Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-376/14 („Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka,J. D.-M. i Krajina osiguranje AD Banjaluka Slavko Mihić Kata Divković i L. D.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-376/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-376/14, rješavajući apelacije „Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000273 12 Rev od 27. novembra 2013. godine;

Jasminka Durmić-Mašić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 005570 13 Rev od 27. novembra 2013. godine;

Krajina osiguranje AD Banjaluka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 077048 13 Rev od 10. januara 2014. godine;

Slavko Mihić, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 006848 12 Gž od 13. marta 2014. godine;

Kata Divković i Ljubica Divković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 024170 13 Rev od 6.

maja 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-376/14 „Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000273 12 Rev od 27. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime ispunjenja obaveze iz ugovora, i to na ime štete na objektu, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu na ime troškova raščišćavanja. Nadalje, istom odlukom odbijena je apelantova protivtužba kojom je tražio da se obaveže tužitelj da apelantu isplati određeni novčani iznos (po osnovu sticanja bez osnova, iznos koji je platio tužitelju u vansudskom postupku po osnovu ugovora o osiguranju imovine). U toku postupka je utvrđeno da je predmetna imovina tužitelja bila osigurana za čitavo vrijeme trajanja ugovora o osiguranju, za koje je apelant snosio rizik osiguranja, a budući da se rizik desio, došlo je do štete na osiguranim stvarima, a samim tim i do obaveze apelanta da tužitelju nadoknadi predmetnu štetu. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu na ime troškova čišćenja, jer je isti bio obuhvaćen dosuđenim i isplaćenim iznosom, koji je podrazumijevao visinu svih troškova koji su potrebni da se objekt dovede u stanje prije požara, što je svakako podrazumijevalo i troškove čišćenja. U pogledu protivtužbenog zahtjeva, obrazloženo je da ne samo što osnovanost tužbenog zahtjeva isključuje osnovanost protivtužbenog zahtjeva, nego i zbog toga što apelant nije dokazao svoje tvrdnje na kojima je zasnivao odgovornost tužitelja, odnosno, da je tužitelj kriv za nastanak štetnog događaja.

2. AP-1055/14 Jasminka Durmić-Mašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 6. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 005570 13 Rev od 27. novembra 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 1. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženom da apelantici obezbijedi pješački i kolski pristup do apelantičinog poslovnog prostora, radi namjenskog korištenja istog, te je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev radi isplate naknade materijalne štete po osnovu izgubljene dobiti u vidu zakupnine. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije dokazala ni namjeru ni izvjesnost sticanja koristi izdavanjem u zakup predmetnog poslovnog prostora, s obzirom da je isti (koji je inače stan) u lošem stanju, odnosno, u takvom stanju da uopće nije uslovan za korištenje, te da nije predočila sudu ni da je učinila ponudu licima za izdavanje, niti da su upućene ponude apelantici da izda predmetni prostor ili da je zbog nemogućnosti pristupa otkazan već zaključeni ugovor o zakupu. Nadalje, utvrđeno je da sud nije nadležan za odlučivanje o osnivanju prava stvarne služnosti na nekretnini (javnoj imovini) u vlasništvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

3. AP-1480/14 Krajina osiguranje AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 077048 13 Rev od 10. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime regresnog potraživanja. U toku postupka je utvrđeno da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguravaču, prema trećem licu odgovornom za nastupanje osiguranog slučaja (tuženom), prema odredbi člana 380. stav 6. Zakona o obligacionim odnosima, počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema navedenom licu i navršava se u istom roku. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je zastarjelost apelantovog potraživanja prema tuženom počelo teći 19. juna 1996. godine i nastupilo 19. juna 1999. godine, pa je bio osnovan prigovor zastarjelost predmetnog potraživanja.

4. AP-1899/14 Slavko Mihić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, Crna Gora, podnio je 25. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 006848 12 Gž od 13. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime regresnog duga, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je apelant prouzrokovao saobraćajnu nesreću, u kojoj su dva lica smrtno stradala, a treće lice zadobilo teške tjelesne ozljede, te da je tužitelj u skladu sa zakonskim propisima i Zajedničkim uslovima za osiguranje vlasnika, odnosno korisnika motornih i priključnih vozila od autoodgovornosti za štete pričinjene trećim licima, kao i sporazuma o vansudskom poravnanju, oštećenim licima isplatio određeni novčani iznos. Stoga je primjenom relevantnih odredbi Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica i Uslova za osiguranje od autoodgovornosti djelomično usvojen tužiteljev zahtjev i apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime regresnog duga.

5. AP-3412/14 Kata Divković i Ljubica Divković (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijele su 22. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 024170 13 Rev od 6. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelantice za naknadu štete (na ime umanjene vrijednosti poljoprivrednog zemljišta, za umanjenu vrijednost šumskog zemljišta i za izgubljeni šumski prirast) i tužbeni zahtjev drugoapelantice za naknadu štete (za umanjenu vrijednost poljoprivrednog zemljišta, za umanjenu vrijednost voćnih stabala, za umanjenu vrijednost šumskog zemljišta i za izgubljeni šumski prirast). U toku postupka je utvrđeno da su potraživanja apelantica za naknadu štete za umanjenje vrijednosti šumskog i poljoprivrednog zemljišta i šumskog prirasta zastarjela u smislu odredbe člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da je zahtjev drugoapelantica za naknadu štete zbog oštećenja voćnih stabala neosnovan, jer nije postojala uzročna veza između radnji tuženog i nastanka štete.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-376/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-376/14 („Dunav osiguranje“ a.d… | Sudska praksa | Aktio