Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-548/12 (Zajednica etažnih vlasnika stambene zgrade u Ulici braće Pantića broj 4 u Banjoj Luci)
Odluka donesena 15. 04. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-548/12
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 548/12, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika stambene zgrade u Ulici braće Pantića broj 4 u Banjoj Luci, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zajednice etažnih vlasnika stambene zgrade u Ulici braće Pantića broj 4 u Banjoj Luci podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 002978 10 Uvp od 9. novembra 2011.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002978 10 U od 7. jula 2010. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 15- 364-49/10 od 18. februara 2010. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banje Luke broj 03-364-3594/07 od 24.
decembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zajednica etažnih vlasnika stambene zgrade u Ulici braće Pantića broj 4 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Dušan Rokvić, podnijela je 6. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 002978 10 Uvp od 9. novembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002978 10 U od 7. jula 2010. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 15-364-49/10 od 18. februara 2010. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvostepeni upravni organ) broj 03-364-3594/07 od 24. decembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od Ministarstva i prvostepenog upravnog organa, kao i od Milenka Krnete (u daljnjem tekstu: investitor), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 7. januara i 17. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su 15. januara 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju. Ministarstvo i prvostepeni upravni organ su svoje odgovore dostavili 19. januara 2015. godine, a investitor 23. februara 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Investitor, kao vlasnik stana koji se nalazi u prizemlju kolektivnog stambenog objekta, u Ulici braće Pantić broj 4 (u daljnjem tekstu: sporni stan), podnio je 10. avgusta 2007. godine prvostepenom upravnom organu zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za promjenu namjene spornog stana u poslovni prostor - internističku ambulantu. Odlučujući o navedenom zahtjevu, prvostepeni upravni organ je donio Rješenje broj 03-364-3594/07 od 26. februara 2008. godine kojim je investitoru dao traženu urbanističku saglasnost. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je Rješenjem broj 15-364-242/08 od 15. aprila 2008. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. Nakon toga investitor je dobio odobrenje za građenje broj 03-361-420/08 od 27. juna 2008. godine.
6. Odlučujući u upravnom sporu o apelantkinjinoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva broj 15-364-242/08 od 15. aprila 2008. godine, Okružni sud je 12. novembra 2008. godine donio Presudu broj 11 0 u 000248 08 U kojom je tužbu uvažio i osporeno rješenje poništio. U obrazloženju presude je, između ostaloga, navedeno da iz predmeta proizilazi da uviđaju na licu mjesta (14. septembra 2007. godine) nije prisustvovao apelantkinjin predstavnik, niti u spisu postoji dokaz da je pozvan, pa da je slijedom toga, budući da je odredbama člana 71 stav 1 tačka e) Zakona o uređenju prostora propisano da urbanistička saglasnost sadrži i eventualne obaveze u odnosu na susjede ili prava drugih lica, trebalo pribaviti i saglasnost svakog od etažnih vlasnika stanova zgrade u kojoj se nalazi sporni stan.
7. Nakon toga Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 15-364-242/08 od 5. februara 2009. godine kojim je poništilo rješenje od 26. februara 2008. godine i spis vratilo prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak.
Ponovni upravni postupak okončan osporenim odlukama
8. Prvostepeni upravni organ je u izvršenju presude od 12. novembra 2008. godine, nakon sprovedenog ponovnog upravnog postupka, donio Rješenje broj 03-364-3594/07 od 24. decembra 2009. godine kojim se investitoru daje urbanistička saglasnost za legalizaciju izvedenih radova na izgradnji, u svrhu promjene namjene spornog stana u poslovni prostor. Određeno je da su sastavni dio rješenja urbanističko-tehnički uslovi urađeni od Urbanističkog zavoda Republike Srpske, verifikovani od prvostepenog upravnog organa, 12. novembra 2009. godine, koji su obavezujući za investitora, projektanta i sve učesnike u realizaciji (tačka I). Dalje, u rješenju je navedeno (tačka II) da se saglasnost daje pod detaljno i taksativno navedenim urbanističko-tehničkim uslovima, uz obavezu uklanjanja ranije izvedenih radova na rekonstrukciji fasade objekta na način bliže opisan u rješenju (koji podrazumijeva da se sve vrati u prvobitno stanje). Takođe, u rješenju je naveden poseban uslov da se postojeći ulaz u ambulantu iz stepenišnog hola zgrade koristi kao glavni i jedini ulaz u poslovni prostor - ambulantu.
9. U obrazloženju rješenja prvostepeni upravni organ je naveo da je u toku tog postupka investitor 7. oktobra 2009. godine precizirao svoj zahtjev na način da ga je naznačio kao „zahtjev za legalizaciju izvedenih radova na izgradnji u svrhu promjene namjene iz stambenog u poslovni prostor, a izuzimajući radove na zajedničkom dijelu zgrade (rekonstrukcija fasade, otvaranje novog ulaza, izgradnja nadstrešnice i spoljnog stepeništa“. Dalje, navedeno je da je u toku postupka angažovan vještak građevinske struke koji je dao mišljenje da adaptacijom predmetnog prostora nije umanjena stabilnost međuspratne konstrukcije, da investitor nije dobio saglasnost etažnih vlasnika za otvaranje ulaza u predmetni poslovni prostor zbog čega je izmijenio svoj ranije postavljeni zahtjev, tako da je tražio donošenje urbanističke saglasnosti za legalizaciju izvedenih radova, da je izmijenjenim urbanističkim uslovima postupljeno u skladu sa ranijim apelantkinjinim zahtjevom, tako da su u ponovnom postupku otklonjeni propusti na koje je ukazao Okružni sud u presudi od 12. novembra 2008. godine.
10. Ministarstvo je Rješenjem broj 15-364-49/10 od 18. februara 2010. godine apelantkinjinu žalbu izjavljenu protiv Rješenja broj 03-364-3594/07 od 24. decembra 2009. godine odbilo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Ministarstvo utvrdilo da iz urbanističko-tehničkih uslova koji su sastavni dio osporenog rješenja proizilazi da se nikakvi radovi neće izvoditi na zajedničkim dijelovima zgrade a da apelantkinja nije navela konkretne razloge zbog kojih bi, kada bi pacijenti koristili hodnik kao zajednički dio zgrade, bili pogoršani uslovi korišćenja ostalih posebnih dijelova zgrade usljed čega za tražene radove nije potrebna saglasnost etažnih vlasnika koji imaju pravo zajedničke svojine na hodniku kao zajedničkom dijelu zgrade. Takođe je navedeno da je prvostepeni upravni organ zakazao usmenu raspravu 25. novembra 2009. godine na koju je pozvao etažne vlasnike radi upoznavanja sa urbanističko-tehničkim uslovima i na koju je pristupio njihov punomoćnik, koji je zatražio dostavljanje tih uslova i ostale dokumentacije, zatim, da mu se dostavi procesna dokumentacija iz postupka i ostavi primjeran rok za izjašnjenje, što je i učinjeno 1. decembra 2009. godine. Dalje je navedeno da je neosnovan i apelantkinjin navod da u spisu postoje dva različita investitorova zahtjeva pod istim brojem, jer se radi o zahtjevu povodom kojeg je pokrenut postupak i izmjeni tog zahtjeva, a mogućnost izmjene zahtjeva za donošenje prvostepenog rješenja je predviđena odredbama člana 118 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP).
11. Odlučujući u upravnom sporu o apelantkinjinoj tužbi, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 002978 10 U od 7. jula 2010. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je, po njegovom stavu, prvostepeni upravni organ u ponovnom postupku otklonio propuste na koje je ukazano ranijom presudom tog suda. Dalje, Okružni sud je naveo da nije relevantno apelantkinjino pozivanje na odredbe Zakona o stvarnim pravima, jer se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe čl. 3 i 4 Zakona o osnovnim svojinskopravim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja prvostepenog rješenja, da u smislu člana 3 ZOSPO, vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom i da je svako dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica, a članom 4 da je određeno da vlasnik ostvaruje pravo svojine u skladu sa prirodom i namjenom te stvari, a da su druga lica dužna uzdržavati se od povrede tog prava. Okružni sud je zaključio da je investitor - vlasnik spornog stana, pa da ima pravo da ga koristi u skladu sa prirodom i namjenom te stvari, a da je to u konkretnom slučaju poslovni prostor koji se koristi za internističku ambulantu. Dalje, Okružni sud je citirao odredbe člana 4 Zakona o svojini na dijelovima zgrada, koji je, takođe, važio u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja prvostepenog rješenja prema kojim svi etažni vlasnici imaju zajedničko pravo korišćenja na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini dok je odredbom člana 13 tog zakona propisano da etažni vlasnik može, u skladu sa građevinskim propisima, o svom trošku vršiti prepravke, pregradnje, dogradnje, nadziđivanje i rekonstrukciju svog posebnog dijela zgrade ako se tim prepravkama ne dira u posebni dio drugog vlasnika ili dijelova koji služe zgradi kao cjelini ili posebnom dijelu drugog vlasnika, a da se etažnom vlasniku neće izdati odobrenje za prepravke koje bi mogle narušiti arhitektonski izgled zgrade ili umanjiti bezbjednost ili stabilnost zgrade ili zajedničkog ili posebnog dijela drugog vlasnika ili ovim dijelovima inače nanijeti štetu.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 7. jula 2010. godine, donio Presudu broj 11 0 U 0025564 10 Uvp od 9. novembra 2011. godine kojom je zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrđeno u upravnom postupku, kao i donesene odluke tokom postupka, uključujući i presudu Okružnog suda, čije preispitivanje apelantkinja traži, te apelantkinjine navode.
13. Vrhovni sud je istakao da nije sporno da apelantkinja, to jest etažni vlasnici zgrade u kojoj se nalazi sporni stan koji investitor želi pretvoriti u poslovni prostor nisu dali saglasnost za promjenu namjene tog stana. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, odredbama Zakona o održavanju (član 1) uređeno je održavanje stambenih zgrada pod kojim se, u smislu člana 2 tog zakona, smatra izvođenje radova tekućeg i investicionog održavanja stanova, poslovnih prostorija i garaža kao posebnih dijelova zgrade, te radova tekućeg i investicionog održavanja zajedničkih dijelova zgrade. U smislu stava 5 člana 3 navedenog zakona, etažnim vlasnikom smatra se vlasnik stana, poslovne prostorije ili garaže. Iz ovih odredaba proizilazi da se etažnim vlasnikom smatra i vlasnik poslovnog prostora, što upućuje na zaključak da je u stambenoj zgradi moguće obavljati poslovnu djelatnost u poslovnoj prostoriji koja čini građevinsku cjelinu i ima zaseban ulaz kao u konkretnom slučaju. Zbog toga je bez osnova pozivanje apelantkinje na odredbe člana 17 Zakona o održavanju kojima je propisano da zgradom upravljaju etažni vlasnici, te da se pod upravljanjem zgradom smatra odlučivanje o korišćenju i održavanju zajedničkih dijelova zgrade, o obezbjeđivanju i korišćenju finansijskih sredstava za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i o drugim pitanjima od značaja za korišćenje i održavanje zgrade. Vrhovni sud je istakao da nijednom odredbom Zakona o održavanju nije propisano kao neophodno davanje saglasnosti etažnih vlasnika za promjenu namjene stambenog u poslovni prostor. Etažni vlasnik ima, u smislu odredbe člana 19 ZOSPO, između ostalih prava, pravo korišćenja svog posebnog dijela zgrade, vodeći pri tome računa da ne povrijedi prava drugih etažnih vlasnika u zgradi. On, kako to navodi Okružni sud u pobijanoj presudi, ima pravo da, u smislu odredaba člana 13 Zakona o svojini na dijelovima zgrada, u skladu sa građevinskim propisima o svom trošku vrši prepravke, pregradnje, dogradnje, nadziđivanje i rekonstrukciju svog posebnog dijela zgrade ako se tim prepravkama ne dira u posebni dio drugog vlasnika ili dijelova koji služe zgradi kao cjelini ili posebnom dijelu drugog vlasnika. Naravno da je prilikom davanja urbanističke saglasnosti za takve građevinske radove potrebno imati u vidu o kakvoj se namjeni poslovnog prostora radi, odnosno o prirodi obavljanja poslovne djelatnosti koja ne bi ometala i štetila ostalim etažnim vlasnicima u njihovom korišćenju posebnih dijelova zgrade. Iz sprovedenog dokaznog postupka, navedenog u obrazloženju prvostepenog i drugostepenog rješenja, proizilazi da je o tome vođeno računa a iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da su na te okolnosti dati jasni i potpuni razlozi.
14. Dalje, Vrhovni sud je istakao, nezavisno od toga što nakon izmijenjenog investitorovog zahtjeva nije održana usmena javna rasprava, da se apelantkinja izjasnila na nalaz vještaka građevinske struke koji je dat u vrijeme kada je investitor izgradio direktan ulaz spolja, pa da stoga nisu učinjene povrede pravila postupka na koje je ukazano u zahtjevu. Na taj način je, kako je naglasio Vrhovni sud, odgovoreno na apelantkinjine prigovore u smislu da predmetnom promjenom namjene nije ugrožena građevinska stabilnost objekta, zbog čega nema osnova za interdisciplinarno vještačenje koje apelantkinja zahtijeva s obzirom na to da je nalazom i mišljenjem vještaka jasno i potpuno obrazloženo da izvođenjem radova na adaptaciji navedenog poslovnog prostora nije umanjena globalna stabilnost objekta. Ovo zbog toga što se u odnosu na ranije činjenično stanje (prije izmijenjenog zahtjeva) situacija izmijenila utoliko što je investitor zatvorio ulaz spolja, te lođu vratio u prvobitno stanje, dok su ostali radovi na adaptaciji predmetnog stambenog prostora ostali neizmijenjeni. Samim tim izjašnjenje na tako izmijenjeni zahtjev ne bi imalo nikakvog uticaja na odluku povodom tog zahtjeva. Ovo time prije što je tadašnji apelantkinjin punomoćnik upoznat sa činjenicom da je zahtjev investitora izmijenjen na koji se nije izjasnio u ostavljenom roku od osam dana.
15. Dalje, Vrhovni sud je istakao da apelant pretpostavlja da će korišćenje spornog stana, odnosno njegovo pretvaranje u internističku ambulantu dovesti do nekih eventualno nepredviđenih situacija u kojima je moguće stvaranje gužve, buke ili galame. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, namjena tog poslovnog prostora po svojoj prirodi nije takva da bi stvarala uslove koji bi ometali etažne vlasnike u njihovom korišćenju stana. Ukazano je da se zajednički ulaz i hodnik koji vodi do internističke ordinacije neće koristiti kao čekaonica, već samo za prolaz pacijenata, kao što je to prolaz koji služi ostalim stanarima ili drugim licima koja dolaze u zgradu. U tom smislu, kako je zaključio Vrhovni sud, neosnovano je apelantkinjino pozivanje na odredbe člana 46 st. 1 i 2 Zakona o stvarnim pravima, koji nije bio u primjeni u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, kao i na eventualni nedostatak propisanih uslova za obavljanje internističke prakse u ambulanti, jer argumentovano nije ukazano koja prava etažnih vlasnika su time povrijeđena. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje presude neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja navodi da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u predmetnom postupku došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene kako procesnog, tako i materijalnog prava. Suština apelacionih navoda svodi se na stav da investitor nema zakonsko uporište za otvaranje internističke ordinacije u stambenoj zgradi bez saglasnosti svih etažnih vlasnika zgrade, te da prvostepeni upravni organ nije mogao izdati urbanističku saglasnost za legalizaciju izvedenih radova na spornom stanu. Naglašava da je apelantkinjina odluka da ne dozvoli korišćenje zajedničkih dijelova zgrade za planiranu ambulantu jednoglasna, ali da to prvostepeni upravni organ nije uvažio. Dalje, ukazuje da prvostepeni upravni organ nije u ponovnom postupku, nakon odluke Okružnog suda od 12. novembra 2008. godine, uvažio i sproveo navedenu presudu. Smatra da se pogrešna i tendenciozna primjena materijalnog prava nastavlja kada je dozvoljeno da se zahtjev investitora za pretvaranje spornog stana u poslovni prostor preinači u zahtjev za legalizaciju. Smatra da je u predmetnom prvostepenom upravnom postupku nije tretirana kao stranka u postupku, što je, prema njenim navodima, „bitna povreda materijalnog prava“ i iskrivljavanje činjenica. Ukazuje da u osporenoj presudi Vrhovni sud konstatuje da su radovi na zgradi ranije izvedeni, ali se Vrhovni sud nije upuštao u činjenično stanje da su ti radovi izvedeni nasilno, nezakonito i bez propisane, pravno valjane dokumentacije, što je dovelo do toga da zajednički ulaz i ulazni hodnik od 2 m² zgrade sa osam stanova zajednički koriste zajedničari, djeca zajedničara i pacijenti koji se liječe u navedenoj internističkoj ambulanti. Smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava i u dijelu primjene odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova i Zakona o održavanju stambenih zgrada. Ističe da je iz tehničke dokumentacije vidljivo da etažni vlasnici i investitor „s pacijentima koriste jedan ulaz, da nema čekaonice, da su pacijenti potisnuli dječja kolica, da su pri unošenju teškog bolesnika stanari onemogućeni da normalno koriste zajedničke prostorije, da je bezbjednost stanara - zajedničara ugrožena, jer se ne zna ko, kada i zašto ulazi u zgradu, da vrata nemaju svoju predviđenu funkciju, da je buka od uređaja preko dozvoljene granice“. Dalje, apelantkinja ukazuje i na Odluku Ustavnog suda [Republike Srpske] broj U 25/05, koja je, kako apelantkinja tvrdi, „u potpunosti zanemarena od niže navedenih sudova i upravnih organa“. Smatra da se Vrhovni sud bavi pravnom sigurnošću i zaštitom investitora, ali ne i apelantkinje.
b) Odgovor na apelaciju
17. Prvostepeni upravni organ je opisao hronologiju predmetnog postupka, počevši od 10. avgusta 2007. godine i odluke koju je u tom postupku donio. Naglasio je da je u ponovnom postupku donio rješenje od 24. decembra 2009. godine, nakon što je utvrđeno da su ispunjeni svi uslovi propisani važećim planskim dokumentima za navedenu lokaciju, kao i zbog činjenice da je članom 2 Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uslovima osnivanja zdravstvenih ustanova predviđeno korišćenje postojećeg zajedničkog ulaza za obavljanje zdravstvene djelatnosti, te naloženo investitoru da radove koji su izvedeni, a koji zadiru u zajedničke dijelove zgrade vrati u prvobitno stanje zbog toga što nije dobijena apelantkinjina saglasnost. Osim toga, prvostepeni upravni organ je naveo da je potom, nakon što je doneseno rješenje postalo konačno i izvršno, donio i Rješenje broj 03- 361-225/10 od 20. aprila 2010. godine kojim je poništeno Rješenje broj 03-361-402/08 od 27. juna 2008. godine dok je tačkom II tog rješenja investitoru odobrena legalizacija izvedenih radova na promjeni namjene stambenog prostora u poslovni prostor - zdravstvenu ustanovu. Navedeno je da je i taj postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 010449 12 U od 19. marta 2014. godine kojom je apelantkinjina tužba odbijena kao neosnovana. Ustavni sud konstatuje da je prvostepeni upravni organ u prilogu svom odgovoru dostavio svu dokumentaciju na koju se pozvao u svom odgovoru.
18. Ministarstvo je istaklo da ostaje kod svojih navoda iz osporenog rješenja od 18. februara 2010. godine. Istaknuto je da su izvedeni radovi u okviru posebnog dijela zgrade koji je u svojini investitora, te da nije bilo zadiranja u posebni dio drugih vlasnika ili zajedničkih dijelova zgrade koji služe zgradi kao cjelini. Takođe, naglašeno je da namjena navedenog prostora nije takva da će stvarati uslove koji bi ometali etažne vlasnike u njihovom korišćenju stana, jer se zajednički ulaz u hodnik koji vodi do navedenog poslovnog prostora neće koristiti kao čekaonica, već samo kao prolaz pacijenata, zbog čega apelantkinjina prava nisu povrijeđena.
19. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja iz svoje odluke od 7. jula 2010. godine čijim donošenjem nije došlo do povrede apelantkinjinih prava.
20. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 7. jula 2010. godine na koje je odgovoreno u obrazloženju osporene presude.
21. Investitor je istakao da Zakonom o zdravstvenoj zaštiti Republike Srpske nije predviđen poseban ulaz, već korišćenje zajedničkog ulaza zgrade za internističku ordinaciju. Dalje, ukazao je da se sporni stan nalazi u prizemlju i da ulazak u ordinaciju ne ometa ostale stanare pošto njegovi pacijenti ne prolaze pored ulaznih vrata drugih stanara, a nije ni mijenjao namjenu hodnika. Istakao je da internistička ambulanta posjeduje čekaonicu i da se ne može znati ko, kako i kada ulazi u zgradu, te da radi samo radnim danima od 8 do 16 časova. Naglasio je da za četiri godine od početka rada nije dobio nijednu prijavu, po bilo kom osnovu, koja bi ukazivala na narušavanje kvaliteta života i stanovanja u predmetnoj zgradi. Ukazao je i da apelantkinjin predstavnik nije „legalan“, te da je taj predstavnik (sa drugim licem) nadzidao jednu etažu na zgradi u kojoj se nalazi sporni stan bez adekvatne dokumentacije za statiku.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02,87/07 i 50/10) relevantne odredbe glase:
Član 118. stav 1.
Nakon pokretanja postupka, stranka može do donošenja prvostepenog rešenja proširiti zahtjev ili umjesto ranijeg zahtjeva postaviti drugi, bez obzira na to da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uslovom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju. Ako organ ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva, donijeće o tome zaključak.
23. Zakon o osnovnim svojinskopravim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Vlasnik ima pravo da svoju stvari drži, da se njom koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom,...
Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.
Član 4.
Vlasnik ostvaruje pravo svojine u skladu sa prirodom i namjenom stvari,[…] Član 19.
U slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo svojine na stan i poslovnu prostoriju kao posebni dio zgrade.
24. Zakon o svojini na dijelovima zgrada („Službeni list SRBiH“ broj 35/77) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav 1.
Na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini (temelji, glavni zidovi, tavan, fasade stepenice, hodinici, […]), ako je zgrada u društvenoj svojini, svi etažni vlasnici imaju zajedničko pravo korišćenja.
Član 13.
Etažni vlasnik može u skladu sa građevinskim propisima, o svom trošku vršiti prepravke, pregradnje, dogradnje, nadziđivanje i rekonstrukciju) svog posebnog dijela zgrade ako se tim prepravkama ne dira u posebni dio drugog vlasnika ili dijelova koje služe zgradi kao cjelini ili posebnom dijelu drugog vlasnika.
Etažnom vlasniku neće se izdati odobrenje za prepravke koje bi mogle narušiti arhitektonski izgled zgrade ili umanjiti sigurnost ili stabilnost zgrade ili zajedničkog ili posebnog dijela drugog vlasnika ili ovim dijelovima inače nanijeti štetu.
25. Zakon o održavanju stambenih zgrada („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/02 i 65/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se održavanje stambenih zgrada.
Član 2.
Pod održavanjem stambene zgrade (u daljem tekstu: zgrada), u smislu ovog zakona, smatra se izvođenje radova tekućeg i investicionog održavanja stanova, poslovnih prostorija i garaža kao posebnih dijelova zgrade, te radova tekućeg i investicionog održavanja zajedničkih dijelova zgrade.
Održavanjem zgrade obezbjeđuje se funkcionalnost i bezbjednost zgrade kao cjeline i njenih zajedničkih dijelova.
Član 3.
Zgradom, u smislu ovog zakona, smatra se zgrada u kojoj je najmanje jedan poseban dio namijenjen stanovanju i sa njom čini građevinsku ili funkcionalnu cjelinu. Stanom, u smislu ovog zakona, smatra se jedna ili više prostorija namijenjenih i podobnih za stanovanje, sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.
Poslovnom prostorijom, u smislu ovog zakona, smatra se jedna ili više prostorija namijenjenih vršenju poslovne djelatnosti koje, po pravilu, čine građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.
[ ] Etažnim vlasnikom, u smislu ovog zakona, smatra se vlasnik stana, poslovne prostorije ili garaže kao posebnog dijela zgrade kao i nosilac prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u državnoj svojini.
[ ] Član 17.
Zgradom upravlja zajednica etažnih vlasnika (u daljem tekstu: zajednica). Upravljanje zgradom, u smislu ovog zakona, smatra se odlučivanje o korišćenju i održavanju zajedničkih dijelova zgrade, o obezbjeđivanju i korištenju finansijskih sredstava za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i o drugim pitanjima od značaja za korišćtnje i održavanje zgrade.
Član 21. alineja 10.
Skupština je nadležna da:
-donosi odluku o pretvaranju tavanskih prostora u stambene prostore ili nadogradnji kosog krova sa stambenim prostorom nad postojećim ravnim krovom zgrade;
26. Zakon o održavanju stambenih zgrada („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 101/11), koji se primjenjuje od 21. oktobra 2011. godine, u relevantnom dijelu glasi: Član 49.
Postupak pokrenut kod suda odnosno organa uprave do dana stupanja na snagu ovog zakona, po kome nije donesena pravosnažna odluka, okončat će se po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka.
Član 50.
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o održavanju stambenih zgrada („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/02 i 65/03).
27. Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U 25/05 od 14. jula 2005. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 75/05) u relevantnom dijelu glasi: Utvrđuje se da član 21. alineja 10. Zakona o održavanju stambenih zgrada («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 16/02 i 65/03) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
[ ]
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 002978 10 Uvp od 9. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je dostavljena apelantkinji 8. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 6. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
35. Imajući u vidu prirodu spora u ovom predmetu i stanovište Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da je prvi stav člana 6 Evropske konvencije primjenjiv, pored postupaka koji imaju karakter privatnog prava, i na postupke u kojim se utvrđuju građanska prava i obaveze, i na postupke izdavanja građevinskih i drugih dozvola koje se tiču nepokretnosti, a imaju direktne posljedice na pravo svojine na imovini i uopšteno postupke čiji ishod utiče na korišćenje ili uživanje prava na imovinu (vidi, Evropski sud, Fredin, presuda od 18. februara 1991. godine, Serija A broj 192), Ustavni sud konstatuje da upravni postupak u kojem je apelantkinja nastojala da zaštiti svoja prava na zajedničkim prostorijama predmetne zgrade predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Dalje, u vezi sa apelantkinjinim navodima da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešno primijenjeno kako procesno, tako i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz rješenja od 24. decembra 2009. godine proizilazi da je investitor prvobitno tražio urbanističku saglasnost za izvođenje radova kojim bi sporni stan pretvorio u poslovni prostor – internističku ordinaciju, što je podrazumijevalo i izvođenje radova na zajedničkim dijelovima zgrade u kojoj se nalazio sporni stan, koju je i dobio, te da je nakon njene pravosnažnosti 27. juna 2008. godine dobio i građevinsku dozvolu za izvođenje radova. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, zatim, Okružni sud, odlučujući u upravnom sporu, apelantkinjinu tužbu uvažio i osporeno rješenje (kojim je apelantkinjina žalba protiv rješenja o urbanističkoj saglasnosti od 15. aprila 2008. godine odbijena) ukinuo, te da je, posljedično tome, predmet vraćen prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u toj odluci zaključio da u predmetnom upravnom postupku nije učestvovala apelantkinja, te da je u sprovedenom postupku trebalo pribaviti i saglasnost svakog od etažnih vlasnika stanova zgrade u kojoj se nalazi sporni stan s obzirom na radove za koje je tražena saglasnost. Dalje, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi naveli da je u ponovnom postupku investitor svoj prvobitni zahtjev izmijenio na način da je tražio saglasnost za legalizaciju već izvedenih radova samo u spornom stanu a koja nije podrazumijevala izvedene radove na zajedničkim dijelovima zgrade, nego isključivo radove u spornom stanu koji je investitor pretvorio u internističku ambulantu. Naime, Ustavni sud primjećuje da su upravni organi i redovni sudovi naveli da, s obzirom na izmijenjeni zahtjev, investitoru više nije potrebna saglasnost etažnih vlasnika, te je investitor dobio traženu urbanističku saglasnost. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz rješenja od 24. decembra 2009. godine proizilazi „da se saglasnost daje [ ] uz obavezu uklanjanja ranije izvedenih radova na rekonstrukciji fasade objekta na način bliže opisan u rješenju (koji podrazumijeva da se sve vrati u prvobitno stanje)“, te uz „poseban uslov da se postojeći ulaz u ambulantu iz stepenišnog hola zgrade koristi kao glavni i jedini ulaz u poslovni prostor ambulante“.
39. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci, koja je konačna, utvrdio da su Okružni sud, Ministarstvo i prvostepeni upravni organ donijeli pravilne i na zakonu zasnovane odluke. Pri tome Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud, kao i nadležni upravni organi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni upravni organ u obrazloženju svog rješenja jasno ukazao da je, nakon što je predmet povodom investitorovog zahtjeva za urbanističku saglasnost vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, „ispravio“ nedostatak u postupku na koji je ukazao Okružni sud u svojoj presudi, te da je održao usmenu raspravu kojoj je u apelantkinjino ime pristupio njen punomoćnik Marinko Brkić, kojem je prvostepeni upravni organ dostavio traženu dokumentaciju radi izjašnjenja, te koji se u ostavljenom roku od osam dana nije izjasnio o investitorovom zahtjevu, nego je to učinio protekom datog roka, podneskom u kojem je, između ostalog, tražio da se odbije izmijenjeni zahtjev za legalizaciju izvedenih radova na spornom stanu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su upravni organi i redovni sudovi naveli da je u ponovnom postupku investitor svoj prvobitni zahtjev izmijenio na način da je tražio saglasnost za legalizaciju već izvedenih radova u spornom stanu a koja nije podrazumijevala izvedene radove na zajedničkim dijelovima zgrade, nego isključivo radove u spornom stanu koji je investitor pretvorio u internističku ambulantu, da mu stoga nije ni potrebna saglasnost etažnih vlasnika. S tim u vezi, u osporenim odlukama je navedeno da su primijenjene odredbe člana 118 ZOUP kojima je propisano da nakon pokretanja postupka stranka može do donošenja prvostepenog rešenja, umjesto ranijeg zahtjeva, postaviti drugi, bez obzira na to da li se izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uslovom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju.
40. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni upravni organ naglasio da je urbanistička saglasnost data za legalizaciju onih izvedenih radova na promjeni namjene spornog stana u poslovni prostor - internističku ordinaciju koji ne zadiru u zajedničke dijelove zgrade uz obavezu investitora da radove koje je već izveo a koji zadiru u zajedničke dijelove zgrade vrati u prvobitno stanje, budući da za te radove nije dobio apelantkinjinu saglasnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizilazi da je u postupku koji je vodio prvostepeni upravni organ sprovedeno vještačenje vještaka građevinske struke, te da je određeni vještak svojim nalazom i mišljenjem jasno i potpuno obrazložio da radovima na adaptaciji spornog stana nije umanjena globalna građevinska stabilnost objekta - zgrade u kojoj se sporni stan nalazi. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je na taj način odgovoreno na apelantkinjine prigovore u smislu da predmetnom promjenom namjene nije ugrožena građevinska stabilnost objekta, zbog čega nema osnova za interdisciplinarno vještačenje koje apelantkinja zahtijeva s obzirom na to da je nalazom i mišljenjem vještaka jasno i potpuno obrazloženo da radovima na adaptaciji navedenog poslovnog prostora nije umanjena globalna stabilnost objekta. Dovodeći u vezu odlučenje upravnih organa i redovnih sudova sa detaljnim, jasnim i zadovoljavajućim obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, nasuprot apelantkinjinim navodima, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u njihovom postupanju pri donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih odredaba u predmetnom upravnom postupku, te upravnom sporu.
41. Osim toga, Ustavni sud ističe da apelantkinjini navodi da investitor nije izvršio nalog da sve vrati u prvobitno stanje ne mogu biti predmet ispitivanja u ovom postupku, te da, s tim u vezi, apelantkinja ima mogućnost da od nadležnih upravnih organa traži postupanje u skladu sa za to relevantnim zakonskim odredbama.
42. Dalje, u pogledu apelantkinjinih navoda da je u predmetnom postupku trebalo primijeniti Presudu Ustavnog suda Republike Srpske broj 25/05, Ustavni sud, na osnovu uvida u navedenu odluku, zapaža da se u tom postupku razmatrala usaglašenost odredaba člana 21 alineja 10 Zakona o održavanju stambenih zgrada (koji se primjenjivao u vrijeme odlučivanja) sa Ustavom Republike Srpske, te je utvrđeno da ta odredba nije saglasna sa Ustavom Republike Srpske. Međutim, Ustavni sud zapaža da je tim odredbama bilo dato ovlašćenje Skupštini etažnih vlasnika, kao organu upravljanja zajednicom etažnih vlasnika, da donosi odluku o pretvaranju tavanskih prostora u stambene prostore ili nadogradnji kosog krova sa stambenim prostorom nad postojećim ravnim krovom zgrade. U odluci je istaknuto „da se ova odluka ne može donositi na način kako je to propisano osporenom zakonskom odredbom, dakle, po principu većinskog odlučivanja, već bi trebalo da bude donesena uz saglasnost svih zajedničara, ili se odnosi u pogledu ovih zajedničkih dijelova zgrade mogu riješiti putem ugovora“. Dovodeći u vezu citiranu odluku sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o radovima na tavanskim prostorijama, ili na dogradnji kosog krova sa stambenim prostorom nad postojećim ravnim krovom zgrade, koji su nesporno zajednička svojina svih etažnih vlasnika, nego o zahtjevu jednog od etažnih vlasnika – investitora koji je sporni stan, koji je njegova isključiva svojina, pretvorio u poslovni prostor – internističku ordinaciju bez zadiranja u zajedničke dijelove zgrade. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi da je trebalo primijeniti navedenu odluku u konkretnom slučaju, takođe, neosnovani.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su prvostepeni upravni organ i Ministarstvo, te Okružni i Vrhovni sud o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja u svojim odlukama, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na koje se apelantkinja pozvala. Pravo na imovinu
44. U pogledu apelantkinjinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
46. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih pozitivnopravnih propisa, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić