Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3566/14 (B. J. iz Bijeljine i L. T.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3566/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-3566/14, rješavajući zahtjev Biljane Jelić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Biljane Jelić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Biljana Jelić iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 28. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 046065 14 Gž od 15. aprila 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 046065 13 P od 3. decembra 2013. godine. Također, apelantica je 17. marta 2015. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere - „zabrane prodaje stana u izvršnom postupku do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.“
Uvodne napomene
2. Ljubomir Tukić (u daljnjem tekstu: tuženi ili tražilac izvršenja) je Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika OP „Rad“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi namirenja njegovih potraživanja. Kao predmet izvršenja, naveden je stan koji je sagrađen na parceli broj 2425/2 E8, IV sprat, ukupne površine 42 m², upisan u z.k. ul. 14636 k.o. Bijeljina I (u daljnjem tekstu: sporni stan). Osnovni sud je Rješenjem broj 080-0-1-07-003 476 od 30. oktobra 2007. godine odredio predloženo izvršenje.
3. Apelantica se, po osnovu ugovora o poklonu od 26. maja 2009. godine, koji je zaključen između nje kao poklonoprimca i Jelić Slobodanke - apelantičine majke (u daljnjem tekstu: apelantičina prednica), kao poklonodavca, 2. jula 2009. godine, upisala kao vlasnik spornog stana u zemljišnim knjigama.
4. Potom je apelantica, u svojstvu trećeg lica, Osnovnom sudu podnijela prigovor protiv Rješenja o izvršenju broj 080-0-1-07-003 476 od 30. oktobra 2007. godine, povodom kojeg je Osnovni sud donio Zaključak broj 080-0-I-07-003 476 od 25. februara 2013. godine, da se apelantica upućuje da pokrene parnicu protiv tražioca izvršenja, radi utvrđenja da sporni stan ne može biti predmet izvršenja u tom izvršnom postupku.
Parnični postupak radi proglašenja da je izvršenje na spornom stanu nedozvoljeno
5. Odlučujući o apelantičinoj tužbi, Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 046065 13 P od 3. decembra 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 046065 14 Gž od 15. aprila 2014. godine, kojom je apelantičin tužbeni zahtjev u cjelosti odbijen. Naime, apelantica je tražila da sud donese presudu kojom će „proglasiti da je nedopušteno izvršenje na spornom stanu, koji je u njenom vlasništvu 1/1, te Rješenje Osnovnog suda broj 080-0-I-07-003 476 od 30. oktobra 2007. godine, kojim je izvršenje dopušteno, ukine i naloži obustavu izvršnog postupka“.
6. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo činjenice na način kako su one prezentirane u uvodnim napomenama ove odluke. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je zaključenju ugovora o poklonu spornog stana prethodilo donošenje rješenja Osnovnog suda u predmetu broj 80 O V 005893 08 V od 9. decembra 2008. godine (koje je ispravljeno rješenjem o ispravci donesenim u istom predmetu 20. marta 2009. godine) kojim je utvrđeno zaključenje ugovora o otkupu navedenog stana između predlagača –apelantičine prednice kao kupca i protivnika predlagača – izvršenika kao prodavca. Navedeno je da se apelantica uknjižila kao vlasnik spornog stana u zemljišnim knjigama u momentu kada je u teretnom „C“ listu z.k. uloška u kojem je upisan sporni stan, bila upisana zabilježba vođenja izvršnog postupka na osnovu rješenja o izvršenju u navedenom izvršnom predmetu od 30. oktobra 2007. godine, koja zabilježba je izvršena 24. januara 2008. godine, te da je i apelantičina prednica stekla pravo otkupa nakon što je izvršena navedena zabilježba vođenja izvršnog postupka.
7. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrdio da je sporni stan u momentu podnošenja prijedloga za izvršenje bio „uknjižen na predniku izvršenika“, od kojeg prednika ga je apelantičina prednica stekla te da joj je ovaj stan bio dodijeljen na privremeno korištenje zbog čega ga nije ni mogla otkupiti. Također je utvrđeno da je neosnovano pozivanje apelantice na odredbe čl. 20., 21. i 22. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i ukazivanje na činjenicu da je sporni stan prilikom privatizacije izvršenika iskazan u neutralnom podbilansu, jer po toj logici, kakao je zaključio Osnovni sud, ni apelantičina prednica ne bi mogla da stekne pravo svojine od izvršenika. Navedeno je da iz z.k. uloška u kojem je upisan sporni stan proizilazi da je na predmetnim nekretninama bila izvršena uknjižba zakonske hipoteke po rješenjima Ministarstva finansija Republike Srpske - Poreska uprava, Područni centar Bijeljina (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija), na imovini izvršenika i da iz predmeta Okružnog suda broj 59 0 St 003470 08 St proizilazi da je nad izvršenikom u toku stečajni postupak. Osnovni sud je istakao da je apelantica, po osnovu pravnog posla, u skladu sa članom 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, stekla pravo vlasništva na spornom stanu, poslije pokretanja izvršnog postupka protiv izvršenika i da je za tu činjenica znala i u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu sa svojom prednicom. U vezi s tim je istaknuto da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka prema članu 72. stav
3. Zakon o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Stoga je Osnovni sud zaključio da nema osnova da se predmetno izvršenje proglasi nedopuštenim i odbio je apelantičin tužbeni zahtjev.
8. Okružni sud je u svojoj odluci, između ostalog, istakao da je pravilno Osnovni sud utvrdio da je izvršenik (to jest, njegov pravni prednik) bio nosilac prava raspolaganja, a zatim i prava svojine na spornom stanu i da je apelantičina prednica stekla pravo vlasništva na spornom stanu od izvršenika. Ukazano je da nema dokaza da je sporni stan prenesen na upravljanje nekom od subjekata iz člana 3. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, a apelantičina prednica je imala samo status privremenog korisnika spornog stana pa nije mogla ni steći stanarsko pravo niti otkupiti sporni stan. Navedeno je da je na spornom stanu upisana i zakonska hipoteka u korist Ministarstva finasija te da iz toga proizilazi da sporni stan nije bio državno vlasništvo, jer bi onda došlo do konfuzije pa Republika Srpska ne bi mogla svoje potraživanje naplaćivati sama od sebe osiguravajući ga navedenom hipotekom. Osim toga, istaknuto je da su neosnovani žalbeni navodi da sporni stan nije bio predmet stečajne mase izvršenika, jer iz izvještaja komisije za popis osnovnih sredstava, opreme, inventara, alata, rezervnih dijela i zaliha izvršenika „u stečaju“ broj 302/10 od 9. februara 2010. godine, proizilazi da je stečajnu masu činio i sporni stan. Također, kako je istakao Okružni sud, Osnovni sud je donio i Rješenje broj 080-0-1-07-003 476 od 6. januara 2009. godine kojim je prekinuo izvršenje na spornom stanu zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom, koje se prema članu 59. stav 1. Zakona o stečajnom postupku može prekinuti, samo ako predmet izvršenja čini stečajnu masu izvršenika.
9. Nadalje, Okružni sud je naglasio da je pravilno Osnovni sud utvrdio da je zabilježba vođenja predmetnog izvršnog postupka bila upisana u zemljišnim knjigama prije nego što je apelantica stekla pravo svojine na tom stanu i prije nego što je apelantičina prednica stekla mogućnost da otkupi taj stan. Slijedom toga, i prema stavu Okružnog suda, u konkretnom slučaju je Osnovni sud pravilno primijenio član 72. stav 3. ZIP-a kojim je propisano da promjena vlasnika nepokretnosti u toku izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. To što je apelantica kasnije poslije pokretanja izvršnog postupka postala vlasnik spornog stana, i prema stavu Okružnog suda, ne sprečava da se protiv nje vodi izvršni postupak.
10. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, prema stavu apelantice se ogleda u tome da su svi zaključci Okružnog suda netačni, osim zaključka da je prednik izvršenika bio nosilac prava raspolaganja na spornom stanu. Smatra da sporni stan u momentu pokretanja izvršnog postupka od strane tuženog, kao ni u vrijeme upisa zabilježbe izvršnog postupka po Rješenju Osnovnog suda broj 080-0-1-07- 003 476 od 30. oktobra 2007. godine, nije bio vlasništvo izvršenika protiv kojeg je tuženi tražio naplatu potraživanja po izvršnoj ispravi-presudi. Ističe da je dokazala da sporni stan nikada nije bio svojina izvršenika niti da je bio obuhvaćen kapitalom njegovog pravnog prednika. Apelantica tvrdi da je sporni stan u momentu otkupa od strane njene prednice bio državno vlasništvo i to na osnovu člana 8. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Navodi da je sporni stan, u skladu sa Zakonom o početnom bilansu u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, u postupku privatizacije izvršenika, isknjižen u neutralni podbilans Početnog bilansa i shodno odredbi člana 20. tog zakona „prenesen na državu“. Posebno ukazuje da je zabilježba izvršnog postupka upisana na spornom stanu koji se vodio na predniku izvršenika (Holding d.d. RAD Bijeljina), a ne na izvršeniku (GP RAD a.d. Bijeljina). Prigovara da je neprihvatljivo da Okružni sud ocjenjuje pravilnim ocjenu prvostepenog suda da je apelantičina prednica bila privremeni korisnik spornog stana i da zbog toga nije ni mogla otkupiti stan. S tim u vezi, ističe da je njena prednica na zakonit način i u zakonitom postupku sporni stan otkupila, uknjižila se kao vlasnik u zemljišnim knjigama a zatim taj stan poklonila apelantici. Također, prigovara stavu Okružnog suda da je sporni stan bio u stečajnoj masi izvršenika. Ističe da je stečajni upravnik izvršenika, u svojstvu svjedoka na glavnoj raspravi, objasnio poziciju spornog stana i potvdio da stan nije bio u stečajnoj masi jer je potpadao pod privatizaciju po posebnim propisima za privatizaciju stanova. Navodi da je stečajni upravnik odbio tražioca izvršenja sa zahtjevom za razlučno namirenje iz spornog stana iz razloga što stan nije svojina izvršenika nego je njeno vlasništvo pa da je stoga arbitratran zaključak da je sporni stan dio stečajne mase. U dopuni apelacije od 17. marta 2015. godine, apelantica je ponovila navode iz apelacije a naročito je istakla da je dokazala da je sporni stan sve do otkupa od strane njene prednice bio državno vlasništvo i da nije mogao biti predmet izvršnog postupka. Naglasila je da je potraživanje u izvršnom postupku koje je pokrenuo tražilac izvršenja odnosilo na njegove neisplaćene plaće od strane izvršenika - privatizovanog preduzeća. Smatra da je preduzeće bilo dužno da nakon provedene privatizacije nekretnine koje je kupilo uknjiži na svoje ime a da se to nije odnosilo na sporni stan.
11. Ustavni sud konstatuje da apelantica, izuzev što je u naslovu podneska (koji je Ustavnom sudu poslala 17. marta 2015. godine) navela da je predmet podneska „zahtjev za donošenje privremene mjere zabrane prodaje spornog stana u izvršnom postupku do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji“ nije ni jednom riječju navela u kojoj se fazi nalazi izvršni postupak u kojem je predmet izvršenja sporni stan, niti je Ustavnom sudu dostavila bilo kakve dokumente koji se tiču tog izvršnog postupka a nije ni dodatno obrazložila svoj zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelantice tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere.
14. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Ispitujući apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelantica osim navoda koji se tiču merituma predmeta, nije ponudila razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje redovnog suda u izvršnom postupku, po odluci koja je pravosnažna i kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Također, Ustavni sud ističe da samo zahtjev za donošenje privremene mjere, bez konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sam po sebi ne može predstavljati razlog za uvažavanje apelantičinog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, budući da apelantica nije ponudila Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić