Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-860/15 (J. J.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-860/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine, u predmetu broj AP 860/15, rješavajući zahtjev Josipa Jukića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Josipa Jukića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Jukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 012856 14 Kž od 26. novembra 2014. godine i S1 2 K 012856 13 K od 22. avgusta 2014. godine. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izdržavanje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda.
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 012856 13 K od 22. avgusta 2014. godine apelant je oglašen krivim što je u vremenskom periodu od aprila do kraja maja 2011. godine, postao član grupe ljudi, koju je organizovao Lazar Bajović, uz ostale poimenično nabrojane članove, koji su na način detaljno opisan u obrazloženju presude vršili određene radnje, čime je apelant po tačkama optužnice (1., 2., 3. i 4. ) počinio produženo krivično djelo organizovanje grupe ljudi ili udruženja za krijumčaranje ili rasturanje neocarinjene robe iz člana 215. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Sud BiH ga je na osnovu primjene člana 39.,40.,42.,48. i 54. KZ BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana
74. KZ BiH od apelanta su oduzeti predmeti upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela, i to četiri mobilna aparata, preciznije označenih u izreci persude, sa više različitih kartica. Apelant je obavezan i na plaćanje troškova postupka, o čijoj će visini sud donijeti posebno rješenje.
3. U obrazloženju presude, nakon provedenog dokaznog postupka, sud je zaključio da je apelant postao član grupe, koju je Lazar Bajović organizovao u cilju krijumčarenja ili rasturanje neocarinjene robe-cigareta koja je djelovala u smislu člana 1 tačke 19. KZ BiH), koju su činila lica poimenično nabrojana u presudi uključujući apelanta. Cigarete su se krijumčarile mimo graničnih prelaza između Crne Gore i Bosne i Hercegovine uz dobru hijerarhijsku ustrojenost i ulogu svakog člana koji je učestvovao u prebacivanju cigareta i njihove dalje prodaje na teritoriji Bosne i Hercegovine i dalje krijumčaranje u Republiku Hrvatsku, a sve sa namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi. Sud je nadalje detaljno opisao radnje i naveo datume kada su radnje preduzete, u svrhu prebacivanja cigareta sa teritorije Crne Gore na teritoriju Bosne i Hercegovine, lica koja su organizovala prebacivanje, preuzela robu, posmatrala policijske patrole, dalje preuzimali cigarete na način detaljno opisan presudi pa je tako apelant, kao član ove grupe (što je utvrđeno djelomično priznanjem apelanta) u aprilu u dva navrata kontaktirao Lazara Bojića, (što je trebao i 13. maja 2011. godine), radi isporuke cigara, koje je prodao nepoznatoj osobi i zaradio 120 eura i 150 eura, koje je preuzeo od Lazara Bajovića i predao istoj osobi kod firme „Lager“ u Posušju, koja je platila određenu cijenu za tu uslugu. Sud je na osnovu provedenih dokaza, osobito onih koji su dobijeni posebnim istražnim radnjama, utvrdio da je apelant van svake razumne sumnje počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno postao član grupe, kontaktirao sa Lazarom Bajovićem oko primopredaje cigara koje je on prethodno nabavljao od Milana Vujovića, odnosno sa ostalim članovima dogovarao krajnju isporuku apelantu, na osnovu čega je sud utvrdio djelovanje apelanta u navedenoj grupi, uz svjesno preduzimanje radnji u cilju rasturanja cigareta, na koji način je ostvario i bitna obilježja krivičnog djela.
4. Sud BiH je rješavajući po žalbi apelant i Tužilaštva Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) donio je presudu broj S1 2 K 012856 14 Kž od 26. novembra 2014. godine, kojom je žalbu apelanta odbio, a žalbu Tužilaštva djelomično uvažio te je od apelanta oduzeta imovinska korist probavljena krivičnim djelom u iznosu od 480 Eura.
5. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv prvostepene presude zbog bitne povrede odredbi Zakon o krivičnom postupku, i to člana 297,. stav 1. tač. b) i) i
k) kao i člana 297. stav 2. ZKP, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Međutim, Sud BiH je odbilo žalbu apelanta dajući za to opširne razloge, po svim žalbenim prigovorima apelanta (pogotovu u dijelu koji se odnosi na nezakonito pribavljene dokaze), dok je našlo da je žalba Tužilaštva djelomično osnovana u dijelu kojem je Tužilaštvo tvrdila da je sud propustio oduzeti imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici da su istražne radnje u postupku provedene uz grubo kršenje odredbi krivičnog postupka, što je imalo za posljedicu niz nezakonito pribavljenih dokaza (zbog izdavanja usmene naredbe za pretres kuće apelantove majke, pretresanje izvršeno u odsustvu svjedoka, predmeti oduzeti prilikom pretresanja nisu otvoreni niti pregledani na zakonit način) što veoma opsežno i detaljno obrazlože, kao i da odluka nije obrazložena odnosno da je narazumljiva i proturječna sama sebi i datim razlozima, kao i da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, kao i da je činjenično stanje arbitrarno utvrđeno. Zbog nedostataka obrazloženja presude apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi sa pravom na pravično suđenje, pogotovo ističući da drugostepeni sud nije razmotrio određene žalbene navode apelanta. Apelant je takođe tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izdržavanje kazne zatvora do odluke Ustavnog suda, jer je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, ističući da „bi njegovim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora prije konačne odluke o ovoj apelaciji došlo do kršenja ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo i do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi, niti na drugi način spriječiti“.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant predlaže izdavanje privremene mjere, jer je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te bi mu upućivanjem na izdržavanje kazne, prije odluke Ustavnog suda, došlo do kršenja prava sa nesagledivim posljedicama. Apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Pored toga, vezano za apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09 i 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 131. do 133). Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić