Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2340/13 ("Sming Invest" Inženjering i promet d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2340/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-2340/13, rješavajući apelacije "Sming Invest" Inženjering i promet d.o.o. Banja Luka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Sming Invest" Inženjering i promet d.o.o. Banja Luka, "A.E.
Sigurnost" d.o.o. Zenica, "Millennium d.o.o. Mostar", "Riva" d.o.o. Tuzla i "forEks BH"d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 005584 12 UVP od 6. marta 2013.
godine; presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 005006 13 UVP od 19. februara 2013. godine; presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005481 11 UVP od 7. marta 2013.
godine; presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009230 12 U od 19. augusta 2013. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009854 12 U od 14. oktobra 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Sming Invest" Inženjering i promet d.o.o. Banja Luka, "A.E.
Sigurnost" d.o.o. Zenica, "Millennium d.o.o. Mostar", "Riva" d.o.o. Tuzla i "forEks BH"d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 005584 12 UVP od 6. marta 2013.
godine; presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 005006 13 UVP od 19. februara 2013. godine; presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005481 11 UVP od 7. marta 2013.
godine; presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009230 12 U od 19. augusta 2013. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009854 12 U od 14. oktobra 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prav na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2340/13 "Sming Invest" Inženjering i promet d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ranko Miletić i Dejan Miletić advokati iz Banja Luke, podnio je 29. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 005584 12 UVP od 6. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje iznosa plaćenog poreza na promet nepokretnosti po osnovu više zaključenih ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stanova u Banja Luci. U postupku je utvrđeno da je apelant podnio poreske prijave za obračun i plaćanje poreza na promet nepokretnosti za svaki od stanova, te da je sud prihvatio cijene navedene u svakom od ugovora i obračunao porez pravilnom primjenom poreske stope od 3% od ugovorenog iznosa, a u skladu sa Zakonom o porezu na imovinu Republike Srpske, te da je apelant platio iznos obračunatog poreza. Sud je utvrdio da je apelant propustio podnijeti izmijenjenu poresku prijavu, ukoliko je smatrao da se radi o greški koja je dovela do pogrešnog prijavljivanja poreza, zbog čega u konkrentom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz čl. 89.-91. Zakona o poreskoj upravi Republike Srpske za odobravanje traženog povrata.
2. AP-2795/13 „A.E. Sigurnost“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić advokati iz Zenice, podnio je 26. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 005006 13 UVP od 19. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je utvrđena osnovica za obračun poreza na promet nekretnina u ukupnom iznosu od 220.021,10 KM, te mu je na tu osnovicu obračunat porez u ukupnom iznosu od 11.001,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao kupac, sa prodavcem „Hypo-Alpe-Adria-Leasing“ d.o.o. Sarajevo zaključio ugovor o kupoprodaji etažiranih nekretnina koje se nalaze u novoizgrađenoj zgradi u Zenici, te da je prema navedenom ugovoru apelant kao kupac dužan snositi troškove poreza na promet nekretnina i ostale troškove uobičajene za ovu vrstu posla. S tim u vezi, zaključeno je da je apelant kod prvog prometa nenastanjenog novoizgrađenog stana u novoizgrađenoj zgradi oslobođen od plaćanja poreza na promet, a sve u skladu sa odredbama člana 6. tačka d. Zakona o porezu na promet nekretnina Zeničko-dobojskog kantona, ali da nije oslobođen od plaćanja pomenutog poreza za kupovinu posebnih parking prostora i garaža, te poslovnog prostora u istoj zgradi, a koji nisu vezani za stan, jer ove kategorije nekretnina nisu obuhvaćene pomenutim zakonskim odredbama, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
3. AP-3034/13 „Millennium“ d.o.o Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Dušanka Šoljić-Ćorić, Gordan Škobić i Dragan Pudar advokati iz Mostara, podnio je 10. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005481 11 UVP od 7. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u postupku prinudne naplate porezne obaveze, određen je prijenos novčanih sredstava sa transakcijskog računa apelanta kao poreznog obveznika, na uplatne račune dospjelih dužnih obaveza. U postupku je utvrđeno da apelant, kao porezni obveznik, u propisanom roku nije platio komunalnu taksu za 2008. godinu, zbog čega je pokrenut postupak prinudne naplate u skladu sa odredbama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine. U pogledu apelantovih navoda da je morao plaćati veći iznos poreza od drugih lica, zaključeno je da takvi apelantovi navodi, koji se odnose na samo izvršenje, ne predstavljaju jedan od razloga koji su precizno navedeni u članu 47. pomenutog Zakona zbog kojih se postupak prinudne naplate mogao osporavati, odnosno obustaviti. Pored toga, zaključeno je da je apelant imao mogućnost da te navode istakne u žalbi protiv rješenja o pokretanju postupka prinudne naplate, ali da nije podnosio žalbu na pomenuto rješenje.
4. AP-4277/13 „Riva“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009230 12 U od 19. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu, kao obvezniku indirektnih poreza, odobren je povrat neosnovano uplaćenih zateznih kamata u iznosu od 26.741,00 KM, te je naloženo Upravi za indirektno oporezivanje BiH - Odsjeku za poslovne usluge, da sa jedinstvenog računa izvrši povrat navedenog iznosa kamata. U pogledu iznosa odobrenih kamata, zaključeno je da on predstavlja kamate na glavni dug od 140,157,00 KM, a koji je apelantu vraćen na osnovu rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 30. maja 2008. godine. Međutim, zaključeno da apelant neosnovano potražuje i kamate u iznosu od 10. 127,52 KM na osnovicu u iznosu od 54.922,00 KM, jer se taj iznos odnosi na automatski razrezane kamate, pa bi isplata „zateznih kamata na već obračunatu kamatu“ bila suprotna odredbama Zakona o postupku indirektnog oporezivanja Bosne i Hercegovine.
5. AP-5228/13 „forEks BH“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Muhidin Muratović advokat iz Tuzle, podnio je 20. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009854 12 U od 14. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da na ime naknadno obračunatih uvoznih dažbina i poreza na dodatu vrijednost po carinskim prijavama, uplati određene novčane iznose. U toku postupaka je, pored ostalog, utvrđeno da su apelantu pri uvozu roba po pomenutim carinskim prijavama, izdate potvrde EUR 1, ovjerene od strane carinskog ureda Podujevo, odnosno da te potvrde nisu izdate od Strane koja pripada CEFTA preferencijalnom sistemu u skladu sa Sporazumom, a prema kojem je Strana potpisnica Misija privremene uprave UN-a na Kosovu, u ime Kosova, a ne vlasti Kosova. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su organi uprave pravilno utvrdili odlučnu činjenicu od koje zavisi priznavanje preferencijalnog statusa konkretne robe uvezene od predmetnog dobavljača i na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenili materijalni propis iz člana 37. Uputstva o provođenju pravila o porijeklu u preferencijalnoj trgovini u okviru Srednjeevropskog sporazuma o slobodnoj trgovini, imajući pri tome u vidu da se propisi kojima se reguliše carinski postupak za koji je roba prijavljena primjenjuju prema važenju na dan prihvatanja carinske prijave, kako to proizilazi iz člana 64. Zakona o carinskoj politici BiH, te podrazumijevajući Odluku Predsjedništva BiH od 15. septembra 2011. godine o prihvatanju carinskih pečata dostavljenih od strane UNMIK/Kosova, a koja nema retroaktivno dejstvo. Također, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi kojima osporava primjenu člana 75. pomenutog zakona iz razloga što su prema tom propisu carinski organi ovlašteni da mogu, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta izvršiti promjenu prijave nakon puštanja robe u slobodan promet, pri čemu treba imati u vidu i propise člana 107. Odluke o provedbenim propisima predmetnog zakona, prema kojem je za tačnost podataka u carinskoj prijavi kao i za vjerodostojnost priloženih dokumenata odgovoran deklarant, a kako su u predmetnim carinskim prijavama povlaštene preferencijalne tarife primijenjene na osnovu netačnih informacija apelanta, tužena Uprave za indirektno oporezivanje BiH je pravilno postupila kada je saglasno zakonskim ovlaštenjima izvršila izmjenu podataka u spornim carinskim prijavama i apelanta obavezala na plaćanje naknadno obračunatih uvoznih dažbina i poreza na dodatu vrijednost po predmetnim carinskim prijavama.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2340/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek, nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek, nediskriminaciju i prava na zabranu zloupotrebe prava Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek, nediskriminaciju i prava na zabranu zloupotrebe prava u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić