Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1921/13 ("Krušik" d.o.o. Sarajevo,"Čajavec Mega" AD Banja Luka i "Willi Klub" d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni postupak
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1921/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-1921/13, rješavajući apelacije "Krušik" d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli "Krušik" d.o.o. Sarajevo, "Čajavec Mega" AD Banja Luka i "Willi Klub" d.o.o. Banja Luka, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006395 12 UVP od 26. februara 2013.
godine, presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 004525 12 UVP od 24. aprila 2013. godine i presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 007001 13 UVP od 24. oktobra 2013.
godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli "Krušik" d.o.o. Sarajevo, "Čajavec Mega" AD Banja Luka i "Willi Klub" d.o.o. Banja Luka protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006395 12 UVP od 26. februara 2013.
godine, presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 004525 12 UVP od 24. aprila 2013. godine i presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 007001 13 UVP od 24. oktobra 2013.
godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1921/13 "Krušik" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Rujević advokatica iz Banja Luke, podnio je 7. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006395 12 UVP od 26. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant, kao poreski obveznik, obavezan je da na ime manje plaćenih indirektnih poreza (carina i PDV-a) uplati iznos od 1.505,58 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant za putničko vozilo uvezeno iz Republike Slovenije, po carinskoj prijavi broj 9328 CI Brod, priložio fakturu koja se razlikuje od originalne fakture pribavljene službenim putem u postupku naknadne kontrole od strane nadležnih organa zemlje izvoznice, a koja je trebala pratiti pomenutu carinsku prijavu, što je imalo za posljedicu da su carinske dažbine pogrešno obračunate, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
2. AP-3351/13 "Čajavec Mega" AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 004525 12 UVP od 24. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je, između ostalog, naloženo da otkloni nepravilnosti u poslovanju koje je odnose na obračunavanje i ne plaćanje poreskih obaveza, te da izvrši uplatu poreskih obaveza. U pogledu odluke o utvrđivanju obaveze na uplatu poreza na dobit za 2007. godinu i kamata obračunatih po tom osnovu, a koju apelant osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno je da apelant u 2007. godini, po osnovu rezervisanja sredstava za sudske sporove iskazao iznos od 3.552.000,00 KM. Međutim, sud je zaključio da se prema odredbama Međunarodnog računovodstvenog standarda, ne radi o sredstvima za rezervisanje, nego o potencijalnim sredstvima ili potencijalnim obavezama, zbog čega je apelant netačno prijavio osnovicu poreza na dobit za 2007. godinu.
3. AP-5124/13 "Willi Klub" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslav Mikeš advokat iz Banja Luke, podnio je 16. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 007001 13 UVP od 24. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu, kao poreznom obvezniku, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju, naloženo je da izvrši uplatu manje uplaćenih poreznih obaveza i pripadajućih kamata u ukupnom iznosu od 84.588,13 KM. U pogledu odluke o utvrđivanju obaveze na uplatu naknada za pripremanje igara na sreću putem automata, koju apelant osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno je da je obaveza plaćanja ove naknade, suprotno apelantovim tvrdnjama, propisana odredbama Zakona o porezima na igre na sreću, koji je stupio na snagu 2008. godine, te da iznosi 100,00 KM (koja je do stupanja na snagu pomenutog zakona iznosila 50,00 KM) zbog čega je apelantu osnovano naloženo da izvrši plaćanje pomenute naknade. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1921/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić