Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1487/12 (M. V., F. M., A. M., S. I., S. S. i drugi)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1487/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1487/12, rješavajući apelaciju Mirsada Veladžića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mirsada Veladžića, Fuada Mulalića, Amira Mulalića, Safeta Ičanovića, Senije Smajić, Fikreta Kaukovića i Huseina Nanića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 001257 10 Rsž od 1. februara 2012. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Veladžića, Fuada Mulalića, Amira Mulalića, Safeta Ičanovića, Senije Smajić, Fikreta Kaukovića i Huseina Nanića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 001257 10 Rsž od 1. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 0011257 05 P od 17. maja 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Veladžić, Fuad Mulalić, Amir Mulalić, Safet Ičanović, Senija Smajić, Fikret Kauković i Husein Nanić (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 21. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 001257 10 Rsž od 1. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 0011257 05 P od 17. maja 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud odgovorili su na apelaciju 22. odnosno 26. januara 2015. godine. Tuženi nije odgovorio na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 0011257 05 P od 17. maja 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 001257 10 Rsž od 1. februara 2012. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi isplati dug na ime razlike naknade plaće, toplog obroka i regresa, kako je precizirano u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužba podnesena 7. jula 2005. godine. Dalje je navedeno da je tuženi 28. aprila 2006. godine dostavio Sudu pismeni odgovor na tužbu, te istakao prigovor pasivne legitimacije, budući da apelanti i tuženi nisu u bilo kakvom pravnom odnosu. Također je navedeno da su, prema navodima tužbe, apelanti zaposlenici Općine Bužim u kojoj ostvaruju sva prava iz radnog odnosa.

7. Općinski sud je naveo da na pripremnom ročištu održanom 12. juna 2009. godine apelanti nisu osporili prigovor pasivne legitimacije, te su naveli da je u tužbi pogrešno označen tuženi, odnosno da je greškom izostavljena Općina Bužim. Predložili su ispravku naziva tuženog, tj. da se uz već označenog tuženog doda i naziv spomenute općine. Općinski sud je naveo da je navode apelanata smatrao preinakom tužbe, te je zapisnik s pripremnog ročišta uz dopis Suda dostavio novooznačenoj tuženoj radi izjašnjenja da li pristaje na preinaku tužbe u subjektivnom smislu. Istaknuto je da Općina Bužim nije pristala na preinaku tužbe, odnosno nije pristala da stupi u parnicu umjesto tuženog. Također, tuženi, koji se već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, nije dao pristanak na preinaku tužbe. Stoga je Općinski sud na nastavku pripremnog ročišta 17. augusta 2009. godine donio procesno rješenje kojim je odbio preinaku tužbenog zahtjeva na novooznačenu tuženu – Općinu Bužim. Općinski sud se pozvao na član 58. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navodi punomoćnika apelanata (sadržani u zapisniku s pripremnog ročišta) da vrši ispravku, a ne preinaku tužbe, kako je utvrdio Općinski sud, nisu osnovani jer službeni naziv Općine kao organa državne službe u okviru Unsko-sanskog kantona, kako je to naveo punomoćnik apelanata, nije Unsko-sanski kanton, Općina Bužim. Općinski sud je istakao da je, prema članu 4. Statuta Općine Bužim, naziv općine Općina Bužim, a u članu 5. Statuta navedeno je da je područje općine dio državnog teritorija BiH i Federacije BiH, te da je u sastavu Unsko-sanskog kantona.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da se žalbom apelanata u biti osporava procesno rješenje prvostepenog suda od 17. augusta 2009. godine. Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da se nije radilo o preinaci tužbe nego samo o ispravci naziva tuženog. Naime, kako je dalje navedeno, već u tužbi kao tuženi je označen Unsko-sanski kanton Bihać, koji je pravno lice koje može biti stranka u postupku, pa je pretpostavka da se tužba upravo odnosila na tu pravnu osobu kao tuženog. Tek nakon prigovora tuženog o njegovoj pasivnoj legitimaciji, apelanti su naveli da ispravljaju grešku u označavanju tuženog tako da uz postojeći naziv tuženog dodaju i Općinu Bužim, smatrajući da je to jedan tuženi, ali sa svojim punim nazivom. Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, u konkretnom slučaju radi se o dvije pravne osobe, odnosno o dva tužena. Označavanjem Općine Bužim kao tužene, apelanti su se u biti opredijelili da tuže drugu pravnu osobu, pa se, kako je utvrdio Kantonalni sud, radilo o subjektivnoj preinaci tužbe, ako su apelanti imali namjeru tužiti samo Općinu Bužim. Međutim, kako su praktično apelanti ostali pri tome da označavaju dvije odvojene pravne osobe, Kantonalni sud je zaključio da se radi o zasnivanju naknadnog pasivnog suparničarstva, u smislu člana 362. stav 2. ZPP. U slučaju preinake tužbe, u smislu člana 58. stav 2. ZPP, potreban je pristanak novog tuženog, ali i pristanak postojećeg, ako se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Za zasnivanje pasivnog suparničarstva, u smislu člana 362. stav 2. ZPP, također je uvjet pristanak novog tuženog na proširenje tužbe na njega. U konkretnom slučaju, niti novi tuženi, a niti prvobitni tuženi nisu dali saglasnost da tužena bude Općina Bužim, iz čega slijedi da nisu postojale procesne pretpostavke niti za subjektivnu preinaku tužbe, u smislu člana 58. stav 2. ZPP, a niti pretpostavke za zasnivanje naknadnog pasivnog suparničarstva, u smislu člana 362. stav 2. ZPP. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio procesno pravo kada je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe, zato što su apelanti izrazili stav da su željeli utužiti upravo Općinu Bužim, a ne tuženog.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji iznose neslaganje sa stavovima redovnih sudova jer su pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno pravo. Apelanti smatraju da je Općinski sud trebao, u smislu čl. 62. i 66. ZPP, ispitati tužbu i vratiti je njima na uređenje (zbog označavanja tuženog, tužba nije sadržavala ni dokaze uz tužbu). Smatraju da su redovni sudovi pogrešno zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o ispravci tehničke greške pri označavanju tužene strane već o subjektivnoj preinaci tužbe.

10. Apelanti ukazuju i na to da je postupak trajao od 7. jula 2005. godine, dakle preko šest i po godina, što je za radni spor neprihvatljivo dug period. Stoga smatraju da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje. Istakli su da je Općinski sud nakon prijema odgovora na tužbu pripremno ročište zakazao tek nakon tri godine. Apelanti traže da im se za svaku godinu trajanja postupka isplati naknada nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je dužina trajanja postupka u konkretnoj pravnoj stvari nesporna, ali da taj sud negira svoju odgovornost za to, budući da je odluku donio u periodu kraćem od dvije godine (prvostepeni spis je primljen 9. jula 2010. godine, a odlučeno je 1. februara 2012. godine).

12. Općinski sud je u odgovoru naveo da su tačni navodi apelanata u pogledu hronologije preduzimanja procesnih radnji u sudu. Kako je dalje navedeno, Milan Rajić, sudija koji je zadužen u konkretnom predmetu, dvije godine nije preduzimao bilo kakve procesne radnje, zbog čega je predsjednik suda predmet dodijelio drugom sudiji, koji je okončao predmet donošenjem presude. V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 57. stav 1.

(1) Sud može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

Član 58.

(1) Tužilac može, u roku iz člana 57. ovog zakona, svoju tužbu preinačiti i tako što će umjesto prvobitnog tuženog tužiti drugu osobu.

(2) Za preinačenje tužbe u smislu stava 1. ovog člana potreban je pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu namjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.

(3) Osoba koja stupa u parnicu namjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kome se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.

Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Član 362. stav 2.

(2) Do zaključenja pripremnog ročišta, može, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog sa njegovim pristankom.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 001257 10 Rsž od 1. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

18. Apelanti opovrgavaju osporene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

21. Ustavni sud zapaža da apelanti apelacijom osporavaju odluke donesene u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa, koja se tiču građanskih prava apelanata, pa stoga primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna. Pravo na suđenje u razumnom roku

22. Ustavni sud zapaža da apelanti postupak osporavaju s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta.

a)Relevantni principi

23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

24. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

25. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

26. Ustavni sud zapaža da su apelanti radni spor pokrenuli 7. jula 2005. godine, te da je spor pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda od 1. februara 2012. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine postupka jeste period od šest i pol godina.

c) Analiza dužine trajanja postupka

27. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi isplate duga u ostvarivanju prava iz radnog odnosa i rješavanju pitanja pasivne legitimacije, pa, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebno složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelante vrlo značajan.

28. Zatim, Ustavni sud zapaža da je radni spor, koji je prema zakonu hitan, na dvije sudske instance trajao šest i pol godina, što je neprihvatljivo dug period. Za Ustavni sud je posebno neprihvatljivo da je Općinski sud nakon podnošenja tužbe pripremno ročište zakazao tek nakon gotovo četiri godine i da je presudu donio nakon četiri godine i 10 mjeseci. Ustavni sud smatra da je početni zastoj pred Općinskim sudom od gotovo četiri godine kada je zakazano pripremno ročište van razumnog roka, a za takvu pasivnost Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantno obrazloženje. Nakon toga, Kantonalni sud je u relativno kratkom roku (manje od dvije godine) donio drugostepenu odluku, što ne može biti opravdanje za ukupnu dužinu trajanja postupka. Ustavni sud smatra da je period od šest i pol godina u kojem je okončan postupak radnog spora a priori van razumnog roka i traži globalnu ocjenu. Njegova bi se dužina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

29. Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

30. Apelanti su zatražili da im se zbog dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51).

31. Uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti predmeta, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju odluka o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelante.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

32. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presude redovnih sudova kojima je odbijen njihov tužbeni zahtjev za isplatu duga, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom procesnog prava.

33. U vezi s tim prigovorima apelanata kojim ukazuju na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije sudske instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja žalbenih navoda koje je Kantonalni sud ispitao u osporenoj presudi i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da su sudovi pogrešno zaključili da se u konkretnom slučaju nije radilo o ispravci tehničke greške prilikom označavanja tužene strane već o subjektivnoj preinaci tužbe.

36. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio procesno pravo kada je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe, a ne o ispravci naziva tuženog, te s tim u vezi utvrdio da nisu postojale procesne pretpostavke niti za subjektivnu preinaku tužbe, u smislu člana 58. stav 2. ZPP, a niti pretpostavke za zasnivanje naknadnog pasivnog suparničarstva, u smislu člana 362. stav 2. ZPP. Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što su se apelanti pozvali na svoje tumačenje relevantnih odredbi ZPP. U odnosu na pozivanje apelanata na odredbe člana 66. ZPP, Ustavni sud zapaža da je tom odredbom propisano da će sud utvrditi da li postoje formalno-procesni nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, a što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja, koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke.

Ostali navodi

38. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje tog prava nisu posebno obrazložili, već se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode apelanata i s aspekta kršenja navedenog prava. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je radni spor, koji je prema zakonu hitan, trajao šest i pol godina, za što najveći dio odgovornosti snosi Općinski sud, koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantno obrazloženje za svoju pasivnost.

40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši tužbeni zahtjev apelanata, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji su apelanti neosnovano ukazali.

41. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1487/12 (M. V., F. M., A. M., S. I., S. S. i… | Sudska praksa | Aktio