Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-232/13 (B. K. i drugi)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-232/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 19. ožujka 2015. godine, u predmetu broj AP-232/13, rješavajući apelacije B. K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

B.K., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046732 11 REV od 23. oktobra 2012. godine;

Radmilo Lučić, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 000858 11 REV od 18. decembra 2012. godine;

Rasim Mujčić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 000094 11 REV od 4. decembra 2012.

godine;

Amir Pilav, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 0001766 13 REV od 26. augusta 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-232/13 B. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 21. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046732 11 REV od 23. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba koju je podnio 13. marta 2008. godine, a kojom je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je nedopušten ugovor o radu zaključen sa tuženim Federalnim zavodom za penzijsko/mirovinsko osiguranje Mostar, da se poništi rješenje tuženog od 26. marta 2007. godine i tuženi obaveže da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa, tako što će apelanta rasporediti na radno mjesto savjetnika ravnatelja tuženog, te mu isplatiti razliku plaće počevši od aprila 2007. do isplate, odnosno obavezati tuženog da apelanta rasporedi na radno mjesto šefa Sektora za pravne poslove, poslove javnih nabavki, kadrovske i opće poslove i isplatiti mu razliku plaće, ili radno mjesto šefa Odjeljenja za imovinsko-pravne poslove. U postupku je utvrđeno da je tuženi apelantu 2007. godine, zbog organizacionih promjena, otkazao ugovor o radu prema kojem je apelant bio raspoređen na poslove šefa Odjeljenja za imovinsko-pravne poslove, uz istovremenu ponudu da apelant zaključi novi ugovor o radu pod izmijenjenim okolnostima, a koji je apelant i zaključio u aprilu 2007. godine, na osnovu kojeg je raspoređen na mjesto stručnog saradnika za normativno-pravne poslove u Sektoru za pravne poslove, poslove javnih nabavki, kadrovske i opće poslove. Sud je zaključio da je odluka tuženog o otkazivanju ugovora o radu apelanta i njegovo raspoređivanju na novo radno mjesto usljed organizacionih promjena, donesena u potpunosti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta tuženog, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-554/13 Radmilo Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Nada Mandić advokatica iz Istočnog Sarajeva, podnio je 8. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 000858 11 REV od 18. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba koju je podnio 16. februara 2009. godine, a kojom je tražio da se poništi kao nezakonit otkaz ugovora o radu tuženog Srednjoškolskog centra Foča, te da se naloži tuženom da apelanta vrati na ranije poslove i radne zadatke ložača ili druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. U postupku je utvrđeno da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta, zbog tehnoloških, organizacionih i ekonomskih razloga, donesena u potpunosti u skladu sa ZOR-om, te Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog, a prema kojem je utvrđeno radno mjesto ložača sa jednim izvršiocem, umjesto radnija dva izvršioca.

3. AP-1626/13 Rasim Mujčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazina, podnio je 16. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 000094 11 REV od 4. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena apelantova tužba koju je podnio 25. oktobra 2007. godine, a kojom je tražio da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine isplati razliku plaća i toplog obroka za decembar 2005. godine, regres za 2004. i 2005. godinu, te jubilarnu nagradu, dok je odbijena apelantova tužba u dijelu u kojem je tražio isplatu razlike plaća i toplog obroka za period od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je napomenuo da je prema odredbi člana 72. stav 2. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine propisano da entitetske vlade odgovaraju za obaveze entitetskih ministarstva odbrane nastale isključivo do 1. januara 2006. godine, a budući da apelant potražuje razliku plaće i toplog obroka koji djelimično prelaze pomenuti period, proizilazi da tužena ima obavezu isplate traženih naknada samo za period do 1. januara 2006. godine.

4. AP-4145/13 Amir Pilav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 0001766 13 REV od 26. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba koju je podnio 24. augusta 2010. godine, a kojom je tražio da se obaveže tužena Bosna i Hercegovina-Ured za razmatranje žalbi da mu na ime naknade zbog neiskorištenog godišnjeg odmora-regresa za 2006., 2009. i 2010. godinu, te doprinosa za PIO, isplati određene novčane iznose. U postupku je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev u pogledu isplate regresa za 2006. godini zastario, jer je podnesen nakon isteka zakonskog roka od tri godine. Osim toga, u pogledu isplate regresa za 2009. godinu, utvrđeno je da apelant 2009. godine nije koristio godišnji odmor, a budući da je pravo na isplatu regresa vezano za efektivno korištenje godišnjeg odmora, apelantu ne pripada pravo na isplatu ove naknade. U pogledu isplate regresa za 2010. godinu utvrđeno da apelant nije blagovremeno podnio zahtjev tuženoj za korištenje godišnjeg odmora. U vezi sa navedenim, sud je zaključio da je nekorištenje godišnjeg odmora od strane apelanta posljedica njegovih organizaciono-upravljačkih propusta, a ne nezakonitog i nepravilnog rada tužene, te je napomenuo da je odredbama člana 29. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine propisano da se zaposlenik ne može odreći prava na godišnji odmor, niti mu se to pravo može uskratiti, te da se ne može umjesto prava na odmor zaposleniku isplatiti novčana naknada za nekorištenje godišnjeg odmora.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 232/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pored toga, povredu ovih prava apelanti nalaze i zbog dugog trajanja postupaka pred sudovima. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnih postupaka, uzimajući u obzir sveukupnu dužinu trajanja postupaka na tri sudske instance, bila primjerena okolnostima svakog pojedinačnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-232/13 (B. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio