Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4790/13 (S.M.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4790/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine u predmetu broj AP-4790/13, rješavajući apelaciju S.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.M. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 K 024686 13 Kž od 26. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kneževa, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 K 024686 13 Kž od 26. septembra 2013. godine.
2. U predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 6. u vezi sa st. 1. i 4. Krivičnog zakona RS, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.563,00 KM. Naime, apelantova krivnja za predmetno krivično djelo, koje mu je stavljeno na teret, je utvrđena na osnovu apelantove izjave o priznanju krivnje koju je sud prihvatio u smislu odredbe člana 237. Zakona o krivičnom postupku RS. U odnosu na žalbene navode apelanta koji se tiču odluke prvostepenog suda o krivičnoj snakciji i troškovima postupka, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud imao u vidu propisanu kaznu za navedeno krivično djelo, utvrđujući pravilno sve okolnosti pod kojima je apelant učinio navedeno krivično djelo, te dajući adekvatan značaj utvrđenim brojnim olakšavajućim okolnostima. S tim u vezi je istaknuto da su sve olakšavajuće okolnosti došle do punog izražaja prilikom izbora vrste i visine krivične sankcije, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, slijedom čega se kao neosnovanima ukazuju apelantove tvrdnje da prvostepeni sud nije pravilno cijenio olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani. U tom smislu je zaključeno da je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci nužna i potrebna, pa će se njenim izvršenjem postići u cjelosti svrha kažnjavanja, čime se kao neosnovanima ukazuju i tvrdnje branioca apelanta da bi se i uslovnom osudom sa adekvatnom dužinom vremena provjeravanja postigla ista svrha. Također je navedeno da se neosnovano žalbom osporava odluka prvostepenog suda o troškovima krivičnog postupka, budući da iz stanja spisa predmeta proizlazi da odbrana apelanta tokom vođenja postupka pred prvostepenim sudom na ročištu za izricanje krivične sankcije nije izvodila dokaze na okolnosti materijalnih prilika apelanta, izuzev što je u završnoj riječi branila apelanta predložio sudu da se apelant oslobodi plaćanja troškova postupka.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom), ali ni ove navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku, koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić