Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1855/13 („Vila“ d.o.o. Jablanica)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni postupak
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1855/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-1855/13, rješavajući apelacije "Vila" d.o.o. Jablanica i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli "Vila" d.o.o. Jablanica, "Čago Komerc" d.o.o. Zenica, "Millennium" d.o.o. Mostar, "Escudo" d.o.o. Bugojno i Milovan Žugić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005452 11 UVP od 30. aprila 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005402 11 U od 4. marta 2013. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004501 12 UVP 2 od 24. januara 2013. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003507 12 UVP od 17. aprila 2013. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003842 13 U od 19. juna 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli "Vila" d.o.o. Jablanica, "Čago Komerc" d.o.o. Zenica, "Millennium" d.o.o. Mostar, "Escudo" d.o.o. Bugojno i Milovan Žugić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005452 11 UVP od 30. aprila 2013. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005402 11 U od 4. marta 2013. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004501 12 UVP 2 od 24. januara 2013. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003507 12 UVP od 17. aprila 2013. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003842 13 U od 19. juna 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1855/13 „Vila“ d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maja Škoro advokatica iz Mostara, podnio je 30. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005452 11 UVP od 30. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom pokrenut je postupka prinudne naplate protiv apelanta jer nije izmirio poreske obaveze u ukupnom iznosu od 1.371.884,61 KM. U postupku je utvrđeno da apelant, kao poreski obveznik, za 2002. godinu, nakon uručenja naloga za plaćanje poreznih obaveza nije izmirio svoje porezne obaveze u zakonskom roku, a koje su mu utvrđene izvršnim rješenjima Porezne uprave- Kantonalnog ureda Mostar, zbog čega je pokrenut postupak prinudne naplate u skladu sa odredbama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine i Pravilnikom o proceduri prisilne naplate poreznih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine.
2. AP-1868/13 „Čago Komerc“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senka Nožica advokatica iz Sarajeva, podnio je 30. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005402 11 U od 4. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je utvrđen razrez indirektnih poreza u ukupnom iznosu od 631.085,00 KM, te mu je naložena uplata utvrđenih obaveza pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U postupku je, nakon izvršene kontrole po posebnom zahtjevu, za period od januara 2006. do januara 2008. godine, apelantu kao poreskom obvezniku, koji se bavio prometom duhanskih prerađevina, utvrđena dodatna porezna obaveza i izvršena korekcija izlaznog poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u poreskim prijavama za sporni period. Naime, utvrđeno je da apelant kupcima prodavao duhanske prerađevine za gotov novac, tj. bez ispostavljanja poreske fakture, a da je nekim kupcima odobravao popuste na koji način je umanjivao poresku osnovicu za obračun PDV-a, pa ispostavljene fakture nisu rezultat stvarnog prometa apelanta, nego se radi o fiktivnom prometu, zbog čega je apelantu izvršen dodatni razrez poreskih obaveza.
3. AP-2199/13 „Millennium“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Dušanka Šoljić-Ćorić, Gordan Škobić i Dragan Pudar advokati iz Mostara, podnio je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004501 12 UVP 2 od 24. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu, kao organizatoru igara na sreću putem klađenja, naloženo je otklanjanje nedostataka i nepravilnosti zbog nezakonitog poslovanja. U postupku je, prilikom kontrole poslovanja apelanta za period od marta 2003. do decembra 2007. godine, utvrđeno da apelant nije evidentirao, obračunavao, i uplaćivao porez na isplaćene dobitke od igara na sreću koji su veći od 100,00 KM i koji su oporezivi u skladu sa kantonalnim propisima, zbog čega je apelantu naloženo da u određenom roku ustroji svoj sistem evidencije i obračuna plaćanja poreza na dobitke od igara na sreću.
4. AP-3451/13 „Escudo“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Duvnjak advokat iz Bugojna, podnio je 5. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003507 12 UVP od 17. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je, na osnovu podnesene porezne prijave, razrezan porez na imovinu za 2010. godinu u ukupnom iznosu od 102.356,16 KM i naloženo mu je plaćanje navedenog iznosa u roku od 30 dana. U postupku je utvrđeno da je apelant vlasnik 40 poker aparata-automata za igre na sreću, a koji prema Zakonu o porezima Srednjobosanskog kantona predstavljaju imovinu za koju se razrezuje porez na imovinu, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu.
5. AP-3621/13 Milovan Žugić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Vesna Rujević advokatica iz Banja Luke, podnio je 21. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003842 13 U od 19. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određena je prinudna naplata izvršenjem na ličnim primanjima apelanta kao solidarnog dužnika-osnivača d.o.o. „Žugić“ iz Zvornika, zbog neplaćenog poreza, i određeno da će se navedena prinudna naplata izvršiti zabranom na lična primanja apelanta koja apelant prima po osnovu penzije kod isplatioca Fonda PIO RS Bijeljina, na način bliže opisan u dispozitivu. Sud je, u pogledu apelantovih prigovora o primjenu zakonskih odredaba koji se odnose na nastupanje roka zastarjelosti naplate poreskih obaveza, istakao da je članom 102. Zakona o poreskom postupku Republike Srpske propisano da u slučaju ako su poreske obaveze utvrđene rješenjem koje je postalo izvršno prije stupanja na snagu tog zakona, u odnosu na utvrđene obaveze se primjenjuju rokovi zastare o naplati određeni Zakonom o poreskoj upravi koji je bio na snazi u vrijeme nastupanja izvršnosti rješenja prvostepenog organa a što je u konkretnom predmetu slučaj. Osim toga, sud je istakao da se u konkrentom slučaju radi o izvršnom rješenju pa da se u skladu sa članom 264. Zakona o opštem upravnom postupku ne može osporavati pravilnost rješenja koje se izvršava kao ni status apelanta kao povezanog lica.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1855/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić