Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-521/14 (G. V.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-521/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-521/14, rješavajući apelacije Gorana Vujičića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Goran Vujičić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 010448 12 U od 20. novembra 2013. godine;
Nataša Mačar, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 007507 10 U od 13. marta 2014. godine;
Elvedin Memić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003933 13 Uvp od 24. aprila 2014.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-521/14 Goran Vujičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 3. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 010448 12 U od 20. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS od 22. augusta 2012. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja od 20. juna 2012. godine. Tim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Banja Luci, u ulici Braće Mažar i majke Marije broj 20, vlasništvo „Incel“ a.d. Banja Luka. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije vršio nikakvu zamjenu svog stana sa M.A. za stan u ulici Rade Vranješevića broj 53, jer u pravnom prometu, ne postoji takav ugovor o zamjeni stanova, koji je kao pravni institut bio regulisan Zakonom o stambenim odnosima. Naime, utvrđeno je da takav ugovor o zamjeni nikad nije zaključen, kao i da je on bio strogo formalan ugovor. U tom pravcu utvrđeno je da taj strogo formalni ugovor o zamjeni stanova nikako ne može zamijeniti nekakva navodna odluka Upravnog odbora „Incel“ a.d. Banja Luka, čiji sadržaj apelant crpi iz rješenja od 23. jula 1993. godine kojim je njemu dodijeljen stan u ulici Rade Vranješevića broj 53, jer apelant nije zaključio ugovor o zamjeni stanova sa M.A., pa je sud zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o racionalizaciji stambenog prostora, pri čemu je M.A. dodijeljen stan trećeg lica T.D. i to u ulici Bulevar Cara Dušana broj 1/1. Dakle, sud je zaključio da u predmetnoj situaciji nije bilo nikakve dvojne, a ni trojne zamjene, jer je dalje T.D., opet kroz postupak racionalizacije, dobio stan u ulici Braće Mažar i majke Marije broj 16, što znači da potraživani stan apelanta uopće nije bio obuhvaćen kako zamjenom, tako ni tim postupcima racionalizacije stambenog prostora. Također, sud je zaključio da je apelant imao mogućnost, kao i sva druga lica, da lično i blagovremeno podnesen zahtjev za povrat spornog stana, te da u tom postupku dokazuje da je to stan na kojem ima stanarsko pravo, pa kako to nije učinio, ne postoji pravna mogućnost da konstruišući dvojne i trojne zamjene tog stana sa trećim licima, dokazuje da ima pravo na povrat predmetnog stana.
2. AP-2845/14 Nataša Mačar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vogošće, podnijela je 19. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 007507 10 U od 13. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba protiv rješenja Ministarstva stambene politike KS od 15. aprila 2010. godine, kojim je odbijena njena žalba protiv rješenja Uprave za stambena pitanja KS od 18. februara 2010. godine. Tim rješenjem odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, preciziranog u dispozitivu rješenja. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije dokazala da je preporučenom pošiljkom dana 29. decembra 1998. godine uputila zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, odnosno da potvrda o prijemu pošiljke ne znači i da je tom pošiljkom podnesen zahtjev za povrat stana u posjed. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je, u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelantičinu urgenciju od 14. augusta 2006. godine, kao jedini njen primljeni podnesak vezan za vraćanje u posjed stana, valjalo odbiti kao neosnovan, jer je podnesen po proteku zakonskog roka za vraćanje u posjed stanova nositeljima stanarskog prava.
3. AP-3226/14 Elvedin Memić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Tanja Hadžagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003933 13 Uvp od 24. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 30. septembra 2010. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja Ministarstva stambene politike KS od 24. aprila 2009. godine, kojim su odbijene žalbe apelanta i Obavještajno-sigurnosne agencije BiH protiv rješenja Uprave za stambena pitanja KS od 11. marta 2009. godine. Tim rješenjem je potvrđeno da je D.K. nositelj stanarskog prava na stanu u Sarajevu, u ulici Bolnička broj 46, u vlasništvu Obavještajno-sigurnosne agencije BiH i da je Lj.K. sunositelj stanarskog prava, te da joj pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Također, utvrđeno je da apelant koristi sporni stan na osnovu rješenja Agencije za istraživanje i dokumentaciju od 9. juna 1999. godine i zaključenog Ugovora o korištenju stana od 5. augusta 1999. godine, te je utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana, koji je apelant dužan napustiti u roku od 15 dana, bez prava na alternativni smještaj. Budući da je u toku postupka utvrđeno da je Lj.K. zajedno sa suprugom D.K. na dan 30. aprila 1991. godine bila sunositelj stanarskog prava na spornom stanu i da je prilikom popisa stanovništva u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine popisana zajedno sa D.K., M.K. i T.K. na adresi predmetnog stana, sud je zaključio da u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ima pravo da se vrati u svoju stan koji za nju predstavlja dom. Osim toga, sud je zaključio da apelantovi navodi da je sa suprugom na tom stanu stekao pravo vlasništva i da su kod Općinskog suda u Sarajevu u Knjizi položenih ugovora upisani kao vlasnici nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari, a posebno ako se ima u vidu presuda Općinskog suda od 31. maja 2013. godine, kojom je utvrđeno da su ništavi navedeni ugovor od 5. augusta 1999. godine zaključen između Službe za zajedničke poslove organa i tijela F BiH i apelanta i Kantonalnog stambenog fonda KS i Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 1. decembra 2003. godine, te da ti ugovori ne proizvode pravno dejstvo. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-521/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić