Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-864/12 (M. M.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Propisano zakonom
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-864/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 864/12, rješavajući apelaciju Mire Miketek, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 15. travnja 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mire Miketek podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003178 10 Uvp od 10. studenog 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003178 10 U od 18. ožujka 2010. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša broj UPII-09-03-25-201/03 od 3. srpnja 2009. godine i Rješenja Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara broj 07/II-3- 2036/98 od 16. ožujka 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mira Miketek (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nedjeljko Ripić, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 5. ožujka 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 07 0 U 003178 10 Uvp od 10. studenog 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003178 10 U od 18. ožujka 2010. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša (u daljem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-09-03-25-201/03 od 3. srpnja 2009. godine i Rješenja Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) dj. broj 07/II-3- 2036/98 od 16. ožujka 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Odjela, te sudionika u postupku Sulejmana Škijelja (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) zatraženo je 5. veljače 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Odjel su dostavili odgovore na apelaciju od 15. do 19. siječnja 2015. godine, dok Ministarstvo i sudionik u postupku nisu dostavili odgovore.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Predmet osporenog upravnog postupka je povrat u posjed stana koji se nalazi u Ulici Ante Starčevića broj 48 u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu je bio Stamenko Ćirica (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) koji je predmetni stan napustio u lipnju 1991. godine, jer mu je riješeno stambeno pitanje u Srbiji.

6. Podnositelj zahtjeva se sa obitelji uselio u predmetni stan na temelju suglasnosti Komande Garnizona Mostar broj IN. 929-4 od 10. siječnja 1991. godine kojom je Stamenku Ćirici kao nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu dozvoljeno da izda dio predmetnog stana na korištenje podnositelju zahtjeva.

Upravni postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana

7. Podnositelj zahtjeva je 30. lipnja 1998. godine Odjelu podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana sukladno odredbama članka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

8. Odlučujući u ponovnom postupku, Odjel je nakon održane usmene rasprave na kojoj su saslušane stranke i svjedoci, te izvršen uvid u materijalne dokaze (prijavu prebivališta i drugu relevantnu dokumentaciju) donio Rješenje broj 07/II-3-2036/98 od 16. ožujka 2009. godine kojim je potvrđeno da je podnositelj zahtjeva 30. travnja 1991. godine bio u posjedu predmetnog stana koji je bliže određen u stavku 1. izreke rješenja, te mu je (stavak 2. izreke rješenja) predmetni stan vraćen u posjed. Stavkom 3. izreke rješenja utvrđeno je da je apelantica „bila privremeni korisnik i da je napustila predmetni stan“, a stavkom 4. izreke rješenja da joj „Grad Mostar nije dužan osigurati smještaj“. U obrazloženju rješenja Odjel je naveo da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je podnositelj zahtjeva 30. travnja 1991. godine bio u posjedu predmetnog stana, a što prvenstveno proizlazi iz uvjerenja o prebivalištu PU Mostar od 30. lipnja 2003. godine i potvrde Osnovne škole „Ivan Gundulić“ kojom je potvrđeno da su sinovi podnositelja zahtjeva u školskoj 1991/1992. godini pohađali navedenu osnovnu školu, te da su bili prijavljeni na adresi predmetnog stana. Utvrđeno je da se podnositelj zahtjeva sa obitelji uselio u predmetni stan u veljači 1991. godine na temelju suglasnosti Komande Garnizona Mostar broj IN. 929-4 od 10. siječnja 1991. godine kojom je nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu dozvoljeno da podnositelju zahtjeva izda dio predmetnog stana na korištenje. Također je utvrđeno da je nositelj stanarskog prava u srpnju 1991. godine predmetni stan napustio, jer mu je riješeno stambeno pitanje u Srbiji. Pored toga, utvrđeno je da je podnositelj zahtjeva prije useljenja u predmetni stan vratio Komandi Garnizona u Vršcu stan na kojem je on bio nositelj stanarskog prava (potvrda VP Vršac od 2. kolovoza 1990. godine). Također, navedeno je da je Rješenjem Komande Garnizona Mostar broj 6154-4 od 11. travnja 1992. godine podnositelju zahtjeva predmetni stan ustupljen na otkup, te da je živio u posjedu predmetnog stana do 20. rujna 1993. godine, kada je zbog ratnih djejstava izbjegao u Luksemburg, gdje mu je priznat status izbjegle i raseljene osobe (potvrda Ministarstva pravde Luksemburga broj 291726 JPR/PB od 2. travnja 2003. godine).

9. Imajući u vidu činjenično utvrđenje koje je nesporno proizašlo iz provedenih dokaza, Odjel je zaključio da je podnositelj zahtjeva bio faktički korisnik predmetnog stana u razdoblju od 30. travnja 1991. godine pa do izbijanja ratnih djejstava, te da se predmetni stan treba smatrati njegovim domom u smislu članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Sukladno navedenom, Odjel je zaključio da je podnositelj zahtjeva ispunio uvjete da mu se prizna posjed na predmetnom stanu 30. travnja 1991. godine, te da mu pripada pravo na njegov povrat sukladno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), odredbama Aneksa VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, kao i sukladno članku II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te članku 8. Europske konvencije, te je prema tome odlučio kao u st. 1. i 2. izreke rješenja.

10. Nadalje, Odjel je obrazložio da je apelantica bila u posjedu predmetnog stana u koji se uselila na temelju Rješenja Federalnog ministarstva obrane broj 02-34-97-185 od 19. kolovoza 1997. godine (u daljnjem tekstu: FMO) kojim joj je predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje. Odjel je, također, naveo da je apelantica napustila predmetni stan, jer joj je njezina obiteljska kuća u Vrapčićima broj 648 u Mostaru, u kojoj je živjela prije ratnih djejstava, obnovljena i vraćena u posjed. Budući da je apelantici vraćena i dostupna imovina u kojoj je živjela 1991. godine, Odjel je zaključio da je apelantica stekla status višestrukog korisnika, te je sukladno odredbi članka 11. stavak 1. točka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama) odlučio kao u st. 3. i 4. izreke rješenja.

11. Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-03-25-201/03 od 3. srpnja 2009. godine odbijen je apelantičin priziv izjavljen protiv rješenja od 16. ožujka 2009. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u ponovnom postupku proveden potpun dokazni postupak (saslušanjem svjedoka i uvidom u materijalne dokaze) nakon čega je dana ocjena tih dokaza koja je propisana u odredbi članka 9. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP). U obrazloženju rješenja Ministarstvo se u cijelosti pozvalo na razloge prvostupanjskog rješenja, nalazeći da je u pogledu svih bitnih okolnosti relevantnih za ishod postupka činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. U tom smislu Ministarstvo je ponovilo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je podnositelj zahtjeva bio u posjedu predmetnog stana 30. travnja 1991. godine, da iz evidencija MUP-a proizlazi da je podnositelj zahtjeva sa obitelji stanovao na adresi predmetnog stana, da su njegova djeca pohađala OŠ i da su u matičnoj knjizi učenika bili prijavljeni na adresi predmetnog stan, da je apelant do napuštanja BiH bio pripadnik HVO-a, te da je u Luksemburgu imao status izbjeglice. Obzirom na navedeno utvrđenje iz kojeg proizlazi da je podnositelj zahtjeva 30. travnja 1991. godine bio u posjedu predmetnog stana, te da ga je zakonito koristio (na temelju ugovora o podstanarstvu koji je zaključio zbog toga što nositelj stanarskog prava još nije bio riješio stambeno pitanje u drugom stanu, a rješenjem Komande mu je predmetni stan dan u otkup), te relevantne odredbe materijalnog prava, Ustava i Europske konvencije, Ministarstvo je zaključilo da je pravilna odluka Odjela da podnositelju zahtjeva pripada pravo na povrat stana. Po ocjeni Ministarstva, zaključak iz osporenog rješenja je pravilan prema kojem je apelantica u odnosu na predmetni stan stekla status višestrukog korisnika sukladno odredbama članka 11. točka 3. Zakona o izmjenama, budući da se u predmetni stan uselila na temelju privremenog rješenja od 19. kolovoza 1997. godine, te da je njezina obiteljska kuća u Vrapčićima broj 648 u kojoj je živjela prije rata obnovljena i vraćena joj u posjed. Stoga, Ministarstvo je zaključilo da je prvostupanjski postupak pravilno proveden, te da je prvostupanjsko rješenje pravilno i zakonito zbog čega je na temelju odredbe članka 237. stavak 1. ZOUP-a odlučenio kao u izreci rješenja.

12. Odlučujući u upravnom sporu po apelantičinoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 07 0 U 003178 10 U od 18. ožujka 2010. godine kojom je tužba odbijena kao neutemeljena. Uvidom u spis predmeta i predočene dokaze Kantonalni sud je zaključio da su tijela uprave pravilno zaključila da je podnositelj zahtjeva 30. travnja 1991. godine bio u posjedu predmetnog stana, koji je zakonito koristio budući da se uselio u njega na temelju suglasnosti Komande Garnizona u Mostaru od 10. siječnja 1991. godine. Također je navedeno da iz provedenih dokaza proizlazi da je u lipnju 1991. godine nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu riješeno stambeno pitanje u Srbiji, kada se i iselio iz predmetnog stana, a da je nakon toga rješenjem Komande Garnizona od 11. travnja 1992. godine podnositelju zahtjeva ustupljen predmetni stan na otkup. Obzirom na to da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je podnositelj zahtjeva bio u faktičkom posjedu predmetnog stana 30. travnja 1991. godine, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav tijela uprave da se predmetni stan treba smatrati domom podnositelja zahtjeva i da mu pripada pravo na povrat predmetnog stana, sukladno odredbama članka 3. Zakona o prestanku primjene, odredbama Aneksa VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, zatim, sukladno članku II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te članku 8. Europske konvencije. Kantonalni sud je, također, naveo da nije sporno da je apelantici prestalo pravo privremenog korištenja predmetnog stana, jer joj je vraćena u posjed njezina imovina-obiteljska kuća u Vrapčićima u kojoj je živjela sve do početka ratnih djejstava, a što je i sama priznala, zbog čega je, primjenom članka 33. stavak 1. a u svezi sa člankom 36. stavak

2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odbio apelantičinu tužbu.

13. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 18. ožujka 2010. godine, donio Presudu broj 07 0 U 003178 10 Uvp od 10. studenog 2011. godine kojom je zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su tijela uprave i Kantonalni sud pravilno postupili kada su zaključili da podnositelju zahtjeva kao izbjegloj i raseljenoj osobi pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed sukladno odredbama članka 3. Zakona o prestanku primjene. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je podnositelj zahtjeva predmetni stan zakonito koristio, a što prvenstveno proizlazi iz suglasnosti Komande Garnizona u Mostaru od 10. siječnja 1991. godine, na temelju koje je i uveden u posjed predmetnog stana, jer je prethodno svoj stan u Vršcu, na kojem je bio nositelj stanarskog prava, vratio Komandi u Vršcu (rješenje VP Vršac od 2. kolovoza 1990. godine). Budući da je 30. travnja 1991. godine podnositelj zahtjeva bio u posjedu predmetnog stana, Vrhovni sud je naveo da su tijela uprave i Kantonalni sud pravilno postupili kada su zaključili da se predmetni stan smatra domom podnositelja zahtjeva u smislu odredbe članka 8. Europske konvencije, te je, s tim u svezi, zaključio da podnositelju zahtjeva pripada pravo na povrat u posjed stana sukladno odredbi članka 3. Zakona o prestanku primjene, odredbama Aneksa VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, zatim, sukladno članku II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te članku 8. Europske konvencije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da joj je rješenjem Federalnog ministarstva obrane od 19. kolovoza 1997. godine dodijeljen predmetni stan na korištenje, te da je nakon toga zaključila i ugovor o korištenju tog stana sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima. S tim u svezi, smatra da je ona „nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu koje je stekla nakon rata, jer je raniji nositelj stanarskog prava Stamenko Ćirica ostao u JNA i nije podnio zahtjev za povrat“. Također je istaknula da korištenje predmetnog stana od podnositelja zahtjeva prije rata „ne predstavlja pravni temelj za stjecanje prava posjeda na predmetnom stanu, jer mu nije valjanim dokumentom dodijeljen stan na korištenje“. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovorima na apelaciju istaknuo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantičina prava na koja apelacijom ukazuje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

16. Kantonalni sud je naveo da ostaje u svemu kod svoje presude jer je sud pravilno primijenio pozitivnopravne propise o čemu je dano detaljno i jasno obrazloženje.

17. Odjel je naveo da ostaje kod usvojenog stava u osporenom rješenju ističući da je apelantici predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje, te da se po zahtjevu za povrat predmetnog stana odlučivalo prema materijalnim i drugim dokazima kojim je raspolagao Odjel, primjenjujući pozitivnopravne propise.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 19/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Primjena Zakona o napuštenim stanovima („Službeni list RBiH“, br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 33/95), Uredbe o korišćenju napuštenih stanova i propisa donesenih prema tim propisima, kao i drugih propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu između 30. aprila 1991. godine i stupanja na snagu ovog zakona, a koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestaju danom stupanja na snagu ovog zakona (Zakon je usvojio Parlament Federacije BiH na sjednici Predstavničkog doma od 12. marta 1998. godine i na sjednici Doma naroda od 26. februara 1998. godine, objavljen je 3. aprila 1998. godine i stupio na snagu 4. aprila 1998. godine).

Od dana stupanja na snagu ovog zakona, organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji, prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenim, odnosno kojima prestaju da važe stanarska prava do stupanja nosioca stanarskog prava u posjed stana u skladu sa ovim zakonom.

Nadležni organi iz stava 2. ovog člana rješavaju o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed svojih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenim i i pravima privremenih korisnika napuštenih stanova.

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 11. stav 1. tačka 3.

Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: [...]

3. Ima u posjedu kuću ili stan u kojemu je živio na dan 30. aprila 1991. godine (u daljem tekstu: dom u kojem je živio 1991. godine); ili kada je član njegovog porodičnog domaćinstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav da mu omogućava osnovne uslove za život;

[...]

VI. Dopustivost

19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 003178 10 Uvp od 10. studenog 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. siječnja 2012. godine, a apelacija je podnesena 2. ožujka 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. Ustavni sud, prvenstveno, zapaža da su postupci koji su okončani osporenim odlukama vođeni povodom zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, dakle, da je predmet građanskopravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

27. Navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, svode se na tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na apelacione navode, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

29. Dovodeći u svezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su tijela uprave i redoviti sudovi u odnosu na zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed podnositelju zahtjeva u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je udovoljeno zahtjevu podnositelja, pozivajući se pritom na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti u smislu odredbe članka 3. Zakona o prestanku primjene za donošenje rješenja o vraćanju predmetnog stana u posjed podnositelju zahtjeva, budući da je ranijem nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu to pravo prestalo na zakonit način. Pritom Ustavni sud zapaža da su tijela uprave i sudovi jasno ukazali da je navedeni zaključak utemeljen na utvrđenju da se podnositelj zahtjeva, zbog prekomande u Mostar, sa obitelji uselio u predmetni stan u veljači 1991. godine, na temelju suglasnosti Komande Garnizona u Mostaru od 10. siječnja 1991. godine kojom je odobreno da raniji nositelj stanarskog prava izda predmetni stan na korištenje podnositelju zahtjeva, te da je raniji nositelj stanarskog prava u lipnju 1991. godine riješio svoje stambeno pitanje u Srbiji, kada se i iselio iz predmetnog stana. Ustavni sud nadalje zapaža da je podnositelj zahtjeva, rješenjem od 2. kolovoza 1990. godine, potvrdio da je stan na kojem je bio nositelj stanarskog prava predao Komandi u Vršcu, te da mu je rješenjem Komande Garnizona u Mostaru od 11. travnja 1992. godine, čiji je i bio pripadnik, predmetni stan ustupljen u otkup. Ustavni sud, također, zapaža da su tijela uprave i redoviti sudovi, nasuprot apelacionim navodima, u osporenim odlukama obrazložili da je apelantica bila korisnica predmetnog stana koji joj je dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem Federalnog ministarstva obrane od 19. kolovoza 1997. godine, te da joj je obnovljena i vraćena u posjed obiteljska kuća u Vrapčićima broj 648 u Mostaru u kojoj je živjela prije ratnih djejstava, te da stoga nema pravo nastaviti korištenje stana budući da je stekla status višestrukog korisnika u smislu odredbe članka 11. stavak 1. točka 3. Zakona o izmjenama i dopunama. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene na kojima su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju tijela uprave i redovitih sudova, niti u zaključku da je zahtjev podnositelja neutemeljen. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi razmotrili i navode koje je apelantica ponovila u apelaciji i dali razloge zašto ovi navodi, u situaciji kada je nesporno utvrđeno da je apelantici vraćena i dostupna imovina u kojoj je živjela 1991. godine, te s tim u svezi da je u odnosu na predmetni stan stekla status višestrukog korisnika sukladno odredbama članka 11. stavak 1. točka 3. Zakona o izmjenama i dopunama, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, imajući u vidu da su tijela uprave i sudovi u osporenim odlukama dali iscrpne razloge kako u svezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, tako i u svezi sa primjenom materijalnog prava, koji ni u jednom segmentu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na dom i pravo na imovinu

31. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz članka II/3. (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su tijela uprave i redoviti sudovi detaljno i jasno obrazložili svoju odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba čl. 210. i 215. ZOO a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

33. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica ove navode veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-864/12 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio