Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-504/14 (V.T.,V. G. i M. S.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-504/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-504/14, rješavajući apelacije V.T. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
V.T., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 004444 13 Gž 2 od 13. decembra 2013. godine;
Velemir Gojić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 007768 14 Gž od 10. februara 2014. godine;
Milenko Sladojević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 025938 13 Rev od 3. aprila 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-504/14 V.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa diplomirani pravnik Zvonar Jagoda, zaposlena u Službi za besplatnu pravnu pomoć Saveza sindikata RS, podnio je 31. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 004444 13 Gž 2 od 13. decembra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, za pretrpljeni fizički bol i za pretrpljeni strah, u određenim novčanim iznosima preciziranim u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da je apelant dana 15. februara 2006. godine obavljao fizički rad u toku kojeg nije ispoljio znakove fizičkog bola ili ukočenosti, već je rad nastavio i potom otišao u prostorije škole, zatim, da ne postoji medicinska dokumentacija o pregledu apelanta neposredno u vrijeme navodne povrede na radu, kao i da iz mišljenja sudskog vještaka proizilazi da bi u konkretnom slučaju diskus hernija izazvana nepravilnim dizanjem tereta uzrokovala momentalan i jak fizički bol koji bi onemogućio apelanta u daljem radu. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da nema uzročne veze između rada koji je apelant vršio dana 15. februara 2006. godine za tuženu, te lumbalne diskus hernije kao oboljenja koje je kasnije medicinski verfikovano kod apelanta, a time ni osnova odgovornosti tužene za naknadu štete, propisanog relevantnim odredbama Zakona o radu.
2. AP-1835/14 Velemir Gojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marjan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 21. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 007768 14 Gž od 10. februara 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, za pretrpljeni fizički bol i za pretrpljeni strah, u određenim novčanim iznosima preciziranim u izreci presude. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da tužitelj kao fizičko lice i kao oštećeni odgovara prema pravilima subjektivne odgovornosti, a obična nepažnja je takav oblik (stepen) krivice, kad štetnik nije postupao kao naročito dobar stručnjak što zavisi od kategorije lica za koju se procjenjuje taj stepen krivice, pa je obična nepažnja pravni standard za postupanje sa naročitom pažnjom. Nadalje, sud je zaključio da je to pravilno kvalifikovao kako prvostepeni sud, tako i vještak zaštite na radu, obzirom na činjenicu da apelant nije dokazao da je tužitelja obučio za rad na visini, a kako postojanje obične nepažnje govori o manjem stepenu krivice i kako tužitelj nije osporio nalaz i mišljenje navedenog vještaka, sud je odlučio kao u izreci presude. Naime, sud je zaključio da kako apelant nije dokazao da je postupao u skladu sa pozitivnim pravom i da je obezbjedio siguran rad na skeli niti da je skelu prije korištenja pričvrstio za pod ili neki drugi elemenat prozora ili vrata u prostoru da se ista ne uruši, to je on odgovoran za nastanak štetnog događaja kao korisnik opasne stvari i djelatnosti, zbog nepostupanja, a po principu objektivne odgovornosti za nastalu predmetnu štetu u omjeru 80%, a tužitelj po principu subjektivne odgovornosti za običnu nepažnju 20% zbog preduzete štetne radnje (trzaji izvođeni na skeli radi pomjeranja skele) koja je u pomenutim okolnostima pogodovala nastanku štete.
3. AP-2903/14 Milenko Sladojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić advokati iz Banja Luke, podnio je 24. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 025938 13 Rev od 3. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan tuženi da mu isplati iznos od 33.000,00 KM, dok je dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog (72.500,00 KM) i dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelant dana 6. oktobra 2005. godine pretrpio povredu na radu i da se time desio osigurani slučaj, te da apelantu pripadaju prava predviđena predmetnom polisom od 4. oktobra 2005. godine. Naime, utvrđeno je da je na temelju podataka iz nalaza JU Zavod za sudsku medicinu RS od 16. marta 2012. godine, primjenom Kontinental skale, sud djelimično udovoljio apelantovom zahtjevu tako što mu je na ime privremenog potpunog invaliditeta dosudio iznos od 3.000,00 KM i na ime potpunog gubitka mogućnosti korištenja ručnog zgloba lijeve ruke iznos od 30.000,00 KM, pri čemu je stanovišta da je nefunkcionalnost prstiju lijeve ruke sadržana u trajnom gubitku korištenja zgloba lijeve šake sa svim prstima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-504/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić