Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-441/12 (D. S.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Uporedive situacije
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Prava iz radnog odnosa
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-441/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 441/12, rješavajući apelaciju Dragane Sabo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragane Sabo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-4858 od 1. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-1536/05 od 1. jula 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dragana Sabo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 30. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-4858 od 1. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-1536/05 od 1. jula 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo (tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 10. decembra 2014. godine, Kantonalni sud 12. decembra 2014. godine, a Općinski sud 17. decembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj PR-1536/05 od 1. jula 2008. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište kao nezakoniti rješenje o raskidu Ugovora o radu broj 7193 od 20. maja 2005. godine i Odluka tuženog broj 8680/05 od 15. juna 2005. godine, te da se naloži tuženom da joj uspostavi radnopravni status počev od 15. juna 2005. godine i rasporedi je na poslove i radne zadatke koje je obavljala do dana donošenja odluke o raskidu ugovora o radu ili na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, kao i da joj naknadi plaće za period juni 2005. godine – februar 2008. godine sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća za svaku pojedinačnu mjesečnu uplatu i da joj poveže radni staž u periodu od 15. juna 2005. godine do dana vraćanja na posao. Predmetnom presudom apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.193,71 KM.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je konstatirao da su na glavnoj raspravi izvedeni dokazi uvidom u materijalne dokaze (bliže opisane na strani 3. predmetne presude), saslušanjem svjedoka (bliže navedenih na strani 3. presude), te vještačenjem vještaka finansijske struke Hazime Pecirep i saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke. Sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica bila zaposlena kod tuženog, te da joj je tuženi raskinuo ugovor o radu Rješenjem broj 7193 od 20. maja 2005. godine, potvrđenim Odlukom tuženog broj 8680/05 od 15. juna 2005. godine. Naveo je da je ocjenom svih izvedenih dokaza, posebno Pravilnika o radu i Pravilnika o radu koji se odnosi na disciplinsku i materijalnu odgovornost, te rješenja od 20. maja 2005. godine i odluke od 15. juna 2005. godine, utvrdio da su to rješenje i odluka doneseni u skladu sa postupkom predviđenim internim aktima tuženog, odredbama Kolektivnog ugovora, kao i odredbama čl. 86, 88, 89, 90. i 91. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu). U vezi sa tim, Općinski sud je naveo da nije utvrdio bilo kakve procesne propuste načinjene prilikom donošenja osporenih odluka koji bi se odnosili na osobu ovlaštenu za donošenje odluke, otkazni rok, apelanticino pravo na odbranu i slično, a koji bi mogli dovesti do ništavosti tih odluka. Naime, ocijenio je da je odredbom člana 12. Pravilnika tuženog o radu koji se odnosi na disciplinsku i materijalnu odgovornost prije izricanja mjere raskida ugovora o radu predviđena obavezna konsultacija sa vijećem zaposlenika ili sa sindikatom, ukoliko su formirani u banci. Međutim, konstatirao je da tokom postupka nisu izvedeni dokazi na okolnost da li su vijeće ili sindikat formirani kod tuženog. Shodno tome, nije mogao utvrditi eventualnu povredu navedene odredbe. Također, Općinski sud je ocijenio da tuženi nije postupio protivno odredbama čl. 64. ili 65. Zakona o radu davanjem otkaza apelantici za vrijeme bolovanja. U vezi sa tim, naveo je da u toku postupka nije dokazano u kojem periodu se apelantica nalazila na bolovanju, ali čak i da je dokazano da je apelantica bila privremeno nesposobna za rad na dan davanja otkaza, da se odredba člana 64. Zakona o radu kojom se zabranjuje davanje otkaza za vrijeme bolovanja primjenjuje samo u slučaju bolovanja zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja. Dalje, naveo je da se odredba člana 65. istog zakona ne može primijeniti na konkretan slučaj s obzirom na to da je odredbom člana 88. istog zakona predviđena mogućnost davanja otkaza zbog teže povrede radne obaveze, pa u tom slučaju činjenica privremene nesposobnosti za rad nije relevantna.

7. Općinski sud je, zatim, ocijenio da je tuženi, u skladu sa odredbom člana 91. Zakona o radu, dokazao da postoje razlozi za otkaz. Naime, uvidom u rješenje od 20. maja 2005. godine Općinski sud je utvrdio da je apelantici otkaz dat zbog težih povreda radnih obaveza iz člana 2. tač. 7, 8, 9. i

14. Pravilnika o radu koji se odnosi na disciplinsku i materijalnu odgovornost radnika tuženog. Konstatirao je da je tim odredbama predviđeno da se pod težom povredom radne obaveze smatraju: nasilničko, drsko ili neprilično ponašanje prema klijentima, radnim kolegama ili rukovodiocima za vrijeme rada, radni rezultati koji su po kvalitetu ili kvantitetu trajnije ispod nivoa uobičajenih – prosječnih koji se očekuju od radnika sa odgovarajućom stručnom spremom koju postižu ostali radnici na istim ili sličnim radnim mjestima, propuštanje da se izvrše određene radnje koje je radnik bio dužan da izvrši i svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima banke ili iz kojih se osnovano može zaključiti da dalji rad u banci nije moguć. Općinski sud je utvrdio da iz iskaza saslušanih svjedoka, posebno svjedoka Bose Korać, Sabine Maglić, Jadranke Karanović i Vlade Poštića, koje je ocijenio uvjerljivim i međusobno saglasnim i koje je prihvatio kao vjerodostojne, proizlazi da je apelantica počinila teže povrede radne obaveze zbog kojih joj je raskinut ugovor o radu. Naime, u pogledu apelanticinih radnih rezultata, Općinski sud je, ocjenjujući iskaze ovih svjedoka, kao i „knjigu grešaka“ uspostavljenu za apelanticu, ocijenio da je dokazano da su apelanticini radni rezultati duže vrijeme bili ispod nivoa koji se očekivao za predmetno radno mjesto. Dalje, konstatirao je da iz navedenih dokaza proizlazi da su greške koje je apelantica činila u radu bile znatno učestalije od grešaka ostalih radnika koji su radili na istim ili sličnim poslovima na što je apelantica bila upozorena samim uspostavljenjem „knjige grešaka“, te da je tih grešaka bila svjesna, jer je potpisom priznavala učinjenu grešku. Općinski sud je zaključio da je tuženi u tom smislu pravilno utvrdio postojanje povrede radne obaveze iz člana 2. tačka 8. Pravilnika. Ocjenjujući apelanticin navod da je bila raspoređena na drugo radno mjesto, tj. radno mjesto referenta za „help desk“ i da joj iz tih razloga nije mogao biti dat otkaz ugovora o radu zbog nepostizanja radnih rezultata koji se očekuju za radno mjesto referenta za obračun i poravnanje, Općinski sud je istakao da je imao u vidu da je apelantica nesporno već duže vremena radila na istim poslovima i da je za obavljanje tih poslova bila obučena, te da je čak svoju kolegicu Branku Ribar podučavala kako će iste poslove obavljati. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da je predmetni apelanticin navod irelevantan. Dalje, ocjenom iskaza svih saslušanih svjedoka, posebno iskaza svjedoka Bose Korać i Sabine Maglić, Općinski sud je utvrdio da apelantica nije željela da prihvati autoritet svojih pretpostavljenih, te je istakao da taj zaključak proizlazi čak i iz iskaza svjedoka Branke Ribar, koja je navela da apelantica nije bila konfliktna osoba, ali da je sa Sabinom Ćulov (Maglić), njenom neposrednom nadređenom, imala „zategnut odnos“. Također, Općinski sud je konstatirao da je svjedok Bosa Korać istakla da apelantica „sebi ništa nije dala reći“, te da nije dozvoljavala da joj se ukaže na grešku, niti da je svjedok kao iskusnija savjetuje. Pored toga, ocijenio je da na ovakav odnos apelantice prema svojim nadređenim ukazuju i iskazi svjedoka Jadranke Karanović i Vlade Poštića. Općinski sud je ocijenio da apelantica, također, nije dokazala da je Vlado Poštić, ili neko drugi od njenih pretpostavljenih, na bilo koji način prouzrokovao njeno neprilično ponašanje. Shodno tome, konstatirao je da je tuženi i po ovom osnovu pravilno utvrdio da je apelantica počinila težu povredu radne obaveze. Općinski sud je naveo da ostale provedene dokaze nije posebno obrazlagao, ocijenivši da ne bi bili od utjecaja na drugačije rješavanje ove pravne stvari, te posebno istaknuvši da nije ocijenio iskaze svjedoka Jelene Gajin i Senije Habibija jer nisu imale neposrednih saznanja o činjenicama relevantnim za rješavanje ove pravne stvari. Općinski sud je istakao da je odluku o troškovima parničnog postupka donio u skladu sa čl. 383, 386. i 396. ZPP. Naveo je da se troškovi postupka sastoje od troškova advokatskog zastupanja tuženog i to: zastupanja na ročištu od 5. juna 2007. godine u iznosu od 320,42 KM, ročištu od 29. novembra 2007. godine u iznosu od 666,18 KM, ročištu od 28. februara 2008. godine u iznosu od 348,37 KM i ročištu od 22. maja 2008. godine u iznosu od 540,00 KM, što ukupno iznosi 1.874,97 KM, odnosno, uvećano za 318,74 KM na ime PDV-a, 2.193,71 KM.

8. Apelantica je podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 009-0-Gž-08-4858 od 1. februara 2010. godine i potvrdio prvostepenu presudu.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je žalbom neosnovano ukazano na povrede postupka u vezi sa izvedenim dokazima, konstatirajući da je prvostepeni sud, postupivši u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, utvrdio činjenično stanje na osnovu dokaza kojima je poklonio vjeru. Dalje, zaključio je da je neosnovan žalbeni navod da je sudska praksa zauzela ujednačen stav da, shodno odredbama čl. 64. i 65. Zakona o radu, poslodavac ne može zaposleniku otkazati ugovor o radu dok se nalazi na bolovanju. U vezi sa tim, istakao je da se, prema odredbama člana 64. Zakona o radu, zabrana davanja otkaza za vrijeme bolovanja primjenjuje samo u slučaju bolovanja zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja, pa se na konkretni slučaj i ne mogu primijeniti odredbe čl. 64. i 65. Zakona o radu, kako je to pravilno zaključio Općinski sud. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da iz provedenih dokaza proizlazi da su pobijane odluke donesene u skladu sa postupkom predviđenim u Pravilniku o radu koji se odnosi na disciplinsku i materijalnu odgovornost i da ne postoje procesni propusti koji bi se odnosili na ovlašteno lice koje je donijelo te odluke, neposredni rukovodilac kako je to predviđeno članom 8. tog pravilnika, odnosno uprava banke kako je to predviđeno članom 14, kao ni procesni propusti u pogledu postupka, jer apelantica nije pružila dokaze o eventualnim propustima iz člana 12. Pravilnika u pogledu konsultacija sa vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom. Dalje, konstatirao je da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene ni odredbe čl. 86-91. Zakona o radu koje se odnose na otkaz ugovora o radu i obavezu tuženog da pred sudom dokaže postojanje razloga za otkaz. Naime, Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica počinila teže povrede radne obaveze iz člana 2. Pravilnika zbog kojih se daje otkaz ugovora o radu. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da su apelanticini rezultati rada duži vremenski period bili ispod očekivanog nivoa za njeno radno mjesto i da su greške koje je činila i na koje je bila upozorena bile vrlo česte, zbog čega je i uspostavljena „knjiga grešaka“. Pored toga, istakao je da su saslušani svjedoci u svojim izjavama saglasni da je apelanticino ponašanje bilo neprilično, posebno u odnosu na svoje nadređene, što, također, predstavlja težu povredu radne obaveze iz člana 2. tačka 7. Pravilnika zbog kojih banka može jednostrano raskinuti ugovor o radu. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da pri tome nije učinio povrede postupka na koje ukazuje žalba, niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je ocijenio da nije osnovan ni žalbeni navod vezan za odluku prvostepenog suda o troškovima postupka. U vezi sa tim istakao je da se, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ br. 22/04 i 24/04, u daljnjem tekstu: Tarifa), u sporovima iz radnih odnosa, osim u procjenjivim predmetima, uzima osnov od 5.000,00 KM. Dalje, naveo je da iz stanja spisa proizlazi da je, u skladu sa nalazom vještaka, zahtjev konačno opredijeljen u pogledu visine na iznos od 40.274,92 KM. Dalje, naveo je da je, imajući u vidu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 18/05) kojim je izmijenjen član 31. stav 5. Zakona o advokaturi, tako što nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci u toku postupka, odnosno u svim radnjama koje preduzima advokat ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u FBiH, Općinski sud na pravilan način obračunao troškove postupka, obrazlažući visinu naknade za svaku preduzetu radnju u skladu sa spomenutom Tarifom.

10. Apelantici je presuda Kantonalnog suda uručena 6. aprila 2010. godine. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Također, protiv navedene presude apelantica je 27. maja 2010. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP 2006/10. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2006/10 od 21. jula 2010. godine apelaciju odbacio kao preuranjenu.

11. Nakon toga Vrhovni sud je Rješenjem broj 70 0 Rs 001240 10 Rev od 24. novembra 2011. godine odbacio apelanticinu reviziju kao nedopuštenu.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da, prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog djela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari kao vrijednost spora označila iznos od 1.000,00 KM. Shodno tome, zaključio je da vrijednost spora u konkretnom predmetu ne prelazi zakonom propisani limit za dopuštenost revizije. Također, ocijenio je da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za odlučivanje o reviziji u smislu člana 237. stav 3. ZPP, zbog čega je primjenom odredbe člana 247. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci odluke.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica tvrdi da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Poziva se na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 2736/07 i AP 396/07. Smatra da se osporene odluke zasnivaju na proizvoljnoj ocjeni dokaza, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi sa tim, tvrdi da je prvostepeni sud prilikom ocjene dokaza uzeo u obzir samo dokaze tuženog, „tačnije četiri svjedoka zaposlenika tuženog, te vrlo oskudno obrazložio zašto je njima poklonio vjeru i istakao dijelove iskaza koji idu u prilog ovakvoj odluci suda, a zanemario ostale dijelove iskaza koji potvrđuju suprotno“, dok je ostale dokaze koje je predložila i provela apelantica smatrao irelevantnim. Dalje, navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno tumačili odredbe čl. 64. i 65. Zakona o radu. Naime, tvrdi da je u konkretnom slučaju nesporno da se za vrijeme raskida radnog odnosa nalazila na bolovanju, te navodi da je osporenom presudom Kantonalnog suda usvojen stav da je zakonito otkazati ugovor o radu zaposleniku koji se nalazi na bolovanju, a koji je suprotan stavu Vrhovnog suda u identičnim situacijama. U vezi sa tim, poziva se na presude Vrhovnog suda broj Rev-268/99 od 6. jula 2000. godine i broj Rev-475/05 od 17. februara 2006. godine (koje nije dostavila u prilogu apelacije). Također, poziva se na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 699/04. Zatim, navodi da tuženi nije dokazao da je učinila povrede propisane članom 2. tač. 7, 8. 9. i 14. Pravilnika o radu koji se odnosi na disciplinsku i materijalnu odgovornost radnika tuženog. Dalje, tvrdi da je u postupku pred redovnim sudovima dokazala da prije donošenja odluke o otkazu nije pribavljeno mišljenje vijeća uposlenika, a da bez konsultacija sa tim vijećem tuženi nije mogao donijeti odluku o otkazu ugovora o radu, jer je to suprotno odredbama čl. 23. i 25. Zakona o vijeću zaposlenika, koji redovni sudovi nisu uzeli u obzir. Zatim, navodi da je u konkretnom slučaju sud donio rješenje kojim je primio na znanje preinačenje tužbenog zahtjeva u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, ali da nije donio rješenje kojim je označio vrijednost spora na 40.274,92 KM, pa je prema označenoj vrijednosti spora od 1.000,00 KM, u skladu sa Tarifom, trebalo da bude dosuđen ukupan iznos od 772,20 KM, a ne iznos od 2.193,71 KM. Tvrdi da Kantonalni sud uopće nije razmatrao dio žalbe kojim je ukazano na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da nije obrazložio svoju odluku. Pored toga, tvrdi da bi bila diskriminirana u odnosu na građane koji su u istoj situaciji ostali u radnom odnosu ukoliko pobijane odluke ostanu na snazi, kao što su, kako navodi, potvrdili Vrhovni sud i Ustavni sud u odlukama donesenim ranije.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da prilikom odlučivanja o žalbi u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava koje je apelantica navela u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Općinski sud je naveo da je prvostepeni postupak u predmetnoj pravnoj stvari vođen prema odredbama ZPP, da je odluka donesena temeljem materijalnih propisa i da nije došlo do povrede odredaba čl. 6. i 14. Evropske konvencije, niti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što je detaljno obrazložio u svojoj odluci.

16. Tuženi je naveo da je apelancija prima facie neosnovana i da njena neosnovanost proizlazi iz apelanticinog proizvoljnog i pogrešnog tumačenja odredaba čl. 64. i 65. Zakona o radu, odnosno proizvoljnih tvrdnji da poslodavac zaposleniku ne može otkazati ugovor o radu u slučaju da se on nalazi na bolovanju koje nije posljedica povrede na radu ili profesionalne bolesti. U kontekstu navedenog, tuženi je istakao da je neosnovano apelanticino pozivanje na „arhaična (zastarjela) i pravno prevaziđena stajališta“ iz Presude Kantonalnog suda u Novom Travnku broj Gž-159/04 od 15. maja 2004. godine i Presude Vrhovnog suda broj Rev-268/99 od 6. jula 2000. godine. U vezi sa tim, naveo je da je Vrhovni sud u Presudi broj 65 0 Rs 047293 11 Rev od 2. oktobra 2012. godine usvojio stav da u okolnostima kada se zaposlenik ne nalazi na bolovanju uslijed profesionalne bolesti ili povrede na radu, kao što je slučaj in concreto, nema mjesta za primjenu odredbe člana 64. Zakona o radu, te da u tom smislu ne postoji zabrana otkazivanja ugovora o radu takvom zaposleniku, kako to, prema mišljenju tuženog, apelantica pogrešno tumači u podnesenoj apelaciji.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o radu Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 64.

Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu.

[...] Član 65.

Povreda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno utjecati na ostvarivanje prava zaposlenika iz radnog odnosa.

Zaposlenik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog povrede ili povrede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za koga nakon liječenja i oporavka nadležna zdravstvena ustanova ili ovlašteni liječnik utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da se vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove.

[...] Član 86.

Ugovor o radu prestaje:

[...] 5.otkazom poslodavca odnosno zaposlenika;

[...] Član 88.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

[...] Član 89.

Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. i 88a. ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.

Član 90.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Član 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. stav 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.

18. Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 40/02 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31. st. 1, 4. i 5.

Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu: Tarifa) određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti kao i primjenu i stupanje na snagu ove tarife.

Advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu sa odredbama Tarife.

Sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određivat će naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći.

19. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 18/05 ) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 40/02) u članu 31. stav 5. mijenja se i glasi: «Nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) u parničnom i vanparničnom postupku, krivičnom postupku, postupku stečaja i likvidacije, zemljišno-knjižnom postupku, upravnom postupku, upravnom sporu, izvršnom postupku, postupku za upis u registar društva, postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odnosno svim drugim radnjama koje poduzima advokat pružajući pravnu pomoć stranci, ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine».

Iza stava 5. istog člana dodaju se novi st. 6. i 7. koji glase:

«Sudovi i drugi državni organi u odluci o troškovima postupka advokata za pružanje pravne pomoći stranci određivat će nagradu advokatu prema odredbama stava 5. ovog člana, ukoliko je nagrada advokata po advokatskoj tarifi viša od iznosa iz stava 5., osim ukoliko je advokat sa svojim klijentom ugovorio visinu nagrade u pisanom obliku u skladu sa važećim propisima, što ne može opteretiti suprotnu stranu.

Skupština Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine uskladit će advokatsku tarifu sa odredbama iz stava 5. ovog člana».

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2006/10 od 21. jula 2010. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelantica osporavala Presudu Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08- 4858 od 1. februara 2010. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelanticine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem broj 70 0 Rs 001240 10 Rev od 24. novembra 2011. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-4858 od 1. februara 2010. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantici 6. aprila 2010. godine, a apelacija podnesena 27. maja 2010. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica pobija navedene presude Kantonalnog suda i Općinskog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što su, po njenom mišljenju, u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo prilikom utvrđivanja da li su zakonite odluke o raskidu ugovora o radu. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što tuženom nisu isplaćeni troškovi postupka prema vrijednosti predmeta spora od 1.000,00 KM kao osnovici za obračun tih troškova. Pored toga, apelantica tvrdi da Kantonalni sud nije razmatrao njenu žalbu u dijelu kojim je ukazano na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da nije obrazložio svoju odluku.

27. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud proveo dokazni postupak u skladu sa relevantnim procesnim zakonom i da je u tom smislu saslušao svjedoke i vještaka i izvršio uvid u materijalne dokaze. Ustavni sud konstatira da iz osporenih odluka, nasuprot apelanticinim navodima, proizlazi da je Općinski sud ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kao i da je svoju odluku zasnovao ne samo na iskazima svjedoka Bose Korać, Sabine Maglić, Jadranke Karanović i Vlade Poštića već i na iskazu svjedoka Branke Ribar, te na materijalnim dokazima, te da je dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da pokloni vjeru ovim dokazima a da drugi dokazi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne pravne stvari. Zaključak tog suda u pogledu ocjene dokaza prihvatio je i Kantonalni sud, a u obrazloženju osporenih odluka u ovom dijelu Ustavni sud ne vidi elemente proizvoljnosti.

U odnosu na apelanticine tvrdnje o proizvoljnoj primjeni čl. 64. i 65. Zakona o radu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju obrazložili da se apelantica neosnovano poziva na čl. 64. i 65. Zakona o radu s obzirom na to da isključivo u dva slučaja izričito propisana članom 64. stav 1. Zakona o radu (povreda na radu ili profesionalno oboljenje), poslodavac zaposleniku ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme njegove privremene nesposobnosti za rad. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelantica u postupku pred redovnim sudovima, a ni u apelaciji nije tvrdila da je u vrijeme donošenja rješenja o raskidu ugovora o radu bila privremeno nesposobna za rad uslijed povrede na radu ili profesionalog oboljenja. Dalje, u pogledu apelanticinog pozivanja na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 699/04 od 18. maja 2005. godine, Ustavni sud ukazuje na svoju noviju praksu iz Odluke broj AP 1392/05 od 12. septembra 2006. godine u kojoj se odlučivalo o sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima kao u apelanticinom slučaju. Naime, u navedenoj odluci apelant je osporavao odluke redovnih sudova (kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu), između ostalog, i zbog navodno proizvoljne primjene materijalnog prava. U toj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost ili nepravičnost u primjeni materijalnih propisa u odlukama redovnih sudova u kojima je, također, zaključeno da se apelant neosnovano pozivao na čl. 64. stav 1. i 65. stav 1. Zakona o radu, jer poslodavac, u skladu sa članom 64. stav 1. Zakona o radu, zaposleniku ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme njegove privremene nesposobnosti za rad samo u slučaju povrede na radu ili profesionalnog oboljenja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1392/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, naročito svoju praksu u predmetu broj AP 1392/05 od 12. septembra 2006. godine, kao i sadržaj odredaba čl. 64. i 65. Zakona o radu, Ustavni sud, nasuprot apelanticinim navodima, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni navedenih odredaba Zakona o radu od redovnih sudova.

28. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iz provedenih dokaza utvrdili da su osporene odluke tuženog donesene u skladu sa postupkom predviđenim njegovim internim aktima, odredbama Kolektivnog ugovora i odredbama čl. 86, 88, 89, 90. i 91. Zakona o radu, odnosno da su, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, utvrdili da je tuženi, u skladu sa odredbama člana 91. Zakona o radu, dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu apelantici, te da su u vezi sa navedenim dali jasno, logično i argumentirano obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da apelantica nije dokazala postojanje eventualnog propusta tuženog da se konsultira sa vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom, prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelantici (što je bila njena obaveza kao tužiteljice u predmetnom postupku s obzirom na to da je tuženi, u skladu sa članom 91. Zakona o radu, dužan dokazati samo postojanje razloga za otkaz), a da apelantica u postupku pred Ustavnim sudom nije dostavila dokaze u prilog navodima kojima je tvrdila suprotno.

29. U odnosu na apelanticine navode u pogledu troškova postupka, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelantica te navode iznosila u žalbenom postupku pred redovnim sudom, te smatra da su redovni sudovi dali zadovoljavajuće obrazloženje vezano za ove apelanticine žalbene navode i odluku o troškovima postupka u kojem Ustavni sud ne vidi elemente proizvoljnosti. Suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da obrazloženje presude Kantonalnog suda ispunjava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U pogledu apelanticinog pozivanja na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 396/07 i AP 2736/07 (vidi Odluke broj AP 396/07 od 10. juna 2009. godine i broj AP 2736/07 od 12. januara 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksa iz navedenih predmeta s obzirom na to da se u tim odlukama Ustavnog suda nije odlučivalo o istim činjeničnim i pravnim pitanjima kao u predmetnoj apelaciji. Naime, tim odlukama odbačene su kao očigledno (prima facie) neosnovane apelacije podnesene protiv odluka redovnih sudova kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata za poništenje odluka o prestanku radnog odnosa, donesene na osnovu odredaba Zakona o zdravstvenom osiguranju Republike Srpske, Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» broj 60/89) i Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH.

30. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka jasna i logična i da u njima nema ništa što ukazuje na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na zabranu diskriminacije

31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I. ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

32. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

33. Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno naznačila u vezi s kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminirana, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

35. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelantica navode o diskriminaciji, zapravo, temelji na tvrdnjama da je osporenim odlukama stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na druga lica koja su u istoj situaciji ostala u radnom odnosu. Iz navedenog proizlazi da apelantica tvrdnje o navodnoj diskriminaciji veže za princip pravne sigurnosti u smislu različitog odlučenja sudova u drugim slučajevima. Međutim, imajući u vidu da Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke nije ustanovio bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka i da je zaključio da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Ostali navodi

36. U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava, u suštini, vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni materijalnog prava pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali jasne i logične razloge.

38. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na povredu apelanticinog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-441/12 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio