Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-103/12 (M. Đ.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-103/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 103/12, rješavajući apelaciju Mirse Đuguma, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 15. travnja 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirse Đuguma podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 001102 10 Rev od 11. listopada 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000864 09 Gz od 6. srpnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu - Odjel u Tomislav Gradu broj 068-2-P-08-000-050 od 10. srpnja 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mirso Đugum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav Grada, kojeg zastupa Tomislav Baković, odvjetnik iz Tomislav Grada, podnio je 4. siječnja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Rs 001102 10 Rev od 11. listopada 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 P 000864 09 Gz od 6. srpnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu - Odjel u Tomislav Gradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-08-000-050 od 10. srpnja 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 27. svibnja 2014. godine, a od Općinskog suda i „Kapisa“ d.o.o. Tvornice kabela Tomislav Grad (tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: tuženi) 3. prosinca 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 2. lipnja 2014. godine, tuženi 10. prosinca 2014. godine, a Općinski sud 12. prosinca i 15. prosinca 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-08-000-050 od 10. srpnja 2009. godine naloženo je tuženom da apelantu isplati naknadu plaće u određenom novčanom iznosu za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. ožujka 2008. godine pa do isplate, kao i da uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje kod Fonda MIO za određeno razdoblje (stavak a izreke). Istom presudom (stavak c izreke) odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva koji glasi: „ Utvrđuje se da [apelantu] nije prestao radni odnos kod tuženika ni po jednom pravnom osnovu. Utvrđuje se da je [apelant] diskriminiran od tuženika u ostvarivanju prava na rad zbog nacionalnog podrijetla i vjerske pripadnosti. Nalaže se tuženiku da [apelanta] vrati na poslove portira. Nalaže se tuženiku da za [apelanta] uplati doprinose iz radnog odnosa kod nadležnog fonda MIO […]. Nalaže se tuženiku da [apelantu] isplati na ime naknade plaća za razdoblje od 1.8. 1993. godine pa do 1.4. 2009. godine ukupan iznos od 90. 557,45 KM […], sve sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 22.278,11 KM od dana podnošenja tužbe, tj. od 1. travnja 1998. godine pa do isplate, a za iznose dospjele nakon podnošenja tužbe od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate […].“

6. U obrazloženju presude Općinskog suda je konstatirano da je apelant, između ostalog, naveo da je bio u stalnom radnom odnosu kod tuženog sve do 21. srpnja 1993. godine, kada mu je priopćeno da je upućen na čekanje, da je za vrijeme odsustva sa posla jedno vrijeme primao naknadu u iznosu od 35% plaće, a da je kasnije i ta naknada izostala, da nikada nije dobio otkaz, a da je na njegovo radno mjesto tuženi primio drugu osobu koja ranije nije bila u radnom odnosu kod tuženog. Općinski sud je dalje naveo da su tijekom postupka provedeni svi dokazi koje su predložile parnične stranke, i to tako što su saslušani apelant, svjedoci H.H., M.D., Z.N., I.M., te vještak S.P., kao i izvršen uvid u materijalne dokaze (bliže opisane na str. 3 presude). Potom je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio da je apelant bio uposlenik tuženog sve do 31. lipnja 1993. godine i da je imao imao status uposlenika na čekanju posla. Sukladno tome, te utvrdivši da apelant nije pozvan na posao u zakonom predviđenom roku, Općinski sud je zaključio da je apelantu prestao radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. godine sukladno članku 143. stavak 4. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu). Dalje, ocijenio je da apelant ne može potraživati punu plaću kao da je radio, kako je to tražio u preciziranom tužbenom zahtjevu, već da ima pravo na naknadu plaće u smislu odredbe članka 143. stavak 3. Zakona o radu, prema kojoj za vrijeme čekanja uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Općinski sud je zaključio da po navedenoj osnovi apelant ima pravo na naknadu plaće za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine, dok je navedeno potraživanje za ranije razdoblje zastarjelo. Potom je zaključio da se visina naknade plaće treba obračunati sukladno Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o načinu provedbe i izvršenja radne obveze na području općine Livno od 27. srpnja 1993. godine (u daljnjem tekstu: Odluka od 27. srpnja 1993. godine), prema kojoj uposleniku za vrijeme čekanja posla pripada 35% od plaće kao da je radio, pa je, koristeći se ovlastima iz čl. 126. i 127. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), dosudio apelantu naknadu plaće kao u stavku a izreke presude. Općinski sud je ocijenio da na dosuđene iznose naknade plaće apelantu pripada zakonska zatezna kamata propisana odredbom članka 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), počevši od dana kada je sudu podnesen zahtjev za naknadu, odnosno od 10. ožujka 2008. godine, obzirom na to da je odredbom članka 279. stavak 3. ZOO predviđeno da na povremena dospjela novčana davanja teče zakonska zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za isplatu. Općinski sud je dalje naveo da je višak apelantovog tužbenog zahtjeva neutemeljen, jer tuženi nije dužan vratiti apelanta na traženo radno mjesto, niti mu isplatiti tražene plaće i doprinose za MIO, jer takvo traženje nema zakonskog uporišta. Također, Općinski sud je naveo da, sukladno utvrđenjima iz dokaznog postupka, nije utvrdio da je apelant diskriminiran u ostvarivanju prava na rad.

7. Apelant je podnio priziv protiv presude Općinskog suda u kojoj je zatražio da Kantonalni sud „osporenu presudu preinači i usvoji tužbene zahtjeve u cjelini […]“ i naveo da presudu pobija iz svih zakonskih razloga, ali u kojoj nije iznio nikakve konkretne navode vezane za odluku tog suda o zakonskim zateznim kamatama. Kantonalni sud je Presudom broj 10 0 P 000864 09 Gz od 6. srpnja 2010. godine djelomično uvažio priziv i preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće i uplatu doprinosa za razdoblje od 1. kolovoza 1993. godine do 1. prosinca 1999. godine, tako što je naložio tuženom da apelantu za to razdoblje isplati naknadu plaće u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 10. ožujka 2008. godine pa do isplate, kao i da mu za to razdoblje uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje kod nadležnog Fonda MIO, dok je u preostalom dijelu priziv odbio.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke konstatirao da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da je apelant 1. travnja 1998. godine podnio tužbu radi rješavanja radnopravnog statusa kod tuženog, te da je Rješenjem Općinskog suda broj P.70/01 od 29. ožujka 2001. godine taj postupak prekinut i spis ustupljen Kantonalnom povjerenstvu za provedbu članka 143. Zakona o radu, kao i da je apelant podneskom od 10. ožujka 2008. godine zatražio nastavak postupka u predmetnoj pravnoj stvari. Zaključivši da se apelant zatekao na čekanju posla na dan stupanja Zakona o radu, Kantonalni sud je ocijenio da se on smatra uposlenikom na čekanju u smislu članka 143. stavak 1. navedenog zakona bez obzira na to što je zaključkom Povjerenstva za provedbu članka 143. Zakona o radu od 16. listopada 2008. godine postupak obustavljen zbog nenadležnosti i spis vraćen Općinskom sudu. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da apelantu pripada naknada plaće od vremena kada mu je priznat status uposlenika na čekanju posla, odnosno od 1. kolovoza 1993. godine, pa do prestanaka radnog odnosa po sili zakona, odnosno do 5. svibnja 2000. godine, te da mu za isto razdoblje pripada pravo na uplatu doprinosa iz mirovinskog i invalidskog osiguranja. Potom je naveo da apelantu za vrijeme za koje je imao status uposlenika na čekanju posla ne može pripadati puna plaća kao da je radio. Konstatirajući da tuženi nije odredio naknadu plaće za vrijeme čekanja, te da je na području „ove županije“ prema Odluci od 27. srpnja 1993. godine isplaćivana naknada za vrijeme čekanja posla u visini od 35% od utvrđene osnovice plaće koju bi uposlenik ostvario da je radio, Kantonalni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju naknada plaće utvrđena sukladno navedenoj odluci i članku 127. ZPP. Dalje, Kantonalni sud je naveo da na dosuđeni iznos naknade plaća apelantu pripada i zakonska zatezna kamata temeljem članka 277. stavak 1. ZOO počevši od 10. ožujka 2008. godine, kako je to dosudio i prvostupanjski sud, a da apelant prizivom nije pobijao odluku o zakonskoj zateznoj kamati. Potom je istaknuo da je iz provedenih dokaza utvrđena nesporna činjenica da apelant ima status uposlenika na čekanju i da mu je prestao radni odnos po sili zakona 5. svibnja 2000. godine isključivo zbog toga što nije pozvan na posao. Stoga je zaključio da su apelantovi prigovori da je diskriminiran u ostvarivanju prava na rad neutemeljeni, te da apelant tijekom postupka nije potkrijepio dokazima svoje navode o diskriminaciji. Naime, Kantonalni sud je konstatirao da apelant tijekom postupka nije dokazao da ga tuženi kao poslodavac u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu Zakona o radu nije pozvao na rad zbog diskriminacije po bilo kojoj osnovi, niti da je u roku od jedne godine od vremena kada je apelantu prestao radni odnos u smislu članka 143. Zakona o radu uposlio drugu osobu iste kvalifikacije ili stupnja stručne spreme. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, apelant neutemeljeno prigovarao pogrešnoj primjeni materijalnog prava pozivajući se na odredbu članka 5. Zakona o radu. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je diskriminiran od tuženog u ostvarivanju prava na rad zbog nacionalnog podrijetla i vjerske pripadnosti, te povrata na posao.

9. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud Presudom broj 70 0 Rs 001102 10 Rev od 11. listopada 2011. godine odbio kao neutemeljenu.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo je da se princip slobodne ocjene dokaza iz članka 8. ZPP primjenjuje u prvostupanjskom postupku, a u drugostupanjskom postupku samo u dijelu kojim se na povredu ovog principa ukazuje u prizivu.. Dalje, naveo je da Kantonalni sud nije vršio procjenjivanje dokaza, budući da je svoju odluku donio u vijeću na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza u prvostupanjskom postupku. Također, istaknuo je da je Kantonalni sud, prihvaćajući u cijelosti ocjenu dokaza danu u prvostupanjskoj odluci, analizirao već utvrđene činjenice u prvostupanjskom postupku i preinačio odluku u dosuđujućem dijelu primijenivši drugi materijalni propis, zbog čega nema osnove prigovor o povredi članka 8. ZPP pred drugostupanjskim sudom. Vrhovni sud je potom istaknuo da je neutemeljen revizijski prigovor da su nižestupanjski sudovi učinili povredu članka 191. stavak 4. ZPP. Po ocjeni tog suda, obrazloženja nižestupanjskih presuda sadrže zahtjeve stranaka i njihove navode na kojima temelje svoj tužbeni zahtjev, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima sud zasniva presudu, sve kako je propisano citiranom zakonskom odredbom. Također, konstatirao je da je neutemeljen apelantov prigovor da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili čl. 5. i 143. Zakona o radu kroz navode da se radi o diskriminaciji apelanta od tuženog. Našavši da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona, Vrhovni sud je ocijenio da su prestankom radnog odnosa prestala i sva prava koja proizlaze iz tog odnosa, te da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava u ovom dijelu odbili tužbeni zahtjev.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Navodi da se osporene odluke zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i na bitnim povredama parničnog postupka. U svezi sa tim, tvrdi da su redoviti sudovi počinili bitnu povredu pravila parničnog postupka, jer nisu ocijenili provedene dokaze koji dokazuju da je očigledno diskriminiran od tuženog po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, niti su obrazložili zašto to nisu učinili. Ističe da je ponudio više nego dovoljno dokaza kojima je potvrdio ove navode, te da se ti dokazi nalaze u spisu predmeta u vidu pisanih dokaza, kao što su platna lista za prosinac 1999. godine za M.D., nalaz vještaka financijske struke i izvadak iz Pravilnika o osnovama i mjerilima za stjecanje i raspodjelu dohotka od 18. prosinca 1987. godine, kao i izjava svjedoka Z.N., M.D. i H.H. Dalje, apelant smatra da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbu članka 5. Zakona o radu i uspostaviti mu sva prava iz radnog odnosa, ali da su pogrešno, na njegovu štetu, primijenili članak 143. Zakona o radu. Također, navodi da su redoviti sudovi trebali obvezati tuženog da mu isplati plaće u punom iznosu sukladno članku 45. Pravilnika tuženog iz 1987. godine pod uvjetom da nije utvrđena diskriminacija. Pored toga, apelant navodi da Kantonalni sud nije ocijenio prizivne navode kojima je pobijao prvostupanjsku presudu „u cijelosti, pa tako i u dijelu kojim je odbijen sa zakonskom zateznom kamatom i to: na iznos od 22.278,11 KM od dana podnošenja tužbe, tj. od 1. travnja 1998. godine pa do isplate, a za iznose dospjele nakon podnošenja tužbe od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate“. Smatra da je Kantonalni sud bio dužan ispitati presudu i u tom dijelu i uvažiti priziv u pogledu zakonske zatezne kamate.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga danih u obrazloženju svoje odluke, te je istaknuo kako smatra da, suprotno apelantovom stanovištu, nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na zabranu diskriminiacije, niti je primjena prava u revizijskoj odluci bila proizvoljna.

13. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi da se odluka tog suda zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i na bitnim povredama parničnog postupka i da je apelant diskriminiran od tuženog. Također, istaknuo je da je u obrazloženju svoje presude detaljno naveo razloge kojima se rukovodio kada je djelomično uvažio apelantov priziv i preinačio prvostupanjsku presudu.

14. Općinski sud je ukratko izložio tijek predmetnog parničnog postupka, te je istaknuo da iz stanja spisa proizlazi da je taj postupak u konkretnom predmetu proveden zakonito, da nije bilo kršenja ustavnih prava stranaka u postupku i da su apelantovi navodi neutemeljeni.

15. Tuženi je predložio da se postupak po predmetnoj apelaciji prekine, jer se od 17. siječnja 2014. godine nalazi u stečaju, u prilog čemu je dostavio određenu dokumentaciju.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se točna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

17. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Članak 5. st. 1. i 3.

1. Osoba koja traži uposlenje, kao i osoba koja se uposli, ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proistječu iz radnog odnosa.

(…) 3. U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog članka:

1. osoba čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu;

2. ukoliko podnositelj tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog članka, tuženi je dužan podnijeti dokaz da takva razlika nije napravljena na temelju diskriminacije;

3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe utemeljeni, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog članka, uključujući uposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanje ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu.

Članak 143. st. 1, 2, 3, 4. i 8.

1. Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka uposlenika ne pozove na rad.

2. Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla.

3. Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

4. Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovog članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

8. Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovog članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz st. 1. i 2. ovog članka, ako je ta osoba neuposlena.

VI. Dopustivost

18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 001102 10 Rev od 11. listopada 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 18. studenog 2011. godine a apelacija je podnesena 4. siječnja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant osporava presude redovitih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Apelant smatra da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da nisu dali obrazloženje o dokazima o diskriminaciji. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant tvrdi da je pobijao prvostupanjsku presudu i u dijelu kojim je odbijen višak zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata na naknade plaća, te da je Kantonalni sud trebao ispitati prvostupanjsku presudu i u tom dijelu i uvažiti njegov priziv.

26. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud, također, podsjeća i na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebice pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61).

28. U odnosu na apelacione navode u svezi sa zakonskim zateznim kamatama na naknade plaća, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, razmatrajući priziv koji je apelant podnio protiv prvostupanjske presude Općinskog suda, u svojoj presudi, potvrđenoj presudom Vrhovnog suda, obrazložio da apelantu na dosuđeni iznos naknade plaća temeljem članka 277. stavak 1. ZOO pripada i zakonska zatezna kamata počevši od 10. ožujka 2008. godine kako je to dosudio i prvostupanjski sud, a da apelant prizivom nije pobijao odluku o zakonskoj zateznoj kamati. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u prizivu koji je podnio protiv prvostupanjske presude Općinskog suda zatražio da Kantonalni sud „osporenu presudu preinači i usvoji tužbene zahtjeve u cjelini […]“ i naveo da presudu pobija iz svih zakonskih razloga. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant u tom prizivu nije iznio nikakve navode vezane za odluku Općinskog suda o zakonskim zateznim kamatama na naknade plaća, odnosno uopće nije obrazložio iz kojih konkretno prizivnih razloga i zašto bi osporavao prvostupanjsku presudu u tom dijelu. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom članka 221. ZPP propisano da „drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija prizivom, u granicama razloga navedenih u prizivu, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje“. Imajući u vidu navedeno, te dovodeći citiranu zakonsku odredbu u svezu sa obrazloženjem odluke Kantonalnog suda u odnosu na zakonske zatezne kamate, potvrđene odlukom Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova i smatra da nema elemenata koji ukazuju na to da je primjena zakona u ovom dijelu bila proizvoljna. Također, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, u pogledu ostalog dijela tužbenog zahtjeva, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi, posebice zato što apelant, osim ponavljanja prizivnih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi utvrdili da se apelantov predmet ubraja u okvir članka 143. Zakona o radu prema kojem se apelant, budući da se 31. prosinca 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod tuženog, smatra radnikom na čekanju posla kome pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac pod uvjetom da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu novog Zakona o radu pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Budući da apelant nije u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu novog zakona pozvan na rad, ex lege mu je 5. svibnja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na zakonom propisanu otpremninu, a njegov poslodavac nije mogao u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme kao apelant izuzevši apelanta ako je neuposlen. Također, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi visinu naknade plaće apelantu odredili primjenom odredbe članka 127. ZPP i Odluke od 27. srpnja 1993 godine obzirom na to da su utvrdili da tuženi kao poslodavac nije odredio visinu naknade plaće za vrijeme čekanja. U svezi sa apelantovim navodima da sudovi nisu ocijenili dokaze o diskriminaciji, Ustavni sud primjećuje da su, nasuprot apelantovim navodima, redoviti sudovi, ocijenivši provedene dokaze, među kojima i iskaze svjedoka Z.N., M.D. i H.H, kao i materijalne dokaze, utvrdili da apelant nije ponudio dovoljno dokaza da je diskriminiran od tuženog, niti su ispunjeni uvjeti za primjenu članka

5. Zakona o radu u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava, posebice zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama obrazložili na kojim su relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali dovoljno jasna obrazloženja koja zadovoljavaju kriterije članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na zabranu diskriminacije

29. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I. ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

30. Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

31. Prema praksi Europskog suda, pravo na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj članak ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema ovom članku, na diskriminaciju može pozvati samo u svezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom». Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili skupina osoba u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Europski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968, Serija A broj 6).

32. U konkretnom slučaju iz apelacionih navoda proizlazi da se apelant žali na diskriminaciju u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. Međutim, u konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju, osim navoda da je diskriminiran zbog nacionalnog podrijetla, nije dostavio dokaze koji bi mogli pokazati da se odista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, neutemeljeni.

Ostali navodi

33. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice ispitivati navodne povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada osporene presude, u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, sadrže obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim i koja zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje.

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio argumente koji bi upućivali na njegovu diskriminaciju u ovom postupku.

36. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-103/12 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio