Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2959/14 (Prevent Leather Sarajevo d.o.o. Visoko)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2959/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-2959/14, rješavajući apelacije Prevent Leather Sarajevo d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Prevent Leather Sarajevo d.o.o. Visoko podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008056 14 Uvp od 25. aprila 2014. godine;
broj S1 3 U 008009 14 Uvp od 25. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 008146 14 Uvp od 25. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 008109 14 Uvp od 25. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 008207 14 Uvp od 4. juna 2014. godine; broj S1 3 U 008110 14 Uvp od 4. juna 2014. godine;
broj S1 3 U 008138 14 Uvp od 13. maja 2014. godine; broj S1 3 U 008150 14 Uvp od 12. maja 2014. godine; broj S1 3 U 008201 14 Uvp od 13. maja 2014. godine; broj S1 3 U 008103 14 Uvp od 13. maja 2014. godine; broj S1 3 U 008141 14 Uvp od 28. aprila 2014. godine;
broj S1 3 U 008135 14 Uvp od 28. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 007980 14 Uvp od 28. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 008075 14 Uvp od 28. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 008076 14 Uvp od 12.
maja 2014. godine; broj S1 3 U 008149 14 Uvp od 4. juna 2014.
godine; broj S1 3 U 008204 14 Uvp od 12. maja 2014. godine; broj S1 3 U 008131 14 Uvp od 12. maja 2014. godine i broj S1 3 U 0098111 14 Uvp od 12. maja 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Prevent Leather Sarajevo d.o.o. Visoko podnesene protiv broj S1 3 U 008056 14 Uvp od 25. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 008009 14 Uvp od 25. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 008146 14 Uvp od 25. aprila 2014. godine;
broj S1 3 U 008109 14 Uvp od 25. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 008207 14 Uvp od 4. juna 2014. godine; broj S1 3 U 008110 14 Uvp od 4. juna 2014. godine; broj S1 3 U 008138 14 Uvp od 13. maja 2014. godine; broj S1 3 U 008150 14 Uvp od 12. maja 2014. godine;
broj S1 3 U 008201 14 Uvp od 13. maja 2014. godine; broj S1 3 U 008103 14 Uvp od 13. maja 2014. godine; broj S1 3 U 008141 14 Uvp od 28. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 008135 14 Uvp od 28. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 007980 14 Uvp od 28. aprila 2014. godine;
broj S1 3 U 008075 14 Uvp od 28. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 008076 14 Uvp od 12. maja 2014. godine; broj S1 3 U 008149 14 Uvp od 4. juna 2014. godine; broj S1 3 U 008204 14 Uvp od 12. maja 2014. godine; broj S1 3 U 008131 14 Uvp od 12. maja 2014. godine i broj S1 3 U 0098111 14 Uvp od 12. maja 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Prevent Leather Sarajevo d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Gagula advokat iz Sarajevo, podnio je u periodu od 27. juna do 7. jula 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-2959/14, AP-2960/14, AP-2961/14, AP-2962/14, AP-3071/14, AP-3072/14, AP-3073/14, AP-3074/14, AP-3075/14, AP- 3076/14, AP-3077/14, AP-3078/14, AP-3079/14, AP-3080/14, AP-3081/14, AP-3082/14, AP-
3083/14, AP-3084/14 i AP-3085/14.
3. Dakle, ukupno je podneseno 19 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2959/14.
4. U konkretnim slučajevima nakon provedenih upravnih postupaka, koji su okončani rješenjima Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, odbijeni su kao neosnovani apelantovi zahtjevi za povrat uplaćenih carina u iznosima preciziranim u prvostepenim rješenjima Odsjeka za carine. Apelant je svoje zahtjeve zasnivao na tvrdnji da prema čl. 229 do 235. Zakona o carinskoj politici BiH (u daljnjem tekstu: ZCP) ima pravo na povrat dadžbina – carine, koje zakonski nije morao platiti.
5. U uvodu rješenja su istaknute apelantove tvrdnje utemeljene na primjeni Zakona o slobodnim zonama BiH i uvozu robe u periodu do 2008. godine (opreme za obavljanje proizvodne djelatnosti), kao i odredbama ZCP kojim je propisana mogućnost oslobađanja od plaćanja carina na opremu uvezenu u slobodnu zonu za obavljanje proizvodne djelatnosti (član 176. ZCP). U uvodu rješenja je također navedeno da je apelant u svojim zahtjevima ukazao na praksu Suda BiH u predmetu Uvl-364/09 od 17. juna 2010. godine u kojem je prema apelantovim tvrdnjama, u sličnoj situaciji, odlučeno da su ispunjeni zakonski uslovi za oslobađanje od plaćanja carine jer uplaćeni iznos dadžbine nije zakonski potraživan. U cilju utvrđivanja stvarnog činjeničnog stanja i omogućavanja izjašnjenja apelanta kao uvoznika po predmetnom zahtjevu, zakazana je usmena rasprava, proveden postupak i donesena rješenja kojima su apelantovi zahtjevi odbijeni na temelju člana 229. ZCP. Naime, u prvostepenom postupku je utvrđeno da je apelant robu po predmetnim fakturama, koja je smještena u Slobodnoj zoni Visoko po carinskim prijavama upotrijebio za proizvodnju, iako pethodno od strane carinskog organa nije donesena odluka kojom je takvo postupanje odobreno, niti je donesena odluka o oslobađanju od plaćanja uvoznih dadžbina na predmetnu robu. S tim u vezi je istaknuto da je na temelju člana 197. ZCP utvrđen nastanak carinskog duga i obračunata carina u tačno preciziranom iznosu po prijavama koje je apelant podnio i koje dugovanje je izmirio, a zatim tražio povrat smatrajući da je plaćanje izvršeno bez osnova. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni organ uprave je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za povrat carine uplaćene po navedenim rješenjima Odsjeka za carine.
6. Rješavajući o žalbi, drugostepeni organ uprave je donio rješenja kojim su apelantove žalbe izjavljene protiv prvostepenih rješenja odbijene kao neosnovane. Imajući u vidu navode žalbi kojim je ukazano na povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost postupka, drugostepeni organ uprave je prije svega naveo relevantne odredbe ZCP i to član 56. stav 1, zatim odredbe čl. od 159. do 173. u vezi s odredbama čl. 402. do 416. Odluke o provedbenim propisima ZCP i Uputstvom o carinskom postupku u slobodnim zonama BiH. Navedenim Uputstvom (objavljeno u „Službenom glasniku BiH“ broj 91/09) je pobliže propisano postupanje carinskih organa kod unosa i smještaja robe u slobodnu zonu, odobravanje evidencije zaliha, carinski nadzor, carinski postupci nad robom smještenom u slobodnoj zoni, nastanak carinskog duga i druga pitanja u vezi s robom u slobodnoj zoni. Uvidom u dokumentaciju u spisu je utvrđeno da je apelant kao carinski obaveznik podnio zahtjeve za naknadnu naplatu carinskih dažbina za robu po predmetnim fakturama smještenu u Slobodnoj zoni Visoko, te je kao stranka u carinskom postupku dao saglasnost da se po navedenim carinskim prijavama i fakturama izvrši naplata carinskih dažbina za predmetnu robu. Naime, carinski organ je proveo postupke i donio rješenja kojim je utvrdio nastanak carinskog duga, te su obračunate carine i naknade za carinsko evidentiranje. Navedena rješenja postala su pravosnažna, obzirom da apelant protiv navedenih nije podnosio žalbu, te je navedne obaveze izmirio, a potom podnio zahtjeve za povrat uplaćenih carina. Naime, na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja odbijeni su apelantovi zahtjev za povrat carina, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 229. ZCP. Navedena odredba u stavu 1. propisuje da se uvozne ili izvozne dadžbine vraćaju ako se utvrdi da prilikom njihovog plaćanja iznos takvih dadžbina nije bio zakonski potraživan ili je taj iznos bio knjižen suprotno odredbama člana 213. stav 2. istog zakona. Drugostepeni organ je mišljenja da je prvostepeni organ pravilno odbio apelantov zahtjev za povrat dadžbina uplaćenih po navedenim rješenjima, jer iz činjeničnog stanja proizilazi da su dadžbine zakonski potraživane i kao takve knjižene. S tim u vezi, navedena je nesporna činjenica prema kojoj je apelant unio robu u Slobodnu zonu Visoko, koristio je u proizvodne svrhe a nije je prijavio za puštanje u slobodan promet prema članu 167. stav 1. ZCP. Nesporno je također da je apelant naknadno sam podnio zahtjeve za knjiženje i naplatu carinskih dadžbina o kojima je odlučeno rješenjima na koje apelant nije podnosio žalbu pa su ista postala pravosnažna. Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi prema kojima su dadžbine naplaćene nezakonito, jer je apelant na temelju člana 167. stav 1. tačka a) ZCP bio dužan prilikom unosa robe u Slobodnu zonu prijaviti proceduru uvoza i puštanja u slobodan promet, koje sa sobom nosi obavezu knjiženja i naplate odgovarajućeg iznosa carinskih dadžbina. Dakle, ožalbena rješenja su zasnovana na odredbi člana 229. ZCP odnosno na zakonskom utvrđenju da nema osnova za povrat carinskih dadžbina, jer je sam apelant uzrokovao činejnice koje su dovele do knjiženja i plaćanja iznosa carinskih dadžbina. Također je irelevantan žalbeni navod kojim se ukazuje na propuštanje utvrđenja da li se roba koristila u slobodnoj zoni jer ta činjenica i nije bila sporna a nije ni od uticaja na odluku o konkretnoj pravnoj stvari.
7. Protiv navedenih rješenja, apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove pred Vijećem za upravne sporove Suda BiH, koje je donijelo presude, kojim su odbijene kao neosnovane apelantove tužbe.
8. Nezadovoljan navedenim presudama apelant je Sudu BIH podnio zahtjeve za vanredno preispitivanje sudskih odluka, o kojima je Sud BiH odlučio osporenim presudama, navedenim u izreci ove odluke. Navedenim presudama odbijeni su zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka. Apelant je svoj zahtjev utemeljio na povredi zakona BiH i povredi pravila postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je ispitalo osporene odluke shodno odredbi člana 53. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS) u granicama zahtjeva i zaključio da apelantov zahtjev nije osnovan. Po ocjeni Apelacionog vijeća, vijeće za upravne sporove je pravilno ocijenilo da se konačno drugostepeno rješenje kao i prvostepeno rješenje temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, uz jasne i valjane razloge koje je u cjelini prihvatilo Apelaciono vijeće Suda BiH. Naime, iz činjeničnog stanja proizilazi da je apelant kao carinski obveznik predmetnu robu smjestio u slobodnu carinsku zonu u Visokom koju je, bez pokretanja zakonom propisanih procedura, suprotno odredbi člana 167. ZCP, koristio za proizvodnju u toj zoni počev od dana uvoza do podnošenja zahtjeva za naknadnu naplatu carinskih dadžbina (nakon tri godine). Dakle, apelant nije postupao u skladu s propisima ZCP i drugim carinskim propisima koji uvoznika robe obavezuju na pokretanje postupka i procedura za njeno stavljanje u slobodan promet, što je dovelo do carinskog duga shodno odredbi člana 197. istog zakona. Prema shvatanju Apelacionog vijeća, pravilan je zaključak drugostepenog organa uprave da je carinski dug iz člana 197. ZCP u konkretnim slučajevima nastao upotrebom robe u slobodnoj zoni koja podliježe plaćanju uvoznih carinskih dadžbina i uvoznika robe obavezuje na pokretanje postupka i procedura za stavljanje robe u slobodan promet. Naime, nesporno je da apelant pri uvozu robe nije podnio carinsku deklaraciju niti je podnio zahtjev Carinskoj ispostavi Visoko za oslobađanje od plaćanja uvoznih dadžbina, čime je postupio suprotno odredbi iz člana 56. stav 1. ZCP. Prema navedenoj odredbi, za svaku robu koja se namjerava staviti u neki carinski postupak podnosi se carinska prijava i tom radnjom započinje postupak carinjenja odnosno puštanja robe u slobodan promet, kako bi se moglo osigurati postupanje carinskih organa sa robom pri unosu i smještanju u slobodnu carinsku zonu u skladu s odredbama čl. od 159. do 173. ZCP. Suprtno navodima iz zahtjeva za vanredno perispitivanje, kako je dalje navedeno, pravilno je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za naknadnu uplatu carinskih dadžbina za robu po predmetnoj fakturi, smještenu u slobodnoj zoni Visoko po carinskoj prijavi, te je apelant kao stranka u carinskom postupku iskazao svoju saglasnost da se izvrši naplata carinskih dadžbina za robu u slobodnoj zoni koja je stavljena u funkciju proizvodnje u apelantovoj fabrici. Apelaciono vijeće je naglasilo da apelant uvezenu robu nije samo smjestio u slobodnu carinsku zonu, nego ju je koristio za proizvodnju i u svom knjigovodstvu vodio kao osnovno sredstvo za koje se obračunava amortizacija, pa je nesporno da carinski organi nisu nikada bili u situaciji da rješavaju po zahtjevu za oslobađanje od plaćanja carinskih dadžbina niti su bili u situaciji izdati odobrenje za stavljanje navedene robe u slobodan promet sa povoljnijim tarifnim postupkom u skladu sa članom 29. Zakona o slobodnim zonama u BiH. Apelant je tri godine nakon uvoza robe i njenog smještanja u slobodnu zonu i stavljanja u promet bez provođenja propisanih zakonskih procedura podnio vlastiti zahtjev za naknadnu naplatu carinskih dadžbina o kojem je odlučeno naprijed navedenim rješenjima, da bi nakon toga podnio zahtjeve za povrat uplaćene carine koji je odbijen osporenim rješenjima. Razloge na kojem je utemeljeno osporeno rješenje u cjelini su prihvaćeni od strane Apelacionog vijeća, jer se tiču neispunjenja uslova iz člana 229. ZCP za povrat dadžbina i odredbi čl. od 76. do 80. ZCP kojima je propisano da stavljanjem robe u slobodan promet uvezena roba gubi carinski status uvezene robe i stiče status robe iz BiH, a korištenje robe bez carinskog postupka s ekonomskim učinkom uslovljeno je odobrenjem koje izdaju carinski organi. S tim u vezi je navedeno da apelant kao uvoznik suštinski navedenim zahtjevom traži izmjenu podataka u prijavi i vraćanje plaćene carine nakon što je roba stavljena u slobodan promet, a imajući u vidu sve naprijed navedene carinske propise nema uslova da se zahtjev apelanta uvaži. Pozivanje na presudu Suda BiH u predmetu Uvl-364/09 od 10. juna 2009. godine je po ocjeni vijeća paušalno, jer je u tom upravnom sporu cijenjena zakonitost pobijanog rješenja u odnosu na činjenično stanje u kom je utvrđeno da je carinski obveznik (Volkswagen doo Sarajevo) podnosio zahtjeve za carinska oslobađanja ali da upravni organi o tim zahtjevima nisu odlučivali.
9. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže propuštanjem da se primijene odredbe ZCP kojima su propisane olakšice (član 176. stav 4.) i odredbe Zakona o slobodnim zonama BiH. Smatra da su pravni lijekovi koje je u postupku koristio odbijeni bez valjane argumentacije i da iz zakonskih odredbi proizilazi upravo situacija u kojoj se sam našao, a to je da uvezenu robu prvo stavi u promet, zatim plati dadžbinu a onda traži povrat, jer dadžbina nije bila zakonski potraživana. Osim toga, istakao je da se radi o kompleksnom predmetu i da je stoga bilo neophodno njegovo prisustvo na raspravi pred Sudom BiH kojem je to i predložio, međutim, suprotno takvom zahtjevu, nije pozvan na raspravu, iako je pred tim sudom pokrenuo 125 sporova radi povrata dadžbina na ime carine, čime je spriječen da iznese svoje argumente u prilog opsežnim tvrdnjama iz tužbe. Osim toga, apelant je ukazao na različitu praksu Suda BiH u identičnim predmetima te je s tim u vezi naveo predmet Volkswagen u kojem je Sud BiH zauzeo stav da se ima primijeniti olakšica iz člana 176. stav 4. ZCP. Apelant smatra da osporenim odlukama nije odgovoreno na ključno pitanje a tiče se ne/mogućnosti stavljanja robe u slobodan promet i zatim stavljanja robe u drugi postupak - slobodan promet uz oslobađanje od plaćanja dadžbina i povrat carine, kao što je apelant i uradio u konkertnoim slučaju. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, predložio je da se njegova apelacija usvoji i ispravi kršenje prava te da se naloži isplata naknade štete.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
11. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.
12. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 1291/14 od 26. februara 2015. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da osporenom odlukom, koja je u predmetnom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanta, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju carinske dicipline i procedura propisanih relevantnim odredbama ZCP preteže nad interesom apelanta da ostvari povrat uplaćene carine, te da apelant, zbog nepoštivanja propisanih procedura ne snosi „poseban i pretjeran teret“. Ovo stoga što je upravo apelant propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da pravovremenim podnošenjem carinske deklaracije za puštanje robe u slobodan promet, u propisanoj proceduri u kojoj je imao mogućnost da zatraži oslobađanje od plaćanja carinskih dadžbina, efektivno ospori carinsku obavezu. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 1291/14 od 26. februara 2015. godine. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić