Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-29/14 (V. Z.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-29/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-29/14, rješavajući zahtjev V. Z. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev V. Z. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. V. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) Čitluka, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokat iz Mostara, podnio je, 3. januara 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900482 13 Rev 2 od 8. oktobra 2013. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900482 12 Gž 2 od 21. januara 2013. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 900482 04 P od 25. maja 2009. godine. Apelant je također, 20. marta 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje u predmetu Općinskog suda broj 58 0 P 900482 1413, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 900482 04 P od 25. maja 2009. godine obavezan je prvotuženi Sulejman Kevelj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantu plati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 4.367,67 KM (stav 1. izreke). Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojem je tražio utvrđenje da je u odnosu na prvotuženog zakonit i savjestan posjednik stana-mansardne dogradnje u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporni stan) a na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenog između prvotuženog kao prodavatelja i apelanta kao kupca 29. juna 1993. godine ovjerenog kod Općinskog suda, prema kojem je predmet kupoprodaje sporni stan uz utvrđenu isplaćenu cijenu od 30.000,00 KM (tadašnjih DM), te da se utvrdi da su prvotuženi i drugotuženi Grad Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) pečaćenjem i predajom spornog stana na zahtjev prvotuženog omeli apelanta u zakonitom i savjesnom posjedu istog, te da su tuženi slijedom navedenih utvrđenja dužni vratiti apelantu u posjed sporni stan slobodan od stvari prvotuženog i trećih osoba (stav 2. izreke). Navedenom presudom odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog (stav 3. izreke). Apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stav 4. izreke).

3. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 900482 12 Gž 2 od 21. januara 2013. godine u ponovnom postupku žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu 4. izreke tako što se odbija zahtjev drugotuženog kojim je tražio da mu se naknade troškovi parničnog postupka (stav 1. izreke). Žalba prvotuženog je uvažena te je prvostepena presuda preinačena u stavu 1. izreke tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se prvotuženi obaveže da mu isplati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka (stav 2. izreke). Apelant je obavezan da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.283,00 KM (stav 3. izreke).

4. Protiv navedene presude apelant je podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 58 0 P 900482 13 Rev 2 od 8. oktobra 2013. godine, reviziju odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili da su 29. juna 1993. godine apelant i prvotuženi zaključili kupoprodajni ugovor čiji je predmet sporni stan. Dalje je utvrđeno da je u ugovoru navedena cijena spornog stana (30.000.00 DM), zatim da je prvotuženi vlasnik spornog stana. Međutim, kako je dalje utvrđeno u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora prvotuženi je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Nadalje je utvrđeno da je sporni stan vraćen prvotuženom u posjed na osnovu rješenja drugotuženog od 14. aprila 2004. godine te da je primopredaja izvršena zapisnički 15. juna 2004. godine i prvotuženi je uveden u posjed spornog stana. Dalje je utvrđeno da je prvotuženi zaključio sa drugotuženim ugovor o kupoprodaji spornog stana na kojem je stečeno stanarsko pravo 21. augusta 2007. godine. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova kada su odlučujući o prethodnom pitanju zaključili da je apsolutno ništav kupoprodajni ugovor od 29. juna 1993. godine i da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. Nadalje je navedeno da apelant žalbom nije pobijao prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva (smetanje posjeda i predaje spornog stana u posjed). Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Dalje je istaknuto da je apelant u reviziji prigovarao da je u ponovnom postupku drugostepeni sud mimo zakonskih pravila i procedure dao novu priliku prvotuženom da se sasluša kao parnična stranka i pored toga što se u prvostepnom postupku nije odazvao na poziv suda (prvotuženi se tada nalazio u Norveškoj). Suprotno navedenom prigovoru, kako je dalje navedeno, drugostepeni sud je dao jasno obrazloženje zašto je u smislu člana 163. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvotuženog saslušao u svojstvu parnične stranke, to jeste da se nije radilo o novom dokazu, već o ponovnom provođenju već provedenog dokaza, da sud u pravilu saslušava obje stranke u postupku što nalaže načelo ravnopravnosti i kontradiktornosti a da u smislu člana 164. ZPP sud ima mogućnost da donese odluku o saslušanju samo jedne stranke tek na glavnoj raspravi ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove na poziv suda. Kako se prvotuženi odazvao na poziv drugostepnog suda a nije uskratio svoj iskaz, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je postupio drugostepeni sud kada je na zakazanoj raspravi shodno članu 217. stav 2. ZPP proveo ponovo već izvedeni dokaz – saslušanje parničnih stranaka.

6. Kod utvrđenih činjenica da je prvotuženi kupoprodajni ugovor potpisao pod prinudom u zamjenu za siguran izlazak iz grada Mostara sa porodicom, zatim da saslušani svjedoci (predloženi od strane apelanta) nisu vjerodostojno i pouzdano potvrdili koliko je novca izbrojano i predato prvotuženom (oba svjedoka su izjavila da se novac brojao ispod stola pa da nisu pratili brojanje), po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je donio pravilnu odluku kada na temelju izvedenih dokaza i njihovom ocjenom nije utvrdio činjenice odlučne za udovoljavanje tužbenom zahtjevu apelanta. S toga je, kako je naveo Vrhovni sud, pravilno postupio drugostepeni sud kada je o postojanju odnosno nepostojanju odlučnih činjenica zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja (član

126. ZPP) ocijenivši da apelant nije dokazao odlučne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno visina zahtjeva za isplatu iznosa od 30.000,00 KM.

7. Prvotuženi je Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na temelju pravomoćne drugosteene presude radi naplate novčane tražbine (dosuđenih troškova parničnog postupka u iznosu od 4.283,00 KM) sa zakonskim zateznim kamatama. Prvotuženi je predložio da se izvršenje odredi zapljenom, procjenom i prodajom apelantovog automobila kako je precizirano u prijedlogu. Općinski sud je dozvolio predloženo izvršenje rješenjem broj 58 0 P 900482 14 13 od 4. februara 2015. godine. Apelant je 6. marta 2015. godine protiv navedenog rješenja izjavio prigovor.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega je u predmetnom postupku apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Apelant smatra da su sudovi nesporen činjenice tumačili u korist prvotuženog, te da mu je povrijeđeno i pravo na jednakost pred zakonom. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio pokrenuti izvršni postupak, koji bi bio dodatni atak na imovinu apelanta, jer bi u suprotnom ako bi se izvršenje dopustilo, apelantu bila ugrožena vlastita egzistencija.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke (u konkretnom slučaju rješenja o izvršenju) predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, apelant traži od Ustavnog suda da odgodi izvršni postupak pokrenut radi izvršenja osporenih presuda do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere, osim tvrdnji da bi izvršenjem presuda kojim je obavezan na isplatu parničnih troškova prvotuženom, došlo do nastanka nenadoknadive štete jer bi bila ugrožena apelantova egzistencija, ne nudi druge razloge. Međutim, Ustavni sud smatra da ovi navodi sami po sebi, u situaciji kada apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, ne ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-29/14 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio