Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1059/12 (I. P.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1059/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP 1059/12, rješavajući apelaciju Ivke Papić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivke Papić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51-0-I -

022323 11 GŽ od 11. januara 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51-0-I-022323 09 I od 23. jula 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivka Papić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Viteza, koju zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnijela je 19. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51-0-I -022323 11 GŽ od 11. januara 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51-0-I-022323 09 I od 23. jula 2010.godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 51-0-I -022323 09 I od 23. jula 2010. odbijen je kao neosnovan prigovor Suada Bektaša kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik) protiv rješenja Općinskog suda broj 51-0-I -022323 09 I od 6. jula 2009. godine, kojim je na osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda broj P-738/04 od 14. septembra 2007. godine, dopušteno izvršenje po prijedlogu apelantice, isplatom iznosa od 1.192,00 KM na ime duga (stav 1. izreke rješenja). Stavom 2. izreke rješenja Općinskog suda apelantica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor u iznosu od 240,00 KM, dok su stavom 3. izreke rješenja apelantici dosuđeni troškovi u iznosu od 120,00 KM. U obrazloženju rješenja Općinski sud je između ostalog naveo da je apelantica 15. juna 2009. godine podnijela prijedlog za izvršenje, temeljem pravomoćne presude Općinskog suda broj P 738/04 od 14. septembra 2007. godine kao izvršne isprave, te da je Općinski sud rješenjem broj 51 0 I 022323 09 I od 6. jula 2009. godine dozvolio predloženo izvršenje koje je i dostavio apelantici i izvršeniku. Općinski sud je također naveo da je izvršenik podnio prigovor na rješenja Općinskog suda od 6. jula 2009. godine. Apelantica je na navedeni prigovor izvršenika dostavila odgovor, te je predložila da sud obaveže izvršenika da joj nadoknadi troškove sastava odgovora na prigovor u iznosu od 240,00 KM.

3. Općinski sud je, između ostalog naveo da je apelantica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova koji su se odnosili na sastav odgovora na prigovor kao neosnovanim, u skladu sa odredbom člana 16. stav 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) sa obrazloženjem da navedeni troškovi nisu bili neophodni radi vođenja predmetnog izvršnog postupka.

4. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelantice protiv rješenja Općinskog suda od 23. jula 2010. godine i to stava 2. izreke rješenja kojim je apelantica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor, odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu i u tom dijelu potvrdio prvostepeno rješenje. Istim rješenjem apelantica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda kojom je odbijen zahtjev apelantice za naknadu troškova odgovora na prigovor kao neosnovan, pravilna i zakonita, te da je prvostepeni sud za odbijanje naveo valjane razloge koje prihvata i taj sud. Također, Kantonalni sud je naveo da supsidijarnom primjenom Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i to odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a kojom je propisano da „pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice“, taj sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da troškovi odgovora na prigovor nisu bili potrebni radi vođenja izvršnog postupka. U odnosu na apelanticine žalbene navode kojim je ukazala da je odluka prvostepenog suda u stavu 2. izreke rješenja protivna odredbi člana 387. stav 2. ZPP- a, a u vezi sa članom 14. stav 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarife o nagradama) kojom je predviđena nagrada za sastav odgovora na prigovor protiv rješenja o izvršenju, Kantonalni sud je zaključio da su navedeni apelanticini navodi neosnovani, jer po mišljenju Kantonalnog suda „troškovi koji nisu bili potrebni za vođenje izvršenja ne mogu padati na teret suprotne strane“. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP-a apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje prvostepenog suda u pobijanom dijelu (stav 2. izreke rješenja).

5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je stajalište drugostupanjskog suda „pogrešno jer je paušalno“, te da „na paušalnost stajališta ukazuje činjenica da ZIP „predviđa mogućnost davanja odgovora na prigovor (član 48. stav 2.), a Tarifa, tj. zakon o odvjetništvu, predviđa nagradu za sastav odgovora na prigovor, dok Zakon o parničnom postupku određuje primjenu Tarife“. Naime, apelantica smatra da odgovor na prigovor nije potreban za provedbu izvršenja, „onda Zakon o izvršnom postupku ne bi predviđao mogućnost podnošenja navedenog podneska“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelacionim navodima kojim apelantica problematizira način na koji je sud primijenio relevantne odredbe ZIP-a a time i odredbe ZPP-a koje se shodno primjenjuju u izvršnom postupku, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 3061/07 od 12. januara 2010. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 12. januara 2010. godine objavljena na web-stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba) već odlučivao o istim činjeničnim i pravnim pitanjima koja se postavljaju i u ovoj apelaciji te odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu apelaciju podnesenu zbog navodnog kršenja prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju .

9. U navedenoj odluci je navedeno (tačka 12): Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u predmetnom postupku, na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdio koje će parnične troškove nadoknaditi apelantici kao stranci, uzimajući u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Ustavni sud ističe da, o tome koji su to troškovi i koji je njihov iznos odnosno visina odlučuje sud ocjenjujući brižljivo u skladu sa članom 387. ZPP. Zakon se, dakle, kod određivanja osnova za udovoljavanje zahtjevu za naknadu troškova postupka, ne služi subjektivnim već objektivnim kriterijem. Ne traži se izričito da su ovi troškovi bili potrebni radi svrsishodnog vođenja parnice, no očigledno je da standardni izraz «potrebni» treba dopuniti odnosno shvatiti u tom smislu. Inače bi sud bio primoran usvojiti zahtjev za naknadu i onih troškova koji su, sa stajališta stranke koja ih je imala bili potrebni zato da ona vodi postupak kako želi, ali se u odnosu na vođenje postupka nisu pokazali svrsishodni radi ostvarivanja krajnjeg cilja u postupku. Nesvrsishodne troškove snosi definitivno stranka koja ih je prouzročila, pa nema prava na naknadu ni kada u parnici uspije (vidi, odluka Ustavnog suda broj AP 2700/06 od 10. januara 2008.godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta istakao dasmatra da u osporenoj odluci u dijelu koji se tiče naknade troškova prouzrokovanih procesnom radnjom, odgovorom na prigovor, nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa .

10. Obzirom na zaključke koji su izneseni u prethodnoj tačci ove odluke, te budući da i u konkretnom slučaju prema utvrđenju redovnih sudova apelantici ne pripada pravo za naknadu troškova koji su se odnosili na sastav odgovora na prigovor u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a i ZPP-a, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 3061/07 od 12. januara 2010. godine u pogledu dopustivosti apelacije u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretne apelacije, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su u i konkretnom slučaju navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1059/12 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio