Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4049/14 (J. B.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4049/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-4049/14, rješavajući apelacije Jelene Bubić i Dragoslava Bubića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Bubić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 I 007561 14 Gž 3 od 15. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoslava Bubića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 I 007561 14 Gž 3 od 15. jula 2014. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4049/14 Jelena Bubić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa zakonska zastupnica, majka Snežana Antešević, a obje zastupane od strane Miroslava Janjića, advokata iz Teslića, podnijela je 5. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 I 007561 14 Gž 3 od 15. jula 2014. godine.

2. AP-4407/14 Dragoslav Bubić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Franjo Marjanović, advokat iz Žepča, podnio je 9. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda broj 87 0 I 007561 14 Gž 3 od 15. jula 2014. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da apelacije broj AP-4049/14 i broj AP-4407/14 ukazuju na isti činjenični supstrat, te da je riječ o istim strankama u redovnom postupku, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku s brojem AP-4049/14.

U konkretnom slučaju, radi naplate novčanog potraživanja po osnovu zakonskog izdržavanja, osporenom konačnom odlukom prigovor apelanta, tj. apelantičinog oca, kao izvršenika, djelimično je uvažen i postupak izvršenja je obustavljen u odnosu na naplatu novčanog potraživanja apelantice, kao tražiteljice izvršenja, u iznosu od 47.250,00 KM i u odnosu na to apelantičino potraživanje ukinute su sve provedene radnje, dok je u preostalom dijelu (kojim je odbijen apelantov prigovor na rješenje kojim je određeno izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda u Tesliću od 12. augusta 1996. godine, prema apelantu, radi naplate novčanog potraživanja apelantice u iznosu od 8.750,00 KM, zapljenom, popisom, procjenom i prodajom svih pokretnih stvari izvršenika, te namirenjem apelantice iz iznosa dobijenog prodajom, da se apelantu zabranjuje da vrši raspolaganje zapljenjenim pokretnim stvarima sve dok se apelantičino potraživanje ne izmiri, pod prijetnjom zakonskih posljedica), žalba odbijena i pobijano rješenje u tom dijelu potvrđeno.

U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da nisu osnovani apelantovi navodi da je apelantičino potraživanje zastarjelo za period od decembra 2007. godine do decembra 2009. godine, jer su cijeli period, počev od septembra 1996. godine pa do podnošenja prijedloga za izvršenje dana 30. novembra 2010. godine, dospjevali mjesečni iznosi za izdržavanje apelantice. Također, utvrđeno je da je apelant ugovorom od 19. jula 2007. godine priznao svoj dug po pravosnažnoj presudi i time prekinuo rok zastarjelosti u smislu odredbe člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je od tada rok zastarjelosti ponovo počeo da teče. Nadalje, utvrđeno je da kako je dana 30. novembra 2010. godine podnesen prijedlog za izvršenje, to nije protekao period od pet godina za zastarjelost prava apelantice da zahtijeva ispunjenje apelantove obaveze po pravosnažnoj presudi. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da apelantičino potraživanje za pomenuti vremenski period (do kada je tražena naplata dospjelih iznosa), nije zastarjelo u smislu odredbe člana 379. u vezi sa članom 372. ZOO, pa je odredio izvršenje za apelantičino potraživanje iz tog perioda u iznosu od 8.750,00 KM. Međutim, utvrđeno je da su osnovani apelantovi navodi da je apelantičino potraživanje zastarjelo u preostalom dijelu i to za njeno potraživanje u periodu od septembra 1996. godine do novembra 2007. godine u iznosu od 47.250,00 KM, te da nema mjesta primjeni odredbe člana 381. ZOO prema kojoj zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. Naime, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o ostvarenju apelantičinog prava na izdržavanje određenog zakonom, nego o pravu na prinudnu naplatu dospjelih, a neisplaćenih potraživanja, utvrđenih na osnovu pravosnažne presude suda. Shodno tome, sud je zaključio da se u predmetnom slučaju primjenjuju odredbe člana 379. u vezi sa članom 372. ZOO, prema kojima potraživanje tražitelja izvršenja zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, tako da je računajući tri godine unazad od dana podnošenja prijedloga za izvršenje apelantičino potraživanje za period od septembra 1996. godine do novembra 2007. godine, zastarjelo, pa je preinačio pobijano rješenje i izvršenje obustavio u dijelu koji se odnosi na zastarjelo potraživanje.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelantica i apelant pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelantica i apelant, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Dopustivost prima facie Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta broj AP-4407/14 proizilazi da je apelant izjavio reviziju na pobijano rješenje. Isto tako, Ustavni sud uočava da odredba člana 14. Zakona o izvršnom postupku propisuje da protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku izvršenja nije dozvoljeno ulaganje vanrednih pravnih lijekova. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je konačna odluka u ovom predmetu pobijano rješenje.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u apelaciji broj AP- 4049/14 odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica predmeta broj AP-4049/14 koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Dopustivost ratione materiae Ustavni sud primjećuje da je apelant kao osporenu odluku označio rješenje Okružnog suda, koje je doneseno u izvršnom postupku u kojem je određeno izvršenje zapljenom, popisom, procjenom i prodajom svih pokretnih stvari apelanta kao izvršenika. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/89 OI 46). Ustavni sud je svojoj odluci broj AP- 1996/06 od 6. marta 2007. godine, podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94). U konkretnom slučaju, apelant osporava odluku koja je donesena u izvršnom postupku u kojem je određeno izvršenje zapljenom, popisom, procjenom i prodajom svih pokretnih stvari apelanta radi namirenja novčanog potraživanja, koje apelantica ima prema njemu na osnovu pravosnažne i izvršne presude donesene u parničnom postupku. Iz navedenog proizilazi da su apelantova građanska prava i obaveze utvrđena pravosnažnom presudom Osnovnog suda. Dakle, u predmetnom izvršnom postupku u kojem apelant ima poziciju izvršenika, a u kojem je doneseno predmetno rješenje, nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanta. Stoga navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4049/14 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio