015. godine dostavio i Presudu tog suda broj 11 0 K 011658 14 Kvlz od 10. decembra 2014. godine. Okružnom sudu je ponovno dostavljena apelacija na odgovor 27. januara 2015. godine i odgovor je dostavljen 10. februara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 011658 13 K od 10. oktobra 2013. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo zelenaštva iz člana 245. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s krivičnim djelom prevare iz člana 239. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca i novčanu kaznu od 2.000 KM. Na osnovu čl. 94. i 95. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 5.000 KM. Najzad, na osnovu člana 108. st. 1. i 3. ZKPRS, apelant je obavezan da oštećenom S. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni) na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 27.000 KM.
7. Apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude, davanjem novca na zajam oštećenom, ugovorio za sebe nerazmjernu imovinsku korist, iskorištavajući njegove teške ekonomske prilike i nuždu, te u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, doveo oštećenog u zabludu i održavao ga u zabludi i time naveo oštećenog da na štetu svoje imovine nešto učini, a pribavljena imovinska korist prelazi iznos od 10.000 KM.
8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu iskaza oštećenog, te zabilježenih telefonskih razgovora između apelanta i oštećenog, na nesporan način utvrđeno da je apelantu bila poznata finansijska situacija oštećenog, tj. da je preduzeće oštećenog zapalo u tešku situaciju, te da se oštećeni nalazio u stanju nužde i teškoj finansijskoj situaciji. Na osnovu navedenih dokaza Okružni sud je zaključio da se oštećeni nalazio u situaciji koja mu nije ostavljala druge mogućnosti i izbor, da je bio prinuđen da uzme zajam od apelanta u označenome iznosu i sa označenom mjesečnom kamatom, te da je zbog vraćanja dospjelog duga s kamatom bio prinuđen da prodaje sredstva rada svog preduzeća ispod njihove stvarne vrijednosti, kako bi otplatio dospjeli dug i kamatu. Iz obrazloženja presude proizlazi da je činjenica da je apelant pozajmio označeni novčani iznos oštećenom uz označenu kamatu utvrđena na osnovu iskaza oštećenog, kao i zabilježenog telefonskog razgovora između apelanta i oštećenog, što je sve detaljno interpretirano u obrazloženju, na osnovu čega je zaključeno da je apelant iskoristio teške prilike i nuždu oštećenog, dao mu novac na zajam, a za sebe ugovorio nerazmjernu imovinsku korist.
9. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu iskaza oštećenog, zabilježenih telefonskih razgovora između apelanta i oštećenog, iskaza svjedoka E. T., te ugovora o kupoprodaji kamiona i prikolice, koje je apelant zaključio sa svjedokom E. T. u svojstvu kupca, utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo prevare iz člana 239. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. Na osnovu provedenih dokaza Okružni sud je zaključio da je apelant doveo oštećenog u zabludu, predstavljajući mu kao jedinu moguću znatno nižu cijenu za kamion i prikolicu, istovremeno vodeći pregovore sa svjedokom E. T. kome je iste stvari i prodao po znatno višoj cijeni, koju nije predočio oštećenom, pa je tako ostvario imovinsku korist u označenom iznosu.
10. Na osnovu navedenog Okružni sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo zelenaštva iz člana 245. stav 1. u sticaju s krivičnim djelom prevare iz člana 239. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS.
11. Kako je utvrđeno nespornim da je apelant na ime kamate za pozajmljeni iznos novca oštećenom za sebe uzeo 5.000 KM, od njega je, u skladu s čl. 94. i 95. KZRS, oduzeta imovinska korist nastala izvršenjem krivičnog djela.
12. Najzad, kako je oštećeni izjavio da, ukoliko sud utvrdi da je kamion s prikolicom prodat za 60.000 KM kupcu E. T., traži razliku novca u iznosu od 33.000 KM koju mu je apelant prijavio kao cijenu po kojoj je kamion prodat, apelant je, u skladu s članom 108. st. 1. i 3. ZKPRS, obavezan da oštećenom na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 27.000 KM.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 011658 14 Kž od 27. februara 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio presudu Okružnog suda.
14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je zaključeno da nema povrede prava na odbranu koja se prema apelantovim žalbenim navodima ogledala u činjenici da je Tužilaštvo na glavnom pretresu izvodilo materijalne dokaze i predlagalo svjedoke selektivno, tj. samo one koji idu na njegovu štetu, izostavljajući dokaze koji mu idu u prilog, koji su prikupljeni u istražnoj fazi. Pri tom, posebno je ukazano na snimljeni telefonski razgovor između apelanta i svjedoka E. T. označenog datuma, koji odbrana nije mogla izvesti na kraju glavnog pretresa jer je tužilac na ročištu na kraju glavnog pretresa utvrdio da je to što odbrana ima već izvedeno i tonski emitirano. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na to da branilac tokom istrage ima pravo da razmotri spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog, s tim da se to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, a osim toga, sudija, odnosno vijeće, kao i tužilac, dužni su da, kada dođu u posjed bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, stave ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom. U takvim slučajevima, odnosno u slučajevima podizanja optužnice i dolaska u posjed bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, branilac odnosno optuženi može fotokopirati sve spise i dokumente. Vrhovni sud je istakao da, dakle, nema zakonske obaveze tužioca da dostavi spis i dokaze optuženom i njegovom braniocu ni u toku provođenja istrage, ni nakon potvrđivanja optužnice, niti u toku glavnog pretresa.
15. Dalje, neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da mu je pravo na odbranu povrijeđeno zato što su neosnovano odbijeni njegovi prijedlozi da se dopuni činjenično stanje izvođenjem dokaza koje je predlagao. U vezi s tim je ukazano na to da, kada sud na glavnom pretresu za odbijanje prijedloga odbrane ponudi razloge zašto su odbijeni prijedlozi za izvođenje novih dokaza i to ponovi u obrazloženju presude, nema povrede prava na odbranu. Naime, diskreciono je pravo sudije, odnosno predsjednika vijeća da, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiju ponuđeni dokaz. Najzad, u vezi s konkretnim dokazom, tj. snimljenim telefonskim razgovorom između apelanta i svjedoka E. T., ukazano je na to da je uvidom u audiovizuelni snimak i čitanjem prepisa zapisnika s glavnog pretresa od 30. septembra 2013. godine utvrđeno da je glavni pretres prekinut i braniocu omogućeno da izvrši uvid u CD i transkripte snimljenih razgovora, nakon čega je branilac izvršio uvid u te dokaze i konstatirao da je forma različita, a sadržaj isti i da nema nikakvih prijedloga. Shodno navedenom, zaključeno je da ne postoji povreda prava na odbranu u onom obliku kako se to žalbom ukazivalo.
16. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizlazi da su na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza izvedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom utvrđene sve činjenice od odlučnog značaja za postojanje krivičnih djela i apelantove krivice. Apelantovi žalbeni navodi o nepravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjeni su neosnovanim jer nisu imali uporište u sadržaju dokaza provedenih na glavnom pretresu, te su neosnovanim ocijenjene i tvrdnje o manjkavosti razloga datih u obrazloženju presude u pogledu odlučnih činjenica. U vezi s tim je ukazano na to da je prvostepeni sud, ocjenjujući iskaze svjedoka, oštećenog i E. T., te potvrdu o vlasništvu, transkripte preslušanih razgovora i SMS poruka, te ugovore o kupoprodaji, kao i druge dokaze, izveo pravilan zaključak da je apelant izvršio krivična djela za koja je proglašen krivim, te da su za takve zaključke dati uvjerljivi razlozi, uz sadržajnu analizu provedenih dokaza.
17. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da je na tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo ˗ KZRS, kvalificirajući radnje koje su apelantu stavljene na teret kao krivično djelo zelenaštva iz člana 245. stav 1. i krivično djelo prevare iz člana 239. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da je prvostepeni sud u dijelu pravne kvalifikacije pogrešno tumačio obilježje krivičnog djela zelenaštva, te da je nemoguć sticaj krivičnih djela prevare i zelenaštva jer jedno drugo isključuju. S tim u vezi je ukazano na to da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u apelantovim radnjama stiču elementi krivičnog djela zelenaštva koje prethodi krivičnom djelu prevare, jer je apelant, dajući oštećenom novac na zajam, ugovorio, a zatim i primio nerazmjernu imovinsku korist, iskorištavajući teško stanje oštećenog, njegove teške prilike i nuždu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant je s više radnji počinio više krivičnih djela za koje mu je istovremeno suđeno, te je s tim u vezi i ukazano na to da žalba ne navodi razloge zašto i koje krivično djelo isključuje drugo krivično djelo.
18. Apelant je protiv presude Vrhovnog suda 10. juna 2014. godine podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti.
19. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 011658 14 Kvlz od 10. decembra 2014. godine odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 011658 14 Kž od 27. februara 2014. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pojedinačno i u vezi s pravom iz člana 13. Evropske konvencije.
21. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer, kako navodi, nisu ispunjena obilježja bića niti jednog krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Prema njegovom mišljenju, da bi postojalo krivično djelo zelenaštva, potrebno je da se kumulativno ispune bitna obilježja tog krivičnog djela: iskorištavanje teškog imovinskog stanja, teške prilike, nužda, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili smanjena sposobnost rasuđivanja drugog lica, a da u konkretnom slučaju nema dokaza da su kod oštećenog te okolnosti postojale u momentu ugovaranja zajma. S tim u vezi, apelant ukazuje i na to da su sudovi potpuno zanemarili da su kao nesporno utvrdili da je oštećeni vlasnik firme za izvoz drveta u Austriju, te vlasnik pratećih vozila velike vrijednosti, da je oštećeni izjavio da se on i apelant međusobno poznaju i da su prijatelji, te najzad, njegovu izjavu koja ničim nije dovedena u pitanje – da oštećeni ima kuću na selu, stan u Beču, tri-četiri luksuzna automobila, firmu i da je finansijski dobro stajao. Prema apelantovom mišljenju, u izreci osporene prvostepene presude nije navedeno zašto su imovno stanje odnosno prilike oštećenog teške, a u pogledu nužde nije dato bilo kakvo objašnjenje, tj. u čemu se sastoji. Apelant tvrdi da je za postojanje krivičnog djela prevare nužno da učinilac lažnim prikazivanjem činjenica dovede oštećenog u zabludu i da, shodno tome, prema principu uzročnosti, to dovede do navođenja drugog da nešto učini na svoju štetu. Prema apelantovom mišljenju, iz osporenih presuda uopće nije vidljivo koje je lažne činjenice on oštećenom prikazao, kako ga je doveo u zabludu i šta je zbog toga oštećeni učinio na svoju štetu. U vezi s tim ukazuje na to da iz prisluškivanih telefonskih razgovora proizlazi da su se oštećeni i apelant dogovarali i uvjeravali oko cijene za prodaju kamiona s prikolicom trećem licu, nakon čega je oštećeni pristao na modalitet prodaje, svjestan da vozila vrijede više od dogovorene cijene. Najzad, apelant je istakao i da nije bilo činjeničnih i pravnih uvjeta da bude proglašen krivim za kvalificirani oblik krivičnog djela prevare. U vezi s tim je istakao da mu je osporenim presudama oduzeta imovinska korist u iznosu od 5.000 KM, da se manipulira sa, kako navodi, imaginarnim iznosom od 10.000 KM kao osnovom za kvalificirani vid prevare, odnosno da taj iznos uopće ne postoji. U vezi s tim ukazuje na to da iz osporenih presuda proizlazi da iznos od 27.000 KM nije imovinska korist stečena krivičnim djelom jer mu taj iznos nije oduzet, kao što je to slučaj s iznosom od 5.000 KM.
22. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vezi s pravom na efektivan pravni lijek jer su osporene presude manjkave u pogledu obrazloženja bitnih obilježja krivičnih djela za koja je proglašen krivim. U suštini, apelantovi navodi u ovom dijelu svode se na identične tvrdnje na kojim zasniva zaključak o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Prema njegovom mišljenju, ti nedostaci nisu otklonjeni ni u obrazloženju osporene drugostepene presude u kojoj je, kako navodi, samo prepričano ono što je već bilo sadržano u prvostepenoj presudi. Dalje, apelant tvrdi i da su u obrazloženju osporene drugostepene presude izostali bilo kakvi razlozi i obrazloženja u vezi s izjavom oštećenog iz februara 2014. godine, koju je njegov branilac uložio u spis na sjednici Vrhovnog suda. S obzirom na navode te izjave, koja je, kako apelant smatra, mogla biti od ključnog značaja za presuđivanje, apelant smatra da se Vrhovni sud u najmanju ruku morao barem osvrnuti na nju.
23. Apelant smatra da ga je manjkavost obrazloženja osporene prvostepene presude dovela u nezavidan i izuzetno težak položaj prilikom pripremanja i izjavljivanja žalbe, odnosno da mu je bilo onemogućeno da osporava konkretne sudske zaključke u žalbi, što je rezultiralo i povredom prava na efektivan pravni lijek.
b) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na efektivan pravni lijek. Također, ukazano je na to da je apelant protiv osporene presude tog suda izjavljivao zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je Presudom tog suda broj 11 0 K 011658 14 Kvlz od 10. decembra 2014. godine odbijen kao neosnovan.
25. Okružni sud je u odgovoru istakao da je sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, dao detaljnu analizu svakog dokaza posebno i u vezi s drugim provedenim dokazima, na osnovu čega je i izveo zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne, shodno članu
295. ZKPRS. Ukazano je na to da u presudi tog suda nije izostalo jasno i detaljno obrazloženje iz kojeg proizlazi da su na osnovu provedenih dokaza utvrđene činjenice odlučne za postojanje krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivim, odnosno da je na osnovu pravilnog činjeničnog osnova pravilno primijenjeno materijalno pravo. Najzad, istaknuto je i da je apelant koristio vanredni pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je Vrhovni sud svojom odlukom odbio kao neosnovan.
26. Okružno tužilaštvo je ocijenilo neosnovanim apelantove navode o povredi ustavnih i Evropskom konvencijom garantiranih prava, ukazujući na to da je apelant u postupku pred redovnim sudovima uživao sve garancije prava na pravično suđenje. Također, ukazano je na to da iz apelantovih navoda nije jasno u čemu se ogleda povreda navedenih prava, s obzirom na to da se navodi iz apelacije svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, koje je, prema stavu Okružnog tužilaštva, potpuno i pravilno utvrđeno, pa je na tako utvrđeno činjenično stanje, suprotno apelantovim tvrdnjama, pravilno primijenjeno materijalno pravo.
V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Osnov oduzimanja imovinske koristi Član 94.
(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzeće se sudskom odlukom kojom je utvrđeno izvršenje krivičnog djela, pod uslovima predviđenim ovim zakonom.
Način oduzimanja imovinske koristi Član 95.
(1) Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koji su pribavljeni krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće – učinilac će se obavezati da plati novčani iznos koji odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi. (2) Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od lica na koja je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako su ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
Zaštita oštećenog Član 96.
(1) Ako je oštećenom u krivičnom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud će izreći oduzimanje imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenog.
Član 239.
Prevara (1) Ko u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu protivpravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kazniće se zatvorom do tri godine.
(...)
(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist ili je prouzrokovana imovinska šteta u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
Član 245.
Zelenaštvo (1) Ko za davanje novca ili drugih potrošnih stvari na zajam ili za vršenje usluge koju učini nekom licu, primi ili ugovori za sebe ili drugog nesrazmjernu imovinsku korist iskorišćavajući njegovo teško imovno stanje, teške prilike, nuždu, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili smanjenu sposobnost rasuđivanja, kazniće se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom.
(...)
28. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Jednakost u postupanju Član 14.
(1)Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2)Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Prava i dužnosti tužioca Član 43.
(1)Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela. (2)Tužilac ima pravo i dužnost da:
a)odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze, b)sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, v)daje imunitet u skladu sa članom 149. ovog zakona, g)zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Republici Srpskoj, d)izdaje pozive i naredbe i predlaže izdavanje poziva i naredbi u skladu sa ovim zakonom,
đ) naredi ovlašćenom službenom licu da izvrši naredbu izdatu od suda u skladu sa ovim zakonom,
e) utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu u skladu sa članom 107. ovog zakona,
ž) predlaže izdavanje kaznenog naloga u skladu sa članom 358. ovog zakona,
z) podiže i zastupa optužnicu pred sudom,
i) izjavljuje pravne lijekove i
j) obavlja i druge poslove određene zakonom.
(3) U skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju Član 55.
(1)Tokom istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2)Izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, radi obavještavanja branioca.
(3)Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4)Sudija, odnosno vijeće, kao i tužilac dužni su da kada dođu u posjed bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, stave ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5)U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Preduzimanje radnji od branioca Član 58.
(1)Branilac mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njegovih prava.
Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu Član 108.
(1)O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud.
(…) (3)U presudi kojom optuženog proglašava krivim, sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpunu ni za djelimičnu presudu, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može da ostvaruje u parničnom postupku.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Sadržaj presude Član 304.
(...)
(6)U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(…) Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka u žalbi Član 309.
(…) (4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze
– dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.
(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
(...)
k) je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
(...)
Granice ispitivanja presude Član 320.
Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.
VI.Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 011658 14 Kž od 27. februara 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
33. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pojedinačno, te u vezi s pravom iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
36. Apelant tvrdi da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene presude u smislu prava na pravično suđenje. Također tvrdi da su u obrazloženju osporene prvostepene presude izostali razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi na osnovu čega i kako je prvostepeni sud utvrdio da se u radnjama koje su mu stavljane na teret stiču obilježja krivičnih djela za koja je proglašen krivim, što je, prema njegovom mišljenju, za posljedicu imalo i proizvoljnu primjenu prava.
37. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali su na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, ta diskrecija ne oslobađa sudove obaveze da odgovore na suštinske navode koje su stranke iznijele (vidi Evropski sud, Wagner i J.M.W.L. protiv Luksemburga, presuda od 28. juna 2007. godine, stav 96).
38. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza, iskaza oštećenog i sadržaja telefonskih razgovora između apelanta i oštećenog, koji su iscrpno interpretirani u obrazloženju osporene prvostepene presude, prvostepeni sud, ocjenjujući ih pojedinačno i u uzajamnoj vezi, utvrdio da se oštećeni nalazio u stanju nužde i teškoj finansijskoj situaciji, te da su te okolnosti apelantu bile poznate. Apelant ni u toku postupka pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji ne osporava interpretirani sadržaj navedenih dokaza u obrazloženju osporene prvostepene presude, niti dovodi u pitanje njihovu zakonitost. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant i ne osporava da je za pozajmljeni novac ugovorio kamatu u nerazmjernom iznosu, što je u postupku pred redovnim sudovima na osnovu provedenih dokaza nesporno i utvrđeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su osnovane apelantove tvrdnje da su u obrazloženju osporene prvostepene presude izostali razlozi i obrazloženja na osnovu kojih je zaključeno da su se u konkretnom slučaju stekla obilježja krivičnog djela zelenaštva, za koje je apelant i proglašen krivim, pa da je zbog toga i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
39. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud na osnovu sadržaja zabilježenih razgovora između oštećenog i apelanta, iskaza svjedoka E. T., kao i provedenih materijalnih dokaza – ugovora o kupoprodaji, zaključio da je apelant lažnim prikazivanjem oštećenom, tj. tvrdeći da je jedina moguća i najpovoljnija cijena od 33.000 KM i održavajući ga u tom uvjerenju, oštećenog doveo u zabludu i naveo ga da pristane na prodaju sredstava rada svog preduzeća, tj. učini nešto na štetu svoje imovine, čime je apelant ostvario protivpravnu imovinsku korist između cijene koju je prijavio oštećenom i stvarne cijene od 60.000 KM po kojoj su kamion i prikolica i prodati. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su izostali razlozi i obrazloženja u pogledu obilježja bića krivičnog djela prevare, pa da je zbog toga i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
40. Apelant tvrdi da nije mogao biti proglašen krivim za kvalificirani oblik krivičnog djela prevare jer iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi na koji način je utvrđeno da je ispunjen kvalificirajući element, tj. da je apelant ostvario protivpravnu imovinsku korist preko 10.000 KM. Ustavni sud primjećuje da iz žalbe na prvostepenu presudu koju je apelant predočio uz apelaciju ne proizlazi da je apelant taj prigovor isticao i u postupku pred redovnim sudovima. U tom smislu, a u skladu s ustaljenom praksom Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05 od 31. maja 2005. godine), u postupku pred Ustavnim sudom ne mogu se s uspjehom isticati prigovori o kojim redovni sudovi nisu bili u mogućnosti da se izjasne. Najzad, Ustavni sud primjećuje da iz presude Vrhovnog suda, donesene povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti, proizlazi da je apelant taj navod prvi put pred redovnim sudovima istakao u ovom postupku. Međutim, kako ta presuda nije predmet osporavanja u postupku pred Ustavnim sudom, Ustavni sud nije mogao razmatrati apelantove navode u tom dijelu.
41. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer ni obrazloženje osporene drugostepene presude ne sadrži razloge i obrazloženja u pogledu elementa bića niti jednog od krivičnih djela za koja je proglašen krivim, odnosno da je drugostepeni sud samo ponovio razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude. Također, apelant ukazuje na to da je Vrhovnom sudu predočio izjavu oštećenog, sačinjenu nakon što je okončan prvostepeni postupak, a prije odluke o njegovoj žalbi. Prema njegovim tvrdnjama, radilo se o dokazu koji je bio od ključnog značaja za presuđenje te pravne stvari, s obzirom na to da oštećeni u toj izjavi, kako apelant navodi, tvrdi da se ne osjeća prevarenim, niti da ga je, drugim riječima, apelant doveo u bilo kakvu vrstu zablude, pa da se Vrhovni sud u najmanju ruku morao osvrnuti na te navode.
42. U vezi s tim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda, tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati na to da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Također, kada se radi o odluci višeg suda, suštinski zahtjev je da viši sud ukaže na to da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC [2002]).
43. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da su navodi koje je apelant istakao u svojoj žalbi ispitani, da je drugostepeni sud s tim u vezi ocijenio razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude, koje je prihvatio i s kojim se saglasio, te ih inkorporirao u svoju odluku. U tom smislu, imajući u vidu navedene principe Evropskog suda, te da su apelantovi navodi da su u obrazloženju osporene prvostepene presude izostali razlozi i obrazloženja u pogledu obilježja bića krivičnih djela za koja je proglašen krivim već detaljno ispitani i ocijenjeni neosnovanim, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da je drugostepeni sud samo ponovio razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude, ne upuštajući se u suštinu njegovih žalbenih navoda.
44. Najzad, apelant tvrdi da je obrazloženje osporene drugostepene presude manjkavo jer ne sadrži ništa o dokazu, tj. izjavi oštećenog sačinjenoj 2014. godine, koju je apelant predočio na sjednici Vrhovnog suda u povodu odlučivanja o njegovoj žalbi, kao i da se radi o dokazu koji je bio od ključnog značaja za utvrđivanje njegove krivice.
45. U vezi s tim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da se, u skladu s članom 295. stav
4. ZKPRS, u žalbi mogu iznositi i novi dokazi koji i pored dužne pažnje nisu mogli biti iznijeti na glavnom pretresu, s tim da je žalilac dužan da navede razloge zbog kojih ih ranije nije iznio. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su u toku postupka pred tim sudom provedeni kao dokazi iskazi oštećenog koje je dao u toku istrage, kao i da je oštećeni saslušan pred prvostepenim sudom. Također, u obrazloženju osporene prvostepene presude navedeno je da je oštećeni u svom iskazu na glavnom pretresu najprije tvrdio da ga apelant nije prevario, kao i da mu nije posuđivao novac uz kamatu, ali da je, nakon što su mu predočene izjave koje je dao u toku istražnog postupka u kojim je tvrdio suprotno, potvrdio da je tačno sve što je u tim izjavama navedeno, te da ih je dao bez prisile i prijetnje bilo koga. Apelant ne tvrdi da mu je u toku postupka pred redovnim sudovima bilo uskraćeno da oštećenog, saslušanog u svojstvu svjedoka, ispituje i da osporava njegov iskaz suprotstavljajući mu druge dokaze. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su iskazi oštećenog u svojstvu svjedoka ocijenjeni i u vezi s drugim provedenim dokazima, na osnovu čega su ih redovni sudovi i prihvatili, te na njima zasnivali zaključak o postojanju elemenata bića krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivim. U tom smislu, izjava oštećenog iz 2014. godine sačinjena kod notara u kojoj je, kako apelant posebno ističe, oštećeni naveo da se ne osjeća prevarenim i da nije doveden u bilo kakvu zabludu, ne može se smatrati novim dokazom koji i pored dužne pažnje nije mogao biti istaknut na glavnom pretresu. Pri tom, apelant u apelaciji ne navodi zašto taj dokaz nije mogao biti predočen i na glavnom pretresu, kao ni da je takve razloge iznio pred drugostepenim sudom dostavljajući izjavu oštećenog iz 2014. godine. Shodno navedenom, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud nije mogao zaključiti da činjenica da se drugostepeni sud nije očitovao o izjavi oštećenog iz 2014. godine čini manjkavim obrazloženje osporene drugostepene presude. Također, imajući u vidu da je apelant uživao sve procesne garancije u toku postupka pred redovnim sudovima, tj. da mu nije bila uskraćena mogućnost da ispituje oštećenog i osporava njegov iskaz, da je taj dokaz ocijenjen u vezi s drugim provedenim dokazima (iskazom svjedoka E. T., zabilježenim telefonskim razgovorima), odnosno da nije bio ključni dokaz na kojem je zasnovano postojanje krivičnih djela i apelantove krivične odgovornosti, naknadna izjava oštećenog o istim okolnostima na koje se drugačije izjašnjava ne predstavlja ključni dokaz od kojeg je zavisilo presuđivanje ove pravne stvari, kako apelant tvrdi.
46. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su u obrazloženjima osporenih odluka izostali detaljni razlozi i obrazloženja o odlučnim činjenicama na osnovu kojih su redovni sudovi zasnovali zaključke o postojanje elemenata bića krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, te da su na osnovu tih zaključaka pogrešno primijenili materijalno pravo kada su apelanta proglasili krivim za navedena krivična djela.
47. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
48. Najzad, Ustavni sud zapaža, iako apelant u apelaciji izričito ne ukazuje na to, da je u osporenoj presudi Vrhovnog suda dato i iscrpno obrazloženje zbog čega nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Naime, apelant je u žalbi, između ostalog, tvrdio da je Tužilaštvo selektivno izvodilo materijalne dokaze i predlagalo svjedoke iznoseći samo one dokaze koji idu na apelantovu štetu, izostavljajući dokaze koji mu idu u korist, koji su prikupljeni u istražnoj fazi. Vrhovni sud je s tim u vezi ukazao na to da u toku istrage branilac ima pravo da razmatra spis i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog, da izuzetno to pravo može biti uskraćeno ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Također, ukazano je na to da nakon podizanja optužnice branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, kao i na obavezu suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u postupku da, kada dođu u posjed bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, stave ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom, odnosno da je moguće izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da ne postoji zakonska obaveza tužioca da dostavlja spis i dokaze optuženom i njegovom braniocu ni u toku provođenja istrage, ni nakon podizanja optužnice.
49. U vezi s navedenim stavom Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u predmetu McKeown protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, aplikacija broj 6684/05, presuda od 11. januara 2011. godine) istakao da je u predmetu Rowe i Davis (vidi Evropski sud, Rowe i Davis protiv Ujedinjenog Kraljevstava, aplikacija broj 28901/95, presuda od 16. februara 2000. godine, st. 60-62) ustanovio principe koji su primjenjivi na obavezu da se otkriju dokazi koji su relevantni u krivičnom postupku:
„60. Fundamentalni aspekt prava na pravično suđenje je da krivični postupak, uključujući elemente tog postupka koji su u vezi sa procedurom, trebaju biti adversarni i da treba postojati jednakost oružja između tužioca i odbrane. U krivičnom predmetu, pravo na adversarni postupak znači da i tužiocu i odbrani mora biti data prilika da se upoznaju i da komentarišu opservacije i komentare predočene od druge strane... Dodatno, član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da tužilaštvo otkrije odbrani sve materijalne dokaze koji su u njegovom posjedu, a koji idu u prilog ili su protiv optuženog...
61. Međutim, obaveza da se otkriju relevantni dokazi nije apsolutno pravo. U svakom krivičnom postupku mogu postojati konkurentni interesi, kao što je nacionalna sigurnost ili potreba da se zaštite svjedoci od rizika odmazde ili da se sačuvaju tajni policijski metodi istrage zločina, koji se moraju ocijeniti naspram prava optuženog... U nekim slučajevima može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi kako bi se zaštitila fundamentalna prava drugih lica ili osigurao važan javni interes. Kako god, u smislu člana 6. stav 1., dozvoljene su samo one mjere ograničenja prava optuženog koje su striktno neophodne... Pored toga, da bi optuženom bilo pruženo pravično suđenje, poteškoće uzrokovane odbrani ograničenjem njenih prava moraju biti dovoljno uravnotežene procedurama koje prati sudska vlast… 62. (...) Zadatak Evropskog suda je da utvrdi u svakom konkretnom slučaju da li je procedura donošenja odluka koja je primijenjena, koliko je god to moguće, u skladu sa zahtjevom adversarnog postupka i jednakosti oružja i uključuje li adekvatne mjere za zaštitu interesa optuženog...“
50. Također, pri razmatranju da li procedure osiguravaju adekvatne mjere za postizanje ravnoteže, Evropski sud u svakom slučaju ispituje i prvostepeni i žalbeni postupak, pogotovo što je, kako to stalno ukazuje, njegov zadatak u pogledu člana 6. da utvrdi da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi citiranu presudu McKeown protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 44).
51. Ustavni sud primjećuje da ZKPRS u članu 14. regulira jednakost strana, u članu 43. prava i dužnosti tužioca, a u članu 55. pravo branioca, osumnjičenog odnosno optuženog da pregleda i razmatra spise predmeta. Zakonsko rješenje iz člana 14. ZKPRS, što je u skladu i s citiranim stavovima Evropskog suda, najprije osigurava obavezu suda da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, tj. u pogledu pristupa dokazima osigurana je procedura koju prati sudska vlast. Osim toga, i sud i tužilac su obavezni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist. Obaveza tužioca da s jednakom pažnjom ispituje i utvrđuje činjenice koje terete osumnjičenog, kao i one koje mu idu u prilog, određena je principom legaliteta krivičnog gonjenja, tj. da je dužan da pokrene krivični postupak ako postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo. U tom smislu, tužilac s jednakom pažnjom mora ocijeniti dokaze koji nekog terete, ali i one koji mu idu u prilog, kako bi mogao odlučiti najprije da li postoje osnovi sumnje da se u nečijim radnjama stiču obilježja krivičnog djela, te da li postoji odgovornost za njihovo počinjene. Ta obaveza tužioca proteže se i na daljnji tok postupka, s obzirom na to da u najvećem broju slučajeva, upravo zavisno od rezultata dokazivanja (dokaza koji terete i idu u prilog osumnjičenom odnosno optuženom), može i odustati od krivičnog gonjenja do okončanja glavnog pretresa, a pred višim sudom u slučajevima određenim zakonom, odnosno iz istih razloga u toku postupka može i izmijeniti optužbu.
52. Ustavni sud primjećuje da je članom 55. istog zakona regulirano da tokom istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog, a to pravo može biti uskraćeno ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Tako ustanovljeno ograničenje ne izlazi iz striktno neophodnog u smislu citiranih principa Evropskog suda. Osim toga, istim članom ustanovljena je i ravnoteža između tog ograničenja prava osumnjičenog odnosno optuženog i interesa istrage na način da nakon podizanja optužnice branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, tj. i one koji su prikupljeni i u toku istrage. Također, sudija, odnosno vijeće, kao i tužilac, dužni su da, kada dođu u posjed bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, stave ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom. Shodno navedenom, proizlazi da su navedena zakonska rješenja u skladu s principima Evropskog suda da osumnjičenom odnosno optuženom moraju biti otkrivene sve informacije i dokazi koji mu idu u prilog, kao i oni koji su protiv njega. Prema citiranim principima, potrebno je da dokazi budu otkriveni, a sam način na koji će to biti učinjeno, tj. da li uvidom u spis ili dokaz ili dostavljanjem spisa ili dokaza, stvar je domaćeg prava. Najzad, propisivanjem kao zakonske obaveze sudu, tužilaštvu i drugim organima koji učestvuju u krivičnom postupku da osumnjičenom odnosno optuženom stave na uvid sve dokaze, kao i izričite obaveze da s jednakom pažnjom ocjenjuju dokaze koji mu idu u prilog, kao i one koji ga terete, zakonodavac je upravo i imao u vidu povoljniji položaj tih tijela, s obzirom na resurse i sredstva koja imaju na raspolaganju u prikupljanju dokaza u odnosu na osumnjičenoga odnosno optuženog. Stoga, zaključak Vrhovnog suda da ne postoji zakonska obaveza tužioca da dostavlja spis i dokaze optuženom i njegovom braniocu ni u toku provođenja istrage, ni nakon podizanja optužnice, u situaciji kada je osiguran uvid u spis i u toku istrage, uz zakonom postavljeno ograničenje, te nakon podizanja optužnice bez ograničenja, ne dovodi u pitanje princip jednakosti oružja i apelantovo pravo na odbranu, posebno imajući u vidu da u konkretnom slučaju apelant u svojoj žalbi nije ni tvrdio da mu je uvid u spis u bilo kojoj fazi postupka bio uskraćen ili ograničen, kao i da mu je bilo onemogućeno da ono što je saznao, na osnovu eventualno ostvarenog uvida u spis, i iskoristi u toku postupka.
Pravo na efektivan pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje
53. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek u vezi s povredom prava na pravično suđenje. Prema njegovom mišljenju, zbog nepostojanja obrazloženja osporene prvostepene presude uskraćena mu je mogućnost da u žalbi osporava konkretne zaključke suda. Također, apelant tvrdi da je zbog manjkavosti obrazloženja u osporenoj drugostepenoj presudi lišen efektivnog pravnog lijeka, odnosno da je njegovo postojanje učinjeno iluzornim. Ustavni sud ukazuje na to da su u ovoj odluci već detaljno razmotreni apelantovi navodi o nedostacima koji se tiču obrazloženja osporenih odluka u vezi s pravom na pravično suđenje i da je zaključeno da su ti navodi neosnovani. Također, apelant je imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe koja je preispitana pred neposredno višim sudom, a samo činjenica da žalbeni postupak nije rezultirao i željenim rezultatom ne može voditi zaključku o tome da pravni lijek ne postoje ili da nije djelotvoran. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u obrazloženjima osporenih odluka dati detaljni razlozi na osnovu kojih su redovni sudovi utvrdili elemente bića krivičnog djela i shodno tome primijenili materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava vezuje za obrazloženja osporenih odluka, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo nedostatka u tom pogledu.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić