Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-116/14 (M. B. i drugi)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-116/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-116/14, rješavajući apelacije Miloša Balabana i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miloš Balaban, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 041853 13 Pžp od 18. decembra 2013. godine;

Vahid Zajko, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 324064 13 Pžp od 27. februara 2014. godine;

„Mega Food“ d.o.o. Banja Luka, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 073465 13 Pžp 2 od 3. februara 2014.

godine;

Boris Benić, Bojan Benić i Antonijo Crepulja, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Pr 023538 14 Pžp od 10. marta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-116/14 Miloš Balaban (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 10. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 041853 13 Pžp od 18. decembra 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 50. st. 1. i 3. Zakona o kantonalnim inspekcijama USK-a, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je apelant odgovoran što je dana 15. juna 2012. godine u večernjim satima kao korisnik i suvlasnik poslovnog stambenog objekta onemogućio inspektorima da izvrše inspekcijski nadzor u Bihaću u ulici Đačka broj 51, čime je počinio predmetni prekršaj, pa ga je stoga sud oglasio odgovornim i kaznio. Naime, sud je zaključio da nije osnovan apelantov navod da je postupajući na način, koji je okvalificiran kao prekršaj, samo štitio svoje ustavno pravo na nepovredivost doma, iz razloga što je pomenutim zakonom djelomično ograničeno navedeno pravo, zbog ovlasti kantonalnog inspektora da provjeri sumnju u postojanje prekršaja, a ta sumnja je u toku vršenja nadzora i potvrđena.

2. AP-1463/14 Vahid Zajko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 2. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 324064 13 Pžp od 27. februara 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 42. Zakona o cestovnom prijevozu F BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da kada je Zapisnik o inspekcijskoj kontroli, kao dokaz koji ima dokaznu snagu javne isprave, doveden u vezu sa navodima odbrane apelanta, kojim nije osporeno da je pravno lice „Žuti taxi“ d.o.o. Sarajevo, u kojem je on odgovorno lice, u vrijeme inspekcijskog nadzora predmetnim vozilom obavljalo taksi prijevoz bez dopunske taksi oznake, kao i u vezu sa dokazima koje je sudu prezentirao apelant (zahtjevi za produženje ugovora o korištenju taksi stajališta za 2012. godinu i dodjelu taksi oznake), sud je zaključio da je apelant u vrijeme, mjestu i na način opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja počinio predmetni prekršaj, zbog čega ga je sud i oglasio odgovornim za taj prekršaj. Dakle, sud je, imajući u vidu relevantne odredbe zakonskih i podzakonskih akata, zaključio da je radnja obavljanja taksi prijevoza bez posjedovanja dopunske taksi oznake za vozilo propisana kao prekršaj navedenim zakonom. Također, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na to da postupajući kantonalni inspektor nije bio nadležan da izda prekršajni nalog, zato što je relevantnom odredbom predmetnog zakona propisano da poslove inspekcijskog nadzora provođenja odredbi tog zakona obavljaju federalni i kantonalni inspektori cestovnog prometa, kojom odredbom je pored federalnih inspektora i kantonalnim inspektorima data vremenski neograničena nadležnost za obavljanje inspekcijskog nadzora nad provođenjem pomenutog zakona.

3. AP-1633/14 „Mega Food“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banja Luke, podnio je 9. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 073465 13 Pžp 2 od 3. februara 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je, kao pravno lice, proglašen krivim za prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, dok je M.K., kao odgovorno lice u pravnom licu, proglašen krivim za prekršaj iz člana 6. stav 2., vezano za stav 1. tačka a) navedenog zakona, pa je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 6.000,00 KM, a M.K. novčana kazna u iznosu od 4.000,00 KM. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su apelant i M.K. neosnovano tvrdili da se u konkretnom slučaju radi o sporu oko tarifnog broja koji se rješava u upravnom postupku, a ne o prekršaju za koji bi bio nadležan sud. Naime, sud je zaključio da im je na teret stavljeno da su u kritično vrijeme u ispravama koje su podnijeli za carinski postupak označili drugu vrstu, količinu, kvalitet i vrijednost robe i na taj način da su izvršili netačno prijavljivanje robe za carinski postupak sa namjerom plaćanja uvoznih dadžbina u manjem iznosu, a što predstavlja prekršaj o kojem odluku donosi nadležni sud, a ne organ uprave. Također, sud je zaključio da su apelant i M.K. imali prethodnu obavezu da provjere koju vrstu, kvalitetu i vrijednost robe uvoze, jer zbog obaveze provjeravanja i postoji odgovornost za autentičnost i tačnost podataka u dokumentu koji prilažu uz carinsku prijavu, a tu obavezu nisu izvršili, zbog čega i stoji njihova odgovornost za prekršaj stavljen im na teret.

4. AP-2209/14 Boris Benić, Bojan Benić i Antonijo Crepulja (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, koje zastupa Mesud Obralija, advokat iz Kaknja, podnijeli su 14. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Pr 023538 14 Pžp od 10. marta 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti, te B.A., E.A. i S.Z. su proglašeni krivim za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru, pa su im izrečene novčane kazne u iznosu od po 200,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je u konkretnom slučaju došlo do narušavanja javnog reda i mira tučom između apelanata s jedne strane i B.A., E.A. i S.Z. s druge strane, na način da su nakon kraće prepirke međusobno razmijenili više udaraca pogađajući jedni druge pesnicama, nogama, drvenim palicama i sjekirom od kojih su povrede zadobili S.Z., B.A., te apelanti. Također, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije došlo do situacije da su se apelanti, te B.A., E.A. i S.Z. nalazili u nužnim odbranama, nego naprotiv da su nakon prepirke i svađe pristali na tuču, a zatim je došlo do razmjene udaraca. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su apelanti, te B.A., E.A. i S.Z. u svojim radnjama ostvarili bitna obilježja predmetnog prekršaja, pa zbog toga i nije prihvatio njihove odbrane kojim negiraju izvršenje djela cijeneći ih kao neosnovanim i kao pokušaj izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Osim toga, sud je, suprotno navodima apelanata, zaključio da je mjesto na kojem je došlo do narušavanja javnog reda i mira javno mjesto, prije svega iz razloga što se radi o ugostiteljskom objektu, odnosno narušavanje javnog reda i mira se desilo ispred ugostiteljskog objekta kojeg parking prostor dijeli od regionalne ceste – javnog puta gdje ne postoji kapija, odnosno to mjesto je bilo dostupno drugim licima. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-116/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-116/14 (M. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio