Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1261/12 (E. R.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Javni interes
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni postupak
- Zakup
- Upravni spor
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1261/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1261/12, rješavajući apelaciju Envera Rufatija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Envera Rufatija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006303 10 U od 20. marta 2012. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo broj 03-15-261/10 od 5. novembra 2010. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija - Porezna uprava - Kantonalni porezni ured Tuzla - Komisija za rješavanje žalbi broj 10-3-05-1- 74/10 od 15. februara 2010. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Rufatija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006303 10 U od 20. marta 2012. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo broj 03-15-261/10 od 5. novembra 2010. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija - Porezna uprava - Kantonalni porezni ured Tuzla - Komisija za rješavanje žalbi broj 10-3-05-1-74/10 od 15. februara 2010. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Enver Rufati (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić iz Tuzle, podnio je 4. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 006303 10 U od 20. marta 2012. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 03-15-261/10 od 5. novembra 2010. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija - Porezna uprava - Kantonalni porezni ured Tuzla - Komisija za rješavanje žalbi (u daljnjem tekstu: Kantonalni porezni ured) broj 10-3-05-1-74/10 od 15. februara 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Kantonalnog poreznog ureda zatraženo je 12. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Kantonalni porezni ured su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 23. do 27. februara 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelant je u svojstvu poreznog obveznika 11. marta 2008. godine i 24. februara 2009. godine podnio Federaciji BiH - Kantonalnom poreznom uredu Tuzla - Porezna ispostava u Tuzli (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava) prijave poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava za 2007. i 2008. godinu. Postupajući po navedenim prijavama, Porezna ispostava je dopisom od 23. decembra 2009. godine obavijestila apelanta da će, u skladu sa odredbom člana 21. Zakona o Poreznoj upravi FBiH, podnijeti u njegovo ime kao poreznog obveznika izmijenjenu poreznu prijavu za razrez poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava za 2007. i 2008. godinu.
6. Porezna ispostava je 29. januara 2010. godine podnijela izmijenjene porezne prijave na dohodak za 2007. i 2008. godinu br. 10-3/1-15-5-82 i 10-3/1-15-5-83, kojim je apelantu utvrđen razrez poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava u iznosu od 29.101,44 KM za 2007. godinu i 54.531,39 KM za 2008. godinu, te je izdala nalog za plaćanje broj 10-3/1-15-5-82 od 29. januara 2010. godine kojim je naložena uplata iznosa od 5.409,85 KM i broj 10-3/1-15-5-83 od 29. januara 2010. godine kojim je naložena uplata iznosa od 23.395,70 KM. U obrazloženju je navedeno da je uvidom u dokumentaciju spisa utvrđeno da su apelant i Tarik Rufati kao zakupodavci sa UniCredit bankom d.d. Mostar kao zakupoprimcem (u daljnjem tekstu: zakupac) zaključili 7. septembra 1997. godine ugovor o zakupu poslovnog prostora u Tuzli, u Ulici Turalibegova broj 22 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). Također je utvrđeno da se zakupac, prema odredbi člana 3. ugovora o zakupu, obavezao da na ime zakupa predmetnog poslovnog prostora plaća apelantu novčani iznos kako je precizirano članom 3. ugovora o zakupu, uvećan za 17% PDV. S tim u vezi, navedeno je da iz obrazaca INFO 1 od 4. februara 2008. godine i 11. februara 2009. godine proizlazi da je zakupac na ime zakupnine – najamnine za 2007. godinu isplatio apelantu iznos od 277.728,00 KM i za 2008. godinu iznos od 519.918,00 KM, što predstavlja apelantov dohodak od imovine i imovinskih prava za 2007. i 2008. godinu (član 31. stav
1. Zakona o kantonalnim porezima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ br. 13/03 i 6/06, u daljnjem tekstu: Zakon o kantonalnim porezima). Imajući u vidu navedeno, te odredbu člana 35. stav 1. Zakona o kantonalnim porezima kojom je propisano da se „porez na dohodak od imovine plaća u iznosu najamnine umanjene za 30%“, Porezna ispostava je utvrdila da porezna osnovica iznosi 194.009,60 KM za 2007. godinu, a 363.542,60 KM za 2008. godinu, te je primjenom stope od 15% (član 10. Zakona o kantonalnim porezima) utvrdila apelantovu poreznu obavezu za 2007. godinu u iznosu od 29.101,44 KM, a za 2008. godinu u iznosu od 54.4531,39 KM. Budući da je apelant kao porezni obveznik već po ranije podnesenoj poreznoj prijavi poreza na dohodak uplatio porez za 2007. godinu u iznosu od 24.864,40 KM, a za 2008. godinu 33.841,88 KM, Porezna ispostava je za navedene iznose umanjila obračunati iznos poreza koji je apelant bio obavezan platiti za 2007. godinu (29.101,44 KM) i za 2008. godinu (54,4531,39 KM), te na apelantovo ime izdala naloge za plaćanje broj 10-3/1-15-5-82 od 29. januara 2010. godine kojim je naložila uplatu 5.409,85 KM za 2007. godinu i broj 10-3/1-15-5-83 od 29. januara 2010. godine kojim je naložila uplatu od 23.395,70 KM za 2008. godinu.
Osporene odluke
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv izmijenjenih prijava poreza na dohodak za 2007. i 2008. godinu od 29. januara 2010. godine i naloga za plaćanje od 29. januara 2010. godine, Kantonalni porezni ured je Rješenjem broj 10-3-05-1-74/10 od 15. februara 2010. godine odbio žalbu kao neosnovanu.
8. Ispitujući osnovanost žalbenih navoda, Kantonalni porezni ured je zaključio da se, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, u konkretnom slučaju ne radi o dvostrukom oporezivanju apelanta, niti je predmet upravnog postupka bilo utvrđivanje poreznog obveznika i razloga za plaćanje PDV. Istaknuto je da je predmet postupka bilo „utvrđivanje osnovice za obračun poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava prema ugovoru o zakupu poslovnog prostor, zaključenom između apelanta, Tarika Rufatija, i UniCredit banke d.d. Mostar. Stoga je primjenom relevantnih odredaba Zakona o Poreznoj upravi i Zakona o kantonalnim porezima apelantu pravilno utvrđena obaveza plaćanja poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava za 2007. i 2008. godinu, a kako je sve detaljno obrazloženu u osporenom rješenju.
9. Rješenjem Ministarstva broj 03-15-261/10 od 5. novembra 2010. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Kantonalnog poreznog ureda broj 10-3-05-1-74/10 od 15. februara 2010. godine. U obrazloženju je istaknuto da se, suprotno apelantovim žalbenim navodima, u konkretnom upravnom postupku ne radi o dvostrukom oporezivanju, „niti je predmet ovog upravnog postupka bilo utvrđivanje poreznog obveznika i razloga za plaćanje PDV, nego je predmet postupka bilo utvrđivanje osnovice za obračun poreza na dohodak od imovine i omovinskih prava“ prema ugovoru o zakupu, te da je stoga apelantu pravilno utvrđena obaveza na plaćanje tog poreza.
10. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj u upravnom sporu protiv Rješenja Ministarstva broj 03-15-261/10 od 5. novembra 2010. godine, u predmetu podnošenja izmijenjene prijave poreza na dohodak za 2007. i 2008. godinu, Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 006303 10 U od 20. marta 2012. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je, nakon što je ispitao osporeno rješenje, zaključio da je Ministarstvo prilikom odlučivanja o žalbi donijelo pravilno i na zakonu zasnovano rješenje za šta je u obrazloženju dalo valjane razloge o apelantovim navodima iz žalbe. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz sadržaja predmetnog ugovora o zakupu od 7. septembra 1997. godine proizlazi da su apelant i Tarik Rufati kao zakupodavci dali u zakup predmetni poslovni prostor uz naknadu kako je precizirano odredbom člana 3. predmetnog ugovora. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da je Porezna ispostava dostavila apelantu obavijest od 23. decembra 2009. godine kojom je obaviješten o podnošenju izmijenjene porezne prijave za razrez poreza na dohodak, Kantonalni sud je zaključio da je, shodno odredbi člana 21. Zakona o Poreznoj upravi, porezna ispostava pravilno postupila kada je u apelantovo ime podnijela izmijenjene prijave poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava za 2007. godinu kojim je utvrđena apelantova porezna obaveza za 2007. godinu u iznosu od 29.101,44 KM i za 2008. godinu u iznosu od 54,4531,39 KM, dok su izdati nalozi za plaćanje od 5.409,85 KM (2007. godina), odnosno 23.395,70 KM (2008. godina). S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je visina obračunatog poreza utvrđena uvidom u obrasce INFO 1 od 4. februara 2008. godine i od 11. februara 2009. godine iz kojih proizlazi da je zakupoprimac na ime zakupnine za poslovni prostor za 2007. godinu isplatio apelantu ukupan iznos od 277.728,00 KM i 519.918,00 KM za 2008. godinu, što predstavlja apelantov dohodak od imovine i imovinskih prava za 2007. godinu i 2008. godinu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ, prihvatajući navedene iznose, shodno članu 31. stav 1. Zakona o kantonalnim porezima, utvrdio poreznu osnovicu (član 35 stav 1. Zakona o kantonalnim porezima), te primjenom stope od 15% (član 10. Zakona o kantonalnim porezima) utvrdio apelantovu obavezu plaćanja poreza na dohodak za 2007. i 2008. godine.
11. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se apelantovi navodi kojima ukazuje da se u konkretnom slučaju radi „o dvostrukom oporezivanju“ u cijelosti neosnovani, jer je, po mišljenju Kantonalnog suda, porezna osnovica pravilno utvrđena primjenom odredbe člana 35. stav
1. Zakona o kantonalnim porezima, a zatim umanjena primjenom odredbe člana 10. istog zakona. Imajući u vidu da su navedeni apelantovi prigovori ocijenjeni neosnovanim, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbi člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji hronološki iznosi tok postupka, te ukazuje da su mu navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, apelant je istakao da su organi uprave i sud pogrešno tumačili odredbu člana 31. stav 1. Zakona o kantonalnim porezima „kojim je uređeno da se pod dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra samo dohodak koji porezni obveznik ostvari od izdavanja u zakup ili najam, ali ne i ukupan prihod koji se ostvari po tom osnovu“. S tim u vezi je naveo vlastito viđenje konkretne situacije, navodeći pri tome da mu se „imovina znatno umanjila, jer je dvostruko oporezovana“. Predložio je da se apelacija usvoji, osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Ministarstvo je navelo da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, što potvrđuje i činjenica da je i Kantonalni sud u cijelosti potvrdio navedeno rješenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Kantonalni porezni ured je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su apelantovi navodi neosnovani zbog toga što je imao mogućnost da, u skladu sa odredbom člana 35. stav 2. Zakona o kantonalnim porezima, a imajući u vidu da dohodak ostvaruje stalnim izdavanjem u najam, odnosno zakup nekretnine, podnese zahtjev radi utvrđivanja dohotka na način na koji se utvrđuje dohodak od privredne djelatnosti u skladu sa čl. 17. do 21. Zakona o kantonalnim porezima. S obzirom na to da apelant nije postupio u skladu sa odredbom člana 35. stav 2. Zakona o kantonalnim porezima, već je Poreznoj ispostavi podnio prijavu poreza na dohodak za 2007. i 2008. godinu u kojima je iskazao „netačne podatke o dohotku koji je ostvario od najamnine“, Porezna ispostava je u cijelosti ispoštovala proceduru koja je propisana Pravilnikom o postupku podnošenja prijava, te nakon dostavljene obavijesti u ime poreznog obveznika podnijela prijavu poreza na dohodak za 2007. i 2008. godinu na osnovu podataka o visini najamnine – obrazac INFO1, kojeg je zakupac najamnine podnio Poreznoj upravi.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o Poreznoj upravi Federacije („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 33/02, 28/04, 57/09), koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 21.
Porezna uprava ima ovlaštenje da podnese poreznu prijavu u ime poreznog obveznika onda kada porezni obveznik nije podnio poreznu prijavu u roku od petnaest (15) dana od krajnjeg roka za podnošenje porezne prijave koji je propisan poreznim zakonima. Porezni obveznik nosi teret dokazivanja da određivanje porezne obaveze nije ispravno. Procedure podnošenja poreznih prijava u ime poreznog obveznika od Porezne uprave utvrdit će se podzakonskim aktima.
17. U Zakonu o kantonalnim porezima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 13/03 i 6/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Porez na dohodak plaća se po stopi od 15% od porezne osnovice.
Član 31. stav 1.
Dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se dohodak koji porezni obveznik ostvari od izdavanja u zakup ili najam nekretnina i pokretnih stvari, prihoda od autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava.
Član 35. st. 1. i 2.
Porez na dohodak od imovine plaća se od iznosa najamnine, odnosno zakupnine umanjenog za 30%, a kod iznajmljivanja soba i postelja od iznosa najamnine umanjenog za 50% na ime troškova ostvarivanja dohotka.
Porezni obveznik koji dohodak od imovine ostvaruje stalnim izdavanjem u najam odnosno zakup nekretnina, može na vlastiti zahtjev utvrđivati dohodak na način na koji se utvrđuje dohodak od privredne djelatnosti u skladu s članovima 17. do 21. ovog zakona.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
20. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tač. 65. i 66). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati dodatni razrez poreza (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
21. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
a)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 006303 10 U od 20. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant osporava navedene odluke organa Uprave i Kantonalnog suda, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
28. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi Uprave, koje je ispitao i Kantonalni sud, utvrđen razrez poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava koji je apelant dužan platiti. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 61).
30. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67. i 68).
Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, koje se sastoji u lišavanju njegove imovine – novčanog iznosa, koji treba da plati po osnovu razrezanog poreza (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
31. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je apelantovo lišavanje uživanja prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
32. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A broj 6, stav 5).
33. Dovodeći takav stav iz citirane odluke u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe Zakona o Poreznoj upravi i Zakona o kantonalnim porezima nesporno predstavljaju ograničenja u ostvarivanju apelantovih prava u smislu da propisuju procedure neophodne za podnošenje porezne prijave i utvrđivanje porezne obaveze, kao i procedure za podnošenje izmijenjene porezne prijave (član 21. Zakona o Poreznoj upravi). Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da su apelant i Enver Rufati kao zakupodavci zaključili sa UniCredit bankom d.d. Mostar kao zakupoprimcom predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora uz mjesečnu zakupninu kako je precizirano članom 3. predmetnog ugovora o zakupu. Apelant je na ime primljene zakupnine podnio prijave poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava za 2007. i 2008. godinu Poreznoj ispostavi koja je nakon toga apelantu dostavila dvije obavijesti od 23. decembra 2009. godine kojim je apelant obaviješten da će Porezna ispostava u njegovo ime podnijeti izmijenjene porezne prijave za razrez poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava za 2007. godine i 2008. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Porezna ispostava u postupku kontrole utvrdila da apelant nije pravilno obračunao i platio porez na dohodak od imovine i imovinskih prava za 2007. i 2008. godinu, te da je, s tim u vezi, podnijela izmijenjene porezne prijave u apelantovo ime u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredbe člana 21. Zakona o Poreznoj upravi kojom je propisano da „Porezna uprava ima ovlaštenje da podnese poreznu prijavu u ime poreznog obveznika onda kada porezni obveznik nije ispravno podnio poreznu prijavu u roku od petnaest (15) dana od krajnjeg roka za podnošenje porezne prijave koji je propisan poreznim zakonima. Porezni obveznik nosi teret dokazivanja da određivanje porezne obaveze nije ispravno“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Porezna ispostava, u postupku kontrole, nakon što je na osnovu obrazaca INFO 1 i 2, koje joj je dostavio zakupac, utvrdila poreznu osnovicu na način kako je to propisano odredbom člana 35. Zakona o kantonalnim porezima, te da je primjenom zakonske stope od 15% (član 10. Zakona o kantonalnim porezima) utvrđena visina poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava za 2007. i 2008. godinu, te je utvrđena obaveza apelantu za plaćanje poreza na dohodak u preciziranom iznosu za navedene godine kao razlike iznosa poreza utvrđenog na osnovu obrasca INFO na način preciziran predmetnom zakonskom odredbom i iznos koji je apelant već uplatio na ime poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava i za 2007. i 2008. godinu. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su osporene odluke utemeljene na odredbama člana 21. Zakona o Poreznoj upravi i čl. 10, 31. i 35. stav 1. Zakona o kantonalnim porezima na način da je utvrđena porezna osnovica, te primjenom na nju zakonske stope od 15%, čime je i utvrđena apelantova porezna obaveza plaćanja poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava za 2007. i 2008. godinu. Ustavni sud zapaža da su sve navedeno detaljno obrazložili organi uprave i sud u osporenim odlukama, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa Zakonom o Poreznoj upravi i Zakona o kantonalnim porezima. Pri tome Ustavni sud ukazuje i na to da su Zakon o Poreznoj upravi i Zakon o kantonalnim porezima objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da na jasan i precizan način reguliraju pitanja plaćanja poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.
35. Odgovarajući na pitanje da li je apelantovo lišavanje njegove imovine (obavezivanjem da plati dodatno utvrđene obaveze) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o Poreznoj upravi i Zakonom o kantonalnim porezima uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem plaćanja poreza, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, Serija A broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju utvrđeno je da apelant nije u potpunosti obračunao porez na dohodak od imovine i imovinskih prava zbog čega je u postupku koji je okončan sudskom odlukom obavezan na dodatno plaćanje, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o kantonalnim porezima. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.
36. Dovodeći u vezu prethodne stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom, koja je u ovom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o Poreznoj upravi i Zakona o kantonalnim porezima preteže nad apelantovim interesom da ne plati obračunati porez, te da apelant, zbog nepoštivanja propisanih poreznih obaveza, ne snosi poseban i pretjeran teret. Naime, upravo je apelant kao porezni obveznik propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da izvrši plaćanje poreza za koji je nadležni organ u postupku kontrole kod apelanta utvrdio da nije plaćen.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo na apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu i u skladu sa principom „proporcionalnosti“.
39. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić