Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-859/12 (D. Đ.)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - nezavisan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-859/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 859/12, rješavajući apelaciju Dražena Đokića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dražena Đokića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003502 12 Kvlz od 8. marta 2013. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003502 11 Kž 9 od 17. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dražen Đokić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003502 11 Kž 9 od 17. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 859/12. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje krivične sankcije dok se ne riješi o apelaciji. Odlukom o privremenoj mjeri od 13. juna 2012. godine Ustavni sud je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Apelant je 18. maja 2013. godine podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 003502 12 Kvlz od 8. marta 2013. godine, Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 003502 11 Kž 9 od 17. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine koja je registrovana pod brojem AP 2148/13. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje krivične sankcije dok se ne riješi o apelaciji. Odlukom o privremenoj mjeri od 5. septembra 2013. godine Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka - Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala - Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je 8. marta 2012. godine, 28. oktobra i 7. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i Specijalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelacije 19, 20. i 26. marta 2012. godine, te 3, 10. i 17. novembra 2014. godine.
5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 859/12 i AP 2148/13 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 859/12.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 383a) stav 3 u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i za to djelo osuđen na kaznu zatvora od osam godina i šest mjeseci. Na osnovu člana 44 stav 1 KZRS apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 6. novembra 2009. godine pa dalje. Na osnovu člana 62 st. 1 i 2 KZRS i člana 224 stav 5 navedenog zakona, od apelanta je oduzeta digitalna vaga. Na osnovu člana 99 st. 1 i 3 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelant i drugi optuženi su obavezani na naknadu troškova krivičnog postupka i paušalnog iznosa, što je specifikovano u predmetnoj presudi, a obavezani su i na plaćanje nagrade i nužnih izdataka branilaca koji su im postavljeni s tim da je odlučeno da će se o visini ovih troškova odlučiti posebnim rješenjem.
8. U obrazloženju presude se navodi da je Specijalno tužilaštvo podiglo optužnicu broj Kt-St-30/08 od 24. marta 2010. godine protiv apelanta zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 383a) stav 3 KZRS u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog zakona. Navedeno je da je Okružni sud optužnicu potvrdio 26. marta 2010. godine. Istaknuto je da nadležnost Okružnog suda u konkretnom predmetu proizilazi iz odredbe člana 30 stav 2 Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala kojom je propisano da je posebno odjeljenje Okružnog suda nadležno na cijeloj teritoriji Republike Srpske za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3 pomenutog zakona bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je glavni specijalni tužilac donio odluku o preuzimanju predmeta. Istaknuto je da je u spis uložena naredba o preuzimanju predmeta od Specijalnog tužilaštva broj A-472/09 od 2. novembra 2009. godine. Zbog navedenog je ocijenjeno da su prigovori branilaca optuženih u odnosu na osporavanje nadležnosti Okružnog suda neosnovani.
9. Dalje je Okružni sud naveo da, prema odredbama člana 147 stav 13 KZRS, zločinačka organizacija je udruženje (najmanje tri lica) čiji članovi su se udružili radi vršenja krivičnih djela. Zločinačku organizaciju koja je osnov pojma organizovanog kriminala odlikuje visok stepen povezanosti članova, unutrašnja organizacija na osnovu odnosa hijerarhije, discipline i podjele rada. Istaknuto je da je na osnovu svih izvedenih dokaza tokom cijelog inkriminisanog perioda evidentno postojanje dobro organizovane grupe koja je organizovano i djelovala radi vršenja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Ukazano je da je postojanje zločinačke organizacije čiji su pripadnici u inkriminisanom periodu zajednički djelovali i izvršili navedeno krivično djelo dokazano izvedenim dokazima optužbe, a na postojanje zločinačkog udruženja upućuje, prije svega, način izvršenja krivičnog djela, brojnost preduzetih radnji, kao i sve okolnosti koje su pratile izvršenje.
10. Navedeno je da je iz izvedenih dokaza jasno da su radnje izvršenja preduzimane zajedničkim djelovanjem više lica čije su pojedinačne kriminalne aktivnosti bile tačno određene i unaprijed dobro isplanirane. Specifičnost ove zločinačke organizacije je u tome da je imala dva organizatora, i to apelanta i D.M. Istaknuto je da je uloga apelanta koji je bio na čelu ove zločinačke organizacije nesporna, te da je on njome rukovodio i organizovao dalje aktivnosti posredstvom D.M. sa kojim je jedino ostvarivao kontakt. Istaknuto je da je optuženi D.M. organizovao i rukovodio aktivnostima prodaje, čuvanja, pakovanja, posredovanja u prodaji opojne droge koju je za zločinačko udruženje nabavljao apelant a, takođe, i D.M.
11. Istaknuto je da je na održanim pretresima izveden dokaz preslušavanja audio-zapisa presretnutih telefonskih razgovora optuženih, tj. transkripata razgovora u označenom periodu. Navedeni dokaz je pribavljen na osnovu naredbi Okružnog suda kao posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, dakle, navedeni dokaz je pribavljen na zakonit način u skladu sa odredbama ZKP na koju zakonitost nije bilo primjedaba odbrane. Istaknuto je da optuženi, među kojima je i apelant, nisu osporili da je glas koji se čuje na audio-zapisu, a koji je registrovan u transkriptima njihov glas i nisu osporavali sadržinu preslušanih razgovora. Istaknuto je da su optuženi izvođenjem dokaza odbrane pokušali uvjeriti sud da se u sadržini presretnutih razgovora radi o sasvim drugim stvarima, a ne o kupovini, prodaji, čuvanju i pakovanju opojne droge, što sud nije mogao prihvatiti. Analizom sadržine ovih razgovora sud je utvrdio povezanost svih pripadnika ove kriminalne grupe, njihovo nesumnjivo poznanstvo i saradnju i dogovore vezane za nabavljanje, držanje, prenošenje, pakovanje i prodaju opojne droge.
12. Ocjenom svih preslušanih razgovora a u vezi sa drugim izvedenim dokazima utvrđeno je da ovi razgovori potkrepljuju druge dokaze koji se odnose na uloge i radnje pojedinih pripadnika organizovane kriminalne grupe, kao i činjenicu da su optuženi vodili računa o tome da u ovim razgovorima ne otkrivaju potpune detalje, već da korišćenje pojedinih termina, skraćenica, nedovršenih rečenica prikrivaju pravu sadržinu razgovora. Posebno je apelant vodio računa o tome u svojoj komunikaciji koju je obavljao samo sa optuženim D.M. a navedeno iz razloga što je sumnjao da se njihovi razgovori prisluškuju.
13. Navedeno je da ova kriminalna grupa nije koristila neki poseban zatvoreni sistem šifri koji bi bilo teško protumačiti, jer su u razgovorima koristili riječi „ovo“ ili „ono“, „slika“, „slanina presovana“, „original“, „vrh vrhova“, „zelena lubenica“ i dr., ali iz cijelog konteksta sasvim je jasno da se radi o drogi, o kupovini, prodaji, pakovanju, čuvanju i sl.
14. Iz sadržine razgovora zaključeno je da je apelant kao organizator zločinačkog udruženja preduzeo sve radnje opisane u izreci presude od kojih se izdvajaju sljedeće: nabavljao opojnu drogu za potrebe zločinačke organizacije, vagao, prepakivao, čuvao, te rukovodio i organizovao aktivnosti posredstvom D.M. Okružni sud je objasnio kako se u ovom zločinačkom udruženju znala uloga svakog od članova. Navedeno je sud zaključio iz iskaza saslušanih svjedoka B.M., E.A., D.P., A.B., M.P. i D.N., te materijalnih dokaza optužbe i izvršenih vještačenja.
15. Navedeno je da je, prema priloženim zapisnicima o pretresu stana, dugih prostorija i vozila, vidljivo da su pretresi izvršeni po naredbama sudije za prethodni postupak Osnovnog i Okružnog suda u Doboju (neki izvršeni po usmenoj naredbi, a neki na osnovu pismeno izrađene naredbe za pretresanje), i to kod lica A.Đ., te apelanta i drugih optuženih. Istaknuto je da su zapisnici o izvršenim pretresima sačinjeni u skladu sa odredbama ZKP koje propisuju vršenje pretresa, pretresanju su prisustvovala dva svjedoka koja su svojim potpisima potvrdila prisustvo pretresu. Takođe, sva lica i optuženi kod kojih je vršen pretres su svojim potpisom potvrdila da su pretresu prisustvovala i niti jedan od optuženih kod kojih je vršen pretres nije imao primjedbi na postupak vršenja pretresa. Istaknuto je da su zapisnici uredno potpisani i od ovlašćenih službenih lica sa pečatom organa koji je izvršio pretres. Kao prilog izvršenim pretresima i sačinjenim zapisnicima o pretresu sačinjena je i foto-dokumentacija izvršenog pretresa u kojoj su sadržane fotografije privremeno oduzetih predmeta koji su prilikom pretresa pronađeni a čije pronalaženje je naloženo naredbama sudije za prethodni postupak (usmene ili pismene naredbe sudije) Osnovnog ili Okružnog suda u Doboju. Privremeno oduzeti predmeti su potpisani po rednim brojevima i sačinjenim potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta nakon izvršenog pretresa u kojima je po vrsti, broju i kratkom opisu opisano šta je od svakog privremeno oduzeto vršenjem pretresa, a uložene potvrde o privremenom oduzimanju predmeta nakon naredbe za vršenje pretresa su potpisali svi optuženi kod kojih je vršen pretres i na potvrdama se ne nalazi bilo kakva primjedba na pobrojane i oduzete predmete. Privremeno oduzeti predmeti su, nakon preuzimanja predmeta Okružnog tužilaštva u Doboju od Specijalnog tužilaštva, predati Okružnom sudu o čemu postoje potvrde o prijemu, odnosno predaji predmeta. Nakon donošenja naredbe sudije za prethodni postupak Okružnog suda o potrebi da se izvrši vještačenje, predmeti iz depozita Okružnog suda su dostavljeni Kriminalističko-tehničkom centru, odnosno vještaku Ž.T., koji su nakon izvršenog vještačenja predmete vratili u depozit suda. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, sa privremeno oduzetim predmetima je postupano u skladu sa važećim odredbama ZKP, te nije bilo neophodno postupanje u smislu člana 135 ZKP koji propisuje postupak otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije. Zbog toga je Okružni sud prigovor branilaca optuženih u pogledu navedenog ocijenio neosnovanim.
16. Takođe je navedeno da je neosnovan prigovor branilaca da nije postupano u smislu člana 165 stav 2 ZKP, jer su vještaci, koji su izvršili hemijsko vještačenje, nakon izvršene analize dostavljene materije sačuvali ostatak materije nakon vještačenja za slučaj naknadne analize, a što su ovi vještaci naznačili na sačinjenim nalazima. Istaknuto je da su se privremeno oduzeti predmeti nalazili i nalaze u depozitu ovog suda u predmetu broj KDP-16/09, tako da su branioci optuženih imali mogućnost, propisanu članom 55 stav 5, da izvrše uvid u predmete koji se nalaze u depozitu suda, kao i svu dokumentaciju vezanu za vršenje pretresa i privremeno oduzimanje predmeta, a takođe su imali mogućnost da izvrše i novo vještačenje ukoliko su smatrali da je to potrebno.
17. Okružni sud je utvrdio da su prigovori apelantovog branioca neosnovani u pogledu toga da odbrana nije vidjela da se na digitalnoj vagi koja je oduzeta od apelanta nalaze tragovi kokaina, budući da je vještak J.J. pojasnila postupak i način vještačenja tragova praha. Istaknuto je da je nesporno da je predmetna digitalna vaga bila apelantova svojina, jer je ovo potvrdila apelantova supruga, nakon izvršenog pretresa vaga je fotografisana, privremeno oduzeta od apelanta, apelant je uredno potpisao zapisnik o izvršenom pretresu, kao i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Dalje je vaga zapakovana i predana Okružnom sudu u Doboju, a nakon toga predata na vještačenje u KTC Banja Luka. Navedeno je da sud nije našao niti jedan razlog, a ne postoji nijedan objektivni dokaz koji bi doveo u sumnju ocjenu suda da su ovlašćena lica prilikom vršenja pretresa postupala po ZKP i pravilima službe. Takođe, po ocjeni suda, vještačenja su izvršili vještaci koji su zaposleni u TC Banja Luka a koji vrše predmetna vještačenja niz godina.
18. Navedeno je da su svi telefonski razgovori koji su bili predmet analize pred ovim sudom obavljeni putem telefona i SIM kartica koji su privremeno oduzeti od optuženih, tako da nije dovedena u pitanje autentičnost razgovora koji su snimljeni. Sud je dao djelimičan prikaz sadržine pojedinih razgovora između optuženih i drugih lica. Dalje je navedeno da je sud transkripte snimljenih razgovora ocijenio kao dokaz koji potkrepljuju drugi dokazi na osnovu kojih je utvrđena krivica optuženih i ovom dokazu dao značaj, jer je ocijenio sadržinu i smisao međusobne komunikacije optuženih i drugih lica i pošto nije korišćen poseban-zatvoren sistem šifri, to je smisao sadržine i zaključke sud mogao sam donijeti. U sadržini nisu uočene nikakve posebne šifre koje bi predstavljale poseban oblik komunikacije u okviru zatvorenog kruga organizovane kriminalne grupe a koja bi bila nerazumljiva sudu, te da je bilo tako, sud bi po službenoj dužnosti odredio vještačenje radi eventualnog utvrđivanja sadržine razgovora.
19. Iz navedenih transkripata razgovora apelanta i optuženog D.M., razgovora optuženog D.M. sa optuženima N.K., N.Đ., B.M., E.A. i D.P., kao i sa N.N. licima ocjenom sadržine i smisla svih ovih razgovora, kao i iz iskaza saslušanih svjedoka, izvršenog vještačenja, materijalnih dokaza, zapisnika o izvršenim pretresima, foto-dokumentacije i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Okružni sud je zaključio da su apelant i D.M. bili organizatori zločinačkog udruženja koje su organizovali radi kupovine i prodaje opojne droge, da su imali organizatorske sposobnosti koje su uložili u ovu kriminalnu aktivnost, da su najveći dio svoga vremena, znanja, organizatorskih sposobnosti koristili radi obezbjeđivanja stalne nabavke i prodaje opojne droge čijom prodajom je ostvarivana dobit. Sve navedeno, po mišljenju Okružnog suda, ukazuje da je ovo zločinačko udruženje imalo dobro razrađen plan, da je svako od članova imao svoje zadatke i ulogu a za svoje angažovanje je imao finansijsku dobit, svakako najviše apelant i D.M. Ostali članovi udruženja su imali finansijsku dobit prema ulozi i brojnosti radnji preduzetih radi prodaje i sticanja finansijske dobiti. Naime, kada predmetno krivično djelo vrše pripadnici zločinačkog udruženja, vrše radi sticanja finansijske dobiti.
20. Navedeno je da način na koji su se odvijali nabavka, prodaja, prenos, naplata i ostali poslovi jasno ukazuje da su organizatori zločinačkog udruženja imali detaljan i razrađen plan svih aktivnosti oko nabavke, držanja i prometa opojnih droga, tako da su svi članovi zločinačkog udruženja imali precizne i konkretne zadatke, što nesumnjivo proizilazi iz analiziranih dokaza.
21. Istaknuto je da je sud iz sadržine i smisla preslušanih transkripata, kada se dovedu u vezu sa drugim izvedenim dokazima, iskazima svjedoka, materijalnim dokazima, izvršenim vještačenjima, bez imalo sumnje zaključio da su apelant i optuženi D.M. bili organizatori zločinačkog udruženja, da su rukovodili zločinačkim udruženjem radi ostvarivanja zločinačkog plana zbog čega je svaki od njih imao različitu organizatorsku ulogu. Apelantova organizatorska uloga je bila da je on u najvećoj mjeri obezbjeđivao novčana sredstva za nabavku opojne droge, da je nabavljao, prenosio, vagao opojnu drogu stavljajući je dalje na raspolaganje drugom organizatoru - optuženom D.M., koji je dalje konkretizovao i razrađivao plan zločinačkog udruženja, neposredno izdavao naređenja ostalim pripadnicima udruženja radi realizacije zločinačkog plana vezanog za što uspješnije i što duže trajanje aktivnosti ovog zločinačkog udruženja i njegovih članova.
22. Istaknuto je da je ova zločinačka organizacija imala dobro razrađen plan, strukturu aktivnosti i određenu ulogu za svakog pripadnika. Na čelu ove zločinačke organizacije nesporno je bio apelant, koji je rukovodio i organizovao dalje aktivnosti posredstvom D.M. sa kojim je jedino kontaktirao. Po mišljenju suda, ovakvo postupanje, tj. oprez i kontakt samo sa D.M., ukazuje na dobro smišljen plan i organizaciju ovog zločinačkog udruženja.
23. Istaknuto je da je iz sadržajne analize svih izvedenih dokaza u vezi sa radnjama apelanta i optuženog D.M. nesumnjivo utvrđeno da su oni organizovali i rukovodili zločinačkim udruženjem, da su kao organizatori kriminalne grupe preduzeli sve radnje opisane u izreci presude od kojih se posebno izdvajaju sljedeće: nabavka opojne droge, dogovaranje o prodaji opojne droge, davanje usmenih uputstava članovima zločinačkog udruženja, vođenje računa o isporuci opojne droge na utvrđena mjesta i njima dobro poznatim kupcima, vođenje računa o kvalitetu opojne droge, njenom pakovanju, vaganju, čuvanju-skrivanju opojne droge na njima poznatim lokacijama, te o prikupljanju novca. Iz sprovedenih dokaza je utvrđeno da je optuženi D.M. redovno obavještavao apelanta o izvršenoj prodaji i naplati novca od prodate droge.
24. Ocjenjujući apelantove radnje, Okružni sud je zaključio da su se u njegovim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 383a) stav 3 KZRS u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 navedenog zakona.
25. Istaknuto je da je sud prilikom odmjeravanja krivične sankcije uzeo u obzir da se radi o teškom krivičnom djelu, okolnosti koje su pratile izvršenje djela, međusobnu povezanost optuženih, podjelu uloga u vršenju tih radnji, brojnost kriminalnih aktivnosti kao teške posljedice ovih djela koje se ogledaju u ugrožavanju života i zdravlja naročito mlađe populacije, kao najčešćih konzumenata opojnih droga. Također, sud je imao u vidu činjenicu da su optuženi u dužem vremenskom periodu sistematski i proračunato prodavali drogu mlađim licima, utičući na taj način na stvaranje zavisnosti kod njih. Sud je na apelantovoj strani kao olakšavajuće okolnosti ocijenio to da do sada nije osuđivan, te je uzeo u obzir da ima teško bolesno dijete.
26. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili Specijalno tužilaštvo, apelant i njegov branilac. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 003502 11 Kž 9 od 17. novembra 2011. godine odbio navedene žalbe i potvrdio presudu Okružnog suda.
27. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS nije učinjena, jer je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude odbrana imala isti tretman kao i optužba, te da nije povrijeđen princip jednakosti stranaka. Navedeno iz razloga što je odbrani omogućeno ne samo da unakrsno ispita svjedoke optužbe već da izvede i svoje dokaze zbog čega je sud ustanovio da su prigovori žalbe apelantovog branioca o povredi prava na odbranu neosnovani.
28. Dalje je utvrđeno da nije učinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS, jer su svi materijalni dokazi optužbe pribavljeni na zakonit način, na osnovu naredbe bilo Okružnog suda za vrijeme dok je istragu vodio okružni tužilac iz Doboja, tako i nakon što je predmet preuzelo Specijalno tužilaštvo. Istaknuto je da je oduzimanje predmeta od apelanta izvršeno na osnovu valjano izdatih naredbi, da su predmeti čuvani u Okružnom sudu nakon što su predmeti preuzeti od Specijalnog tužilaštva. Prema tome, sa predmetima je postupano u skladu sa odredbama ZKPRS, uključujući i oduzimanje vage od apelanta koja je bila predmet vještačenja i na kojoj je vještačenjem utvrđeno prisustvo kokaina. Stoga je zaključeno da su prigovori izneseni u apelantovoj žalbi o tome da je presuda zasnovana na dokazima na kojima se po članu 10 stav 2 ZKPRS ne može zasnovati presuda neosnovani.
29. Takođe, po mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani ni žalbeni prigovori da je pobijana presuda zahvaćena bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka j) ZKPRS. Navedeno iz razloga što je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, što nema protivrječnosti između izreke i razloga presude, niti protivrječnosti u izreci presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.
30. Dalje je Vrhovni sud naveo da je Okružni sud utvrdio činjenicu da su apelant i D.M. bili organizatori zločinačkog udruženja na osnovu brojnih dokaza na koje se pozvao u obrazloženju presude a, prije svega, na osnovu brojnih i učestalih telefonskih razgovora između njih iz čije sadržine pravilno zaključuje da su ti razgovori vođeni radi nabavke droge, njene prodaje, posredovanja u prodaji i kupovini i preuzimanja novca od prodate opojne droge.
31. Vrhovni sud je naveo da u periodu navedenom u izreci pobijane presude, dakle od početka aprila 2009. godine do početka novembra iste godine, brojni i učestali telefonski razgovori između apelanta i D.M. zabilježeni u folderima nesumnjivo ukazuju, i s obzirom na njihovu sadržinu, da su se ovi razgovori odnosili na nabavku i prodaju opojne droge, a što proizilazi iz materijalnog dokaza optužbe-oduzete vage od apelanta koja je bila predmet vještačenja u Kriminalističko-tehničkom centru Banja Luka, kojim je utvrđeno prisustvo opojne droge kokaina. Osim toga, osuđeni E.A. u svom iskazu na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom ukazao je na međusobnu vezu apelanta i optuženog D.M., tvrdeći da je, postupajući po nalogu D.M., kada je trebalo da donese novac iz Slavonskog Broda optuženom D.M., D.M. u razgovoru pominjao lice po imenu „Bokser“, te da je, dok je bio u pritvoru, saznao da je to apelant. I iz telefonskog razgovora zabilježenog u folderu broj 257, a što je navedeno na strani 57. obrazloženja pobijane presude, apelanta i optuženog N.K. se pominje apelant.
32. Po mišljenju Vrhovnog suda, svi dokazi optužbe kako materijalni (potvrde o oduzetoj količini opojnih droga od optuženih, zapisnici o pretresu stanova, potvrde o oduzetim telefonima i SIM karticama, nalazi vještačenja biljne materije kojima je utvrđeno da se radi o opojnoj drogi, brojni i učestali telefonski kontakti, prije svega, optuženog D.M. i apelanta, a onda i između optuženog D.M. i ostalih optuženih, tako i subjektivni dokazi-iskazi saslušanih svjedoka optužbe, što je sve detaljno izneseno u obrazloženju pobijane presude, pravilno su ocijenjeni. Dalje, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno su ocijenjeni i dokazi odbrane, jer je u pobijanoj presudi obrazloženo zašto ti dokazi nisu prihvaćeni. U pobijanoj presudi je obrazloženo u čemu se sastoji djelovanje svih optuženih u sastavu zločinačkog udruženja, kako je ono djelovalo i sa kojim ciljem, te uloga optuženih, a posebno je obrazloženo djelovanje apelanta i D.M. kao organizatora zločinačkog udruženja, te uloga ostalih optuženih sa kojima je optuženi D.M. preduzimao aktivnosti u prodaji opojne droge, dok je apelant imao samo telefonsku komunikaciju i druge dogovore i sastanke samo sa optuženim D.M. Navedeno obrazloženje je prihvatio i Vrhovni sud.
33. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelantova žalba nije dovela u sumnju činjeničnu osnovu prvostepene presude. Takođe, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjen KZRS i radnje svih optuženih opisane u izreci presude su pravilno kvalifikovane kao krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a) stav 2 u odnosu na apelanta.
34. Po ocjeni Vrhovnog suda, kazna zatvora koja je izrečena apelantu primjenom odredaba KZRS o ublažavanju kazne predstavlja mjeru kazne koja je primjerena težini počinjenog djela, stepenu krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je djelo učinjeno. Navedeno je da su dovoljno došle do izražaja sve otežavajuće, ali i olakšavajuće okolnosti zbog čega je ta kazna dovoljna i potrebna radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja propisane u članu 28 KZRS.
35. Vrhovni sud je ustanovio da je neosnovana apelantova žalba u odnosu na oduzimanje predmeta, jer oduzeti predmet (digitalna vaga) je upotrijebljen pri izvršenju djela, te je stoga odluka o oduzimanju tog predmeta pravilna i zakonita.
36. Protiv presude Okružnog suda i Vrhovnog suda apelant je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 K 003502 12 Kvlz od 8. marta 2013. godine odbio kao neosnovan.
37. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka koja se manifestuje kao povreda prava na odbranu. Dalje je navedeno da apelant u zahtjevu neosnovano navodi da je povredu prava na odbranu učinio prvostepeni i drugostepeni sud, jer svoje presude zasniva na dokazima koji su pribavljeni suprotno zakonu, posebno ukazujući na nezakonito oduzimanje predmeta, njihovo čuvanje i deponovanje, otvaranje i slično. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni i drugostepeni sud su dali široke, argumentovane i prihvatljive razloge za ocjenu da su svi materijalni dokazi optužbe pribavljeni i čuvani na zakonit način, na osnovu naredbi nadležnih sudova i postupanja nadležnih tužilaca.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
38. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je Okružni sud, odnosno sudija za prethodno saslušanje, potvrdio optužnicu primljenu u Okružni sud istog dana, 25. marta 2010. godine, iako je u pitanju obimna optužnica (bez konstatacije vremena prijema i potvrđivanja optužnice). Dalje, sudija za prethodno saslušanje nije kontrolisao da li je Okružni sud stvarno nadležan za postupanje po predmetnoj optužnici. Po apelantovom mišljenju, sudija za prethodno saslušanje je trebalo da uoči da je činjenični supstrat optužnice nerazumljiv i da tako nerazumljivu optužnicu, zbog procjene stvarne nadležnosti, vrati Specijalnom tužilaštvu na ispravku. Po apelantovom mišljenju, stvarno nadležan je bio Sud BiH. Ukazuje na kršenje principa nezavisnosti i nepristranosti sudova. Ističe da su sudovi svoje odluke zasnovali na pravno nevaljanim dokazima. Navodi da nikada nijedan oduzeti predmet ni od jednog optuženog, pa ni od apelanta nije uveden kao dokaz tužioca u sudski spis, te optuženi ni na glavnom pretresu nisu mogli utvrditi da su predmeti na kojima je tužilac zasnovao svoju optužnicu zaista predmeti koji su od njih oduzeti. Smatra da se sa privremeno oduzetim predmetima postupalo suprotno zakonu i da nisu bili pod kontrolom nadležnog sudije, te da, stoga, nijedan oduzeti predmet ne može predstavljati zakonito pribavljeni dokaz. Stoga, po apelantovom mišljenju, redovni sudovi su odluke zasnovali na dokazima koji su pribavljeni suprotno odredbi člana 10 ZKPRS, tj. donijeli su presude na osnovu pravno nevaljanih dokaza. Takođe, smatra da redovni sudovi nisu imali dokaze na osnovu kojih bi van svake razumne sumnje utvrdili da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način opisan u izmijenjenoj optužnici i u izreci presude Okružnog suda.
39. Navodi da je došlo do povrede njegovog prava na odbranu, načela jednakosti strana u postupku, te načela in dubio pro reo. Dalje, smatra da je sud povrijedio i odredbu člana 14 ZKPRS, jer nije na jednak način i sa istom pažnjom tretirao činjenice koje terete apelanta, ali i one koje mu idu u korist. Ističe da osporene presude ne sadrže obrazloženja o odlučnim činjenicama, već da su obrazloženja proizvoljna i nerazumljiva, a posebno u pogledu ocjene dokaza koja se doima očigledno proizvoljnom. Napominje da je hranilac četvoročlane porodice, te da mu je malodobna kćer teško oboljela i da joj je potrebna rehabilitacija u odgovarajućim centrima u prisustvu oba roditelja. Ističe da do sada nije osuđivan, pa je nejasno koje su to okolnosti i činjenice ocijenili sudovi kada su smatrali da je za apelanta pravična izrečena kazna zatvora. Stoga, smatra da je obrazloženje sudova u pogledu odmjeravanja kazne paušalno, proizvoljno, neargumentovano i pristrasno.
b) Odgovor na apelaciju
40. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Navodi da je pitanje stvarne nadležnosti Okružnog suda razmatrao prvostepeni sud, kao i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude. Istaknuto je da je Vrhovni sud utvrdio da prvostepena presuda nije zasnovana na dokazima na kojima se po članu 10 ZKPRS ne može zasnovati presuda.
41. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Okružni sud je ukazao da je sud ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te dao analizu svakog dokaza posebno, detaljno i jasno obrazložio na osnovu čega je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Istaknuto je da su na glavnim pretresima saslušani svjedoci i vještaci koje je predložila optužba, a takođe i svjedoci i vještaci koje je predložila odbrana, te da su apelant i njegov branilac imali mogućnost da unakrsno ispituju svjedoke i vještake optužbe, što je apelantova odbrana i iskoristila. Ukazano je da je Okružni sud dao analizu iskaza svih saslušanih svjedoka optužbe kao i saslušanih svjedoka odbrane, te detaljno analizirao materijalne dokaze u spisu. Navedeno je da su u predmetnom krivičnom postupku preslušani razgovori sada osuđenih međusobno i osuđenih sa drugim licima a koji su pribavljeni na zakonit način, po naredbama suda kojima su određivane posebne istražne radnje, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija. Istaknuto je da svi optuženi, kao i apelant u toku trajanja glavnog pretresa nisu osporavali da je glas sa preslušanih transkripata njihov. Da su optuženi to osporavali, mogli su predložiti vještačenje o čemu bi sud dao ocjenu, odnosno sud bi odlučio o potrebi vještačenja glasa apelanta i drugih.
42. U odgovoru na apelaciju Specijalno tužilaštvo je navelo da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Ukazano je da je apelacija koncipirana tako kao da je podnesena žalba na presudu redovnom sudu. Istaknuto je da apelant zanemaruje činjenicu da su se upravo Lj.B. i I.N. dogovarali sa apelantom o kupovini droge u kafiću „Evergrin“ u Doboju, na teritoriji Republike Srpske, i da su se po tom osnovu sastajali kako u Doboju, tako i oko Bugojna. Dalje je navedeno da se iz izvedenih dokaza, odnosno potvrda o oduzimanju predmeta jasno vidi da je prilikom privremenog oduzimanja predmeta sačinjen zapisnik i da je izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta sa tačno naznačenim predmetima, te da osuđeni nisu imali primjedaba na zapisnik i potvrdama.
V. Relevantni propisi
43. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 147.
(13) Zločinačka organizacija je udruženje od najmanje tri lica čiji članovi su se udružili radi vršenja krivičnih djela. Djelovanje zločinačke organizacije višeg stepena usmjereno je i prema ostvarivanju i zadržavanju nadzora nad pojedinim privrednim ili drugim djelatnostima, pri čemu se koristi zastrašivanjem ili nasiljem radi uticaja na druga lica da im pristupe ili im se povinuju. Zločinačku organizaciju odlikuje visok stepen povezanosti članova, unutrašnja organizacija na osnovu odnosa hijerarhije i discipline, te podjele rada. Zločinačka organizacija je osnov pojma organizovanog kriminala. Član 383a. stav 3.
Organizovani kriminal (3)Ko organizuje ili bilo kako rukovodi zločinačkim udruženjem koje zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kazniće se zatvorom najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. st. 1. i 2.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
44. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju Član 55.
(1) Tokom istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija, odnosno vijeće, kao i tužilac dužni su da kada dođu u posjed bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, stave ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.
U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 135.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac. (2)O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
(3)Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlašćena lica.
VI. Dopustivost
45. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
46. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom koja je registrovana pod brojem AP 859/12 je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 003502 11 Kž 9 od 17. novembra 2011. godine, koju je apelant primio 5. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 29. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Nadalje, predmet osporavanja apelacijom koja je registrovana pod brojem AP 2148/13 je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 003502 12 Kvlz od 8. marta 2013. godine, koju je apelant primio 9. aprila 2013. godine, njegov advokat 3. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
49. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
50. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
51. U pogledu apelantovih navoda da je u konkretnom slučaju prekršen princip nezavisnosti sudova, Ustavni sud napominje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), sud mora biti nezavisan od izvršne vlasti i od stranaka (vidi, Evropski sud, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, Serija A broj 13, stav 95). Osim toga, sumnje u vezi sa utiskom nezavisnosti moraju biti objektivno opravdane, odnosno moraju se pružiti odgovarajući argumenti i dokazi da postoji legitimna sumnja u nezavisnost suda zbog pritisaka i uticaja izvršne vlasti. Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda, nije naveo bilo šta čime bi dokazao da je u predmetnom postupku na bilo koji način došlo do kršenja ovog principa, niti da su osporene odluke rezultat bilo kakvog uticaja na sud.
52. U vezi sa navodima o povredi principa nepristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristrasnost se mora pretpostaviti sve dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud, Wettstein protiv Švajcarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom slučaju nije ukazao na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da je sud bio nepristrasan. Ustavni sud smatra da osporene presude ne ostavljaju utisak da je na bilo koji način u konkretnom slučaju prekršen princip objektivne nepristrasnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
53. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
54. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
55. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz dokumenata predočenih uz apelaciju proizilazi da je optužnica Specijalnog tužilaštva primljena u Okružni sud 25. marta 2010. godine i da ju je potvrdio sudija za prethodno saslušanje 26. marta 2010. godine u 9 časova. Takođe, Ustavni sud zapaža da je i Okružni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je optužnicu taj sud potvrdio 26. marta 2010. godine. Ustavni sud u vezi sa potvrđivanjem optužnice, a u vezi sa apelantovim navodima, ne može u konkretnom slučaju naći bilo kakvu proizvoljnost imajući u vidu predmetni postupak u cjelini. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode (kako to navodi u apelaciji) prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom, odnosno da ih nije isticao u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, a koja se analogno mogu primijeniti i na konkretan slučaj, Ustavni sud ističe da apelant ne može uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati prigovore koje je trebalo da koristi u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26), pa zaključuje da su ovi navodi neosnovani.
56. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu nadležnosti Okružnog suda da postupa u predmetnom slučaju. Naime, Okružni sud je naveo da nadležnost Posebnog odjeljenja tog suda proizilazi iz odredbe člana 30 stav 2 Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala kojom je propisano da je Posebno odjeljenje nadležno na cijeloj teritoriji Republike Srpske za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3 navedenog zakona bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je glavni specijalni tužilac donio odluku o preuzimanju predmeta. U konkretnom slučaju naredba o preuzimanju predmeta od specijalnog tužioca broj A-472/09 od 2. novembra 2009. godine je uložena u spis predmeta. Takođe, redovni sudovi su ukazali da su radnje izvršenja opisane u izreci prvostepene presude preduzimane na području Republike Srpske, te da je stoga Okružni sud nadležan na cijeloj teritoriji Republike Srpske, u smislu člana 10 stav 1 KZRS. Pri tome su redovni sudovi naveli da je krivično djelo izvršeno kako u mjestu gdje je učinilac radio ili bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila. Stoga, činjenica da je droga prodavana licima van teritorije Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine, ne dovodi u pitanje nadležnost Okružnog suda za postupanje u predmetnom postupku. Ovakvo obrazloženje redovnih sudova, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost.
57. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku sproveden veoma obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni kako dokazi optužbe, tako i dokazi apelantove odbrane. Na održanim glavnim pretresima saslušani su svjedoci i vještaci koje je predložila optužba, a takođe svjedoci i vještaci koje je predložila apelantova odbrana. Apelant je u toku postupka sve vrijeme imao branioca, imao mogućnost da unakrsno ispituje svjedoke i vještake optužbe, što je i koristio. Ustavni sud primjećuje da su u toku predmetnog postupka pred Okružnim sudom preslušani i međusobni razgovori optuženih, kao i njihovi razgovori sa drugim licima. Navedeni razgovori su pribavljeni na osnovu naredbe suda kojima su određene posebne istražne radnje - nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija. Ocjenom svih preslušanih razgovora, a u vezi sa drugim izvedenim dokazima, utvrđeno je da ovi razgovori potkrepljuju druge dokaze koji se odnose na uloge i radnje pojedinih pripadnika organizovane kriminalne grupe među kojima je i apelant. Pri tome je utvrđeno da je apelant, radi opreza, jedino ostvarivao kontakt sa optuženim D.M., što ukazuje na dobro smišljen plan i organizaciju predmetnog zločinačkog udruženja.
58. Ustavni sud primjećuje da je iz sadržine i smisla preslušanih transkripata, kada se oni dovedu u vezu sa drugim izvedenim dokazima, iskazima svjedoka, materijalnim dokazima, izvršenim vještačenjima, utvrđeno da je apelant bio jedan od organizatora zločinačkog udruženja, te da je rukovodio zločinačkim udruženjem radi ostvarivanja zločinačkog plana. Apelantova organizatorska uloga u zločinačkom udruženju se ogledala u najvećoj mjeri u obezbjeđivanju novčanih sredstava za nabavku opojne droge, nabavci opojne droge, njenom prenošenju i vaganju, stavljajući je dalje na raspolaganje drugom organizatoru, odnosno optuženom D.M., koji je dalje konkretizovao i razrađivao plan zločinačkog udruženja. Dakle, u predmetnom postupku nesporno je utvrđena apelantova uloga u zločinačkom udruženju, i to kao organizatora zločinačkog udruženja.
59. Nadalje, Okružni sud je dao obrazloženje zbog čega smatra da u konkretnom slučaju nije bilo neophodno postupanje u smislu odredbe člana 135 ZKP koji propisuje postupak otvaranja i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije. Naime, prema zapisnicima o pretresu stana, drugih prostorija i vozila, utvrđeno je da su pretresi izvršeni po naredbama sudije za prethodni postupak Osnovnog i Okružnog suda u Doboju, i to kod optuženih među kojima je i apelant. Dalje je utvrđeno da su zapisnici o izvršenim pretresima sačinjeni u skladu sa odredbama ZKP, te da su pretresanju prisustvovala dva svjedoka koja su svojim potpisima potvrdila da su prisustvovala pretresu. Takođe i svi optuženi, među kojima je bio i apelant, kod kojih je vršen pretres su svojim potpisom potvrdila da su prisustvovala pretresu a nijedan od optuženih kod kojih je vršen pretres nije imao primjedbu na postupak vršenja pretresa. Zatim su zapisnike o pretresu potpisala ovlašćena službena lica sa pečatom organa koji je izvršio pretres. Kao prilog izvršenim pretresima i zapisniku o pretresu sačinjena je i foto-dokumentacija u kojoj su sadržane fotografije privremeno oduzetih predmeta koji su pronađeni prilikom pretresa a čije pronalaženje je bilo naloženo naredbama sudije za prethodni postupak. Takođe, privremeno oduzeti predmeti su popisani po rednim brojevima sa navođenjem vrste, veličine i njihovim kraćim opisom. Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta su potpisali svi optuženi kod kojih je vršen pretres, među kojima je i apelant, te se na navedenim potvrdama ne nalazi bilo kakva primjedba u vezi sa pobrojanim i oduzetim predmetima.
60. Privremeno oduzete predmete su ovlašćena službena lica poslije izvršenih pretresa predala Okružnom sudu u Doboju, a nakon što je Specijalno tužilaštvo preuzelo predmete od Okružnog tužilaštva u Doboju predata su Okružnom sudu o čemu su sačinjene potvrde o prijemu, odnosno predaji predmeta. Takođe, sudija za prethodni postupak Okružnog suda, nakon donošenja naredbe o potrebi da se izvrši vještačenje, iz depozita suda predmeti koje je Specijalno tužilaštvo privremeno oduzelo su dostavljeni Kriminalističko-tehničkom centru, odnosno vještaku Ž.T., koji su nakon izvršenog vještačenja predmete vratili u depozit Okružnog suda. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da se sa oduzetim predmetima postupalo u skladu sa važećim odredbama ZKP, te da, po mišljenju tog suda, nije bilo neophodno postupanje u smislu odredbe člana 135 ZKP. Takođe, u obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su se privremeno oduzeti predmeti nalazili i da se nalaze u depozitu suda u predmetu broj KDP- 16/09, tako da su branioci optuženih imali mogućnost propisanu članom 55 stav 5 ZKPRS da izvrše uvid u predmete koji se nalaze u depozitu suda, kao i u svu dokumentaciju vezanu za vršenje pretresa i privremeno oduzimanje predmeta, a imali su mogućnost da izvrše i novo vještačenje ukoliko su to smatrali potrebnim. Ustavni sud zaključuje da u navedenom obrazloženju Okružnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
61. Ustavni sud primjećuje da je sve sprovedene dokaze Okružni sud ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te dao analizu iskaza svih saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, kao i analizu materijalnih dokaza. Na osnovu tako sprovedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu utvrđeno je da je apelant kao organizator zločinačkog udruženja preduzeo sve radnje koje su navedene u izreci prvostepene presude u kojima su se stekla obilježja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Dakle, drugostepeni sud je utvrdio da u predmetnom postupku nisu počinjene bitne povrede krivičnog postupka na koje je apelant ukazivao u svojoj žalbi. Takođe, razloge za svoje odlučenje povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti dao je i Vrhovni sud u svojoj presudi našavši da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba KZRS, niti odredaba ZKPRS na šta je apelant ukazivao u zahtjevu. U navedenim obrazloženjima redovnih sudova Ustavni sud nije ustanovio bilo kakvu proizvoljnost.
62. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali zadovoljavajuće razloge i u odnosu na odmjeravanje kazne apelantu. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi kao olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne apelantu uzeli u obzir to što nije osuđivan, kao i da ima teško bolesno dijete. Međutim, sud je uzeo u obzir da se u konkretnom slučaju radi o teškom krivičnom djelu, zaprijećenu kaznu za to krivično djelo, kao i teške posljedice krivičnog djela koje se ogledaju u ugrožavanju života i zdravlja mlađe populacije na način da se kod njih stvara ovisnost od opojne droge. Dakle, redovni sudovi su utvrdili da je izrečena kazna apelantu primjerena težini počinjenog djela, stepenu krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je djelo učinjeno, te da se njome ostvaruje svrha kažnjavanja propisana odredbom člana 28 KZRS. Ni u navedenom obrazloženju Ustavni sud nije ustanovio bilo kakvu proizvoljnost.
63. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Jermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao razloge za svoje zaključke u odnosu na apelantove relevantne žalbene navode kojima je ukazivao na bitne povrede odredaba ZKPRS. Takođe, rješavajući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je dao razloge za svoje zaključke a u odnosu na apelantove relevantne navode u zahtjevu.
64. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca, te mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, a što je apelant i činio. Dakle, ne može se zaključiti da je u predmetnom postupku apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Specijalno tužilaštvo, niti da je došlo do povrede principa jednakosti oružja, kao ni do povrede apelantovog prava na odbranu. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.
65. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.
66. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Takođe, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, in dubio pro reo predstavlja jedno od temeljnih načela krivičnog procesnog prava pored pretpostavke nevinosti. Ono znači da u slučaju sumnje, treba presuditi u korist okrivljenog. Kada sud u pogledu pitanja da li određena činjenica koja ide na štetu okrivljenog postoji ili sumnja, mora uzeti da ona nije dokazana i, dodatno, u slučaju sumnje u pogledu činjenica koje okrivljenom idu u korist, a ne mogu se sa izvjesnošću utvrditi, mora se uzeti da su utvrđene. Ovim pravilom se uzima kao dokazano ono što nije dokazano. Ukoliko nakon sprovedenog krivičnog postupka ostane sumnja u pogledu krivične odgovornosti optuženog, sud mora donijeti oslobađajuću presudu.
67. Dakle, u utvrđivanju krivične odgovornosti optuženog sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77). Ovi osnovni principi su ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i ocijeni dokaze u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, što je potvrdio i Vrhovni sud, za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu, zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti da je sud imao sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na apelantovu štetu. Stoga, nije ni mogla biti donesena presuda u apelantovu korist, pa princip in dubio pro reo nije prekršen. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
68. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, kao i da nije prekršen princip in dubio pro reo, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uslovima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku.
70. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić