Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1002/12 (S. M.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1002/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1002/12, rješavajući apelaciju Svetka Maletića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Svetka Maletića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048285 10 Rev 2 od 11. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048285 09 Gz od 3.
decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048285 08 P od 1. jula 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Svetko Maletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048285 10 Rev 2 od 11. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048285 09 Gz od 3. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 048285 08 P od 1. jula 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Anđe Čuline (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 26. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovorio 20. januara 2015. godine, tužena je odgovorila 9. januara 2015. godine, dok Okružni i Osnovni sud nisu odgovorili.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048285 08 P od 1. jula 2009. godine utvrđeno je da je pravno ništav ugovor o prodaji zaključen 2. februara 1994. godine u Cirihu, Švajcarska (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) između tužiteljke i apelanta kojim je tužiteljka prodala, a apelant kupio poslovni prostor u prizemlju poslovnog objekta u Banjoj Luci, Jevrejska ulica broj 2 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), sa pravom trajnog korišćenja zemljišta koje služi upotrebi predmetnog poslovnog prostora (stav 1 izreke). Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužiteljka da mu preda u posjed predmetni poslovni prostor, te isplati na osnovu izgubljene zakupnine za izdavanje predmetnog poslovnog prostora iznose precizirane u izreci presude sve do predaje predmetnog poslovnog prostora u posjed apelantu sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 50.000,00 KM za period od 10. maja 2004. godine do dana vraćanja u posjed predmetnog poslovnog prostora uz apelantovu obavezu da isplati tužiteljki iznos od 50.000,00 KM istovremeno sa predajom predmetnog poslovnog prostora njemu u posjed (stav 2 izreke). Navedenom presudom apelant je obavezan da tužiteljki nadoknadi troškove postupka u preciziranom iznosu (stav 3 izreke).
6. Osnovni sud je utvrdio da je predmet konkretnog spora zahtjev tužiteljke da sud utvrdi da je pravno ništav sporni ugovor na osnovu kojeg je ona predmetni poslovni prostor ustupila apelantu. Tužbeni zahtjev je zasnivala na tvrdnji da zaključenje spornog ugovora nije bio izraz njene stvarne volje, jer je bila primorana zaključiti ga budući da je 1993. godine istjerana iz stana u Banjoj Luci i primorana da ga proda, kao i predmetni poslovni prostor, te da se vrati u Švajcarsku, gdje je bila na privremenom radu. U sprovedenom dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da je tužiteljka sa Zavodom za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: Zavod) 20. decembra 1989. godine zaključila ugovor o udruživanju sredstava, a kasnije i dopunski ugovor od 31. maja 1991. godine kojim su regulisali međusobna prava i obaveze u vezi sa izgradnjom predmetnog poslovnog prostora. Dalje je utvrđeno da predmetni poslovni prostor nije bio završen u predviđenom roku, te da je u međuvremenu počeo rat. Osnovni sud je dalje naveo da je spornim ugovorom bila ugovorena cijena od 50.000,00 KM, koju je apelant odmah isplatio. Takođe je utvrđeno da je 7. februara 1994. godine zaključen sporazum između tužiteljke, apelanta i Zavoda na osnovu kojeg su sva prava i obaveze iz ugovora i dopunskog ugovora koje je tužiteljka zaključila sa Zavodom prenesena na apelanta. Takođe je utvrđeno da je, nakon završene izgradnje, predmetni poslovni prostor predat apelantu u posjed 24. marta 2000. godine, a da je tužba podnesena 30. maja 2000. godine.
7. Osnovni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, nakon ocjene iskaza saslušanih svjedoka i drugih sprovedenih dokaza, usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke utvrdivši da je sporni ugovor ništav, te u vezi s tim odbio apelantov protivtužbeni zahtjev. Osnovni sud je utvrdio da su ispunjeni uslovi iz člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa čl. 10, 26 i 28 stav 2 istog zakona. Takođe, Osnovni sud se pozvao na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, kao i Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Osnovni sud je zaključio da je zaključenje spornog ugovora bilo odraz ratnih okolnosti i ličnih prilika u kojima se našla tužiteljka (a ne slobodno izražene volje) i koja se u tim okolnostima kao lice nesrpske nacionalnosti osjećala nesigurnom, ugroženom i zabrinutom za svoj život i imovinu.
8. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 71 0 P 048285 09 Gz od 3. decembra 2009. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo.
9. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv navedene presude Okružnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 048285 10 Rev 2 od 11. januara 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Vrhovni sud se pozvao na čl. 10, 12, 28 i 103.ZOO. Dalje je istakao da su navedene zakonske odredbe relevantne pri ocjenjivanju valjanosti svakog ugovora, a ne samo ugovora o prodaji. Stoga, kako je utvrdio Vrhovni sud, apelantovo insistiranje na tome da sporni ugovor nije ugovor o prodaji, jer predmetni poslovni prostor nije bio sasvim izgrađen u vrijeme njegovog prometovanja (iako se, saglasno odredbi člana 458 stav 3 ZOO, prodaja može odnositi i na buduću stvar), nego da se radi o ugovoru o građenju iz člana 630 ZOO, u konkretnom slučaju, s obzirom na razloge ništavosti na kojima su nižestepeni sudovi temeljili svoje odluke (odsustvo autonomije volje), nije relevantno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Dalje je navedeno da su nižestepeni sudovi, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, ispitali sve okolnosti koje su pratile zaključenje spornog ugovora za koji se u predmetnom postupku traži utvrđenje ništavosti. Takođe je utvrđeno da su na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene nižestepeni sudovi valjano utvrdili činjenično stanje relevantno za presuđenje na koje su, suprotno apelantovoj tvrdnji, pravilno primijenili materijalno pravo. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je stav nižestepenih sudova da su ratna dešavanja i njihov odraz na položaj stanovništva a naročito pripadnika drugih etničkih zajednica (kojoj je pripadala i tužiteljka) u odnosu na većinsko stanovništvo u mjestu prebivališta uz okolnosti i lične prilike u kojima se tužiteljka nalazila imali značajnog uticaja na formiranje njene volje prilikom zaključenja spornog ugovora. Vrhovni sud je utvrdio da na navedeni zaključak nije uticala činjenica da je sporni ugovor zaključen u Cirihu tim prije što je neposredno prije zaključivanja tog ugovora tužiteljka boravila u Banjoj Luci (do 31. decembra 1993. godine).
11. Polazeći od odredaba člana 104 ZOO, Vrhovni sud je dalje utvrdio da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da se obaveže tužiteljka da mu na iznos kupoprodajne cijene isplati zakonsku zateznu kamatu računajući je od 10. maja 2004. godine (kada je apelant predao u posjed tužiteljki predmetni poslovni prostor) do vraćanja prostora njemu u posjed. Restitucija kao posljedica ništavog ugovora podrazumijeva obostrano i istovremeno vraćanje primljenog slijedom čega bi apelant, u smislu odredbe člana 277 ZOO u vezi sa odredbom člana 122 ZOO (koja govori o pravilu istovremenog ispunjenja), imao pravo na zateznu kamatu od dana predaje predmetnog poslovnog prostora u posjed tužiteljki. Međutim, kako je tužiteljka predmetni iznos (50.000,00 KM) deponovala kod suda 7. aprila 2004. godine i on je bio na raspolaganju apelantu i prije nego što je on predao predmetni poslovni prostor, shodno izloženom, kako je zaključio Vrhovni sud, nema mjesta za obračun zatezne kamate, jer bi se to protivilo načelu savjesnosti i poštenja (član 12 ZOO) i jednake vrijednosti uzajamnih davanja (član 15 ZOO) koja se kao temeljna načela primjenjuju u regulisanju obligacionih pravnih odnosa. Vrhovni sud je naveo da kod nesporne činjenice da je predmetni iznos novca bio na raspolaganju apelantu od 7. aprila 2004. godine, da ga je on podigao 4. oktobra 2005. godine i dalje njime raspolagao (između ostalog, mogao je ubirati i kamatu) Vrhovni sud je zaključio da nema nikakvog osnova da se za vrijeme dok apelant raspolaže tim novcem obavezuje tužiteljka da mu na taj iznos plaća zateznu kamatu.
12. Vrhovni sud je utvrdio da apelantovo pozivanje na sporazum od 7. februara 1994. godine koji su zaključili apelant, tužiteljka i Zavod nije moglo ishoditi drugačiju odluku o apelantovom protivtužbenom zahtjevu. Suprotno apelantovoj tvrdnji, kako je dalje navedeno, na osnovu tog sporazuma apelant nije stekao nikakvo samostalno pravo na predmetnom poslovnom prostoru. Sva njegova prava i obaveze u vezi sa predmetnim poslovnim prostorom izvedeni su iz prava tužiteljke što proizilazi iz člana II sporazuma a temelje se na spornom ugovoru za koji je utvrđeno da je ništav. Ako je ništav osnov (sporni ugovor) po kojem je tužiteljka prenijela svoja prava iz ugovora sa Zavodom o udruživanju sredstava od 20. decembra 1989. godine i naknadnog dopunskog ugovora, onda su, kako je zaključio Vrhovni sud, bez pravnog dejstva i svi naknadno zaključeni pravni poslovi zasnovani na tom ništavom ugovoru bez obzira što ti pravni poslovi nisu u posebnom postupku pravosnažnom presudom utvrđeni ništavim.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U veoma opširnoj apelaciji apelant je naveo hronologiju događaja u konkretnom postupku. Smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljke, a odbili kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev. Naveo je da, suprotno zaključcima redovnih sudova, u konkretnom slučaju se ne radi o kupoprodajnom ugovoru između apelanta i tužiteljke jer tužiteljka nije bila vlasnik ni posjednik predmetnog poslovnog prostora. Sporni ugovor zaključen 2. februara 1994. godine u Cirihu, po apelantovom mišljenju, nije pravni posao čija ništavost proizvodi ništavost svih drugih pravnih poslova, pa tako ni sporazuma od 7. februara 1994. godine, kako je to, po apelantovom mišljenju, pogrešno utvrdio Vrhovni sud.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je, rješavajući konkretnu pravnu stvar, na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim. Navedeno je da je taj sud iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku, izjašnjavajući se i o pitanjima koja je apelant kao sporna naveo u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Tužiteljka je u odgovoru na apelaciju navela da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Istakla je da je, zbog rata, bila prisiljena zaključiti sporni ugovor, da danas ima 82 godine i da živi u Banjoj Luci. V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 12.
U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
Član 28. stav 2.
2)Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 103. stav 1.
1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.
Član 104. stav 1.
1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon šta drugo ne određuje.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 048285 10 Rev 2 od 11. januara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. januara 2012. godine a apelacija je podnesena 14. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
25. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja vezana za pitanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. Tako je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 455/09 izrazio sljedeći stav: „... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Iz navedenog proizilazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja.
27. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da i ovaj predmet, takođe, pokreće pitanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenog u toku rata. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance prihvatili kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljke usmjeren na utvrđivanje ništavosti spornog ugovora i odbili kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog poslovnog prostora. U obrazloženjima osporenih odluka redovni sudovi su dali detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno ZOO, a Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u toku postupka pred redovnim sudovima su utvrđene posebne okolnosti koje su uticale na izražavanje slobodne volje tužiteljke zbog čega su redovni sudovi zaključili da je sporni ugovor ništav u smislu člana 103 ZOO, te s tim u vezi, suprotno apelantovim tvrdnjama, zaključili da su bez pravnog dejstva i svi naknadno zaključeni pravni poslovi zasnovani na tom ništavom ugovoru. Naime, redovni sudovi su ocjenom sprovedenih dokaza koje su prezentovali u obrazloženjima svojih odluka (prvenstveno iskaza saslušanih svjedoka, tužiteljke i samog apelanta kao parničnih stranaka) zaključili da su na strani tužiteljke postojale mane volje prilikom zaključivanja spornog ugovora. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da apelant u toku postupka pred redovnim sudovima ničim nije doveo u pitanje činjenično utvrđenje sudova da su u konkretnom slučaju utvrđene posebne okolnosti koje su uticale na izražavanje slobodne volje tužiteljke da zaključi sporni ugovor. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da apelant u toku postupka nije ponudio dokaze iz kojih bi nesumnjivo proizašao zaključak da je volja tužiteljke u vrijeme zaključenja spornog ugovora bila slobodno izražena. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze i na osnovu toga zaključili da je tužiteljka dokazala postojanje konkretnih okolnosti koje su uticale na autonomiju njene volje za zaključenje spornog ugovora, a da, suprotno tome, apelant nije dokazao utemeljenost svog protivtužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi postupali proizvoljno u smislu utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava zbog čega smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
28. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu svojih pravnih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom i imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže povredu ovih prava, već svoje navode zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i dao razloge zašto su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno ispitivati iste navode i u odnosu na dom i imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili osporene odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić