Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4216/14 (B. K. i M. T.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4216/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-4216/14, rješavajući apelacije Branka Kovačevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Branko Kovačević i Mirko Trivić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048747 14 Gž od 11. juna 2014. godine;

Drago Smiljanić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 002238 14 Gž 2 od 18. augusta 2014. godine;

Ševket Gavranović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 001815 14 Rev od 28. augusta 2014.

godine;

Salko Mešinović, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 038119 11 Gž od 16. aprila 2012. godine;

Gordana Ivanović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 014373 12 Gž od 5. septembra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4216/14 Branko Kovačević i Mirko Trivić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 16. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048747 14 Gž od 11. juna 2014. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 22. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužiteljičina tužba radi naknade štete i protivtužba apelanata radi isplate određenog iznos na ime troškova uklanjanja ostatka objekta, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da kako nijedna stranka nije uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom u predmetnoj parnici, odlučeno je da saglasno odredbi člana 386. Zakona o parničnom postupku svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. AP-4431/14 Drago Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnio je 13. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 002238 14 Gž 2 od 18. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete, dok je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu. U toku postupka je utvrđeno da su kuća i stvari u vlasništvu tužitelja bile povjerene apelantu na čuvanje i korištenje i da nije bilo pokretnih stvari pri uvođenju tužitelja u posjed kuće – povrat imovine. Kako je samo apelant imao posjed kuće i predmetnih stvari u spornom periodu, zaključeno je da je apelant shodno članu 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima odgovoran da nadoknadi štetu za predmetne stvari, koje nisu vraćene tužitelju nakon što je apelant napustio tužiteljevu kuću, što se pripisuje kao propust i krivica apelanta. U odnosu na prvotuženu, utvrđeno je da je bio osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

3. AP-4440/14 Ševket Gavranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Mina Vikalo, advokat iz Srebrenika, podnio je 14. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 001815 14 Rev od 28. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantova tužba kojom je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog nemogućnosti izgradnje novog stambenog objekta, te da se utvrdi da je tuženi nije stekao pravo stvarne služnosti postavljanjem trafo stanice i elektrovodova preko apelantovog zemljišta, prestanka vršenja iste i vraćanja nekretnine u prethodno stanje. U toku postupka je utvrđeno da bi apelantu eventualno pripadalo pravo na naknadu usljed ustanovljavanja služnosti u smislu odredbe člana 56. Zakona o eksproprijaciji, te da mu nije pripadala naknada materijalne štete koja se ogledala u nemogućnosti izgradnje stambenog objekta. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva, utvrđeno je da za izgradnju sporne trafo stanice nije prethodno izvršena potpuna ili nepotpuna eksproprijacija apelantovog zemljišta, međutim, s obzirom da je ista izgrađena u skladu sa građevinskom dozvolom, apelant nije imao pravo zahtijevati uklanjanje sporne trafo stanice iako je došlo do ograničavanja (uznemiravanja) njegovog prava na posjed predmetne nekretnine.

4. AP-4947/14 Salko Mešinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelića, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 21. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 038119 11 Gž od 16. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade materijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da je apelantovo vozilo oštećeno kamenovanjem od strane nepoznate osobe i da takav akt nije bio akt nasilja ili terora, kojeg ima u vidu odredba člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, niti je vozilo oštećeno u javnim demonstracijama ili manifestacijama, u kojem bi slučaju postojala odgovornost društveno-političke zajednice čiji su organi po važećim propisima bili dužni takvu štetu spriječiti. Nadalje, u postupku nije bilo dokazano da su policijske snage propustile poduzeti mjere zaštite, već naprotiv, policija je poduzela mjere da bi zaštitila apelantovu imovinu, ali je i pored toga došlo do štete. Međutim, za navedenu štetu tužena nije mogla odgovarati, jer nije postojala uzročnost, kao pretpostavka za odgovornosti za štetu, pa nije bilo osnova ni za primjenu člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

5. AP-5155/14 Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 2. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 014373 12 Gž od 5. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi naknade materijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da tuženi nije bio pasivno legitimisan, odnosno, da šteta nije nastala njegovom krivicom.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4216/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4216/14 (B. K. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio