Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2571/13 (D. Ć.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2571/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-2571/13, rješavajući apelacije Danila Ćorovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Danilo Ćorović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 009110 12 Rev od 4. aprila 2013. godine;

Latif Koštić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 007107 12 Rev od 9. jula 2013. godine;

Derviš Fejzić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044476 12 Gž od 12. februara 2014. godine;

PD DD Napredak - u stečaju Gradačac, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 006804 13 Pž od 16. juna 2014. godine;

Enes Bećirspahić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 003710 14 Gz od 27. novembra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2571/13 Danilo Ćorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Alma Prnjavorac, advokat iz Tuzle, podnio je 12. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 009110 12 Rev od 4. aprila 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. i 20. juna 2013. godine, te 24. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljičina tužba i utvrđeno da su tužiteljica i apelant suvlasnici sa 1/2 dijela nekretnina i da je apelant dužan izdati tužiteljici valjanu ispravu za uknjižbu predmetnih nekretnina na njeno ime sa dijelom 1/2 ili će istu ispravu zamijeniti predmetna presuda. Nadalje, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužiteljica obaveže predati u posjed apelantu prizemni dio porodične kuće slobodan od lica i stvari. U toku postupka je utvrđeno da je proširenje prizemlja kuće, koju je apelant kupio, i dogradnja sprata kuće, vršena zajedničkim ulaganjem i radom porodične zajednice tužiteljice i apelanta na apelantovom zemljištu za potrebe njihovih porodica. Nadalje, zaključeno je da je predmetna imovina stečena u porodičnoj i ekonomskoj zajednici i da je stoga u odnosu na istu tužiteljici pripadalo pravo na stvarno-pravni zahtjev.

2. AP-4289/13 Latif Koštić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrnograča, kojeg zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnio je 21. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 007107 12 Rev od 9. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju preda u posjed dio parcele. U toku postupka je utvrđeno da je predmetna parcele, diobom izvršenom između tužiteljevog oca i apelantove majke, pripala tužiteljevom ocu, te da je tužitelj osnovom pravosnažne sudske presude upisan kao vlasnik spornog dijela parcele u čijem je posjedu apelant. Nadalje, utvrđeno je da apelant, koji je predmetno zemljište koristio uz dozvolu prednika tužitelja (a kasnije i samog tužitelja) povremeno mijenjajući ogradu pomjerajući je u put, bio nesavjestan posjednik, jer je znao da zemljište nije njegovo, zbog čega nije mogao steći pravo vlasništva spornog zemljišta dosjelošću.

3. AP-2146/14 Derviš Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044476 12 Gž od 12. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da su tužene zauzele dio parcele na način što su dio šupe-okapnice sagradile na apelantovoj parceli, te da se naloži tuženim da uklone nadstrešnicu i omoguće apelantu korištenje uzurpirane parcele. U toku postupka je utvrđeno da je apelant tužbenim zahtjevom u predmetu broj P-1823/02 i u konkretnoj pravnoj stvari tražio isto utvrđenje i uklanjanje nadstrešnice sa istog objekta, pa je zaključeno da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari postavio zahtjev o kojem je već pravosnažno presuđeno.

4. AP-4120/14 PD DD Napredak - u stečaju Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kemal Begović, advokat iz Gradačca, podnio je 10. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 006804 13 Pž od 16. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi predaje u posjed i slobodno raspolaganje predmetnih nekretnina. U toku postupka je utvrđeno da su predmetne nekretnine bile u društvenom (državnom) vlasništvu i da je tuženi, na osnovu ugovora o koncesiji, u posjedu istog i upisan kao korisnik u zemljišno-knjižnoj dokumentaciji. Kako je tuženi bio zakoniti korisnik predmetnog zemljišta i u posjedu se nalazio na osnovu valjanog pravnog posla, zaključeno je da apelant nije dokazao jači pravni osnov, odnosno, nije dokazao postojanje bilo kog pravnog osnova za držanje u posjedu predmetnog zemljišta. Nadalje, kako se radilo o zemljištu u društvenom, odnosno, državnom vlasništvu, apelant nije mogao steći pravo vlasništva održajem, u skladu sa odredbom člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

5. AP-5319/14 Enes Bećirspahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 10. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 003710 14 Gz od 27. novembra 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i naloženo apelantu da tužitelju preda u posjed nekretninu, osim jednog dijela zemljišta na kojem se nalaze određeni objekti apelanta, pa je u odnosu na navedeni dio zemljišta tužiteljev tužbeni zahtjev za predaju u posjed odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao na osnovu rješenja o nasljeđivanju, a na isti način predmetnu nekretninu je stekao i njegov otac, te da je tužitelj u posjedovnom listu upisan kao posjednik nekretnine. Nadalje, apelant nije dokazao da je posjed tužitelja nesavjestan, a tužitelj je, na osnovu javnih isprava, dokazao da je njegov posjed zakonit jer se zasnivao na punovažnom pravnom osnovu i nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja. Osim toga, apelant izvedenim dokazima nije uspio dokazati da je predmetna parcela bila vlasništvo njegovog prethodnika.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2571/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Osim toga, apelant PD DD Napredaku stečaju Gradačac u apelaciji nije obrazložio kršenje ustavnih prava na koje se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2571/13 (D. Ć.) | Sudska praksa | Aktio