Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5523/14 (M. F.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Dijete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5523/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-5523/14 rješavajući apelaciju Martina Frankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Martin Franković, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 P 025759 14 Gž od 26. septembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 40 0 P 025759 14 P od 9. juna 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Martin Franković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Zvjezdana Garić advokatica iz Kiseljaka, podnio je 29. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 P 025759 14 Gž od 26. septembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 40 0 P 025759 14 P od 9. juna 2014. godine. Apelant je naknadno 10. marta 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremen mjere kojom bi Ustavni sud odredio način kontaktiranja apelanta sa malodobnim djetetom i to prema „sporazumu koje su stranke same postigle 31. januara 2014. godine tako da apelant otac malodobnog djeteta bude sa djetetom petkom od jutarnjih sati do subote najkasnije do 22,00 sata te utorkom od jutarnjih sati pa najkasnije do 22,00 sata“.

2. Presudom Općinskog suda broj 40 0 P 025759 14 P od 9. juna 2014. godine zajedničko dijete Gordane Vujović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i apelanta, mldb. M.F. rodjen 20. augusta 2011. godine povjerava se na brigu, odgoj i vaspitanje tužiteljici-majci kao zakonskoj zastupnici uz obavezu apelanta da na ime njegovog doprinosa za izdržavanje plaća iznos od 150,00 KM počev od 9. juna 2014. godine kao dana presuđenja pa u buduće dok za to postoje zakonski razlozi ili do drugačije odluke suda. Stavom II dispozitiva presude apelantu se dozvoljava viđanje i kontaktiranje sa mldb. djetetom M.F. tako što će mldb. djete boraviti kod apelanta svaki drugi vikend počev od subote od 08,00 sati do nedjelje u 20,00 sati i svake druge srijede od 16,00 sati do četvrtka u 20,00 sati u onoj sedmici u kojoj mldb. djete nije boravilo tokom vikenda kod apelanta kao i pola vremena za vrijeme praznika i blagdana te zimskog i ljetnog raspusta. U obrazloženju presude prvostepeni sud je istakao da nije prihvatio prijedlog Organa starateljstva Općine Kiseljak da mldb. M.F boravi kod apelanta tri dana u sedmici jer smatra da bi to onda bio boravak u dvije sredine, te je odlučio da mldb. djete boravi kod apelanta na način i u vrijeme pobliže navedeno u stavu II dispozitiva presude. Odluku da mldb. djete ne boravi svaki vikend kod apelanta, prvostepeni sud je obrazložio činjenicom da su oba roditelja zaposlena, da tužiteljica radi svakim radnim danom do 16,00 sati te boravkom mldb. djeteta kod apelanta svakog vikenda, bila bi uskraćena u provođenju vremena sa djetetom i u njegovom odgoju jer se radi o uzrastu djeteta od nepune tri godine, koje ranije ide spavati tako da radnim danima tužiteljica provodi tek nekoliko sati sa djetetom.

3. Odlučujući o žalbi tužiteljice i apelanta, Kantonalni sud je presudom broj 49 P 025759 14 Gž od 26. septembra 2014. godine, žalbu tužiteljice djelomično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata apelanta sa djetetom (stav II dispozitiva prvostepene presude) na način što će mldb. M.F. boraviti kod apelanta svaki drugi vikend počev od subote od 08,00 sati do nedjelje u 20,00 sati, svake druge srijede od 16,00 sati do 20,00 sati u onoj sedmici u kojoj mldb. djete nije boravilo tokom vikenda kod apelanta, u ljetnom periodu u vrijeme korištenja godišnjeg odmora od strane apelanta mldb. dijete će boraviti kod apelanta u trajanju od 15 dana a u zimskom periodu u trajanju od 7 dana, za vrijeme praznika mldb. dijete će boraviti kod apelanta drugi dan praznika, dok se u preostalom dijelu žalba tužiteljice a i žalba tuženog odbijaju kao neosnovane i potvrđuje prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da su osnovani žalbeni navodi tužiteljice da bi boravak mldb djeteta kod apelanta svake druge srijede od 16,00 sati do četvrtka do 20,00 sati poremetilo njegove svakodnevne navike te zaključio da je u interesu mldb. djeteta koje ima oko tri godine da boravi kod oca svake srijede u onoj sedmici u kojoj nije boravio tokom vikenda kod apelanta u periodu od 16,00 do 20,00 sati. Također je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud previdio da mldb. M.F. ne ide u školu iz kojih razloga se nije mogao odrediti boravak mldb. djeteta kod oca za vrijeme zimskog i ljetnog raspusta. Po ocjeni Kantonalnog suda u interesu je mldb djeteta da boravi jedan period kod oca kada je isti na godišnjem odmoru i kada se dovoljno može posvetiti djetetu a to je period od 15 dana u ljetnom periodu i 7 dana u zimskom periodu. Na kraju kod okolnosti da mldb. dijete treba da bude u prisutnosti roditelja za vrijeme državnih i vjerskih praznika, Kantonalni sud je zaključio da je u interesu djeteta da boravi jedan dan praznika kod oca.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je nezadovoljan odlukom redovnih sudova koja se odnosi na održavanje međusobnih odnosa i kontakata sa mldb. djetetom odnosno određenim brojem dana za ostvarivanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata. Smatra da je odluka proizvoljna, da redovni sudovi nisu ulazili u analizu nalaza i mišljenja Centra sa socijalni rad a vezano za njegov kontakt sa mldb. djetetom. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na jednakost supružnika iz člana 5 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i na Konvenciju o pravima djeteta), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05) Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996- II, stav 78.).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5523/14 (M. F.) | Sudska praksa | Aktio