Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2444/12 (BOSS – Bosanska stranka i M. A.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 1, 31
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 1, 31
- Zakon o izmjeni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-2444/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2444/12, rješavajući apelaciju BOSS – Bosanske stranke i Mirnesa Ajanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija BOSS – Bosanske stranke i Mirnesa Ajanovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044115 10 Gž od 6. juna 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044115 05 P od 25. februara 2010. godine i broj 65 0 P 044115 05 P od 11. februara 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. BOSS – Bosanska stranka i Mirnes Ajanović (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Tuzle podnijeli su 29. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044115 10 Gž od 6. juna 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 P 044115 05 P od 25. februara 2010. godine i 65 0 P 044115 05 P od 11. februara 2009. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da ne provodi postupak izvršenja rješenja tog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji, jer bi troškovi postupka utvrđeni navedenim rješenjem u visini od 28.586,20 KM u izvršnom postupku onemogućili apelante i finansijski ih opteretili u toj mjeri da ne bi mogli učestvovati u izbornoj kampanji na Lokalnim izborima 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 16. januara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom Rješavajući zahtjev apelanata za donošenje odluke o privremenoj mjeri, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2444/12, kojom je zahtjev apelanata odbijen (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 2444/12 od 18. septembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 4. jula 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor 25. oktobra 2012. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 P 044115 05 P od 11. februara 2009. godine utvrdio da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. Istim rješenjem apelanti su obavezani da tuženoj RTV Federacije BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 28.586,20 KM.
6. U obrazloženju rješenja navedeno je da su apelanti 28. maja 2002. godine Kantonalnom sudu podnijeli tužbu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete za povredu časti i klevete, te su predložili da sud donese presudu kojom će tuženu obavezati da im na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 500.000,00 KM, da bi podneskom od 3. novembra 2003. godine tužbeni zahtjev precizirali na način da od tužene traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM. Kantonalni sud se rješenjem od 27. jula 2005. godine proglasio nenadležnim za rješavanje u toj pravnoj stvari i navedeno rješenje koje je postalo pravosnažno 5. septembra 2005. godine i kompletan spis predmeta proslijedio Općinskom sudu na nadležno postupanje. Općinski sud je spis zaprimio 7. septembra 2005. godine. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari zakazao pripremno ročište za 10. novembar 2008. godine, o kojem su parnične stranke bile uredno obaviještene, nakon čega su apelanti 5. novembra 2008. godine tom sudu putem faksa dostavili podnesak koji se odnosi na zahtjev za odlaganje navedenog ročišta do odlučivanja o njihovom prijedlogu za povlačenje tužbe. U navedenom podnesku apelanti su, između ostalog, naveli da su tužbu podnesenu protiv tužene spremni povući ukoliko bi tužena pristala na njihov prijedlog da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Dalje je utvrđeno da je na ročište koje je taj sud zakazao za 10. novembar 2008. godine pristupio punomoćnik tužene, a punomoćnik apelanata nije pristupio, kao ni drugoapelant lično, te da se na tom ročištu punomoćnik tužene nije mogao izjasniti o prijedlogu apelanata od 5. novembra 2008. godine, zbog čega je Općinski sud navedeno ročište odložio za 11. februar 2009. godine, o kojem su parnične stranke bile uredno obaviještene. Na ročištu održanom 11. februara 2009. godine Općinski sud je odlučio kao u izreci rješenja pozivajući se na odredbu člana 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da ako na ročište ne dođe uredno obaviješteni tužilac, odnosno punomoćnik tužioca, smatrat će se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi. Dakle, kako je na zakazano pripremno ročište pristupio uredno obaviješteni punomoćnik tuženog, dok punomoćnik apelanata kao ni drugoapelant lično nisu pristupili, iako su bili uredno obaviješteni i svoj izostanak nisu opravdali, punomoćnik tuženog nije zahtijevao održavanje navedenog ročišta, odnosno nije se protivio da sud postupi u skladu s članom 84. stav 1. ZPP. Osim toga, advokat tužene je u predmetnoj pravnoj stvari na navedenom ročištu u sudski spis priložio Troškovnik za zastupanje, na osnovu čega je Općinski sud odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 390. stav 1. ZPP.
7. U odnosu na troškove postupka Općinski sud je naveo: „Odluku o troškovima sud je donio u smislu člana 390. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a oni se sastoje od troškova zastupanja tužene po punomoćniku i to: sastava odgovora na tužbu u iznosu od 6.090,00 KM, zastupanja na ročištima od 23. 10. 2003. godine i 5. 3. 2004. godine (100% AT) u iznosu od 12.080,00 KM, pristupa na ročišta od 6. 5. 2003. godine i 13. 6. 2003. godine (50% AT) u iznosu od 6.090,00 KM, pristupa na ročište od 8. 12. 2004. godine (50% AT) u iznosu od 570,00 KM te poreza na usluge (10%) u iznosu od 2.493,00 KM (koji troškovi su određeni prema važećoj AT). Nadalje, troškovi zastupanja po punomoćniku se sastoje od pristupa na raspravu od 10. 11. 2008. godine (50% AT) u iznosu od 360,00 KM, pristupa na raspravu od dana 11. 2. 2009. godine (100% AT) u iznosu od 720,00 KM, te poreza na usluge (17%) u iznosu od 183,60 KM (koji troškovi su obračunati prema trenutno važećoj AT), što sve ukupno iznosi 28.586,20 KM“.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 044115 05 P od 25. februara 2010. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanata za povrat u prijašnje stanje.
9. U obrazloženju rješenja taj sud je naveo da su apelanti 29. maja 2009. godine sudu dostavili prijedlog za povrat u prijašnje stanje i žalbu na rješenje tog suda od 11. februara 2009. godine. Dopisom od 19. juna 2009. godine Općinski sud je pozvao apelante i njihovog punomoćnika da obavijeste sud da li se žalba od 29. maja 2009. godine može smatrati prijedlogom za povrat u prijašnje stanje, odnosno da li ostaju kod oba podneska, oba pravna lijeka ili kod samo jednog od navedenih. Punomoćnik apelanata je 9. jula 2009. godine obavijestio sud da apelanti ostaju kod oba pravna lijeka zato što, ukoliko sud ne odluči da usvoji prijedlog za povrat u prijašnje stanje, u tom slučaju žalba ostaje na snazi, slijedom čega je taj sud dužan čitav predmet dostaviti Kantonalnom sudu na daljnje odlučivanje o podnesenoj žalbi. Općinski sud je 29. oktobra 2009. godine zakazao ročište povodom prijedloga za povrat parnice u prijašnje stanje na kojem se punomoćnik tužene o prijedlogu apelanata izjasnio da prijedlog treba odbiti kao neblagovremeno podnesen jer smatra da su apelanti svoje pravo mogli ostvariti u zakonom propisanom roku, a što oni nisu učinili, prema odredbi člana 329. ZPP, te s obzirom na to da se radi o prekluzivnom roku, predložio je da sud prijedlog apelanata za povrat parnice u prijašnje stanje odbije kao neblagovremeno podnesen, uz prijedlog za naknadu troškova postupka.
10. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao na to da je odredbom člana 328. stav 1. ZPP jasno propisano da ako stranka propusti ročište ili rok za preduzimanje neke radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na preduzimanje te radnje, sud će toj stranci, na njen prijedlog, dopustiti da naknadno obavi tu radnju, povrat u prijašnje stanje (ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći). S tim u vezi je utvrdio da je taj sud pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari zakazao za 11. februar 2009. godine, o čemu su parnične stranke bile uredno obaviještene, ročištu je pristupio punomoćnik tužene, a punomoćnik apelanata kao ni drugoapelant lično nisu pristupili, zbog čega je sud, primjenom člana 84. stav 1. ZPP, donio rješenje i utvrdio da se tužba smatra povučenom i apelante obavezao na naknadu troškova postupka tuženoj. Općinski sud je odbio kao neosnovane navode apelanata da su tom sudu putem faksa dostavili zahtjev za odgodu ročišta, obrazlažući svoj stav da taj sud može odlučiti samo prema stanju u spisu, a da je uvidom u spise predmeta utvrđeno da navedeni podnesak apelanata za odlaganje ročišta zakazanog za 11. februar 2009. godine taj sud nije nikad zaprimio, odnosno da nije nikad dostavljen sudu putem CMS sistema. S tim u vezi je taj sud ukazao na to da sve podneske zaprima bilo da su lično dostavljeni, poštom ili faksom u prijemnoj kancelariji suda putem CMS sistema, a da podnesak apelanata za koji oni tvrde da su sudu dostavili putem faksa u taj sud nije nikad dostavljen putem navedenog CMS sistema. Naime, kako već od prve polovine 2008. godine Općinski sud sve vrste podnesaka zaprima putem navedenog sistema, što je nesporno, jer je podnesak apelanata sličnog sadržaja za odgodu ročišta koje je bilo zakazano za 10. novembar 2008. godine taj sud zaprimio 5. novembra 2008. godine, također putem faksa, i što je evidentirano u CMS sistemu, odlučeno je kao u izreci rješenja.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 044115 10 Gž od 6. juna 2012. godine žalbu apelanata izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda od 25. februara 2010. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Istim rješenjem Kantonalni sud je ispitao i rješenje Općinskog suda od 11. februara 2009. godine.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, nakon što je ispitao osporeno rješenje u granicama razloga predviđenih članom 221. u vezi s članom 236. ZPP, odlučio kao u izreci rješenja. Dakle, nakon što je izvršio uvid u spise predmeta prvostepenog suda Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeno rješenje u potpunosti pravilno i na zakonu utemeljeno, da je taj sud hronološki naveo sve pravne radnje koje su provedene tokom postupka i naveo jasne i argumentirane razloge za svoje stavove, koje kao takve u cijelosti prihvata i taj sud. Prema tome, Kantonalni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanata da je Općinski sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer u rješenju od 25. februara 2010. godine ne postoji pouka o žalbi, ukazujući na to da je odredbom člana 333. ZPP jasno propisano da protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dopuštena posebna žalba, osim ukoliko je podnesen prijedlog protiv odluke, presude zbog propuštanja, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Što se tiče žalbenih navoda apelanata da su punomoćniku otkazali punomoć još na ročištu održanom 12. januara 2005. godine, zbog čega smatraju da je Kantonalni sud bio dužan ukinuti rješenje prvostepenog suda o povlačenju tužbe od 11. februara 2009. godine, jer nakon otkazivanja punomoći nisu odobrili, a niti odobravaju niti jednu preduzetu pravnu radnju, Kantonalni sud je također zaključio da je prigovor apelanata i u tom dijelu neosnovan, jer je uvidom u spise predmeta utvrđeno da ne postoji izričita izjava apelanata o otkazivanju punomoći advokatu. Žalbene navode apelanata u vezi s dosuđenim troškovima postupka punomoćniku tužene taj sud je također odbio kao neosnovane, ocijenivši pravilnim stav prvostepenog suda u smislu da je taj sud troškove parničnog postupka apelantima pravilno obračunao primjenom Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata od 18. oktobra 2003. godine, jer je ona bila na snazi do 24. aprila 2004. godine, odnosno u vrijeme kada su apelanti podnijeli tužbu sudu protiv tužene 28. maja 2002. godine, te zato što je tužena odgovor na tužbu apelanata tom sudu dostavila 15. decembra 2003. godine. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan zahtjev punomoćnika tužene da mu apelanti naknade troškove sastava odgovora na žalbu, ocijenivši da oni nisu bili neophodni, pa je primjenom člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer smatraju da su rješenja proizvoljna, arbitrarna, nezakonita i protivustavna. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP, prvenstveno u okviru Općinskog suda, a tu povredu dalje nije otklonio ni Kantonalni sud u postupku odlučivanja o žalbi koju su izjavili protiv rješenja prvostepenog suda, jer smatraju da je taj sud propustio da po službenoj dužnosti vodi računa o tome da li apelante zastupa advokat koji ima valjanu punomoć. S tim u vezi, apelanti ističu da su punomoć advokatu Faruku Balijagiću otkazali na ročištu koji je prvostepeni sud održao 12. januara 2005. godine, zbog čega smatraju da je Kantonalni sud bio dužan ukinuti rješenje prvostepenog suda o povlačenju tužbe od 11. februara 2009. godine, jer nakon otkazivanja punomoći imenovanom nisu naknadno odobrili niti odobravaju niti jednu preduzetu radnju. Također, oni tvrde da su osporenim rješenjima troškovi za zastupanje advokata tužene nezakonito utvrđeni, jer je prvostepeni sud, a tu odluku je potvrdio i drugostepeni sud, troškove tarife advokatu tužene odredio na osnovu odredbe člana 31. stav 5. Zakona o advokaturi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 40/02), a stav navedenog člana je brisan, odnosno zamijenjen novim stavom, stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 18/05), koji glasi da nagrada advokatima za pružanje pravne pomoći stranci na sudu ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u FBiH. Dalje navode da je Općinski sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP jer je njihov punomoćnik tom sudu putem faksa 10. februara 2009. godine, pozivom na broj predmeta, dakle koristeći se ovlaštenjima propisanim članom 325. stav 2. ZPP, obavijestio taj sud o spriječenosti prisustva ročištu zakazanom za 11. februar 2009. godine zbog ranije preuzetih obaveza.
b) Odgovor na apelaciju
14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode apelanata smatra neosnovanim, jer smatra da je presudu donio na osnovu relevantnih odredbi ZPP i Zakona o advokaturi FBiH, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 387. stav 2.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, takvi troškovi odmjerit će se po tarifi.
Član 390. stav 1.
(1) Tužilac koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog.
16. Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 40/02 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu: Tarifa) određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti kao i primjenu i stupanje na snagu ove tarife.
Skupština Federalne advokatske komore predlaže Tarifu koju odobrava Federalno ministarstvo pravde nakon konsultacija sa ostalim relevantnim ministarstvima.
Tarifa se objavljuje u „Službenim novinama Federacije BiH“.
Advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu sa odredbama Tarife.
Sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određivat će naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći.
17. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 18/05 [od 23. marta 2005. godine]) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 40/02) u članu 31. stav 5. mijenja se i glasi:
„Nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) u parničnom i vanparničnom postupku, krivičnom postupku, postupku stečaja i likvidacije, zemljišno-knjižnom postupku, upravnom postupku, upravnom sporu, izvršnom postupku, postupku za upis u registar društva, postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odnosno svim drugim radnjama koje poduzima advokat pružajući pravnu pomoć stranci, ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine“. Iza stava 5. istog člana dodaju se novi st. 6. i 7. koji glase:
„Sudovi i drugi državni organi u odluci o troškovima postupka advokata za pružanje pravne pomoći stranci određivat će nagradu advokatu prema odredbama stava 5. ovog člana, ukoliko je nagrada advokata po advokatskoj tarifi viša od iznosa iz stava 5., osim ukoliko je advokat sa svojim klijentom ugovorio visinu nagrade u pisanom obliku u skladu sa važećim propisima, što ne može opteretiti suprotnu stranu.
Skupština Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine uskladit će advokatsku tarifu sa odredbama iz stava 5. ovog člana“.
Član 2.
Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, a primjenjuje se u svim predmetima gdje nije donesena pravomoćna odluka.
18. Zakon o izmjeni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 40/02, 29/03 i 18/05), u članu 2. zarez se zamjenjuje tačkom, a riječi: „a primjenjuje se u svim predmetima u kojima nije donijeta pravosnažna odluka“, brišu se. VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 044115 10 Gž od 6. juna 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 29. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
23. Apelanti ukazuju na to da su im osporenim odlukama sudova zbog proizvoljne primjene relevantnih pozitivnih propisa povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje u odnosu na dosuđene troškove postupka
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju na to su osporenim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda nezakonito utvrđeni troškovi postupka za zastupanje advokata tužene, jer su troškove tarife advokatu tužene odredili na osnovu odredbe člana 31. stav 5. Zakona o advokaturi FBiH („Službene novine FBiH“ br. 40/02 i 29/03), a taj stav je brisan i zamijenjen je novim stavom, stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 18/05), koji propisuje da nagrada advokatima za pružanje pravne pomoći stranci na sudu ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji BiH. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se ti navodi apelanata po prirodi posmatraju kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio utvrđivanja građanskih prava i obaveza (vidi Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29), pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
27. Ustavni sud naglašava da se u svojoj praksi često bavio apelacijama koje su za predmet imale troškove postupka. I, bez obzira na ograničenja koja je sebi postavio kada je riječ o tumačenju i primjeni pozitivnog prava, Ustavni sud se, ne uzimajući u obzir da li je apelant bio tužilac ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove, u odlukama br. AP 2422/07 od 11. novembra 2009. godine, AP 961/08 od 15. juna 2010. godine, AP 3508/09 od 10. oktobra 2012. godine i AP 3653/09 od 18. aprila 2012. godine upuštao u ocjenu načina na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantno pravo, uzimali u obzir trenutak izvršenja obaveze tuženog kao dužnika, te podsjećao na princip rizika (causae) odnosno držanje onoga ko je doveo do potrebe da se parnica vodi i ko je stoga djelimično ili potpuno uspio u parnici. Iz tih različitosti, shodno okolnostima svakog pojedinog slučaja, Ustavni sud je u svojoj praksi, u navedenim odlukama, utvrđivao da ne postoji ili da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je ocijenjeno da je način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne odredbe ZPP, odnosno što su pojedine relevantne odredbe ZPP zanemarili, a proizvoljno primijenili druge odredbe ZPP, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu ili da to nisu.
28. U konkretnom slučaju, obrazloženja redovnih sudova u vezi s dosuđenim troškovima postupka svode se na stav Kantonalnog suda da je prvostepeni sud pravilno obračunao troškove postupka primjenom Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata od 18. oktobra 2003. godine, a u vezi s odredbama Zakonom o advokaturi FBiH koji je bio na snazi u vrijeme važenja navedene tarife („Službene novine FBiH“ br. 40/02 i 29/03), jer su apelanti tužbu protiv tužene prvostepenom sudu podnijeli 28. februara 2002. godine, odnosno jer je tužena odgovor na tužbu apelanata putem svog punomoćnika dostavila tom sudu 15. decembra 2003. godine, tj. u periodu do kada je važila i bila na pravnoj snazi citirana tarifa (24. aprila 2004. godine).
29. Ustavni sud ukazuje na to da je relevantni Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi stupio na snagu 24. marta 2005. godine (tj. narednog dana od dana objavljivanja u službenim glasilima), te da je članom 1. tog zakona izmijenjen član 31. stav 5. Zakona o advokaturi iz 2002. i 2003. godine, na način da je novim izmijenjenim odredbama propisano da je nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci u toku jedne rasprave ili preduzete pravne radnje ograničena na iznos jednomjesečnog prosječnog ličnog dohotka u Federaciji BiH, a da je članom 2. tog zakona propisano da se te odredbe primjenjuju u svim predmetima gdje nije donesena pravosnažna odluka. Osim toga, stavom 4. izmijenjenog Zakona o advokaturi iz 2005. godine dodati su novi st. 6. i 7. članu 31. tog zakona, te tako novi stav 6. člana 31. u relevantnom dijelu propisuje da će sudovi i drugi državni organi u odluci o troškovima postupka advokata za pružanje pravne pomoći stranci određivati nagradu advokatu prema odredbama stava 5. tog člana (misli se na nagradu koja je po jednoj radnji ograničena na iznos prosječnog mjesečnog ličnog dohotka u Federaciji BiH), dok je novim stavom 7. istog člana propisano da će Skupština Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine uskladiti advokatsku tarifu s odredbama iz stava 5. tog člana. Izmijenjeni Zakon o advokaturi iz 2005. godine u tom dijelu ponovo je mijenjan 2011. godine, na način da se odredbe člana 2. Zakona o advokaturi iz 2005. godine brišu u dijelu kojim se propisuje da se odredbe tog zakona primjenjuju u svim predmetima gdje nije donesena pravosnažna odluka, te je nakon te izmjene ostala odredba da zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u službenim glasilima.
30. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da su osporene odluke Općinskog i Kantonalnog suda donesene 11. februara 2009. godine, odnosno 6. juna 2012. godine. Iz navedenog nesporno proizlazi da su navedene odluke bile donesene u vrijeme kada su na pravnoj snazi bile odredbe izmijenjenog Zakona o advokaturi iz 2005. godine.
31. Imajući u vidu navedeno, pravno pitanje koje se nameće jeste da li se odredbe izmijenjenog Zakona o advokaturi iz 2005. godine (u odnosu na troškove postupka) trebaju primijeniti (i) na pravne radnje zastupanja koje su izvršene prije stupanja na snagu navedenog zakona. Izmijenjeni Zakon o advokaturi iz 2005. godine, posebno kada se uzmu u obzir izmjene iz 2011. godine (brisane odredbe da se zakon primjenjuje u svim postupcima gdje nije donesena pravosnažna odluka), ne sadrži bilo kakve odredbe o retroaktivnom djelovanju. Bez jasnih odredbi o retroaktivnom djelovanju, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se sa sigurnošću tvrditi da se troškovi zastupanja, nastali prije stupanja na snagu izmijenjenog Zakona o advokaturi iz 2005. godine, trebaju dosuditi prema odredbama navedenog zakona, a ne zakona koji je važio u vrijeme kada su ti troškovi nastali.
32. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, nije proizvoljna odluka redovnih sudova da se dio troškova zastupanja dosudi prema odredbama zakona koji je važio u vrijeme kada su ti troškovi nastali (odnosno kada su izvršene pravne radnje na ime troškova zastupanja), jer izmijenjeni Zakon o advokaturi iz 2005. godine ne sadrži odredbe na osnovu kojih bi se moglo sa sigurnošću tvrditi da se taj zakon treba primjenjivati (i) na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na pravnu snagu. U takvoj situaciji, stvar je redovnih sudova da svojim tumačenjem relevantnih propisa riješe pravno pitanje prema kojem zakonu ili advokatskoj tarifi će donijeti odluku o troškovima postupka.
33. Stoga, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
34. U vezi s navodima apelanata da su sudovi propustili da po službenoj dužnosti primjenom relevantnih odredbi ZPP vode računa da li apelante zastupa advokat koji ima valjanu punomoć, koju su oni advokatu koji ih je zastupao otkazali na ročištu koji je Kantonalni sud održao 12. januara 2005. godine, Ustavni sud nalazi da je taj sud odgovorio na te navode apelanata u postupku odlučivanja o žalbi koju su apelanti izjavili protiv rješenja Općinskog suda od 25. februara 2010. godine. Dakle, sud je te navode apelanata odbio kao neosnovane, obrazlažući da je uvidom u spise predmeta utvrdio da ne postoji izričita izjava apelanata o otkazivanju punomoći advokatu Faruku Balijagiću, zbog čega Ustavni sud te navode apelanata smatra neosnovanim i proizvoljnim.
35. Ustavni sud također ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZPP u vezi s navodima apelanata da je njihov punomoćnik, koristeći se ovlaštenjima propisanim članom 325. stav 2. citiranog zakona, 10. februara 2009. godine putem faksa obavijestio Općinski sud o spriječenosti prisustva ročištu zakazanom za 11. februar 2009. godine zbog ranije preuzetih obaveza, pozivom na broj predmeta, jer iz obrazloženja rješenja Općinskog suda od 25. februara 2010. godine jasno proizlazi da je taj sud uvidom u spise predmeta utvrdio da se podnesak apelanata o odgodi navedenog ročišta ne nalazi u spisu, odnosno taj sud ga nije zaprimio, pa s obzirom na činjenicu da sud može odlučiti samo prema stanju u spisu, Općinski sud je u konkretnom slučaju odlučio kao u izreci rješenja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao i na to da se svi podnesci u taj sud zaprimaju lično, bilo poštom, bilo faksom, u prijemnoj kancelariji suda putem CMS sistema (taj sud podneske zaprima putem navedenog sistema već od prve polovine 2008. godine), te da je i nakon izvršenog uvida u navedeni sistem utvrdio da podnesak apelanata nije nikad registriran ni putem CMS sistema.
36. Prema tome, s aspekta navoda apelanata da je u osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda bilo proizvoljnog tumačenja relevantnih odredaba ZPP, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odlukama Općinskog i Kantonalnog suda u Sarajevu da se dio troškova zastupanja dosudi prema odredbama zakona koji je važio u vrijeme kada su ti troškovi nastali (odnosno kada su izvršene pravne radnje na ime troškova zastupanja), jer izmijenjeni Zakon o advokaturi iz 2005. godine ne sadrži odredbe na osnovu kojih bi se moglo sa sigurnošću tvrditi da se taj zakon treba primjenjivati (i) na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na pravnu snagu. U takvoj situaciji stvar je redovnih sudova da svojim tumačenjem relevantnih propisa riješe pravno pitanje prema kojem zakonu ili advokatskoj tarifi će donijeti odluku o troškovima postupka.
38. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi za svoj zaključak o neosnovanosti navoda apelanata dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić