Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3152/14 (H. B.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3152/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. travnja 2015. godine u predmetu broj AP 3152/14, rješavajući apelaciju Hasiba Buljubašića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točke e) i h), članka 57 stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se nedopuštena apelacija Hasiba Buljubašića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-I-08- 004488 od 22. listopada 2010. godine zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasiba Buljubašića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 Rs 112881 12 Rs od 27. svibnja 2014. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasib Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 7. srpnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-I-08-004488 od 22. listopada 2010. godine i protiv rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 Rs 112881 12 Rs od 27. svibnja 2014. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-I-08-004488 od 20. listopada 2010. godine, usvojen je prigovor izvršenika i u cijelosti je obustavljeno izvršenje protiv izvršenika d.d. Fabrika cementa Lukavac, koje je određeno rješenjem od 25. lipnja 2008. godine u postupku izvršenja rješenja Ministarstva za rad i socijalnu politiku – Kantonalna komisija za implementaciju članka
143. Zakona o radu broj 09/4-34-6047/00-I od 12. prosinca 2002. godine. Općinski sud u Tuzli je u obrazloženju rješenja naveo da je prigovor izvršenika osnovan, te da je odredbom članka 47. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) propisano da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti zbog razloga koji sprječavaju izvršenje, a naročito onih navedenih u točkama od 1. do 10. navedenog članka. Također je navedeno da je među strankama nesporno da je apelant, u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu, imao status zaposlenika na čekanju posla, a što proizlazi iz izvršenikove Odluke o uspostavljanju radno pravnog statusa broj OPKP-HN/OŠ 11-30 od 23. prosinca 2002. godine, da je naknada koja je, po nalazu vještaka, utvrđena u novčanom iznosu od 1.677,45 KM, prema rješenju Općinskog suda od 12. srpnja 2010. godine, položena na sudski depozit Općinskog suda u Tuzli, kao i da je izvršenik za navedeni period uplatio sve poreze i doprinose i upisao radni staž u radnu knjižicu. Stoga je Sud zaključio da je izvršenik ispunio obvezu utvrđenu izvršnom ispravom.
3. Rješenjem Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 Rs 112881 12 Rs od 27. svibnja 2014. godine, odbačena je tužba apelanta kojom je tražio da se ponište kao nezakonite Odluka direktora d.d. Fabrika Cementa Lukavac o uspostavljanju radno-pravnog statusa u svojstvu zaposlenika na čekanju posla broj OPKP-HN/OŠ 11-30 od 23. prosinca 2002. godine i Odluka tužene o prestanku radnog odnosa zaposlenika na čekanju posla broj OPKP-HN/OŠ 11-30 od 23. prosinca 2002. godine. Općinski sud je zaključio se radi u pravosnažno presuđenoj imajući u vidu da je presudom Općinskog suda broj P-57/03 od 10. ožujka 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-574/03 od 7. svibnja 2003. godine, odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi konačna Odluka o prestanku radnog odnosa apelanta broj OPKP-HN/OŠ11-30 od 23. prosinca 2002. godine, te da se apelant vrati u radni odnos na poslove i radne zadatke koje je obavljao do 1. travnja 1993. godine, kao i da mu tuženi isplati neisplaćeni osobni dohodak za period od 11. siječnja 2000. godine, pa do okončanja spora. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je rješenjem broj Rev-344/03 od 15. siječnja 2004. godine, reviziju odbacio kao nedozvoljenu budući da apelant nije u tužbi označio vrijednost spora.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant u suštini traži da mu se ponovno uspostavi raniji radnopravni status kojeg je imao do 31. prosinca 1992. godine, kada je prema njegovim navodima nezakonito ostao bez posla.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka e) i h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3). točke e) i h) Pravila Ustavnog suda glasi:
„ (3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom“ a)Dopustivost u odnosu na rješenje Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-I-08-004488 od 20. listopada 2010. godine
6. Ustavni sud zapaža da je apelant prije podnošenja ove apelacije, 17. studenog 2008. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv odluke Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-I-08-004488 od 20. listopada 2010. godine. Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti broj AP-3618/08 od 9. veljače 2011. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju koja je podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-I-08-004488 od 22. listopada 2010. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-000049 od 5. ožujka 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U obrzaloženju navedene odluke Ustavni sud je, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u toj odluci, zaključio da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati, zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ponovo osporava iste odluke redovitih sudova koje su već bile osporene u ranijoj apelaciji i o kojim je Ustavni sud već donio odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje. b)Dopustivost u odnosu na rješenje Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 Rs 112881 12 Rs od 27. svibnja 2014. godine
7. Također, apelant smatra da mu je rješenjem Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 Rs 112881 12 Rs od 27. svibnja 2014. godine, kojim je tužba odbačena zbog činjenice da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stavak 1 Europske konvencije. S tim u vezi potrebno je, prije svega, da Ustavni sud odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu članka 6. stavak 1 Europske konvencije, odnosno članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Europskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. srpnja 1989. godine stavak 41; kao i H. protiv Francuske od 24. listopada 1989. godine stavak 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza apelanta.
9. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost apelantove tužbe. Prema odredbama članka 196. stavak 2. Zakon o parničnom postupku, sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka je li stvar pravomoćno presuđena, te ako se utvrdi da su se stekli zakonski uvjeti koji predmetnu tužbu čine nedopustivom, odnosno ako postoji identitet stranaka, zahtjeva i činjeničnog stanja, tužba se odbacuje bez upuštanja u meritorno raspravljanje tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku pred Općinskim sudom, nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obvezi, budući da je u tom postupku utvrđeno da je predmetna tužba nedopustiva, jer je o istom pitanju koje je bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva, već pravosnažno presuđeno. U predmetnom postupku je utvrđeno da je o apelantovim građanskim pravima i obvezama konačno odlučeno presudom Općinskog suda broj P-57/03 od 10. ožujka 2003. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-574/03 od 7. svibnja 2003. godine. Prema tome, ishod procedure u kojem je doneseno pobijano rješenje nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti u domenu članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega su predmetni apelacioni navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
10. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da se predmetni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obveza, s obzirom da je njegova tužba odbačena kao nedopuštena jer je o istom pitanju već pravosnažno presuđeno, slijedi da se apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravom na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, moraju također, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka e) i h) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić