Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4712/12 (G. D.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4712/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP 4712/12, rješavajući apelacije Gorana Dubočanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. c) i m), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Gorana Dubočanina podnesene protiv rješenja direktora Kazneno popravnog zavoda Foča broj 01-03/2012-134 od 18. septembra 2012. godine, rješenja Disciplinske komisije za osuđena lica u Kazneno popravnom zavodu Foča broj 01-03/2012-134 od 14. septembra 2012. godine i rješenja direktora KPZ o pokretanju disciplinskog postupka broj 01-03/2012- 134 od 13. septembra 2012. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Gorana Dubočanina podnesene protiv naredbi direktora Kazneno popravnog zavoda Foča br. 08.030/245-167/13 od 8. januara i 20. jula 2014. godine i 20.

januara 2015. godine i br. 03-371/07 od 12. decembra 2012. godine, 12. marta 2013. godine i od 12. septembra 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Dubočanin (u daljnjem tekstu: apelant) sa Sokoca, podnio je 28. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv naredbi direktora Kazneno popravnog zavoda Foča (u daljnjem tekstu: KPZ) br. 03-371/07 od 12. decembra i 12. septembra 2012. godine, rješenja direktora KPZ broj 01-03/2012-134 od 18. septembra 2012. godine, rješenja Disciplinske komisije za osuđena lica u KPZ (u daljnjem tekstu: Disciplinska komisija) broj 01-03/2012-134 od 14. septembra 2012. godine i rješenja direktora KPZ o pokretanju disciplinskog postupka broj 01-03/2012-134 od 13. septembra 2012. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 27. marta i 8. aprila 2013. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4712/12

2. Apelant je 27. januara 2015. godine podnio i apelaciju protiv naredbi br. 08.030/245-167/13 od 8. januara i 20. jula 2014. godine i 20. januara 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 388/15. Apelant je dostavio dopunu apelacije 26. februara 2015. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naredio puštanje apelanta iz Odjeljenja sa maksimalnim obezbjeđenjem i intenzivnim programom postupanja (u daljnjem tekstu: Odjeljenje). Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija pod brojevima AP 4712/12 i AP 388/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4712/12.

Uvodne napomene

4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-64/05 od 27. novembra 2006. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa članom 37. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZ F BiH i osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci te upućen na izdržavanje te kazne u KPZ. Apelant je 19. decembra 2007. godine prebačen na izdržavanje kazne u KPZ Banja Luka. Apelant je, nakon toga, ponovno podnio zahtjev za premještaj u KPZ navodeći kao razlog otežan dolazak porodice u posjete zbog udaljenosti i velikih troškova kao i zbog poremećenih odnosa sa izvjesnim brojem osuđenih lica koja se nalaze na izdržavanju kazne u KPZ Banja Luka.

5. Rješenjem Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.030/245-185/12 od 7. septembra 2012. godine određeno je da se apelant premješta u KPZ na nastavak izdržavanja preostalog dijela kazne zatvora te da troškove premještaja snosi KPZ Banja Luka. U obrazloženju je navedeno da je povodom apelantovog zahtjeva za premještaj tom ministarstvu dostavljen izvještaj KPZ Banja Luka o vladanju i ponašanju apelanta u kojem je, između ostalog, navedeno da se apelant na izdržavanju kazne nalazi od 28. septembra 2006. godine i da mu izrečena kazna redovno ističe 22. oktobra 2016. godine; da je apelant u toku dotadašnjeg izdržavanja kazne više puta bio premještan iz jedne ustanove u drugu; da je više puta disciplinski kažnjavan kao i da mu je više puta izricana posebna mjera upućivanja u Odjeljenje; da apelant ne koristi pogodnosti izvan kruga ustanove; da je klasifikovan u klasifikacionu grupu „C“ i da se u toku sastavljanja izvještaja nad apelantom provodi posebna mjera rasporeda u Odjeljenje a te da se, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za apelanta, tretman prema njemu odvija otežano uz velike oscilacije u vladanju i ponašanju. Imajući u vidu sve navedeno, Ministarstvo pravde RS je odobrilo premještaj apelanta u KPZ Disciplinski postupak

6. Rješenjem direktora KPZ broj 01-03/2012-134 od 13. septembra 2012. godine pokrenut je disciplinski postupak protiv apelanta zbog toga što je u KPZ konzumirao opojne droge koje u sebi sadrže psihoaktivne supstance BZO (librium,leksaurin i druge) i MOR (heroin, morfin i kodein) što je utvrđeno 12. septembra 2012. godine prilikom testiranja na opojne droge sa testerima preciziranim u rješenju, čime je apelant počinio teži disciplinski prekršaj iz člana 128. stav 1. tačka i. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS (u daljnjem tekstu: ZIKS) i člana 6. stav 1. tačka i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti osuđenih lica (u daljnjem tekstu: Pravilnik).

7. Rješenjem Disciplinske komisije o izricanju disciplinske kazne apelantu broj 01-03/2012- 134 od 14. septembra 2012. godine apelant je oglašen odgovornim što je u KPZ konzumirao opojne droge precizirane u prethodnoj tački čime je počinio teži disciplinski prekršaj iz člana 128. stav 1. tačka i. ZIKS-a i člana 6.stav 1. tačka i. Pravilnika pa mu je u skladu sa članom 129. stav 7. ZIKS-a i članom 9. Pravilnika izrečena disciplinska mjera upućivanja u samicu u trajanju od 15 dana. U obrazloženju su ponovljene činjenice iz rješenja direktora KPZ o pokretanju disciplinskog postupka te navedeno da je u svojo odbrani apelant izjavio da nije koristio opojne supstance osim tableta za smirenje i spavanje preciziranih u rješenju, da nije jeo dva dana i da je previše pušio. Nadalje je navedeno da je medicinski tehničar uradio test apelanta na opojne droge i da su prilikom testiranja dva testa pokazala pozitivne rezultate u odnosu na dvije vrste opojnih droga BZO i MOR te da je apelant dobrovoljno pristao na testiranje. Imajući u vidu navedeno KPZ je donio navedeno rješenje ističući da se u konkretnom slučaju moralo voditi računa i o tome da je apelant osuđeno lice koje je u toku izdržavanja predmetne kazne, više puta počinio najteže oblike disciplinskih prekršaja zbog čega se jedino izrečenom disciplinskom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

8. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu direktoru KPZ koji je rješenjem broj 01- 03/2012-134 od 18. septembra 2012. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje disciplinske komisije. U obrazloženju je između ostalog navedeno da je razmatrajući prvostepenu odluku u dijelu u kojem se pobija žalbom i po službenoj dužnosti, direktor KPZ utvrdio da je disciplinska komisija provela disciplinski postupka koji je u skladu sa ZIKS-om i Pravilnikom; da je činjenično stanje pravilno utvrđeno; da činjenica da je apelant prije testiranja popio tabletu kafetin ne oslobađa apelanta odgovornosti za korištenje opojnih supstanci čije je prisustvo u njegovom organizmu nesporno nađeno te da je nesporno da je disciplinska komisija prilikom izricanja sankcije imala u vidu i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na osnovu kojih je procijenila da će se jedino izrečenom mjerom postići svrha disciplinskog kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno direktor KPZ je odbio apelantovu žalbu.

Postupak smještaja u poseban odjel iz bezbjedonosnih razloga

9. Naredbom direktora KPZ broj 03-371/07 od 12. septembra 2012. godine, a nakon odobrenja ministra pravde RS, naređena je u odnosu na apelanta primjena posebne mjere smještaja u trajanju od tri mjeseca koja počinje teći od 12. septembra 2012. godine a zbog bezbjedonosnih razloga, te odlučeno da se za izvršenje ove naredbe zadužuju Služba obezbjeđenja KPZ i zdravstvena služba.

10. Posebna mjera smještaja u Odjeljenje je produžena naredbama broj 03-371/07 od 12. decembra 2012. godine i 12. marta 2013. godine i određena u istom trajanju od tri mjeseca. O donošenju navedenih naredbi apelant je obavješten istog dana kada su naredbe donesene i to putem zaduženog vaspitača. O naredbama je, dopisima koji datiraju isti dan kad su naredbe donesene, obavješteno i Ministarstvo pravde RS. Prema navodima samog apelanta, apelant je pušten iz Odjeljenja prije isteka roka iz naredbe od 12. marta 2013. godine, tačnije u aprilu 2013. godine.

11. Nakon toga apelantu je ponovno naredbom broj 08.030/245-167/13 od 8. januara 2014. godine određena posebna mjera smještaja u Odjeljenje na period od 20. januara 2014. godine pa do 20. jula 2014. godine koja je u još dva navrata produžavana na periode od šest mjeseci tj. od 20. jula 2014. godine do 20. januara 2015. godine te od 20. januara 2015. godine do 20. jula 2015. godine. U naredbama je precizirano da je, obzirom na učestale disciplinske prekršaje (preko 10 prekršaja), način njihovog izvršenja i prouzrokovane posljedice, ispoljeno nasilničko ponašanje prema drugim osuđenim licima, povezanost sa kriminogenim grupama van zavoda, stalnu i neposrednu opasnost da će organizirati i izvesti bjekstvo uz pomoć drugih lica, teškoće u primjeni stručnog vaspitnog rada, bilo neophodno izvršiti promjene u tretmanu koji bi se odvijao u kontroliranim uvjetima s mogućnošću efikasnije kontrole i nadzora. Navedeno je i da se za vrijeme rasporeda kontinuirano mora pratiti ponašanje i vladanje apelanta i to ponašanje mora evidentirati u lični list i zdravstveni karton te da je nakon raspoređivanja sačinjen individualni program postupanja gdje su jasno i precizno definirana prava i obaveze apelanta kako bi se ograničio u korištenju samo onih prava i samo u onom obimu u kom bi se postigla svrha i cilj raspoređivnja u skladu sa članom 2. Zakona o posebnom režimu izvršenja kazne zatvora.

Apelacioni navodi

12. U obje apelacije apelant navodi da smatra da su mu osporenim aktima kojima je smješten u poseban odjel prekršeni pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te da je aktima vezanim za utvrđivanje disciplinske odgovornosti prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Vezano za kršenje prava na pravično suđenje apelant navodi da je bez ikakvog dokumenta i rješenja neopravdano smješten u samicu i da je test na droge koji mu je napravljen lažiran. Smatra da nije bilo nikakvog dokaza da je konzumirao bilo kakva opojna sredstva. Navodi da nikada nije potpisao nikakav dokument o smještaju o samicu i izolaciji te da mu je time prekršeno pravo na primjenu materijalnog i procesnog prava.

13. U dopunama apelacije apelant navodi da je izložen stalnom mučenju i nehumanom postupanju jer je, kako su zatvorski organi naveli zbog bezbjedonosnih razloga, stavljen u odjel u kojem ne može kontaktirati sa ostalim zatvorenicima, da, istina, ima pravo na posjete porodice pod nadzorom i svoju sobu i da gleda TV i obavezno se dnevno mora kretati 2 sata na zraku ali da se kretanje odvija u betonskom prostoru, da je u ćeliji jako vruće ili jako hladno i da nema pravo na novu odjeću i obuću kao i da mu je oduzet pribor za brijanje, pertle i kaiš pa traži od Ustavnog suda da naredi KPZ-u da mu isplati naknadu za navedeno jer mu je supruga imala velike troškove oko nabavke odjeće i obuće. Apelant navodi i da stalno delegacije međunarodnih organizacija obilaze KPZ i da nisu našli nepravilnosti ali da apelant smatra da je to rezultat zataškavanja a ne stvarnog stanja. Navodi i da je pokušao samoubistvo te da je nakon nekoliko razgovora/seansi sa psihijatrom pušten iz odjela i da je radno angažovan u kuhinji. Apelant traži da mu se isplati i naknada za nematerijalnu štetu koju trpi zbog ponašanja zatvorskih službi. Apelant traži da Ustavni sud zatraži podatke i o zatvorenicima koje poimenično navodi kako bi utvrdio da su i oni podvrgnuti mučenju. Navodi da je podvrgnut stalnim kontrolama i da je pod video nadzorom te da je usamljen i odvojen od ostalih zatvorenika kao i da je ponašanje prema njemu rezultat netrpeljivosti upravnika ali da ne zna zbog čega je tako. Zbog navedenog apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naredio njegovo hitno puštanje iz Odjela.

Relevantni zakonski propisi

14. U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija RS („Službeni glasnik RS“ br. 12/10 i 117/11) relevantne odredbe glase:

Pravo na kontakte sa spoljnim svijetom, pravna pomoć, biračko pravo i zadovoljavanje vjerskih potreba Član 83. st. 3, 4, 5. i 6.

(3) Osuđena lica imaju pravo podnošenja pritužbi rukovodiocu Ustanove koji je dužan da ih razmotri bez odlaganja.

(4) Osuđena lica imaju pravo da se obraćaju i drugim nadležnim organima radi zaštite njihovih prava i zakonom zaštićenih interesa, bez straha da će zbog toga trpiti štetne posljedice.

(5) Ukoliko osuđeno lice nije dobilo odgovor na upućenu molbu ili pritužbu ili nije zadovoljan odlukom, može podnijeti pismenu pritužbu ministru ili ombudsmanu.

(6) Osuđena lica imaju pravo da bez prisustva službenih lica Ustanove razgovaraju sa inspektorima Ministarstva koji vrše nadzor, ombudsmanom, nadležnim sudom i braniocem po svom izboru.

15. U Zakonu o posebnom režimu izvršenja kazne zatvora („Službeni glasnik RS“ broj 30/10) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se postupak raspoređivanja osuđenih lica koja se nalaze na izdržavanju kazne zatvora u Odjeljenje sa posebnim režimom (u daljem tekstu:

Odjeljenje), organizacija odjeljenja, položaj osuđenih lica i disciplinska i materijalna odgovornost osuđenih lica.

Član 5. stav 1.

(1)O potrebi rasporeda osuđenog lica u Odjeljenje odlučuje ministar na prijedlog rukovodioca Ustanove u kojoj osuđeno lice izdržava kaznu zatvora.

Član 6. stav (4) Ministar, na osnovu prijedloga rukovodioca Ustanove, izvještaja i mišljenja o rezultatima primjene rasporeda u Odjeljenje, procjenjuje da li je postignuta svrha rasporeda, te naredbom odlučuje o produženju ili obustavi primjene rasporeda u Odjeljenje.

Član 24.

Na sva ostala pitanja koja se odnose na izvršenje krivičnih sankcija, a nisu propisana ovim zakonom, primjenjuju se odredbe Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

Protek roka

17. Ustavni sud zapaža da apelant, između ostalog, apelacijom broj AP 4712/12 osporava rješenja donesena u disciplinskom postupku kojim mu je u konačnici izrečena disciplinska mjera upućivanja u samicu u trajanju od 15 dana i to: rješenja direktora KPZ broj 01-03/2012-134 od 18. septembra 2012. godine, rješenja Disciplinske komisije broj 01-03/2012-134 od 14. septembra 2012. godine i rješenja direktora KPZ o pokretanju disciplinskog postupka broj 01-03/2012-134 od 13. septembra 2012. godine.

18. S obzirom na to da je rješenje direktora KPZ broj 01-03/2012-134 od 18. septembra 2012. godine konačna odluka donesena u disciplinskom postupku protiv apelanta i protiv koje nije moguće koristiti nikakav drugi pravni lijek te kako je to rješenje, što proizlazi iz dokumentacije koju je apelant dostavio uz apelaciju, uručeno apelantu 18. septembra 2012. godine a da je apelacija podnesena 28. decembra 2012. godine, proizlazi da je u odnosu na ovo rješenje apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporene akte.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova

19. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

20. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja u kontekstu navoda o povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije a zbog uvjeta u pritvorskim odnosno zatvorskim prostorima (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 2602/12 od 7. oktobra 2014. godine i AP 1719/05 od 20. septembra 2006. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je, u situaciji kad apelanti svoje pritužbe vezane za pritvorske uslove nisu uputili nadležnim organima, shodno odredbama člana 46. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u BiH odnosno člana 92. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH, predmetne apelacije odbacio kao nedopuštene zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedeni stavovi korespondiraju i stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Šebalj protiv Hrvatske (vidi odluku Evropskog suda od 28. juna 2011. godine, aplikacija broj 4429/09) u kojoj je Evropski sud, također, zaključio da apelant, koji se žalio na kršenje prava iz člana 3. Evropske konvencije zbog loših uvjeta u zatvoru, nije iscrpio domaće pravne lijekove i Tako nije dao priliku domaćim vlastima da isprave situaciju kojoj prigovara pred Sudom, što je protivno načelu supsidijarnosti.“

21. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o posebnom režimu izvršenja kazne zatvora propisano da o potrebi rasporeda osuđenog lica u Odjeljenje odlučuje ministar na prijedlog rukovodioca Ustanove u kojoj osuđeno lice izdržava kaznu zatvora a članom 6. stav 1. istog zakona da ministar, na osnovu prijedloga rukovodioca Ustanove, izvještaja i mišljenja o rezultatima primjene rasporeda u Odjeljenje, procjenjuje da li je postignuta svrha rasporeda, te naredbom odlučuje o produženju ili obustavi primjene rasporeda u Odjeljenje. Osim toga, članom 24. istog zakona je propisano da se na sva ostala pitanja koja se odnose na izvršenje krivičnih sankcija, a nisu propisana ovim zakonom, primjenjuju se odredbe Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske. Nadalje, članom 83. stav 5. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija je propisano da ukoliko osuđeno lice nije dobilo odgovor na upućenu molbu ili pritužbu ili nije zadovoljan odlukom, može podnijeti pismenu pritužbu ministru ili ombudsmanu. Dakle, iz navedenog proizlazi da je apelant ukoliko nije bio zadovoljan odlukom o smještaju u Odjeljenje te i samim smještajem, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, morao podnijeti pritužbu ministru pravde ili ombudsmanu što, kako proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta, apelant nije učinio, čime nije iskoristio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3). tač. c) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4712/12 (G. D.) | Sudska praksa | Aktio