Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2299/14 (I.B. i J.B.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2299/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-2299/14, rješavajući apelacije I.B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

I.B. i J.B., protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 007920 14 Gž 2 od 18. marta 2014. godine;

„Triglav Osiguranje“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 068853 13 Rev od 6.

maja 2014. godine;

AOK Gesundheitskasse Baden Wurtemberg, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 019995 14 Rev 2 od 12. juna 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2299/14 I.B. i J.B. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Bratunca, koje zastupa Ratko Gengo, advokat iz Bratunca, podnijele su 20. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 007920 14 Gž 2 od 18. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da apelanticama naknadi materijalnu štetu za izgubljeno izdržavanje zbog smrti majke, u vidu rente, u mjesečnim iznosima od po 200,00 KM (umjesto iznosa od 400,00 KM dosuđenog prvostepenom presudom), kako je to sve precizirano u izreci presude. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je majka apelantica mjesečno zarađivala u prosjeku iznos od 1.200,00 KM, a da je za svoje izdržavanje doprinosila sa 1/3, a za apelantice sa 2/3, što znači da je majka apelantica za njihovo izdržavanje izdvajala iznos od 800,00 KM. Međutim, sud je zaključio da prvostepeni sud prilikom određivanja visine rente nije uzeo u obzir visinu porodične penzije koju apelantice primaju nakon smrti njihove majke, pa s obzirom da je među strankama bilo nesporno da iznos porodične penzije iznosi 200,00 KM, sud je odlučio kao u izreci presude. Također, sud je, na osnovu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, zaključio da su apelantice momentom smrti svoje majke stekle pravo da od tuženog traže naknadu štete za izgubljeno izdržavanje. Naime, utvrđeno je da su one tužbu za naknadu štete podnijele 28. decembra 2011. godine i počev od tada im je dosuđena naknada štete za izgubljeno buduće izdržavanje, a ne za protekli period, dok za protekli period materijalni gubitak predstavlja stvarnu štetu koja se dobija sabiranjem svakog utvrđenog pojedinačnog mjesečnog iznosa naknade.

2. AP-3907/14 „Triglav Osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zaposlenik, diplomirani pravnik Mahir Omerhodžić, podnio je 22. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 068853 13 Rev od 6. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade štete za otuđeni motocikl isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio vlasnik motocikla osiguranog kod apelanta temeljem posebne police kasko osiguranja za određeni vremenski period, da je uplatio premiju u određenom novčanom iznosu, da je predmetni motocikl otuđen u tom vremenskom periodu, da je tužitelj po otuđenju motocikla prijavio krađu apelantu i predao mu originalne ključeve osiguranog motocikla, a originalnu saobraćajnu dozvolu naknadno (po proteku nekoliko mjeseci), da je prema izvještaju PU Mostar prilikom prijave o otuđenju motocikla, uzeta samo kopija saobraćajne dozvole i police osiguranja, a da se originali nalaze kod tužitelja. S obzirom na navedeno, sud je, pozivom na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, jer je u konkretnoj situaciji došlo do osiguranog slučaja i da je tužitelj predavanjem ključeva ispunio svoju obavezu prema apelantu. Osim toga, sud je zaključio da relevantnom odredbom Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila od 1. juna 2003. godine nije propisan rok u kojem je osiguranik dužan, nakon prijave krađe predati ključeve i saobraćajnu dozvolu, niti stoji da to mora biti istovremeno, pa u situaciji kada je tužitelj naknadno predao saobraćajnu dozvolu to apelant nije mogao osnovano uskratiti tužitelju pravo na naknadu štete iz ugovora o kasko osiguranju koju je on pretrpio krađom motocikla.

3. AP-4188/14 AOK Gesundheitskasse Baden Wurtemberg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njemačke, koga zastupa Marić & Co, advokatsko društvo iz Sarajeva, podnio je 15. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 019995 14 Rev 2 od 12. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos, na ime materijalne štete koja je apelantu nastala u vidu troškova liječenja njegove osiguranice. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se apelant poziva na određene odredbe Sporazuma između SFRJ i SR Njemačke o socijalnom obezbjeđenju, koji se primjenjuje u BiH na osnovu Uredbe o potvrđivanju Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakoni od 9. juna 1994. godine, a čije relevantne odredbe obavezuju našu državu na saradnju u pružanju socijalnog osiguranja sa SR Njemačkom. Nadalje, utvrđeno je da regres predstavlja pravo na povrat isplaćenog, a subrogacija prijenos pravne pozicije prednika radi ostvarivanja povrata, kao i da je regres po svojoj prirodi potraživanje derivativnog karaktera. U vezi s tim, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju, tj. pravu na isplatu štete koje ostvaruje treći koji nije izvorno obuhvaćen osnovnim pravnim poslom i kome prema materijalnom pravu pripada naknada tražene štete. Međutim, sud je zaključio da predmetna prava u određenim slučajevima ne moraju biti identična pravima prednika već mogu biti ograničena temeljnim ugovorom koji predstavlja osnovu odnosa ili samim zakonom. Budući da se regresni postupak vodi u BiH, tačnije u F BiH, sud je zaključio da se u postupku ostvarivanja prava primjenjuju procesna pravila naše države, te da teret dokazivanja utvrđenja činjenica osnovanosti, ali i visine zahtjeva, po relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, leži na apelantu. Dakle, kako apelant nije dokazao visinu svog regresnog potraživanja jer na osporeni zahtjev tuženih nije predložio adekvatne dokaze na okolnosti visine potraživanja, a sve u svrhu provjere sadržine spornog računa, sud je donio odluku kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2299/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2299/14 (I.B. i J.B.) | Sudska praksa | Aktio