Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-713/15 (Z. M.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-713/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP-713/15, rješavajući zahtjev Zorana Milačića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Zorana Milačića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Milačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 009186 13 Uvp od 20. novembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Bnjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 009186 12 U od 23. aprila 2013. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/2-1-4-560-2268/08 od 3. februara 2012. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko invalidsku zaštitu Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 06- 560-814/07 od 12. januara 2007. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „ukinuo osporene odluke i naložio hitnu obnovu postupka radi utvrđivanja okolnosti pod kojima je apelant povrijeđen i njegovog statusa u momentu povrijeđivanja i naložiti da apelantu nakon toga pripadnu sva prava koja ima po zakonu.“
2. Rješenjem Odjeljenja broj 06-560-814/07 od 12. januara 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 16-03/2-1-4-560-2268/08 od 3. februara 2012. godine, je utvrđeno da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) kategorije sa 100% invaliditeta, zbog nepostojanja zakonom propisanih uslova za dalje priznavanje prava.
3. Protiv Rješenja Ministarstva broj 16-03/2-1-4-560-2268/08 od 3. februara 2012. godine apelant je podnio tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 U 009186 12 U od 23. aprila 2013. godine odbio apelantovu tužbu. Odbijanje tužbe Okružni sud je obrazložio stavom da su u osporenom aktu Ministarstva, koji je donesen u izvršenju Presude Okružnog suda broj 11 0 U 005671 10 od 25. januara 2011. godine, pravilno primijenjene odredbe člana 4. stav 1. i člana 84. stav 4. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata Republike Srpske-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07, 59/08 i 118/09; u daljnjem tekstu: Zakon), a na osnovu pravosnažnog rješenja broj 16-03/5-3-15293/07 od 17. februara 2009. godine, kojim je utvrđeno da ranjavanje apelanta koje se desilo 31. decembra 1991. godine, ispred kafića „mister X“ u Banjaluci, nije vezano za vršenje vojne službe.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 009186 13 Uvp od 20. novembra 2014. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 005671 10 od 25. januara 2011. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužba neosnovana, te da je u provedenom postupku na nesumnjiv način utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi iz odredaba člana 4. stav 1. u vezi sa članom 2. stav 1.-3. Zakona da se apelantu prizna svojstvo RVI, s obzirom da je u pravosnažno okončanom postupku, rješenjem broj 16-03/5-3-15293/07 od 17. februara 2009. godine, donesenog u postupku revizije uvjerenja o ranjavanju na osnovu člana 127. stav 2 Zakona, koji predstavlja dokaz u postupku rješavanja o pravu tužioca za utvrđivanje svojstva RVI, utvrđeno da se ranjavanje apelanta nije desilo u vršenju vojne službe. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je apelant kao pripadnik OS SFRJ-RS VP 7372 Banjaluka, ranjen 31. decembra 1991. godine, ali da njegovo povređivanje nije vezano za vršenje vojne službe te su stavljena van snage ranija uvjerenja o ranjavanju. Utvrđeno je da se povređivanje apelanta desilo ispred kafića „MisterX“ u Banjaluci, prilikom korištenja redovnog odobrenog odmora iz jedinice, ali da je put od jedinice do kuće prekinut nepotrebnim ulaskom i bezrazložnim zadržavanjem, zbog čega je primjenom člana 127. Zakona izvršena revizija navedenih uvjerenja o ranjavanju apelanta. U tom postupku je na okolnost povređivanja apelanta proveden obiman dokazni postupak, između ostalih dokaza je saslušan i apelant koji je potvrdio da je na poziv poznanika svratio u kafić gdje se zadržao oko 10 minuta nakon čega se desilo njegovo ranjavanje i povređivanje. Vrhovni sud je zaključio da su bez osnova svi navodi koje je apelant istakao u zahtjevu, s obzirom da je u postupku revizije uvjerenja na nesumnjiv način utvrđeno da se ranjavanje apelanta nije desilo u vršenju vojne dužnosti u smislu odredbe člana 10. stav 1. Zakona, a prema stavu 2. člana 127. Zakona, revidirano uvjerenje o okolnostima ranjavanja je osnov za rješavanje u upravnim stvarima, kako u redovnom postupku tako i povodom vanrednih pravnih sredstava. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, nedopušteno u predmetnom upravnom postupku, ponovno utvrđivanje istih činjenica koje su utvrđene u postupku revizije uvjerenja o ranjavanju, pa je pravilno Okružni sud odbio apelantovu tužbu.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi pogrešno i na njenu štetu primijenili materijalno pravo.
6. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da je na osnovu osporenih odluka ostao bez primanja-invalidnine od 2004. godine, a nesposoban je za rad i privređivanje zbog toga što je 100% invalid, te je zbog toga egzistencijalno ugrožen.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud zapaža da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere istovjetan zahtjevu koji je postavio u samoj apelaciji, odnosno da traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporene odluke i naložio hitnu obnovu postupka u njegovom predmetu. Dakle, apelant traži da Ustavni sud Odlukom o privremenoj mjeri meritorno odluči o njegovoj apelaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić