Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-957/14 (S. Č.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Zakup
  • Troškovi i izdaci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-957/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-957/14, rješavajući apelacije Sakiba Čavkića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sakib Čavkić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 016813 13 Gž od 11. februara 2014. godine;

„Gradis“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 011301 13 Rev od 11.

februara 2014. godine;

Milan Dejanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046985 14 Rev od 21. maja 2014. godine;

P.D., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 082975 12 Rev od 1. jula 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-957/14 Sakib Čavkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 4. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 016813 13 Gž od 11. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime izvršenih advokatskih usluga isplati određeni novčani iznos. Dakle, predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u konkretnoj parnici je isplata troškova zastupanja apelanta pred sudom u parničnom, odnosno izvršnom postupku za koje zastupanje je apelant tužitelju izdao punomoć 14. maja 2003. godine i 22. novembra 2007. godine. U toku postupka je utvrđeno da kako je punomoć ovlaštenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku, to se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu. Budući da je tužitelj kao advokat zastupao apelanta u predmetnim postupcima, tako što je izvršio sve potrebne radnje (intelektualni rad), to je sud zaključio da je apelant kao naručitelj u obavezi da mu za to plati naknadu i to u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata koja je bila na snazi u trenutku kad je rad izvršen. Shodno tome, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je ugovorio sa tužiteljem da će troškove naplatiti od strane koja izgubi spor, jer takav dogovor nije dokazao. Također, sud je zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje da se o istom tužbenom zahtjevu vode dva spora, jer to nije dokazao, kao i da se vode dva postupka pod istim brojem što nije moguće prema pravilima o radu sudova jer se svaka tužba zavodi pod drugim brojem.

2. AP-1958/14 „Gradis“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Dževida Mustafić, podnio je 29. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 011301 13 Rev od 11. februara 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime ispunjenja preostale obaveze iz ugovora o izvođenju radova na opremanju kasarne u Tuzli, nakon sravnjavanja obaveza, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu štete zbog manje isporučene robe, isplatu ugovorene kazne zbog zakašnjenja u ispunjenju obaveze i povrata uplaćenog iznosa po fakturama na ime nezakonito obračunatog poreza. U toku postupka je utvrđeno da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno postojanje ugovorene obaveze apelanta kao naručitelja da plati obaveze koje predstavljaju obavezu po osnovu ugovora o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da je apelant protivtužbeni zahtjev postavio dana 15. aprila 2010. godine, a dospjeće svih obaveza po protivtužbenom zahtjevu je nastalo najkasnije krajem 2001. godine. Budući da je članom 376. predmetnog zakona propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala, sud je zaključio da je apelant podnošenjem protivtužbe nakon proteka roka od tri, odnosno pet godina od kraja 2001. godine, izgubio pravo zahtijevati ispunjenje obaveze zbog zastare potraživanja.

3. AP-3702/14 Milan Dejanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046985 14 Rev od 21. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime duga zbog neplaćene zakupnine za period od 1. januara do 31. decembra 2003. godine po osnovu zaključenog Ugovora o zakupu poslovnih prostorija od 11. februara 2000. godine isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen na određeno vrijeme (godinu dana), ali da je na osnovu odredbe člana 33. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, prećutno obnovljen kao ugovor o zakupu poslovne prostorije na neodređeno vrijeme, kao i da je apelant u periodu za koji se zakupnina traži, koristio predmetni poslovni prostor i da nije plaćao zakupninu. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude, dosuđujući tužitelju određeni novčani iznos uvećavajući ga za iznos poreza na promet usluga (8%) i poreza na željeznicu (2%).

4. AP-4544/14 P.D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 22. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 082975 12 Rev od 1. jula 2014. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 4. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da apelantici na ime razlike penzije, umjesto iznosa od 30.076,10 KM, dosuđenog od strane Osnovnog suda u Banja Luci, isplati iznos od 4.430,55 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. marta 2010 pa do isplate. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi 10. decembra 2009. godine isplatio apelantici penzije za određeni vremenski period u iznosu od 27,506,88 KM, utvrđenom rješenjem njegovog prvostepenog organa od 25. novembra 2009. godine, a nakon što je to rješenje poništeno rješenjem drugostepenog organa tuženog od 2. marta 2010. godine i utvrđeni novi iznosi penzije, apelantici je isplaćena razlika penzije u iznosu od 2.320,43 KM, u skladu sa visinom penzije koju je utvrdio drugostepeni organ tuženog. Nadalje, utvrđeno je da su predmetni iznosi penzije dospjeli za naplatu donošenjem drugostepenog rješenja, tj. 2. marta 2010. godine pa tuženi nije pao u docnju sa isplatom glavnice što znači da se isplaćeni iznos može uračunati samo u otplatu glavnice, radi čega je nepravilan zaključak prvostepenog suda da se uračunavanje u konkretnom slučaju ima izvršiti u smislu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a to je stoga što obaveza plaćanja zatezne kamate nastaje tek kad dužnik padne u docnju. Također, utvrđeno je da iz nalaza i mišljenja finansijskog vještaka proizilazi da obaveza tuženog po osnovu isplate penzije iznosi ukupno 34.257,86 KM. Naime, kako je tuženi apelantici isplatio 29.827,31 KM (po prvostepenom rješenju 27.506,88 KM i po drugostepenom rješenju 2.320,43 KM), sud je zaključio da njegov dug po tom osnovu iznosi 4.430,55 KM.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-957/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-957/14 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio