Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-851/12 (A. D.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Suvlasništvo
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Legitiman cilj
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-851/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 851/12, rješavajući apelaciju Asima Durakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Asima Durakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 659 10 Rev od 20. decembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 P 000273 09 Gž od 13. maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095 0 P 07 000 299 od 15.

maja 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Asim Duraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000 659 10 Rev od 20. decembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 P 000273 09 Gž od 13. maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095 0 P 07 000 299 od 15. maja 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te od Neđe Kovačine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovorio na apelaciju 19. januara 2015. godine, a Okružni sud, Osnovni sud i tuženi nisu odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 095 0 P 07 000 299 od 15. maja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 15 0 P 000273 09 Gž od 13. maja 2010. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, drugo i trećetužiteljice (u daljnjem tekstu: apelant i drugi tužitelji) u dijelu kojim su tražili da se tuženi obaveže da im vrati u posjed nekretnine preciziranih katastarskih oznaka, u naravi kućište i kuća površine 39 kvadratnih metara, katastarska općina Trebinje. Istom presudom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev u dijelu kojim su apelant i drugi tužitelji tražili da se tuženi obaveže da im isplati iznos od 35.100,00 KM na ime prometne vrijednosti predmetnog zemljišta, i to tako što je tuženi obavezan da apelantu i drugotužiteljici isplati iznos od 487,50 KM, a trećetužiteljici iznos od 975,00 KM, sa kamatom od 8. jula 2005. godine do isplate. Navedenom presudom višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog je odbijen, a u odnosu na troškove postupka je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev apelanta i drugih tužitelja da se tuženi obaveže da im preda u posjed predmetne nekretnine, tako što će zemljište dovesti u prvobitno stanje, ili da im na ime prometne vrijednosti predmetnog zemljišta isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. U provedenom dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je tuženi sagradio poslovni objekt na predmetnom zemljištu – u naravi kućište sa kućom sagrađenom na k.č. broj 2063, ukupne površine 39 m2, da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana sa određenim suvlasničkim dijelovima tužilaca, te da je tuženi poslovni objekt na predmetnoj nekretnini sagradio bez znanja i saglasnosti tužioca.

7. Razmatrajući navod tuženog da je tužilac, u smislu člana 26. Zakona o građevinskom zemljištu, izgubio pravo privremenog korištenja predmetnog zemljišta bez prava naknade, jer tužbu nije podnio u zakonskom roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od 10 godina, Osnovni sud je istakao da se, po njegovom mišljenju, na predmetni slučaj ne može primijeniti navedena zakonska odredba. Naime, navedena zakonska odredba odnosi se na neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, a iz zemljišnoknjižnog izvoda koji se odnosi na predmetno zemljište evidentno je da je predmetno zemljište izgrađeno gradsko građevinsko zemljište, jer je na njemu upisana kuća, sagrađena na k.č. broj 2063. Pri tome je bez osnova što na terenu predmetna kuća faktički ne postoji, jer bi tek njenim isplanjenjem iz zemljišnoknjižnog izvoda zemljište izgubilo status izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta. Navedena zakonska odredba, ustvari, odnosi se na slučajeve kada raniji vlasnik iz bilo kojeg razloga zemljište ne drži u posjedu, odnosno nije ga priveo namjeni, pa se na ovakav način htio osigurati brži postupak predaje neizgrađenog građevinskog zemljišta općini. S obzirom na to da je objekt na spornoj nekretnini sagrađen 1996. godine, imale bi se primijeniti odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, a adredba člana 26. sada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu bila je drugačije regulirana Zakonom o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86 i dr.), koji je bio na snazi 1996. godine, koji se odnosio na situaciju kada je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed društveno-pravnog lica bez pravnog osnova, a ne, dakle, i u posjed fizičkog lica a bez pravnog osnova. Stoga se, po mišljenju Osnovnog suda, na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koje reguliraju institut građenja na tuđem zemljištu.

8. Naime, kako je istakao prvostepeni sud, tuženi je nesporno znao da gradi na tuđem zemljištu, tj. bio je nesavjestan, a za građenje nije znao tužilac, odnosno nije se sa njim saglasio. Zatim, apelant je, saslušan kao parnična stranka, priznao da ga je tuženi u toku 1995. godine posjetio u Sarajevu i rekao mu da je na predmetnoj nekretnini sagradio poslovni objekt i da želi taj prostor kupiti, ali pošto apelant nije bio zadovoljan ponuđenom cijenom po 1 m2, nije došlo do isplate naknade za sporno zemljište. I ostale tužiteljice su istakle da žive u Sarajevu, da su Trebinje napustile 50-ih godina, te da su samo povremeno dolazile u Trebinje. Tek kada su po završetku rata došle u Trebinje (jedna 1999, a druga 2004. godine), zatekle su objekt koji je na predmetnoj nekretnini sagradio tuženi, od komšija su saznale da je objekt izgradio tuženi, ali nisu saznale kada je on to učinio. Nesporno je, dakle, pogotovo imajući u vidu apelantov stav, da bi se tužioci protivili izgradnji predmetnog poslovnog objekta da su znali za njegovo građenje. Ovo posebno zbog toga što je u vrijeme građenja objekta bilo ratno stanje na ovim područjima, te su tužioci bili onemogućeni da dođu u Trebinje uslijed ratnih djejstava, pa tako nisu mogli u vrijeme gradnje ni saznati za nju. Zbog tog razloga se, po mišljenju Osnovnog suda, može primijeniti odredba člana

25. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, tj. u situaciji kada je graditelj nesavjestan a vlasnik zemljišta se tome odmah usprotivio. Sve i kada bi se smatralo da je i tužilac (apelant) bio nesavjestan, odnosno da se nije protivio, a nije se mogao ni protiviti jer nije bio prisutan na mjestu građenja zbog više sile, sudska praksa prihvata da se u slučaju građenja na tuđem zemljištu, kada su nesavjesni i graditelj i vlasnik zemljišta, ima primijeniti odredba člana 25. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima kojom je predviđeno da, kada je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt, ili da graditelj poruši građevinski objekt i vrati mu zemljište u prvobitno stanje, ili da mu graditelj plati tržišnu cijenu zemljišta. Prema stavu 5. istog člana navedenog zakona, ovo pravo izbora vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon proteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu tržišne cijene zemljišta.

9. Prvostepeni sud je dalje istakao da je apelant očigledno o izgradnji građevinskog objekta saznao odmah po izvršenoj gradnji, jer je i sam priznao da ga je o tome u toku 1995. godine tuženi obavijestio, a to je i tuženi priznao u odgovoru na tužbu. Budući da apelant nije bio zadovoljan ponuđenom cijenom zemljišta, onda je, u smislu navedene zakonske odredbe, u daljem roku od tri godine (objekt je završen 1996. godine) mogao zahtijevati od tuženog kao graditelja da poruši građevinski objekt i vrati zemljište u prvobitno stanje. S obzirom na ratne okolnosti, odnosno da je ratno stanje ukinuto 19. juna 1996. godine, tj. da je otpočeo period slobodnog kretanja, apelant je počev od 19. juna 1996. godine u daljem roku od tri godine mogao podnijeti tužbu sudu kako neposrednim putem, tako i putem pošte. Međutim, apelant je to učinio tek 8. jula 2005. godine, dakle, po isteku trogodišnjeg roka, pa je zbog tog razloga odbijen njegov zahtjev da se tuženi obaveže da mu vrati predmetnu nekretninu u posjed s tim da bi zemljište vratio u prvobitno stanje, tj. ukloni poslovni objekt. Zatim je prvostepeni sud iznio razloge zašto to vrijedi i za tužiteljice.

10. Osnovni sud je zaključio da bi apelantu i tužiteljicama, kao zemljišnoknjižnim suvlasnicima, pripadalo pravo da zahtijevaju isplatu tržišne cijene zemljišta koja, prema članu 25. stav (5) Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, nije vezana rokom, a koju je taj sud utvrdio vještačenjem vještaka građevinske struke u iznosu od 150 KM po jednom metru kvadratnom. Budući da je vještak u svome nalazu istakao da za područje u kojem se predmetno zemljište nalazi još uvijek nije usvojen regulacioni plan i da se ne zna hoće li na njemu moći postojati neki objekt, pogotovo imajući u vidu njegovu površinu, apelant i tužiteljice su zatražili mirovanje, ili prekid postupka dok se ne donese regulacioni plan. Međutim, Osnovni sud je taj prijedlog odbio, obrazlažući da ZPP nije predviđena mogućnost mirovanja postupka, a da je prekid postupka moguće odrediti samo u smislu čl. 378. i 379. ZPP u što ne spada konkretna situacija. Osnovni sud je obrazložio i da je odbio prijedlog apelanta i tužiteljica za provođenje novog građevinskog vještačenja, jer je, po mišljenju suda, vještak građevinske struke već dao objektivan i stručan nalaz sa svim potrebnim obrazloženjima. Isti sud je, također, obrazložio zašto nije pozivao tužioce, među kojima i apelanta, da urede tužbu na način što bi u postupku pred tim sudom kao tužiocu učestvovali svi zemljišnoknjižni suvlasnici.

11. Obrazlažući zašto je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka pozivom na član 386. stav (2) ZPP, Osnovni sud je istakao da je tuženi predlagao da se, u smislu člana 389. ZPP, tužioci obavežu da mu u cijelosti naknade troškove postupka, jer nije bilo povoda za podnošenje tužbe s obzirom na to da je tuženi bio spreman ispuniti svoju obavezu, ali da se ta situacija može primijeniti samo onda ako su stranke saglasne o visini obaveze. Budući da su tužioci od samog početka tražili tržišnu cijenu 1 m2 u visini od 900 KM, a da je tuženi nudio cijenu od 200 KM po 1 m2, očigledno je da tuženi nije priznavao svoju obavezu na način kako je tužbenim zahtjevom traženo. S obzirom na to da su tužioci neznatno uspjeli u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev (vrijednost spora 35.100 KM), Osnovni sud je riješio da svaka stranka snosi svoje troškove.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je činjenično stanje u konkretnoj pravnoj stvari potpuno i pravilno utvrđeno, te da je na takvo utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo.

13. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118 0 P 000 659 10 Rev od 20. decembra 2011. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 25. st. 1. i 5. ZOSPO, kao i na član 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ). Istaknuto je da pri činjenici da su apelant i drugi tužitelji upisani kao vlasnici kuće na predmetnom zemljištu koje se vodi kao državno vlasništvo, oni su stupanjem na snagu ZGZ, 2. novembra 2003. godine, postali vlasnici zemljišta u smislu odredaba člana 39. stav 1. tog zakona. Vrhovni sud je utvrdio da iz stanja nižestepenih spisa proizlazi da je tuženi 1996. godine na predmetnom zemljištu sagradio objekt, da je prilikom gradnje znao da gradi na tuđem zemljištu, da je te iste godine kada je sagradio objekt o tome obavijestio apelanta, da je apelant obavijestio druge tužitelje, te imajući u vidu datume kada su apelant i drugi tužitelji podnijeli tužbu, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su apelant i drugi tužitelji, shodno odredbama člana 25. stav 5. ZOSPO, izgubili pravo da traže predaju u posjed predmetnog zemljišta, jer je tužba podnesena nakon proteka roka od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Međutim, kako je utvrdio Vrhovni sud, nakon proteka navedenog roka, shodno odredbama člana 25. stav 5. ZOSPO, vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta, te se, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilnim pokazuju odluke nižestepenih sudova kojima je apelantu i drugim tužiteljima dosuđena naknada u visini prometne vrijednosti predmetnog zemljišta, i to svakom od njih u obimu njihovog suvlasničkog dijela. Vrhovni sud je dalje naveo da istaknuti zaključak nije doveden u pitanje revizionom navodima da sporni pravni odnos treba ocijeniti sa aspekta odredaba člana 37. ZOSPO, jer, prema apelantovim navodima, predmetno zemljište je izgrađeno zemljište a odredba člana 25. ZOSPO se može primijeniti samo na neizgrađeno zemljište. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, predmetno zemljište se vodi kao izgrađeno zemljište u javnim knjigama, jer je na njemu nekada bila izgrađena kuća, ali pošto je ta kuća već bila srušena u vrijeme kada je tuženi počeo izgradnju, zbog toga se apelantovim revizionim navodima ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost odluka nižestepenih sudova. Vrhovni sud je dalje utvrdio da su neosnovani revizioni navodi o visini dosuđene naknade na ime prometne vrijednosti zemljišta, jer su je nižestepeni sudovi dosudili na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka koji je prometnu vrijednost zemljišta ocijenio imajući u vidu sve potrebne parametre: prva zona grada, blizina Starog grada, površina zemljišta od 39 kvadratnih metara, nepostojanje regulacionog plana za predmetno zemljište, pa samim tim i upitnost gradnje na tom zemljištu. U odnosu na apelantove revizione navode da na strani tužitelja postoji jedinstveno nužno suparničarstvo, te da su tužbom morala biti obuhvaćena sva lica koja se vode kao suvlasnici na predmetnim nekretninama, Vrhovni sud je utvrdio da je takva apelantova tvrdnja neosnovana s obzirom na to da u pogledu procesnopravne situacije na strani apelanta i drugih tužitelja nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbama člana 366. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kao razlog za takav zaključak Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana

43. ZOSPO propisano da suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava na dijelu stvari.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Istakao je da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen član 25. stav 5. ZOSPO pošto se nije radilo o neizgrađenom zemljištu, odnosno u formalnopravnom smislu predmetno zemljište nema karakter neizgrađenog zemljišta. Po apelantovom mišljenju, sud je trebalo u konkretnom slučaju da primijeni član 37. ZOSPO kojim je propisana zaštita vlasništva izgrađene nekretnine. Također, apelant smatra da su sudovi propustili da traže uređenje tužbenog zahtjeva i da u konkretnu parnicu uključe, osim apelanta, i drugo i trećetužiteljicu i sve ostale suvlasnike, jer se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenim suparničarima. Pored toga, apelant smatra da je sudski vještak pogrešno izračunao prometnu vrijednost predmetnog zemljišta, jer nije uzeo u obzir da se radilo o izgrađenom zemljištu.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da apelantovim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim time i da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 25.

Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši ako rušenje gradevinskog objekta, s obzirom na okolnosti slučaja a posebno na vrednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, kao i njihovo ponašanje u toku izgradnje, ne bi bilo društveno opravdano.

U slučajevima iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete. Ako vlasnik zemljišta zahteva da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, dužan je naknaditi graditelju vrednost objekta u visini prosečne građevinske cene objekta u mestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke.

Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtevati isplatu prometne cene zemljišta.

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

Član 43.

Suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na celu stvar, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava na delu stvari.

17. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03) relevantne odredbe glase:

Član 39. stav 1.

Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka relevantne odredbe glase:

Član 366.

Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu preduzeli.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000 659 10 Rev od 20. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

26. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da je u predmetnom postupku kao nesporno utvrđeno da je apelant suvlasnik predmetnih nekretnina. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ima imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

27. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.

28. Svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij «zakonitosti» i koja služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04, tačka 49).

29. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu, jer je osporenim presudama odbijen apelantov zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina a alternativni tužbeni zahtjev za isplatu naknade prometne vrijednosti zemljišta je djelomično usvojen.

30. Ustavni sud dalje nalazi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo predviđeno zakonom, jer je izvršeno na temelju relevantnih zakonskih odredaba, čija primjena, po mišljenju Ustavnog suda, nije bila proizvoljna, kao što niti utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Naime, redovni sudovi su na tri sudske instance dali jasno i uvjerljivo obrazloženje zašto smatraju da je neosnovan apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnih nekretnina, odnosno da je djelomičmo osnovan zahtjev za naknadu prometne vrijednosti predmetnog zemljišta, pozivajući se pri tome na odredbe člana 25. st. 1. i 5. ZOSPO i člana 39. stav 1. ZGZ. Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su smatrali da se u konkretnom slučaju kao relevantna odredba treba primijeniti član 25. st. 1. i 5. ZOSPO nasuprot apelantovim tvrdnjama da se u konkretnom slučaju treba primijeniti član 37. ZOSPO. Također, u odnosu na apelantove navode da su u predmetnom postupku trebali učestvovati, pored apelanta, i drugo i trećetužiteljica i svi ostali suvlasnici predmetnih nekretnina, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je u konkretnom slučaju relevantna odredba člana 43. ZOSPO. S obzirom na navedene zakonske odredbe, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.

31. Miješanje je izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, po mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer, po mišljenju Ustavnog suda, odbijanjem apelantovog zahtjeva za povrat u posjed nekretnina i djelomičnim usvanjem zahtjeva za novčanu naknadu nije stavljen «pretjeran teret» na apelanta s obzirom na to da je bilo očigledno da apelant nije ponudio odgovarajuće dokaze radi utvrđenja činjenica na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev, to jeste da se u konkretnom slučaju radilo o izgrađenom zemljištu.

32. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom nakon provedenog sudskog postupka, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-851/12 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio