Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1081/13 (D. V.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1081/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 19. ožujka 2015. godine, u predmetu broj AP-1081/13, rješavajući apelacije Dragoljuba Vujića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragoljub Vujić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 I 031122 12 GŽ od 21. januara 2013. godine;

S.G., S.P., I.K., M.Č., I.K., M.Č., M.M., D.L., M.Z., J.V., I.I., i M.N. protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 021544 13 GŽI od 19. februara 2013. godine;

V. K., protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I

092159 12 GŽI od 13. marta 2013. godine;

Zemljoradnička zadruga „Krnjinka“ p.o. Stanari, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 60 0 IP 017223 13 PŽ od 26. juna 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1081/13 Dragoljub Vujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srbca, kojeg zastupa Sanjin Kosić advokat iz Banja Luke, podnio je 14. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 I 031122 12 GŽ od 21. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je prijedlog apelanta, kao izvršenika (koji je podnesen 4. januara 2011. godine), a kojim je apelant tražio da mu tražilac izvršenja M.C. na ime protivizvršenja isplati određene novčane iznose. Sud je zaključio da u ovom predmetu izvršenje nije niti sprovedeno jer je apelant kao izvršenik dobrovoljno namirio dug iz izvršne isprave, pa je predmetni izvršni postupak okončan rješenjem od 12. oktobra 2010. godine kojim se izvršenje obustavlja zbog povlačenja prijedloga za izvršenje od strane tražioca izvršenja. S tim u vezi, sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za protivizvršenje, a koji su bliže navedeni u Zakonu o izvršnom postupku, budući da sprovođenje izvršenja predstavlja materijalnu pretpostavku za protivizvršenje.

2. AP-1631/13 S.G., S.P., I.K., M.Č., I.K., M.Č., M.M., D.L., M.Z., J.V., I.I., i M.N. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Širokog Brijega, koje zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnijeli su 17. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 021544 13 GŽI od 19. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je prijedlog za izvršenje koji su apelanti, kao tražioci izvršenja, podnijeli protiv izvršenika Općine Široki Brijeg, poduzeća „Sloga“ d.o.o. Široki Brijeg i Zapadnohercegovačkog kantona, a radi naplate potraživanja iz radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da su Općina Široki Brijeg i Zapadnohercegovački kanton izvršenici u konkretnom slučaju, niti to proizilazi iz izvršene isprave, tj. presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P.423/00 od 18. decembra 2002. godine. Naime, sud je zaključio da Općina Široki Brijeg i Zapadnohercegovački kanton nisu preuzeli dug-obaveze izvršenika „Sloga“ d.o.o. Široki Brijeg iz predmetne izvršne isprave, niti su prema Zakonu o upravljanju državnom imovinom bili obavezni za solidarno izmirenje tog duga, nego je izvršenik „Sloga“ d.o.o. Široki Brijeg, kao poslodavac apelanata, dužan apelantima isplatiti tražene naknade iz radnog odnosa. Međutim, sud je napomenuo da su apelanti u prijedlogu za izvršenje tražili da se izvršenje sprovede na određenim nekretninama „Sloge“ d.o.o. Široki Brijeg, bliže opisanim u pomenutom prijedlogu, a kako navedene nekretnine prema izvodima iz zemljišnih knjiga, nisu vlasništvo pomenutog poduzeća, prijedlog apelanata za izvršenje je neutemeljen i u pogledu pomenutog izvršenika.

3. AP-2280/13 V. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 27. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 092159 12 GŽI od 13. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je apelantica, kao tražiteljica izvršenja, pokrenula protiv izvršenika „Super-Nova“ d.o.o. Mostar, radi isplate naknada iz radnog odnosa, usvojen je prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 092159 11 I od 29. aprila 2011. godine, te je navedeno rješenje stavljeno van snage, ukinute su provedene izvršne radnje i izvršni postupak obustavljen. U postupku je utvrđeno da izvršna isprava na kojoj se temelji apelantičino potraživanje glasi na obavezu izvršenika da apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu, te da je u izvršenik u tom smislu postupio po izvršnoj ispravi. Također je utvrđeno da izvršnom ispravom nije utvrđena obaveza izvršenika da apelantici isplati plaće i doprinose za period od aprila 1992. do februara 2000. godine, već je pomenuta isplata izvršena u drugom izvršnom postupku broj I 036811 11 I 2, koji je okončan u junu 2012. godine, zbog čega nije bilo osnova da se u predmetnom postupku ponovo razmatra i dozvoli izvršenje isplatom plaća i uplate doprinosa za sporni period.

4. AP-3683/13 Zemljoradnička zadruga „Krnjinka“ p.o. Stanari (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 60 0 IP 017223 13 PŽ od 26. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je tražilac izvršenja „Interprom“ d.o.o. Derventa pokrenuo protiv apelanta, kao izvršenika, radi naplate potraživanja po osnovu naknade štete, odbijene su žalbe apelanta podnesene protiv rješenja Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ip 017223 12 Ip od 11. februara i 13. maja 2013. godine. Sud je zaključio da su osporena rješenja (u kojima je određeno izvršenje zabilježbom, pljenidbom, procjenom i prodajom nekretnina apelanta) donesena na osnovu pravosnažne i izvršne sudske presude koja predstavlja izvršnu ispravu u konkretnom slučaju, u kojoj je jasno navedena apelantova obaveza i određen paricioni rok, i koja je apelantu, suprotno njegovim tvrdnjama, dostavljena, i sa čijom je pravosnažnošću i izvršnošću bio upoznat, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu rješenja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1081/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1081/13 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio